Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

Svjetlost TamaSiroti čovjek, i čovječanstvo! Tako nevin i ne-odgovoran, a što mu se sve događa. …I to bez ikakvoga razloga. Zaista je ovaj svijet, ovaj život … ovaj cijeli, nepravedni, Univerzum – tako nemilosrdno, antagonistički nastrojen … i ustrojen, protiv (svih, sirotih) nas. … A tako smo, tako  neodgovorni ZA SVE!

„Ako pritješnjen i izmučen čovjek, želeći da se oslobodi bar za

trenutak Karađozovog pritiska, stane da preklinje i da kroz iskren

ili glumljeni plač uvjerava o svojoj nevinosti, Karađoz je mogao

odjednom da promjeni držanje i da stane da se udara po čelu.

- Što veliš, ni kriv ni dužan nisi? Ih, kud mi to kaza baš

sada, pobogu čovječe. Phi, phi, phiii! Da si rekao da si kriv,

još sam mogao da te pustim, jer krivih ovdje ima mnogo. Svi su

krivi. Ali baš nam jedan nevin treba. I zato te ne mogu pustiti.

Da nisi sam rekao, još bi nešto i moglo biti. Ovako, sada, valja

da sjedim ovdje dok ne pronađem negdje nekog nevinog, takvog kao

što si ti, da te smjeni. Sad, sjedi i ćuti!

Neka mi samo nitko ne kaže za nekog: „nevin je“. Samo to ne. Jer

ovdje nema nevinih. Nitko ovdje nije slučajno. Je li prešao prag

ove Avlije, nije on nevin. Skrivio je nešto, pa ma to bilo u

snu. Ako ništa drugo, majka mu je, kad ga je nosila, pomislila

nešto rđavo. Svaki, dabogme, kaže da nije kriv, ali za toliko

godina koliko sam ovdje, ja još nisam našao da je neko bez razloga

i bez neke krivice doveden. Tko ovdje dođe, taj je kriv, ili se

makar očešao o krivca. Phi! Pustio sam ih dosta, i po naredbi i

na svoju odgovornost, da. Ali kriv je svaki. Ovdje nevinog čovjeka

nema.“

(odlomak iz „Proklete Avlije“, od Ive Andrića)

Ima nekih od nas (pa, najmanje stotinjak posto) koji smo, gotovo uvijek i bez iznimke, skloni misliti kako smo svi mi, „nevini i siroti“, bačeni u ove i ovakve životne okolnosti (da se patimo) posve „ne-zasluženo i ne-pravedno“, i sve to van dosega i upliva naših skromnih moći, htijenja i utjecaja. I tako mi, upravo takvi odnosno ovakvi, svoje živote provodimo unutar uvjerenja da svi mi, zapravo, ne živimo (ovaj svoj) život …već da nam se on, život, na neki „tajnovit i ne-pojmljiv“ način, ni krivima ni dužnima eto događa. I sada, što mi tu, siroti, drugo možemo sem da kukamo nad sudbinom (sadašnjom, prošlom i budućom), sažaljevamo sebe same …i „druge“, i opet sebe – i tako stalno u krug, i u krug. A kada nam se srdžbe i nezadovoljstva „u košari“ dovoljno nakupi i namnoži, tada imamo i „posve legitimnog“ prava bacati i drvlja i kamenja …i pregršti psovki, na račun svih tih „prokletih, životnih i sudbinskih, paklenih pripravaka grupnim imenom zvanih bumerang“, koji nas, ničim pozvano i ničim izazvano, posve mučki, kukavički, nespremne i „od-nazad“, bombardira, napadaju i zaskaču uvijek kada se mi to, siroti i nedužni, najmanje nadamo. I što onda drugo da radimo, što da mislimo i čime da se bavimo, osim da iz dna duše kunemo taj i takav (nepravedan) život, i sve ono neprijatno i nepravedno što nam pred nama, on isti, dan za danom servira. No, sve u svemu, i pored „toliko nepoželjnog stjecaja okolnosti“, samo po sebi to nam dozvoljava (na jedan čudnovato zanimljiv način) upravo u toj mjeri komforan, prigodan i dobrodošao stav, da – što se nas iskreno i najintimnije tiče – (ipak) prešutno uistinu važi i stoji baš kao što i u onoj humorističkoj seriji simpatični glumac sasvim nonšalantno reče: „Ništ’ ja tu ne bi diro!“

