Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

Svjesnost zahvalnost 1Biti Svjetlo-radnik – „Kako to gordo zvuči!…“

Dragi moji, sestre i braćo u duhu… Jesmo li se ikada istinski, onako u dubokoj unutarnjoj tišini, zapitali što to zapravo znači biti svjetlo-radnik, „radnik u službi svjetlosti“? – Da li to, samo po sebi, znači neki nesebični, samopregorni rad, zalaganje i požrtvovnost za druge? Da li to, možda, podrazumijeva nekakav angažman na zaštiti užeg i šireg okoliša i, u krajnjem, na sveobuhvatnoj dobrobiti planete uopće? …Možda paradiranje pred blicevima i kamerama sa lentom na ramenu i blještavom krunom na glavi, i zalaganje za „Ljubav i mir u svijetu“? Ili …možda, naprotiv, kakvu oštru, beskompromisnu i bespoštednu revolucionarnu borbu protiv Zla, „Sila Tame“, čiji predstavnici i poslušnici nesumnjivo (još uvijek) u svojim rukama drže konce globalnog upravljačkog mehanizma ove naše 3D stvarnosti? …Ili nešto sasvim, sasvim peto, a možda i sve to skupa?!
Uistinu, odgovor – glas Istine – nije tek tako „lagano dokučiv“… a naročito ne ovom našem 3D umu, kojim uvijek (ili, pa dobro – gotovo uvijek) to i nastojimo dokučiti.

Prije neki dan, u posjetu mi je došao jedan stari dobri prijatelj. I kroz spontani razgovor, već po staroj navici ( :-) ), izložio mi je vrstu problema koji ga muči… Naime; budući „vjerujući u Boga“ (do te mjere da Mu se „čak 5 puta” u toku dana usrdno moli, i to uvijek u točno određeno vrijeme), i čineći, po njegovim riječima (ili, možda bolje reći, po njegovom shvaćanju), sve što je u njegovoj osobnoj moći da Božju milost zasluži i zavrijedi, nakon dugog perioda takve ustrajne prakse – njegov gorljivi trud i dalje nema nikakvog bitnijeg i „opipljivijeg“ efekta… Pa čak, kako vrijeme prolazi i kako i sam kaže – opća (njegova osobna) situacija se čini upravo sve gorom, sve mračnijom, i sve beznadnijom …upravo suglasno onom čuvenom zakonu Entropije!

I sada me on, imajući sve to skupa u vidu, rezignirano pita: „Eto …ako tog, tvog ( :-) ), Boga uopće ima, što on još hoće od mene? …I, ako Ga ima, koje su tu onda Njegove a koje moje ingerencije u okviru cjelokupne ove, moje, sudbinske „igranke“? …Da li se ja zapravo, i uopće, išta pitam, ili je sve  isključivo u Njegovim vlastitim rukama? – Ako to jeste tako, onda kako uopće razmatrati pitanje nekakve „slobodne volje“?! U tom slučaju mi smo krajnje nemoćni i naše vlastite akcije i navođenje same po sebi bivaju krajnje izlišne i nebitne. Čemu onda i to nekakvo mukotrpno „ustrajavanje u vrlini“, i može li to onda uopće imati ikakvog smisla? …Ne kažem da treba ustrajavati na suprotnom, ali iz osobnog iskustva nemam svjedočanstvo ni o svrsishodnosti svih ovih mojih, dugogodišnjih, ispravnih i Bogo-ugodnih nastojanja i izgaranja. Čak naprotiv: cjelokupan život, baš kao i cijeli ovaj svijet i ukupna ova naša globalna realnost, sve više i sve brže mi izmiče iz ruku i neumitno klizi ka ponoru…“

