Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

djed-mraz-3-webVidjeti jasno Stvarnost, ono što jest takvo kakvo jest, bez prosuđivanja ili lijepljenja vlastitih naučenih i prisvojenih uvjerenja, nadanja i želja na to što vidimo, bez sanjarenja i fantazija je iznimno otrežnjujuće stanje koje nas liječi od iluzija i samozavaravanja. Biti slobodni od iluzija i sagledati ih kao iluzije, kakve god one bile, je jedini način da živimo slobodno i iskreno prema sebi. Biti iskreni prema sebi i priznati si da su naše iluzije upravo samo to – iluzije – i djelovati u skladu s tom spoznajom je sve što nam je potrebno da živimo svoj život u punom smislu te riječi – da budemo individue (nepodijeljeni). A za to moramo zastati i napraviti jedan “korak unatrag” kako bismo sagledali širu sliku koju zbog svoje upletenosti u samo odvijanje života nismo u stanju zamijetiti. Potreban nam je prostor tišine i mira u kojem možemo promatrati i vidjeti jasno. Vidjeti stvari onakvima kakve one jesu i prihvatiti ih je jedan od najučinkovitijih načina da se ljudsko biće otrijezni od cjeloživotne opijenosti iluzijama i lažnim nadama i živi slobodno i iskreno prema sebi. To je jedini način da, sami za sebe, neposredno doživimo Stvarnost onakvu kakva ona jest u njezinoj cjelovitosti i spoznamo istinu.

Jer, Stvarnost nije iluzija. Ono što Jest – Jest. Međutim, unutar te Stvarnosti koja Jest postoji čitav niz iluzija koje određuju naš doživljaj i interpretaciju te iste Stvarnosti umjesto nas, do te mjere da nam, ne propitujući nikada njihovu istinitost, sama Stvarnost postaje nevidljiva i nestvarna… Programirana uvjerenja usađena kroz obrazovanje, kulturološki obrasci ponašanja, priče, mitovi i legende, kao i službeno ponuđena, medijski uvjetovana verzija stvarnosti koja nam sugerira što je istinito i kako bismo trebali shvaćati i interpretirati ono što se događa i što vidimo, ostavljaju nas u košmaru zabluda, vjerovanja i nadanja koja nas drže čvrsto unutar iluzije, određujući na taj način i cijeli naš život u većini slučajeva.

Verzija stvarnosti koja nam se nudi kroz obrazovanje, kulturu i medije neodoljivo podsjeća na priču o Djedu Mrazu ili Svetom Nikoli. Zamislite samo kakva grandiozna razina obmane i privida je tu na djelu, privida koji djeluje toliko stvaran i u kojeg je vrlo teško posumnjati isključivo iz jednog jednostavnog razloga – jer ga svi podržavaju. Mama, tata, djed, baka, ujaci, stričevi, strine, tete i svi ostali nam kao djeci govore da operemo svoje čizmice i stavimo ih na prozor i da će nam Sveti Nikola u njih ubaciti poklone, ili Djed Mraz na Badnjak staviti poklone pod bor, na svom dugom putu iz snježne zemlje na saonicama koje vuku njegovi vjerni pomoćnici sobovi, i to baš one poklone koje smo si najviše željeli te godine, jer, Djed Mraz sve zna i ima tu moć da svojim poklonima usreći baš svako dijete.