I doista, najbolje je i najpametnije „da mi tu ništa ne diramo…“, jer ako bismo kojim slučajem tu negdje možda malo i „začeprkali“, pa se potom (ne lezi vraže!) masa zatalasa i na svjetlo dana izroni, i pokaže se, kako u svemu tome ima i neke …naše, OSOBNE zasluge i odgovornosti (nekakve nedaj-bože „karme“), za sve to što jest, što biva i što (nam) se događašto tada, majčin sine?! Što tada i kako tada …dalje (sa samim sobom, i sa ovim nasušnim životom)?!? …Zato je ipak najbolje da sve ostane ovako kako je, i da mi fino, uvijek kad nam zatreba i zafali „krivca“, imamo na koga svaliti odgovornost za sve te nepodopštine koje nam život sobom (do)nosi: bio to sam život, bila to nekakva surova i pogana „sudbina“, bili kakvi vanjski „neprijateljski elementi“, ili čak cjelokupni taj „grozni i bezdušni vanjski svijet“!

Siroti čovjek, i čovječanstvo! Tako nevin i ne-odgovoran, a što mu se sve događa. …I to bez ikakvoga razloga. Zaista je ovaj svijet, ovaj život …ovaj cijeli, nepravedni, Univerzum – tako nemilosrdno, antagonistički nastrojen …i ustrojen, protiv (svih, sirotih) nas. …A tako smo, tako – neodgovorni ZA SVE! (ups, eto sasvim slučajne omaške: stavih crticu ispred umjesto iza onoga „ne-“!!!)

I gle sada kakve li ironije: sad će se još ispostaviti da sva odgovornost za problem cjelokupnog (našeg) postojanja leži upravo na toj jednoj jedinoj crtici, koja „tako brutalno, surovo i bez imalo srca“ – razdvaja neodgovornost od njene sušte suprotnosti! Siroti, neodgovorni, čovjek i čovječanstvo. …Kad bi samo negdje zaista bilo tog nekog „Boga“ pa da se sažali na nas, i vrati crticu na pravo mjesto. Za sve je kriva ona, ta prokleta crtica – odnosno njeno odsustvo!…

Uistinu, uistinu, smiješni smo DO BOLA! Ne zato što nismo svjesni istine i što uistinu ništa ne znamo; jer tko ne zna, bože-moj naučit će… nitko se nije naučen rodio. Već zato što – mislimo (čak što više uvjereni smo u to) da smo posve svjesni, i da znamo. I u tome je najveća ironija života! …Uistinu, ne treba ići nikuda dalje, u shvacnju, od toga da je apsolutni nonsens (da ne kažem su-lu-do) bivati u uvjerenju kako unutar svekolikog bića Univerzuma (koji, sam po sebi jeste – ako u nama ima iole ikakve inteligencije za shvacanje i razumijevanje ičega: Stanje (Stanje Svijesti), a ne Mjesto) postoji ili može postojati IŠTA u odnosu na čega Univerzum jest ili može biti antagonistički nastrojen?!! …Još nisam čuo tako nešto, a niti bih mogao zamisliti, da more ili ocean imaju IŠTA PROTIV, ili da čak mrze, ma koju svoju kap!? Ili drvo neku svoju granu ili list!? …Ili organizam neki svoj organ, tkivo ili pak stanicu?!? A kamoli onda sam Univerzum – svoju vlastitu Tvorevinu!

Osim ako …možda nije sve u Univerzumu sačinjeno od njegove Energije?! …Da, jedino to, možda: „možda osim SVEGA što postoji …postoji još nešto!?“ Pa da! To bi bilo, možda, to!…

Tvrdim, tvrdim da su djeca – u svojim najnezrelijim i najneozbiljnijim maštarijama – neizrecivo, neusporedivo i neizmjerno: ZRELIJA, OZBILJNIJA i ODRASLIJA od, nas, „odraslih“!!!

