Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

Ljubav 9  Jurnjava, buka, reakcije ljudskog uma okrenute preživljavanju, sve su to prepreke – PRORAČUNATE PREPREKE – onome ‘Ja’ koji mi jesmo. On leži onkraj trofeja i tričarija iluzornog ‘uspjeha’, unutar zanemarenih srca svakog od nas.

Otkad se sjećam ovo je prvi put nakon mnogo godina da sam tjedan dana proveo u opuštanju, što je na mene na kraju imalo iznenađujuće dubok utjecaj. Nisam radio gotovo ništa osim što sam pisao ovaj tekst i sjedio u miru i tišini. Gledao sam u oči beskonačne stvarnosti koja je svuda oko nas, ali nas zaobilazi dok u ovom ubrzanom svijetu grozničavo i neprestano mislimo: ‘moram ovo’, ‘moram ono’, ‘trebam ovo’, ‘trebam ono’, … i tako bez prestanka.

Pa zar je već tol’ko sati?? Moram ići.

Na kraju krajeva trčimo za ‘uspjehom’, zar ne?

Dubok udah… i još jednom… aaaaaaahhhhhh. Izdah! Mir, tišina, bljesak uvida. Jurnjava, buka, reakcija ljudskog uma okrenuta preživljavanju, sve su to prepreke – proračunate prepreke – onome ‘Ja’ koji mi jesmo. On leži onkraj trofeja i tričarija iluzornog ‘uspjeha’, unutar zanemarenih srca svakog od nas.

Ono duboko što tražimo ništa ne košta i ne može se kupiti. Ono ne traži ništa i ne može se čuti. Da bismo spoznali onu krajnju istinu, moramo je osjetiti. Knjige i riječi mogu vam pomoći da vidite ono što nije, što vi niste. Jedino vam srce može reći, dopustiti da sami sebi kažete, ono što jest i što vi jeste

Kako bi vam knjige od riječi uopće mogle iskazati ono što se nalazi onkraj jezika? To može učiniti samo jezik svijesti, jezik spoznaje i spoznatoga. Knjige vam daju riječi, a riječi vam daju vibracija – no jedino nas srce može povesti onkraj vibracije do neizmjerne tišine i mira gdje drijema svekolika mogućnost i čeka da nas posjeti mašta.

 

‘Traži, i naći ćeš! Kucaj, i otvorit će ti se!’

 

Ne bih se složio.

Spoznaj i ništa ne treba naći! Spoznaj i ništa se ne treba otvoriti!

Srce zna, glava misli, a svijetom svakodnevnog iskustva vlada glava, ‘um’ vođen lijevom polutkom mozga. Stoga živimo usred neznanja, sukoba, nepravde i starha. Izvor svega je neznanje. Kako bi sve drugačije bilo da je srce naše polazište.

To nije ništa novo, takva je svjesnost oduvijek s nama. Stvar je samo u tome što je, od energetskog raskola ili izobličenja o kojima inače govorim, začetih od strane grabežljive, vrlo malo ljudi čulo ono što bi se moglo čuti – ili, bolje rečeno, što bi se moglo osjetiti, znati.

 

RUMI – GENIJ ISPRED SVOGA ALI I OVOGA VREMENA

U zadnjih nekoliko tjedana, zahvaljujući jednom mom velikom prijatelju, otkrio sam djelo čovjeka znanog u Perziji po imenu Mowlana, a u engleskom govornom području po imenu ‘Rumi’. On je bio genij ispred svoga ili i ovoga vremena iako je živio još u 13. stoljeći na području Afganistana i Turske.

Kako netko iz 13. stoljeća može ‘znati’ ono što danas još uvijek gotovo svi osim nekolicine odlučuju ne znati? On je otvorio svoje srce, a time i svoj um, spoznaji koja je oduvijek ovdje bez obzira na ‘vrijeme’ ili ‘prostor’ ili iluzornu točku u ‘povijesti’. Spoznaja nije vrijeme, niti mjesto, ona JEST. Ona vibrira svojom veličanstvenošću, svojom beskonačnom sviješću izvan okova uma – carstva ‘razuma’ – i tako izmiče uspavanim masama dok vibriraju u skladu s frekvencijskom gustoćom koja ne može otvoriti svoja vrata.

Rumi je to znao. Napisao je, između ostalog ovo:

O neusporedivi davatelju života, presjeci spone razuma!