Na određeni način, nisam mogao da ga u potpunosti, onako „ljudski“, ne shvatim i razumijem – njega, njegovu situaciju i njegovo opće duševno stanje. Jer, u potpuno identičnoj situaciji jesmo i svi mi skupa, „obični ljudi“, a pogotovo oni od nas koji nastojimo slijediti (taj nekakav) „put vrline“ …pa ma što to zapravo značilo i podrazumijevalo. No, kao što se ni jedna istina – o bilo čemu pod ovom kapom nebeskom – ne može dokučiti ovim ograničenim intelektom, tako je i odgovor na ovo suštinsko pitanje zahtijevao ipak nešto „više“ i nešto „šire“ od onoga što se prostim, linearnim umom može zahvatiti: jednu daleko …daleko-sežniju svjesnost od ove naše svakodnevne i „uobičajene“. I, tu – toga trena – negdje iz nesagledivih ponora Bića, u pomoć izroni jedna duboka i upečatljiva unutarnja vizija…


Postojim ja, svako od nas …kao Jezero koje smo iskopali svako za sebe i svako po svojoj volji, željama i nahođenju… Odnosno, postoji prostor – nazovimo „Rezervoar“ – izvjesnih dimenzija, ali
 suh, ispošćen … i nasušno – očajnički željan Is-Punjenja! …S vremena na vrijeme, upadne tu i tamo po koja kap kiše. …Iznimno, iznimno rijetko bude i poneke provale oblaka, ali žega je uglavnom tolika da se voda tu ne može duže zadržati. Pa čak i ako bi se donekle zadržala, veoma brzo bi se po prirodi stvari ustajala i – nakon početnog ushita – Rezervoar bi bio pretvoren u baru. I naravno: suh Rezervoar (pa čak i Rezervoar-bara) samim tim niti ima svoju autentičnu funkciju, niti svoju svrhu, a time niti ispunjenje smisla vlastitog postojanja. A svakako, bez toga nema ni iskustva istinskog zadovoljstva i radosti …sreće još manje, a blaženstva niti u dalekim snovima.

No; Božjim blagoslovom, zadesi se u tim sušnim predjelima jednom prilikom neki čudesni Glasnik …koji tako divno, tako posvećeno i uvjerljivo pričaše o postojanju jednog neopisivog, jednog beskrajno nepreglednog Oceana, tu – u nama bliskom dosegu – da se u nama polako počelo buditi neko „nejasno i maglovito sjećanje“ na jedno davno Veliko Jedinstvo… jedinstvo Sveopće povezanosti… jedinstvo Cjelovitog Postojanja! I tada, u nekima od nas rodilo se iskreno povjerenje u taj unutarnji osjećaj, u taj Glas Svjetlosti iz dubina tame zaborava, i počeli smo – usprkos oštrom i upornom otporu svoga racionalnog, analitičkog uma – kopati Kanal u pravcu tog obećanog, neizmjernog, centralnog i izvornog Oceana…

Svaki naš zabodeni štih u suhu zemlju …svaki naš naredni udarac krampom po skorelom i kamenitom tlu, ostavljao je sve veće i sve teže tragove i ožiljke na našim dlanovima i našem napaćenom tijelu. Žuljevi su često pucali, a često su znali i krvariti …tako da smo nerjetko padali čak i u duboki očaj, gubeći vjeru i u smisao cjelokupnog truda i napora, i u ispravnost samog smjera u kojem treba kopati! …Sunce je znalo nemilosrdno peći …žeđ je znala biti ogromna i često nepodnošljiva… umor je iskušavao krajnje granice naše izdržljivosti, ali …povjerenje u onaj unutarnji glas/osjećajdržalo nas je da o(p)stanemo na stazi Ustrajnosti.

Vrijeme je tako prolazilo, a naš put nam se sve više činio pogrešnim i sve više uzaludnim, jer Oceana nigdje nije bilo ni na pomolu. Često smo znali i podlijegati sumnji, pitajući se: „Pa, da li On uopće i postoji …ili je sve to samo jedna jadna i lažna konstrukcija ovoga moga, vlastitog, napaćenog i žudećeg uma?“ …Dok, samo bi poneki tihi i lagani povjetarac, svojom blagom svježinom, s vremena na vrijeme znao donijeti neki nejasni i magloviti nagovještaj jednog udaljenog, no ipak tako bliskog, bliskog i „duši nam prirođenog“, Oceanskog postojanja…