U svom razumijevanju svekolikog života i svijeta mi smo – ne „djeca“, već na nivou nimalo višem od samoga fetusa, koji se još uvijek „batrga“ unutar majčine maternice! Eto to smo mi; dokle god se ne rodimo. A to istinsko Rođenje priprema se u Kozmičkoj maternici, a događa se u Svijesti, i nigdje drugdje – jer tu, u Svijesti …u biću Univerzuma, jest jedina i cjelokupna ISTINA: na svim nivoima i što se bilo čega tiče!

I ta Svijest, ta ISTINA, kaže nam da unutar cijelog tog Bića – čitavog Univerzuma – nema ničega drugoga …nikakve druge ili drugačije energije ili stanja, osim energije/stanja LJUBAVI. Zašto baš Ljubavi, a ne nečeg drugog…? Pa samo zato što, jednostavno – ne može biti ničega „drugog“, jer od Ljubavi …od tog osnovnog, suštinskog i primordijalnog vida manifestiranja svega – i bilo čega (što nam uopće na pamet može pasti) – u svojoj biti sve je (s)tvoreno! Od ovoga, jednostavno, ne postoji drugoga, ispravnijeg ili točnijeg odgovora. To je cijela istina.

Ipak, velika većina nas, a prije svega „duhovnih tragalaca“, misle (dakle vjeruju) da postoji neki „um“, „ego“, „protivnik“ …nekakav „Đavo“, koji na putu našeg napretka, i uopće Dobrobiti, stoji nasuprot nas i kojega se stoga treba i mora „pobijediti“, „uništiti“, „zgromiti“, ako li mislimo zagospodariti svojom Slobodom, Znanjem i Istinom. I stoga, u svoj toj osobnoj preokupiranosti „neprijateljem“, slavno i nenadmašno propuštamo uvidjeti jednostavnu i puku činjenicu postojanja – da takvog nečega poput „neprijatelja“ jednostavno NEMA. Nema, ne zato što u nama ili ispred nas zaista nema nečega što se konstantno i kontinuirano kosi, iliti „protivi“, našim uskim, sebičnim i (samo)destruktivnim stremljenjima i nastojanjima, već zato što to „nešto“ (to vječito i sveprisutno biće …taj Zakon Ljubavi, Univerzuma samoga) uistinu i postoji, i to upravo kao naš istinski i najodaniji čuvar i zaštitnik, sa ciljem da „sa Svoga (Tvoga, Istinskog i Ispravnog) puta nikad ne skrenemo“ (baš kao i u onoj negdašnjoj, veoma svrsishodnoj no tendenciozno zloupotrebljavanoj, bogo-komunističkoj „mantri“). U tom smislu (svjetlu, i razumijevanju stanja stvari kakve jesu), sam um, ego, prestaje biti sagledavan kao „protivnik i neprijatelj“, jer u najkraćem rečeno: jasno uviđamo da um, kao „ometajući faktor“, postoji unutar našeg vlastitog postojanja – samo i isključivo dotle dok „u nama“ ima ičega (ikakve blokirane, neosviještene „tame“ i „prljavštine“) za čega se on stoga može hvatati i kačiti, crpeći na taj način energiju (život) za svoje vlastito postojanje. Ukoliko toga (u nama) više nema, nestaje i uma kao „ometajućeg faktora“!!!

Uistinu, uistinu nisu džabe najmudrije glave koje su ovom planetom hodale, govorile: „Um je zao i rđav Gospodar, ali najodaniji mogući Sluga!“ – I ono što je upravo najdivnije i najčudesnije u svemu tome: JEDINO I ISKLJUČIVO OD NAS SAMIH OVISI KOJE OD TA DVA ĆE NAM BITI!

