Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

(Autor slike: Nikki Zalewski)

Sudbina je tema koja se oduvijek nekako nadvija nad ljudskim postojanjem od samog njegovog početka. To je mistična tema koja dotiče svako ljudsko biće i s kojom se, htio-ne htio, svatko susreće barem jednom u životu neovisno o svojoj životnoj filozofiji, obrazovanju, zanimanju, nacionalnoj ili religijskoj pripadnosti. Ona je univerzalna i zajednička svima, a opet istodobno i tako intimna. Mnogi ne vjeruju da uopće postoji, ili jednostavno, ne žele vjerovati jer im je tako ugodnije i jer na taj način mogu lakše zadržati uvjerenje da su oni ti koji u potpunosti odlučuju o svom životu. Mnogi je se boje i zbog straha od onoga što bi ona eventualno mogla donijeti pokušavaju na razne načine utjecati na njezin ishod ili ju jednostavno zanemariti. Sudbina je mrska svačijem egu, jer mnoge plaši, pa čak i užasava pomisao na mogućnost da je sve već predodređeno i da oni nemaju baš prevelikog utjecaja ni kontrole nad odvijanjem svog vlastitog života, što se kosi sa svime što su od malih nogu naučili vjerovati o sebi u okvirima svog obrazovanja i kulture. Ego drhti pri samoj pomisli na sudbinu, jer ona ruši same temelje njega kao primarnog činitelja koji o svemu odlučuje i koji svime upravlja. Kad bi dopustili tu mogućnost da je sve već predodređeno, to bi značilo priznavanje da netko drugi ili “nešto drugo” upravlja njihovim životima, a to je noćna mora za bilo čiji ego. Ego je opsjednut kontrolom i zato misli da može nešto promijeniti silom i da se sve mora odvijati u skladu s njegovim zacrtanim planovima. Strah i nesigurnost koju ego neprestano osjeća proizlazi iz uvjerenja da se stvari u životu događaju tek tako, sasvim slučajno i nasumično bez ikakvog reda ili dubljeg plana i da se ono što se dogodilo nekome drugome može ponoviti i gotovo na identičan način dogoditi i njemu. I ta nepredvidivost, neizvjesnost i nemanje nikakvih garancija da će sve završiti najbolje za njega i u skladu s njegovim očekivanjima i planovima je uzrok vječne napetosti, straha i brige od onoga što će biti. To postaje ogroman psihološki teret zbog kojeg ljudi žive svoje živote u neprestanom strahu, sumnji, neizvjesnosti i tjeskobi od koje se ne mogu opustiti. Jer, ego u svojem poimanju života nije svjestan jedne temeljne činjenice – da je svatko jedinstven i da svatko ima svoj vlastiti put koji se razlikuje od svih drugih. Da je tome tako ukazuje već i sama činjenica da je svatko od nas različit i rođen sa unaprijed određenim karakteristikama i skupom okolnosti koji određuju razvoj njegove osobnosti i usmjeravaju njegov životni tijek u točno određenom smjeru a ne u nekom drugom. Svatko se rađa s jedinstvenim tjelesnim predispozicijama, sklonostima i okolnostima koje savršeno odgovaraju potrebama njegovog razvoja i iskustva. I tu dolazimo do vječnog pitanja o udjelu slobodne volje pojedinca i koliko on zapravo može utjecati na odvijanje svog vlastitog života. I dok djelomično postoji određeni manipulativni prostor slobode pojedinca da odlučuje o uobičajenim svakodnevnim stvarima, postoje također i stvari koje su izvan dosega naših osobnih odluka i preferencija, stvari koje jednostavno možemo samo prihvatiti kao takve (ili u suprotnom, provesti život u neprestanoj borbi zbog njihovog neprihvaćanja) ali koje ne možemo mijenjati.