I, baš kao što i tama noći uvijek jest najgušća upravo pred samo svitanje – tako smo i mi, na samom izmaku snaga bili upravo pred onim očajničkim, posljednjim ubodom štiha!!! …I vjera nam tada posljednji put pomože – Vjera u ispravnost Puta: zaboli smo još jedan štih …taj posljednji (“pa, što bude…“), i TADA – iznenada …krajnje ne-očekivano i ničim najavljeno – POTEČE BLAGOSLOV nezadržive bujice cjelokupnog nezamislivog Postojanja!!!… Nagrnuše valovi Cjeline …Jedinstva i Blaženstva… i Ocean u nezadrživom naletu stade širiti pukotinu i vodom života zapljuskivati, i nalivati: i kanal …i rezervoar …i sve druge rezervoare koji su u međuvremenu međusobno spajali, pro-kopavali i povezivali svoje postojanje, u vjernom i ustrajnom iščekivanju is-punjenja onog drevnog, nekada davno darovanog Obećanja!…

I toga trena, najzad, Rezervoar iskusi svoj puni Smisao i Svrhu! Ujedno, toga trena, on spozna svoju vlastitu ISTINSKU suštinu jednog ogromnog, nedjeljivog i neraskidivog Jedinstva sa blaženim beskrajem Neizmjernog Oceana. …Tu, i tada, unutar tog Jedinstva, na konačnom Kraju svog osobnog Puta i Putovanja, po prvi put ikada, neposredno – najneposrednije moguće – u potpunosti iskusi svoju vlastitu ISTINU: dožive neizrecivo, neopisivo …i samom umu ne-pojmljivo – blaženstvo Vječitoga Početka!!!


Uistinu …uistinu, prije onog „posljednjeg štiha“ nismo mogli znati ništa: ništa zaista stvarno, i ništa zaista istinito. Nakon njega, iznenada – biva (nam) jasno SVE!
…Mogli smo sumnjati – i odustati. Mogli smo „donekle vjerovati“, pa se onda obeshrabriti i odustati. Ili smo mogli, usprkos svemu (svemu „realno obeshrabrujućem“) ustrajavati, posvećeno dajući sve od sebe, i strpljivo čekati milost Njegove Promisli… Sve mogućnosti su nam bile date, ali samo od nas samih to ovisi – i uvijek je ovisilo! I samo u toj jednoj jedinoj …u toj naizgled minornoj i nevažnoj činjenici, leži cjelokupna tajna potencijalnog sudbinskog Uspjeha ili Neuspjeha:
 vjerovati svom istinskom, unutarnjemglasu, i ustrajati usprkos svemu što nam se na putu ispriječi – ili ne. Tu je cijela tajna!

I evo, upravo sada, na ovom mjestu, htio-ne htio moram se dotaći one čuvene Štajnerove rečenice:
- „Ja moram da učinim sve što mogu da dalje razvijam svoju dušu i duh, ali ja ću sasvim mirno čekati dok više sile ne budu smatrale da sam dostojan prosvjetljenja.“

Jer, upravo TO jest ona prava i puna poanta u vezi ne/ispravnosti i ne/uspješnosti našeg vlastitog života, življenja i postojanja: na nama jest da učinimo SVE što je u našoj vlastitoj moći (a u skladu sa tako dobro nam znanim …tako bliskim nam „šapatom“ onog Kristo-likog glasnika iz dubine našega bića) kako bismo ustrajali na tom Pravom Putu – pa i po cijenu iznimnog i nesagledivog truda, napora i sveukupnog „krvarenja“ – i da nipošto ne izgubimo svoje nepokolebivo povjerenje u realnost konačnog Ishodišta, pa ma koliko se ono trenutno slabo (ili čak nimalo) naziralo kroz maglu trenutačnog premora, nestrpljenja i svih obeshrabrujućih sumnji. Samo tako, i samo tada, možemo zavrijediti konačnu Milost i Blagoslov – jer, konačna Milost dolazi isključivo na krajusvih naših (ispravnih …u pravcu „Oceana“!) težnji, napora i stremljenja: na samom Kraju našeg pregornog, dugogodišnjeg i dugo-životnog, KOPANJA KANALA vlastitog Postojanja! I, što je najdivnije u svemu tome: tada, kada dođe taj sudbinski trenutak (ali, doista, nikada i nipošto prije!), Jedinstvo jednostavno – neće moći a da se ne desi!!! – Kada se steknu SVI uvjeti za to, ono se jednostavno MORA desiti. …I tada, naše „kopanje“ zauvijek je završeno!