Priča je predivna, čarobna i veličanstvena s jedne strane, toliko je ljepote u njoj, toliko iskonske dobrote i ljubavi koja u djeci stvara i pobuđuje osjećaj čuđenja, nečeg čarobnog, mističnog, nedokučivog i predivnog, a i cijela industrija je tu svesrdno spremna da ju podrži preko čokoladica s likom Djeda Mraza, igračaka, glumaca koji se na dječjim priredbama i filmovima oblače u crvena odijela i nose bijele brade i kape s cofovima. Mislim, nema načina da dijete u takvom okruženju i takvoj masovnoj propagandi ikada otkrije istinu – da Djed Mraz ne postoji u stvarnosti i da je on tek izmišljeni lik stvoren primarno u svrhu zarade i ostvarenja profita koji se temelji na bezdušnoj eksploataciji dječjeg nevinog povjerenja, divljenja i neznanja. Kad mu kažete da Djed Mraz ne postoji, dijete u to jednostavno ne želi povjerovati. Gotovo svako dijete će misliti da ste ludi, ili da ga lažete, da ga želite prevariti ili da ste jednostavno zli. Nije li to zanimljivo? Jednom povjerovavši u laž kao istinu, istina se djetetu čini toliko čudnom i nevjerojatnom da ju jednostavno ne može i ne želi prihvatiti. Kad djetetu kažete da Djed Mraz ne postoji, ono će vam reći da je to nemoguće kad ga je vidio jučer na televiziji ili u gradu u nekom šoping centru, ili se vozio u božićnom vlakiću Djeda Mraza i razgovarao s njim i sjedio mu u krilu. Dakle, iz perspektive djeteta, vi ste potpuni luđak. Tek kad dijete dosegne određenu starosnu dob i razinu zrelosti, obično prije nego što krene u školu, susreće se s istinom, i to na razne, ponekad i bolne načine. Naravno, najzdravije za djetetov razvoj je da mu roditelji sami kažu da Djed Mraz ne postoji i da su sve to bile “priče za malu djecu” koje svi pričaju da bi djetinjstvo bilo ljepše i čarobnije. Tako se stvara povjerenje iz kojeg dijete svhaća da je to sve bila iluzija i najlakše prihvaća istinu. Tada nastupa razbuđivanje i otriježnjenje. Gore od toga je kad dijete uhvati roditelje na djelu kako mu oni stavljaju poklone, ali onda se priča opet rješava na prethodni način, gdje mu roditelji govore istinu. Međutim, najgore je kad mu to kažu stariji brat ili sestra i pritom ga ismijavaju ili tretiraju kao budalu, ili nedaj bože, kad to sazna od svojih školskih vršnjaka koji su već prije skužili prijevaru i laž – onda je buđenje brutalno. Međutim, bez obzira koliko proces osvještenja bio brutalan i bolan, s obzirom da je iluzija uvijek slatka i njeno razbijanje uvijek šokantno, on je neophodan da bi dijete moglo nadrasti tu iluziju i suočiti se sa Stvarnošću i Istinom, kakva god ona bila. Jer, u laži su kratke noge, bez obzira koliko laž bila velika. Zamislite da ste ostali u uvjerenju da je Djed Mraz stvaran, kakav bi vaš doživljaj života bio? Jednostavno, cijeli biste život bili u zabludi i vjerovali u nešto što ne postoji i dolazili biste u sukob sa svakime tko bi vam tvrdio suprotno. To bi bilo krajnje neučinkovito i tužno. Zbog toga je prihvaćanje Istine nužnost za svaki daljnji rast i razvoj. Kao što ruska narodna poslovica kaže: “Bolje da te ošamari istina nego da te poljubi laž”.

Većina ljudi i danas, bez obzira na njihovu dob i stupanj zrelosti, još uvijek djetinje naivno vjeruje raznim pričama u stilu “Djeda Mraza” koje služe u svrhu manipulacije i eksploatacije i nikada ih, ili vrlo rijetko, propituju, a kad su i suočeni s istinom, ponašaju se kao i dijete u prethodnoj priči, s nevjericom i podsmijehom, a oni koji čak i uspiju prozrijeti iluziju se, suočeni s korjenitom promjenom svjetonazora koju bi morali napraviti u slučaju prihvaćanja te istine, zatvaraju još dublje u iluzije koje su gajili godinama, jer im se istina čini prebolnom i preteškom da bi ju prihvatili i živjeli u skladu s njom. To se zove samozavaravanje. Naviknuti na sigurnost onoga što je utvrđeno, poznato i općeprihvaćeno, oni odbijaju mogućnost da to općeprihvaćeno i poznato ne mora uvijek nužno biti i istinito!

Upravo zato, uvijek je potrebno držati um otvorenim, svježim i spremnim za propitivanje svega, za razmatranje, to je jedini način da čovjek dođe do istine. Zdrava doza sumnje i znatiželje, potreba da se bude siguran u istinu je jedini ispravni put prema znanju i jedino što dugujemo samima sebi. Jer, bilo kakvo apriorno prihvaćanje nečega što je netko drugi rekao ili napisao je puko vjerovanje, a svako vjerovanje je u suštini neznanje. Sve u životu treba promatrati pažljivo, sagledavati iz raznih kuteva, provjeravati i temeljito propitivati s jednom tihom rezervom i vidjeti neposredno, što Jest, što od svega toga odgovara onom vječnom i istinitom, a što ne, bez obzira kako to na prvi pogled smiješno, nemoguće ili nestvarno moglo izgledati, bez obzira na nelogičnosti, čuđenja i ostale nevjerojatnosti koje okružuju dotičnu temu. Bez obzira koliko se istina našeg neposrednog uvida kosi sa drugim općeprihvaćenim teorijama, stajalištima ili tumačenjima raznoraznih “autoriteta” s raznoraznih područja, bilo da je riječ o fizici, astronomiji, zemljopisu, kemiji, biologiji, matematici, duhovnosti, svetim knjigama… Ništa od toga nije važno. Jedini autoritet je naša nesposredna spoznaja, zdrav razum i intuicija koja nas nepogrešivo vodi prema istini. Onaj osjećaj koji nam govori: “Hm, tu mi nešto smrdi u cijeloj toj priči”, ili “Netko me ovdje jebe u zdrav mozak” je jedini kompas kojeg treba slijediti, bez obzira kamo nas to odvelo, pa čak i pod cijenu da nas to odvede u zabludu i da se naše pretpostavke pokažu kao pogrešne. Jer, nema srama u propitivanju onoga što nam se čini čudnim i neistinitim. Upravo suprotno, veća bi sramota bila (kad bi tako nešto uopće i postojalo u stvarnosti) kad ne bismo išli za tim svojim intuitivnim osjećajem nego kad bismo prihvatili ponuđenu nam verziju istine bez ikakvog propitivanja, unatoč tome što osjećamo da je drugačije.