Dakle, misli li netko da jedan Prosvijetljeni …Oslobođeni, koji je konačno i nepovratno ne-uznemiren tim vječitim „igrama“ i smicalicama uma, dosegao tu vrstu (uzvišenog, „Nebeskog“) Mira i Slobode tako i zato što je „pobijedio“, „nadjačao“ ili „uništio“ um? …Da se Istina sa Iluzijom, Svjetlost sa Tamom, potrebuje „boriti“ …kako bi je „uništila“, i (tek) time potvrdila svoje vlastito postojanje? Dakle svako tko tako misli (vjeruje) i dalje je ništa drugo do samo igračka (marioneta!) toga istoga uma, koji se i dalje „hrani“ njegovom vlastitom nesvjesnošću, te živi i opstaje na uštrb nje.

U stvarnosti, postojanje uma, ega …tame i iluzije (zla, patnje i problema) u našim životima, jest jedini i najpouzdaniji indikator da „unutar nas“ još uvijek ima „nečega“ sa čime se (na svom, sudbinskom, putu ka Istini) trebamo i moramo „pozabaviti“, odnosno čega moramo pro-svjetliti i počistiti! Tek kada takvog nečega (takvih ne-osvješćenih inhibirajućih sadržaja) konačno više ne bude – niti u najmanjim naznakama – tada će um („ego“, „tama“, „zlo“…) u našem vlastitom postojanju u potpunosti izgubiti svoje uporište (i što je još bitnije – svrhu!), i postati ćemo …onaj Oslobođeni. No nikako i nipošto ranije!

Zato, činjenica da još uvijek jesmo tu, tu gdje smo – u ovoj „Prokletoj Avliji“ – sama po sebi samo naizgled govori u prilog tome da smo stoga, eto, siroti, nedužni i nevini zatočenici „nekoga“ ili „nečega“ (neke „tame“, „zla“ …nekog „neprijatelja“). Dok onom tko se zaista ne da prividom zavesti i baciti iluziji u naručje, upravo najbolje govori o tome da nam je naše Istinsko Sebstvo, naš najveći i najodaniji Prijatelj, podarilo na raspolaganje najkvalitetniji i najučinkovitiji „Reflektor“ – u vidu uma, odnosno ega – kako bismo ispravnim i inteligentnim korištenjem, upravljanjem i služenjem njime (a ne sukobljavanjem!) efektno i efektivno „čistili i počistili kuću svoga bića i postojanja“, i dosegnuli Istinu i Slobodu. Nakon toga, ali tek nakon toga – tog uma i ega (te „tame“, „zla“ …„patnje i neprilika“ u našim životima i postojanju) više NEĆE BITI, i to jer više NEĆE BITI POTREBE da ih bude! Jednostavno i jasno. I tako točno i istinito!

Kako uopće možemo žudjeti …“stremiti ka Raju“, dokle god i sami, duboko u sebi, nismo dostojni takve Čistoće? Odakle nam samo takve (nečasne) ideje? …Zar nije osnovni preduvjet za stupanje u „viši rang“ nečega, bilo čega – mijenjanje i osposobljavanje sebe samoga sa frekvencijom (kvalitativnim, vibracijskim nivoom) tog željenog višeg stupnja odnosno stanja? A ne u smiješnom vječitom nastojanju da taj viši nivo „spustimo“ na svoj vlastiti, aktualni. …A kamoli kad žudimo za Savršenstvom (a žudimo!), te bismo rađe da se „ono“ spusti nama nego da se mi pomučimo „popeti tamo“. E, to naravno tako ne može i ne ide!

Stoga činjenica da smo upravo u ovim i ovakvim osobnim i globalnim okolnostima – mnogi će reći strašnim i užasnim – ne govori zapravo ništa posebno o samim „okolnostima“, već jedino i upravo o nama samima: o ONOME (onima) koji DOŽIVLJAVA (kome su prezentirane, u vidu njegovog vlastitog egzistencijalnog iskustva) te i takve životne okolnosti! Jer, upravo to jest ONO što je njegovo vlastito unutarnje biće, posredstvom vlastitog uma i postojećih sadržaja vlastitog Nesvjesnog, prezentirane u vanjskom kako bismo konačno imali priliku postati svjesnima postojanja tih sputavajućih i blokirajućih nesvjesnih sadržaja – i stekli mogućnost otpustiti ih u izvornu ne-napetost, Svjetlost i Ljubav.