I zaista: Bog, „Ocean“, je tu …svo vrijeme čekajući na nas, ali MI SMO TI koji (svojom vlastitom voljom!) trebamo i MORAMO uložiti taj  nužni, napor „kopanja kanala“ ka Njemu! I mada će nam cijeli trud, do samog posljednjeg trenutka, posljednjeg štiha!, izgledati krajnje uzaludan …i možda sve besmisleniji i uzaludniji kako vrijeme prolazi – neopisiva satisfakcija na kraju Puta/Kopanja, neizmjerno i neusporedivo će nadmašiti sve te prethodno uložene napore, krvarenja i cjelokupnu dotadašnju patnju! …Uistinu, Zakon neumoljivo stoji – da se Milost ne može sliti u naše biće, i preplaviti ga u potpunosti i bez ostatka, sve dok (prethodno) ne učinimo SVE što je u našoj moći …u moći našega „ja“. Nakon toga, ali tek! nakon toga, onu posljednju stavku – onu božanstvenu „jagodu na tortu“ – na koncu svega stavlja, izvršava i is-punjava On! ;-)

Dakle, upravo tu leži cjelokupna poanta naše nedoumice, odnosno pitanja i odgovora u vezi udjela „našeg“ i „Njegovog“ angažmana u okvirima naše vlastite sudbine, i istinskog dosega mogućnosti naše slobodne volje; kao i mudrost shvaćanja da nijedan trud, uložen na ispravnom putu, nikada nije uzaludan i nikada nije ne-svrhovit i bez-smislen: kad-tad će „djelom prokopani kanal“ poslužiti svojoj istinskoj i krajnjoj svrsi – ako ne u sadašnjem, tekućem životu onda u nekom od sljedećih, ali neizostavno hoće! Jer, to je upravo poput u sigurnoj banci oročenih osobnih novčanih sredstava: ona rastu i dobivaju na svojoj vrijednosti. Onoga trenutka kada riješimo raskinuti oročenje, možemo podići osnovicu sa nagomilanom dobiti, ali gubimo mogući bonus koji bi u skladu sa ugovorom (u skladu sa Obećanjem ;-) ) sledio po krajnjem isteku ugovorenog oročenja. …Upravo tako jest i sa našim karmičkim „zaslugama“ na ovom našem životnom putu, jer vrijedno „kopanje Kanala“ nije ništa drugo do sabiranje onoga što neki znaju nazivati „pozitivnom karmom“, odnosno „kamatarenjem istinskih blagoslova“!

Svakako, nipošto nije bez razloga i osnova rečeno:
 „Za onoga tko ide ovim putem ni jedan napor nije uzaludan, ni jedno stečeno dobro nije nikada izgubljeno; i mali napredak na ovoj stazi može zaštititi čovjeka od najveće opasnosti i straha.“ (Bhagavad-gita, 2/40)

Stoga, imajući sve to u vidu, istinska radnja – i zapravo dužnost – jednog „Svjetlo-radnika“ mora biti (i jeste) „KOPANJE KANALA“, odnosno istinski i istrajan rad na povezivanju svoga bića sa sveopćim Oceanom Postojanja …sa svojim istinskim Bićem i Izvorom. A kada, na koncu svih napora i izgaranja, Bujica konačno i silovito poteče, tada će i svi drugi, i sve drugo, od toga imati neizmjerne i neizrecive koristi. Jer time cijelo Postojanje biva Obliveno …Obogaćeno …širi se i teče, i neopisivo i nezadrživo VRI – u vječnoj ekstazi samoga, Bes-konačnog Sebe. I svako biće – cjelokupno Postojanje – time neizbježno biva istinski i duboko Do-taknuto i Na-dahnuto!