Neka svih očiju luta od taštine do taštine. Rascopaj mi lubanju, ulij u nju vino ludila!

Daj da budem lud, kao Ti; lud s Tobom, s nama!

Onkraj zdravog razuma zanesenjaka goruća je pustinja, gdje vrtloži se tvoje sunce u svakom atomu:

Odvuci me onamo, Ljubljeni, da pržim se u Savršenosti!

 

Otprilike 20. godina govorim – između ostalog i iz vlastitog iskustva- da je prozivanje nekog ludim u svijetu prepunom ludila tek potvrda njegovog zdravog razuma. Kao što je rekao Friedrich Wilhelm Nietzsche: “Oni koji nisu čuli glazbu smatrali su ludima one koji su plesali.”

Um Židova ubija Arapa: um Arapa ubija Židova. A um ludila ubija sve nas. Um ludila prosuđuje druge prema boji kože, uvjerenjima, religiji ili nacionalnosti. Po definiciji, dakle, ovaj svijet je lud, zahvaćen kolektivnim ludilom. Protuotrov ludosti uma je spoznaja srca. To je ono što nazivamo ‘ljubavlju’, iako ne postoji riječ, pa ni vibracija koja bi mogla prenijeti značenje ljubavi u njenoj beskonačnosti, miru i tišini.

Um misli da poznaje ljubav, ali on je slijep i ne vidi njenu istinsku neizmjernost. U njegovoj otupjelosti ne dotiče ga se njezina glazba, njezina poezija, njezino sveznanje. Rumi je zapisao:

 

Oni koji ne osjećaju da ih ova Ljubav nosi poput rijeke,

oni koji ne ispijaju zoru

kao čašu vode s izvora

i ne hrane se sutonom kao večerom,

oni koji se ne žele mijenjati…

 

…neka samo spavaju.

 

Ova je Ljubav onkraj teoloških zakona,

te stare himbe i licemjerja.

Želiš li tako razvijati svoj um…

 

…spavaj i dalje.

 

Digao sam ruke od svoga mozga,

rasparao sam halju u komade…

… i bacio je.

 

Ako nisi posve gol,

ogrni se svojim lijepim

plaštem od riječi…

… i spavaj!

 

SRAMNO NEZNANJE UMA

Stalno govorimo o ‘svjesnom’ umu, premda um bez istinske svijesti može biti samo nesvjestan. Najveći dio ovog ‘svijeta’ je nesvjestan jer – posve nesvjesno – slijedi programe uma, vjerujući da oni predstavljaju samo svijest i osobni ‘izbor’. Ali to je samo reakcija na program , kao kod računala koje čita podatke s diska.

Um je vozilo svijesti, ali ‘automobil’ se naposljetku pretvorio u vozača. Um vidi samo podjelu, odvojenost, potrebu za nadmetanjem i pobjedu u bitci s ostalim ‘djelovima’. Dakle, rat je proizvod uma, nadmetanje je proizvod uma, nepravda je proizvod uma, čak je i borba za pravdu proizvod uma. Gdje god da pogledam, od aerodromskog bara do vijesti na TV-u, vidim um na dijelu. Isti um koji je razorio veliku Aleksandrijsku knjižnicu prije više od 1500. godina i ubio njenu svjetlost vodilju Hypatiju (veliku matematičarku, filozofkinju i znanstvenici), sada napada zemlje diljem svijeta.

Ljudsku povijest čine arhivirana dijela uma koji izražava svoje sramotno neznanje u vidu mrtvih, osakaćenih i ugnjetavanih – to je politika; to je religija; to je privid rase i vjere i visine primanja. To je smrznuta kap koja pluta poput ledenjaka, nesuvislog ludila, što pluta na beskonačnom oceanu svijesti. Otopimo li iluzornu krutost i čvrstoću, stopit ćemo se s onim što mi jesmo – sa svime što jest i što može biti. Ono nas doziva preko srca, intuicije te u praznini svijeta uma. Kao što je govorio Rumi, a veliki britanski pjesnik Percy Bysshe Shelley izrekao ovako:

 

S rijekom se stapaju vrela,

S oceanom rijeke,

S emocijom ljupkom združuju se vječno Vjetrovi Neba;

Ništa na svijetu nije samo,

Sve stvari po zakonu božanskom

U jednom duhu sreću se i druže –

Pa zašto ne bi i ja s tobom?