Upravo zato: „um“, „ego“, „tama“, „zlo“ …kao i razne „inhibirajuće patnje i nedaće“, nisu i ne bi se smeli promatrati kao naši „protivnici“, „neprijatelji“ i sputavajući elementi, već isključivo kao svojevrsna oruđa i pomagala, veoma specifični „alati“ – pa često i vrlo učinkoviti „kirurški instrumenti“ – unutar sveukupne „operacije spašavanja našega cjelokupnog bića, života i postojanja“. Jer, da smo VEĆ SPASENI, budimo sigurni da svih tih/ovih nedaća ne bi ni bilo – jer NE BI (više) NITI BILO POTREBE ZA NJIMA! I još nešto: obično, i najčešće, oni koji najviše kukaju – jesu oni koji su i naj(ne)odgovorniji u pogledu svega toga (što im kuknjavu i izaziva)! Tako to po pravilu biva…

Zato, jedina istinski ispravna stvar koju možemo učiniti (za sebe i za svijet uopće), jest dobro „zasukati rukave“, ostaviti se pretjeranog zapomaganja i jadikovanja nad sudbinom i životnim okolnostima, i svojski se potruditi na uređivanju prije svega VLASTITOG (unutarnjeg) „dvorišta“, kako bi potom i cijela „ulica“ (jednom…) konačno mogla svanuti u novom, očekivanom, pročišćenom i željenom „ruhu“. Svi oni koji odbijaju taj rad na samome sebi, i prije svega to istinsko bavljenje samim sobom – jer im je uvijek neusporedivo lakše i komfornije neodgovorno se baviti „mijenjanjem svijeta“ …mijenjanjem te „vanjske refleksije sebe samoga“, umjesto samim sobom tj. promjenom samoga Izvora refleksije – jesu, i pored svih svojih „gorljivih“ povika, apela i angažmana na toj revolucionarnoj „borbi za bolje sutra“, ništa drugo do neopisivi i neizrecivi LICEMJERI! …I tu ih čak ni neznanje ni najmanje ne abolira od takvog statusa. Zašto? – Pitati će se mnogi. Pa zato što nas svakoga trena života i postojanja (i to svakoga od nas ponaosob!) SVE ŠTO JESTE, ŠTO POSTOJI I ŠTO SE ZBIVA upućuje upravo na sticanje istinske osvješćenosti i istinskog znanja; a samo naša nevoljnost za to – za taj i takav angažman – i naše odbijanje toga puta i takve svjesnosti, čini da stvari najprije postanu, potom ostanu kakve jesu …a potom se i razviju u sve gore i gore.

Ta neozbiljnost i neodgovornost, odnosno robujuća i okupirajuća nesvjesnost, posve je ista kao kada bi npr. na jednoj kino projekciji – uslijed neodržavane, prljave i zamućene leće na projektoru, pa time i logične pojave nekvalitetne, nejasne i „ne-čiste“ slike na samom kino platnu – kino-operater svu svoju pažnju i angažman zdušno posvetio „trljanju, brisanju i uljepšavanju“ platna, zataškavajući time (bez obzira namjerno i svjesno, ili nesvjesno) vlastitu nemarnost u održavanju samoga projektora ispravnim, funkcionalnim i čistim. Pa sad, ako svoju preuzetu dužnost nije obavio (činio i u-činio) savjesno i na vrijeme, da li za njegovu vlastitu neodgovornost (pa zašto ne reći možda i – lijenost, neznanje ili glupost) može biti dovoljno dobrog izgovora? Rekao bih da ne; prije svega jer svoju dužnost kao i obavezu nije prihvatio zrelo, ozbiljno i odgovorno, kako mu služba i nalaže. I stoga mu svakako slijede (od „pretpostavljenog“) i odgovarajuće sankcije. …E da li je to, potom, sada nešto „osobno“, „grubo“ ili „nepravedno“? – Svakako da ne. Jer je to samo ono, što je SAM SEBI, svojom osobnom slobodnom voljom i izborom, odabrao i sebi „projektirao“ – a princip Ljubavi, princip Kozmičke Pravde (održanja Izvorne Ravnoteže), tu je samo da „pazi“ da sve teče upravo onako kako „Bog zapovijeda“. I svakako, ta sankcija će mu, potom, svakako jednom kasnije „doprinijeti“ da uvidi i shvati prirodu svoje pogreške (učinjene u nemaru ili neznanju), pa time i da napreduje u kvalitetu osobnog rasta i razvoja u odnosu na obavljanje svih budućih obaveza, preuzetih dužnosti i odgovornosti. To je JEDINI i pravi Put sticanja „Višeg rangirnog položaja“, jer ga tada prirodno zavrjeđujemo svojom vlastitom višom osposobljenošću. Tu protekcije nema.