Jedna od osnovnih stvari na koje nemamo nikakvog utjecaja je, primjerice, životni vijek našeg tijela. Baš sam se nedavno “slučajno” našao na groblju. I tako, gledajući sve te spomenike s imenima onih koji su tu pokopani, za oko mi je zapelo nešto vrlo zanimljivo. Ispod svakog imena su pisale godine života (1934. – 2000., 1918. – 1984., 1955. – 2012.,…) i u tom trenutku sam dobio tako jasnu potvrdu sudbine – svačiji životni vijek je različitog trajanja i svatko ima svoj put. Gotovo nitko tamo nije živio jednaki broj godina i na isti način. Ništa se u životu ne može generalizirati kao što smo to navikli činiti od malih nogu. Ukupnost i raznolikost jedinstvenog izražaja života nije moguće ukalupiti u unaprijed stvorene uvriježene šablone i zadane okvire našeg uma. Primjerice, obično se smatra da bi ljudi koji žive nezdravim načinom života trebali biti narušenog zdravlja i imati znatno kraći životni vijek od onih koji se pridržavaju zdravstvenih naputaka i pravila urednog života. Međutim, nerijetko se u stvarnosti događaju slučajevi koji potvrđuju upravo suprotno i potpuno prkose tim pravilima. Primjerice, neki ljudi koji su svojim neurednim životnim navikama i potpunim nemarom prema vlastitom tijelu napravili toliko štete po svoje zdravlje da bi po svim općeprihvaćenim pravilima medicinske struke već odavno trebali biti mrtvi, usprkos tome dožive duboku starost, dok netko drugi tko cijeli život živi zdravo i brine o sebi jednostavno umre iznenada bez ikakvog očiglednog razloga. Dakle, jasno je iz gore spomenutog da naša pojedinačna nastojanja nemaju prevelikog utjecaja na životni vijek našeg tijela. Dakle, postavlja se pitanje, što određuje koliko će tko živjeti? Očigledno je iz promatranja samog životnog iskustva da ego nije taj koji je odabrao okolnosti kao ni trajanje svog života. Jer, da je on birao, odabrao bi prekrasno lice, atletski građeno tijelo, savršeno zdravlje i vječnu mladost, materijalno bogatstvo, ugled, status i sve ostale idealne osobine i uvjete koji bi mu osigurali “savršen i bezbrižan” život. Međutim, kao što znamo iz iskustva, to nije slučaj. Zapravo, ispada da upravo one “neidealne” i uvjetno rečeno “teške” okolnosti i život ispunjen kontrastima pružaju savršene uvjete za rast u razumijevanju i spoznaji. Da se vaš život kojim slučajem nije dogodio upravo na ovakav način na koji se dogodio, sa svim njegovim “dobrim” i “lošim” stranama, izborima i događajima, da ste imali samo slatke i bezbrižne trenutke, danas jednostavno ne biste bili ukupnost svega što smatrate sobom. Upravo je svaka od njih na jedinstven i savršen način pridonijela ukupnom mozaiku vašeg sadašnjeg razumijevanja i mudrosti. Dakle, netko drugi, ili “nešto” drugo je načinilo taj odabir i postavilo pozornicu za odigravanje predstave života u kojoj svatko od nas doživljava iskustva i stječe razumijevanje koje ga vodi do samospoznaje. To “nešto drugo” možemo nazvati mnogim različitim imenima (Ljubav, Bog, Viša Sila, Milost…). To je način preko kojeg Ljubav u obliku ljudskog bića prikuplja jedinstvena i savršena iskustva koja joj omogućavaju da na neponovljiv način kroz tijelo doživi i spozna samu sebe i što ona jest preko upoznavanja svojih različitosti i pojavnih suprotnosti.


(Teške ceste često vode do predivnih odredišta)

Malo dublji pogled na život i pažljivije promatranje istog dovode do nepobitnog zaključka da ne postoji tako nešto kao što je nezgoda ili slučajnost. Ništa se ne događa slučajno. Sve što se dogodi se dogodilo jer je tako trebalo biti. Jer, previše je tu varijabli uključeno koje se sve moraju savršeno poklopiti da bi dovele do nečega što se treba dogoditi, a da bi to bio tek proizvod puke slučajnosti. Slučajnost je tek naziv koji ego daje događajima i okolnostima koje nije bio u stanju predvidjeti i koje on sam ne može sagledati ni razumjeti. Ali ono što je toliko veličanstveno i zapanjujuće u svemu tome je činjenica da se sve te varijable združuju u jednoj potpunoj prirodnoj lakoći i neprisilnosti da se na površini čini kao da je riječ o spontanom odvijanju. Sve je toliko harmonično i podmazano da se nekome tko to ne promatra dublje od pojavne razine sve to može činiti kao čista slučajnost. U svojoj ograničenoj i uskogrudnoj spoznaji, ego propušta uvidjeti činjenicu da je život nedjeljiva cjelina, i da su sukladno tome sve sudbine koje su na površini pojedinačno različite i jedinstvene ipak istodobno i međusobno povezane u savršenom obrascu koji nije vidljiv običnom, svakodnevnom umu. Nešto dublje shvaća ovo – jedna prostranost koja je šira od ega i osobe može istinski razumjeti ove riječi.