Gle, i planine ljube Nebo

A valovi jedan drugog; Ni jednom cvijetu oprosta nema

Ako okrene glavu od brata svoga;

I tako Sunce Zemlju grli,

A Mjesec more cjeliva –

No, zaludu bili poljupci svi

kada mene ne ljubiš ti!

 

Beskrajna je ironija uma, jer neznanje je samo njeno ishodište. Onaj koji ugnjetava odraz je iste one Jednote koja biva ugnjetavana, stoga se ovaj svijet doista može opisati kao igra uma.

Grabežljiva rasa i stanovništvo koje ona želi podčiniti ista su Jednota, razdvojeni jedino obostranim neznanjem, misleći da nisu Jednota. Vibracije su nam različite, ali potječemo u biti od istog univerzalnog srca. Radi se samo o tome da neki mogu čuti njegove otkucaje, a neki, privremeno, ne mogu.

 

ČOVJEČANSTVO JE OMAMLJENO UMOM NAPUSTILO SVOJE SRCE

Kakvu mi je radost i užitak pričinilo to što sam ovaj tjedan mogao iskoračiti iz oklopa, odbaciti štit i mirisati ruže s ushitom koji zna da je miomiris isto tako dio mene kao i osjetila mirisa koja ga dekodiraju u mojem mozgu.

Koliko sam sretan i radostan bio što sam s nekim mogao plakati bez straha, bez nelagode, bez ustručavanja. Nije me bilo briga što stvari nisam držao pod kontrolom, ili što nisam bio muško. Ovaj sam tjedan često plakao i briga me da l’ to netko zna, jer bio sam sretan što sam živ, sretan zbog čistog ‘bivanja’ u ovom svijetu neprekidnog ‘djelovanja’.

Suze su mi navirale od radosti, a ne tuge. Gledao sam naime, neki nezahtjevni film o dva srca koja se povezuju s glazbom vječnosti, natkrivljajući bezdan uma te jedan drugi film u kojem neka žena govori o ljubavi koja nastavlja premošćivati dimenzije nakon što je njen muž otišao u sferu drukčijih vibracija.

Uvijek mi je bilo zanimljivo kako mi lakše poteku suze radosnice nego li one izazvane tigom. Toliko je malo radosti u svijetu, u usporedbi s tugom, strahom i tjeskobom, jer čovječanstvo je, omamljeno umom zapustilo svoje srce. Srce (ljubav) doživljavamo kao nešto budalasto, rezervirano za žene, kao znak slabosti u zemlji mačo muškaraca, iako je ljubav, ustvari, glavna sila svemira, osnovno tkivo postojanja i nepostojanja, jer i jedno i drugo su manifestacije svemoguće Jednote.

Što smo ono gore rekli, znak slabosti? Ni govora, ljubav je pokretačka sila svemira. Ona nema veze sa slabošću, osim nekad u koljenima. Ona voli i stoga neće nehajno proći pored onih što nevoljeni prose na ulici. Ne mislim samo na one što prose novac, jer ima i gorih vrsta ljudskog siromaštva. Kada prosimo za mrvu ljubavi, da budemo voljeni, da budemo poštovani, da budemo istinski živi; upravo je to ono najgore siromaštvo koje preplavljuje i utamničuje ne samo financijski siromašne nego, možda još i više, one koji štuju novac umjesto boga, živeći samo za nj.

Ljubav neće okrenuti glava kad pred sobom vidi nepravdu. Ona neće bježati i skrivati se kada plod našeg djelovanja budu opasnost i nemile posljedice. Ljubav čini ono što zna da je ispravno, jer drugačije postupati ne zna. Cijeli sam život živio učahuren u vibracijskom oklopu kako bih svoje srce zaštitio od svijeta uma. Gotovo je svatko vidjevši taj oklop, mislio da vidi mene. To nisam bio i nisam ja. Mislio sam da mi treba njegova čvrstoća kako bih se odupro bujici zla, a možda mi je i trebala dok mi je gospodar bio um. Ali više ne.

Oklop mi nije potreban. I sada ga više nema. Preostaje li mi, dakle, išta drugo osim da zauvijek volim?

 

Čak i sada

nakon toliko vremena

Sunce Zemlji

neće reći

“Duguješ mi.”

 

I gle, s ljubavlju takvom

zbiva se to

da njenim žarom blista cijelo nebo.

 

- Hafiz

David Icke

Previous postIskustveni Pomak Od Osobe Prema Biću - 1.dio Next postMooji ~ Praštanje Je u Srcu Ljudske Uzvišenosti