Višeg Dobra nema, i ne može biti, bez preuzimanja Više Odgovornosti – pa time ni dosega blagoslova/iskustva Više Ljubavi, Više Slobode, Više/Krajnje/Apsolutne ISTINE.

Stoga, na to vječito i krucijalno pitanje: Da li smo svi mi, ovjde – u ovoj „Prokletoj Avliji“ našega postojanja – „bačeni“ po nekakvoj kazni (nebitno bila ona „zaslužena“ ili ne), pa čak možda i po ustrojstvu puke „slučajnosti“, ILI je cjelokupna ova naša egzistencija krajnje i neopisivo nježno i brižno (ruko)vođena tim imanentnim kozmičkim principom vječne, sveprisutne i sve-tvoreće Ljubavi …te naše vlastite Biti i Suštine (bezuvjetne Ljubavi Univerzuma prema cjelokupnom Svom vlastitom Biću – prema SEBI SAMOME); odgovor neka svako ponaosob sebi samome da, pred ogledalom vlastite svijesti i savjesti. Drugačije to ne može ni biti, jer Istina, odnosno Znanje, ne može se nikome prenijeti, već se za prave i potpune uvide u jasnoću njene blistave zore, i iskustvo njenog vječitog i neizmjenjenog Sjaja – mora u svijesti Probuditi!

 

Slobodu ti nitko ne može ni uzeti niti dati,

ona je tvoje najdublje biće, koje trebaš zavrjedeti – i otkriti!

 

(P.S. – Ovim tekstom niti u najmanjim naznakama nemam namjeru davati alibija ma kom aspektu „zla“ ili „tame“ prisutnog unutar naših lokalnih i globalnih životnih okolnosti, kao ni njihovim ovozemaljskim predanim poklonicima i „službenicima“ oličenima prije svega u skupini onih, poznatijih pod grupnim imenom „Kabala“ (Cabal, u značenju – „Globalno konspirativno Udruženje“); jer njihove sveukupne akcije, moć i utjecaji, u cjelini pogubni po naše ovo-zemaljsko postojanje, i pored činjenice da svi ti enormni „pritisci“sa druge strane imaju tendenciju izazivati naše veoma ubrzano Buđenje i Otrežnjenje – nemaju i ne mogu imati ovozemaljskog opravdanja, budući oni to ni u kom slučaju ne čine zbog našeg „dobra“ već naprotiv. No, radosna vijest unutar svega ovoga jest: da su i „oni“ samo nesvjesna oruđa u rukama jedne Neizmjerno Više Inteligencije koja savršeno brine o našem konačnom i KRAJNJEM DOBRU! Dakle u stvarnosti, sve što jest, pa i ono „najgore“ što nam se može desiti, rezultira svojom krajnjom svrhom u našem Buđenju i Oslobođenju – naravno tek tada kada sami, svojom vlastitom slobodnom voljom i svjesnim izborom, dozvolimo i omogućimo taj i takav konačni Ishod. SAMO OD NAS SAMIH, u krajnjem i konačnom, ovisi sve ono što JESMO/JEST i što MOŽE/MO BITI: SVE proizlazi iz – TEBE!!!)

 

 Alakh Niranjan

www.apsolutnaistina.com

Previous postEuropska Unija i posljedice ulaska Hrvatske u "zonu slobodne trgovine" Next postPredavanje - NALTREXONE, otkriće stoljeća koje pruža gotovo 95% mogućnosti izlječenja kako malignih tako i ostalih sustavnih bolesti (dr. Nenad Roso)