I u toj prostranosti shvaćaš da sudbina ima svoj put i da ga ne možeš mijenjati, barem ne one glavne stvari koje u bitnome određuju smjer tvog života kao osobe. I tu se miriš sa sudbinom i prepuštaš uzde kontrole u njezine ruke jer odjednom shvaćaš – ONO ŠTO TREBA BITI, BIT ĆE, BEZ OBZIRA NA TO KOLIKO TI TO POKUŠAVAO SPRIJEČITI ILI UTJECATI NA DRUGAČIJI ISHOD, A ONO ŠTO NE MORA, NEĆE, BEZ OBZIRA KOLIKO SE TI TRUDIO ISPROVOCIRATI TO. Stoga, jedino što možeš učiniti je prepustiti se toj višoj volji Milosti koja je šira od ega i imati povjerenje da će stvari i okolnosti koje su za najveću dobrobit tvoje duše uvijek nekako pronaći svoj put do tebe. Ono što trebaš čuti će ti biti rečeno, na ovaj ili onaj način, ono što trebaš vidjeti će ti biti pokazano, život će te bez greške dovesti u situaciju da to vidiš, ljudi koje trebaš upoznati ćeš sresti, mjesta na kojima trebaš biti ćeš se naći, nikoga i ništa nećeš moći slučajno “promašiti”. U svakom si trenutku upravo ondje gdje trebaš i biti!


(Upravo si tamo gdje trebaš biti.)

I sam taj čin prepuštanja i povjerenja ti daje duboku mirnoću i sigurnost zbog koje se prestaješ opterećivati sa budućnošću i u čijoj prisutnosti brige i strahovi od onoga što će biti otpadaju sami od sebe. Sva tvoja usmjerenost je na ovdje i sada i jednostavno si zahvalan na ljepoti života koja te okružuje. Jer, kad se osvrneš natrag, shvaćaš da ti strah nikada nije bio od nikakve prevelike koristi i da te je uvijek samo nepotrebno kočio i otežavao ti život, a na kraju se uvijek sve nekako riješilo i bilo savršeno i upravo onakvo kakvo je i trebalo biti. Kad iz te sigurne distance promatraš svoj život, kažeš – hej, pa uopće se nisam trebao ničega bojati. No, sada, zbog toga što ne možeš sa sigurnošću znati što će ili neće biti, strah i sumnje u tebi stvaraju nelagodu i pretvaraju tvoj život u košmar. No, ni to nije slučajnost. Možda je upravo to što “ne znamo” što će se dogoditi i što će biti, poziv na prepuštanje, jednostavno, način na koji ljubav i život testiraju tvoje povjerenje. Jednom kad toga postaneš svjestan, možeš s većom opuštenošću i određenom distancom promatrati kako se stvari odvijaju i više ne reagirati toliko impulzivno, s osudom i duboko se poistovjećivati, nego uvijek gledati širu sliku i u trenutku dok se životne situacije odvijaju i događaju prepoznati u njima dublje, skrivene poruke i lekcije kao dio ostvarivanja tog šireg nacrta i plana sudbine. Nekako, postaje baš i zabavno ne znati što će biti, jer kad ne stvaraš projekcije, više si usidren u sadašnjosti i jednostavno dopuštaš da ti se svaki novi dan otvori svježe sa svim mogućim prilikama i iskustvima i da te iznenadi svojom raskošnom paletom jedinstvenosti. Ne možeš mijenjati sudbinu, ne možeš utjecati na događaje, ali možeš na svoj vlastiti doživljaj života! Zato, pusti sudbinu da radi svoj posao i ne obaziri se previše na nju. Samo uvijek budi svjestan – u treptaju oka sve se može promijeniti. Zato, oprosti uvijek i ispričaj se kad treba. Jer nikad ne znaš kada možda više nećeš imati tu priliku opet.