To „kopanje kanala“ uistinu jeste naš, ljudski, jedini istinski zadatak …jedina istinska nužnost i životna dužnost, jer upravo od toga ovisi da li ćemo jednom zaista postati čovjek ili ćemo vječito samo živjeti svoju vlastitu iluziju čovjeka. A to, bez povjerenja …odnosno bez same zahvalnosti (na jednostavnoj prilici i mogućnosti da se bude …da se bude tu, gdje jesmo), jednostavno ne može biti izvodivo – čak ni onaj prvi zabodeni štih, a kamoli cijeli poduhvat… I, baš kao što i vladika Nikolaj, svojevremeno, na svoj prepoznatljivo divni način reče tu vječitu činjenicu našeg, ljudskog postojanja: „Vjera je moja jedino ozbiljno zanimanje života mog.“ – slaveći tu, i uzdižući, svakako i prije svega to povjerenje …povjerenje u Konačnu svrhu puta (a nipošto slijepu i mrtvu vjeru, samu po sebi). Jer, uistinu …uistinu nije moguće biti niti istinski Ratnik Svjetlosti, niti Radnik Svjetlosti, niti bilo što drugo …istinsko i istinito, ukoliko nismo prije svega toga najprije postali Čovjek – da, upravo sa velikim …onim najvećim „Č“. Jer biti Čovjek, ne postaje se tek tako “samo od sebe” – tek pukim rođenjem iz utrobe porodilje majke – već onda, i TEK ONDA, kada se zaista Rodimo: kada maternica Postojanja jednom konačno iznjedri svoju Vlastitu, savršenu, Sliku i Priliku – Savršeno, Svjesno, Svršeno i Cjelovito Biće Postojanja!!!

A tada, kada se to jednom konačno Realizira – kada to jednom konačno istinski Jesmo – tada, kao i sve ostalo uopće …i samo (naše) „bivanje Svjetloradnikom“ prestaje, kako bi to divni Osho rekao, “biti imenica” i postaje “glagol”!…Radni, trpni, kakogod :-) . Prestaje biti naše puko „svojstvo“ …naša nekakva vanjska odrednica i referenca – nadjenuta i samoprikačena etiketa na našoj „omiljenoj odjeći Svjetlo-radnika“ – i postaje istinska, autentična, otvorena i neskrivena manifestacija one sjajne …naj-sjajnije, naj-dublje i naj-suštinske Bit-nosti našega vlastitog Bića: Cjelovitog i Jedinstvenog Oceana Sveukupne Svijesti i Svjesnosti …Jednote Sveukupnog Postojanja: Svega-Što-Jeste!

Iznenada …duboku tišinu uvida odjednom, poput reskog pucnja biča odnekud iz daljine, prolomi tihi glas moga starog dobrog prijatelja, u saopštenju mi dubokog i neposrednog dojma potpunog suglasja, i rezonancije, svoga vlastitog bića sa doživljenom snažnom vizijom – koja se Njegovom, i isključivo Njegovom milošću, čudesno i istovremeno „pretočila“ kako unutar moga, tako i unutar njegovog vlastitog unutarnjeg iskustva… Konačno je, od svoga unutarnjeg božanskog Glasnika, i on sam bio blagoslovljen jasnim odgovorom na svoju vječitu, proganjajuću nedoumicu: „Ovisi li išta o meni samome? I, ako ovisi – u kojoj mjeri uopće?“ …Ostali smo tako još neko vrijeme sjediti u tišini, bez ostatka prožeti nekakvim blaženim, neizmjernim Postojanjem … nekim neizmjernim Bićem Istine.

Uistinu: Naše je „samo“ da učinimo sve ono što je u našoj vlastitoj moći; sve ostalo učinit će – On!   ;-)


U Miru, Ljubavi i Svjetlosti,
Alakh Niranjan

Previous postFOTO: Chemtrails - 13. 10. 2013. Next postRecenzija knjige: „Tako je govorio Zaratustra“ Friedrich Nietzsche