SVAKOGA DANA GLEDAJ DA UVIJEK RADIŠ ZA NAJVEĆU DOBROBIT SEBE I SVIH OKO SEBE, ZNAJUĆI DA SI U SVAKOM DANOM TRENUTKU PODUZEO SVE NAJBOLJE ŠTO SI MOGAO I ZNAO IZ LJUBAVI I DA NITI JEDNA TVOJA RADNJA NIJE VOĐENA NAMJEROM DA POVRIJEDIŠ DRUGO ŽIVO BIĆE. Sve dalje nakon toga više nije tvoja briga! Jer, nitko ne zna puteve sudbine. I zato, uzaludno je trošiti vrijeme i energiju pokušavajući ju predvidjeti ili utjecati na nju. Ne pokušavaj ju promijeniti svojim brigama i preusmjeriti svojim nastojanjima, nemoj se boriti protiv nje, prosuđivati ili proklinjati ju. Ne razmišljaj na način: “Kamo moj život ide, što me čeka u budućnosti, da li sve to baš tako mora biti i da li bi moglo ili trebalo biti drukčije, što bih trebao učiniti” i slično, jer sve te misli, brige, strepnje i strahovi su misli ega koje te odvode od ovog sadašnjeg trenutka koji je jedini stvaran i stvaraju suvišan nemir i razdor unutar tvog uma. Jednostavno se prepusti onome što jest ovdje i sada i budi s tim. Svaki put kad umjesto brige i strepnje od onoga što će biti vratiš svoju pozornost na ono što jest ti si izvan sudbine, u tom bezvremenom, neograničenom području svoje istinske prirode – čistog bivanja i Ljubavi ovdje i sada.

Kad svakoj situaciji i trenutku svog života daš Ljubav, ta Ljubav zauzvrat daje duboki osjećaj potpunosti svakoj tvojoj radnji koja kao takva zatvara krug cjelovitosti koji onda prožima tvoj život dubokim mirom i spokojem. Ti si učinio svoj dio, i kao posljedica toga, sve je u tvom životu tiho, mirno, cjelovito i dovršeno. Nema nedorečenosti, zaostataka iz prošlosti ili dugova koje treba vratiti i zato u svakom trenutku koračaš neopterećeno, lagano i svježe kroz svaki novi dan, prihvaćajući sve što dođe sa stavom mirne, unutarnje slobode. I tu shvaćaš – Ljubav nema osobnu sudbinu, njezina se sudbina ispunjava u svakom trenutku u kojem se ona izražava slobodno i potpuno ovdje i sada, izvan vremena i prostora.

Svi smo mi kao osobe zapravo podjednako nestvarni i prolazni, i sve što radimo u materijalnom smislu, na kraju krajeva ne ostvaruje nekakvu značajniju korist, sve što radimo mehanički, u svrhu pukog preživljavanja, bez ljubavi, suosjećanja, topline i svjesnosti je samo za tu svrhu, ali u pozadini toga, naši doživljaji, opažanja uslijed kojih se javlja dublje razumijevanje i shvaćanje života, naše suosjećanje za druga bića, naša fascinacija i zahvalnost na životu, naš susret s ljepotom i nektarom bivanja je ono gdje se lažno rastapa i ostaje samo ono što jest jedino stvarno i nepromjenjivo, ostaje naša istinska priroda koja se prepoznaje kao vječna Radost i Ljubav. Kao što u filmu “Najljući čovjek u Brooklynu” glavni lik kojeg je odlično odglumio Robin Williams kaže: “Na nadgrobnoj ploči neka piše: Henry Altmann, 1951. – 2014. Do sada nisam znao da godina rođenja i smrti uopće nisu važne, važna je samo ona crtica između.” A ta crtica je život – SADA!

http://novavizija.blog.hr

Previous postSamospoznaja - Putovanje Bez Puta Next post10 istina iz iskustva s Ayahuascom