Većina ljudi ne propituje prije svega zato što se boji da će biti ismijana i da će ispasti budale ako se suprotstave općeprihvaćenoj teoriji. Čim netko iskreno dovede u pitanje temelje neke općeprihvaćene teorije, odmah ga većina slijepo diskreditira kao nekvalificiranog ili nedovoljno obrazovanog ili stručnog (drugim riječima nedostojnog) i zamjera mu što se uopće usudio postaviti pitanje i posumjnati u “svetu dogmu”. Štoviše, svakoga tko dovede u pitanje bilo koju znanstveno prihvaćenu teoriju se gotovo odmah označava kao “teoretičara zavjera” i samim time kao inferiornog, ludog ili neuračunljivog. Gotovo nitko ne pokušava na zdrav način razmotriti mogućnost da postojeća verzija možda nije nepogrešiva, nego se rasprava automatski prebacuje na podcjenjivanje i omalovažavanje, prilikom čega zastupnici statusa quo uzimaju diplomu kao mjerilo istinitosti, braneći postojeću teoriju kao da je njihova vlastita i postavljajući ju iznad zdravog razuma i istine, i tu je veliki problem u komunikaciji. Niti jedna nova ideja koja propituje status quo službene znanosti se ne privaća zdravo, u duhu rasprave i istraživanja, odnosno razmatranja iste. “Hajde da vidimo, postoji li bilo kakve istine u tome što se govori” nego se jednostavno kreće na vrijeđanje bilo koga tko određenu teoriju dovede u pitanje na razini srednjoškolskih egoističnih omalovažavanja. Cilj bilo kakve rasprave bi trebao biti da se razmjenom informacija, spoznaja i argumenata dođe do šireg i boljeg razumijevanja i istine, a ne da se na temelju rasprave dokazuje dominantost ili ispravnost jednog sugovornika nad drugim ili jedne teorije nad drugom. Stoga, reći da je netko idiot, glup, neinteligentan i ograničen samo zato što propituje i izražava sumnje u postojeću općeprihvaćenu verziju stvarnosti je u najboljem slučaju, dogmatično i ograničeno i jasno ukazuje na stupanj indoktrinacije i zatvorenosti uma koji ne teži istini nego se zadovoljava zadanim okvirima stvarnosti koje je naučio u školi. Kao što jedna izreka kaže: Um je poput padobrana. Najbolje funkcionira kad je otvoren.

Jer, sve dok nešto ne možemo potvrditi svojim vlastitim, neposrednim iskustvom, to uvijek ostaje u domeni priča, u domeni vjerojatnosti koja može ali i ne mora odgovarati istini.
Najbolje što možemo učiniti suočeni s pitanjem o istinitosti bilo čega je priznati sami sebi da ne znamo. Jer, to je jedina istina, tek kad si priznamo da ne znamo počinje put saznavanja i istraživanja. To je uostalom i temelj same znanosti kakvu poznajemo (ili bi barem, u teoriji, to tako trebalo biti) – otkrivanje istine propitivanjem i testiranjem točnosti pretpostavke s činjeničnim stanjem stvari, provođenjem eksperimenata. Ukoliko se neka hipoteza poklapa s činjeničnim stanjem nazivamo ju dominantnom teorijom i uzimamo kao model koji najbolje odgovara istini, odnosno činjeničnom stanju. Međutim, to što neka teorija u određenom vremenskom periodu do nekog stupnja odgovara činjeničnom stanju ne znači da je ona samim time apsolutna i nepogrešiva. Štoviše, ona može jednostavno biti tek posljedica pogrešne interpretacije. U svakom trenutku neka nova ideja, informacija ili uvid, mogu promijeniti temelje postojeće teorije i dati širu sliku i objašnjenje koje mnogo bolje odgovara istini. No u konačnici, nije važno koja je teorija bolja i vjerodostojnija, jedino što je važno u cijeloj priči je – što je istina.

Jedini uvjet pri tome je da budemo bespoštedno iskreni prema sebi i spremni prihvatiti istinu koja se pojavi kao posljedica jasnog viđenja kakva god ona bila, koliko god ona nelagodno, šokantno ili pogubno djelovala po naš stari svjetonazor. Jer, upravo je to njezina svrha, da nas suoči s istinom onoga što jest, i da razbije svaku laž bez obzira u kakav primamljivi šareni celofan ona bila zamotana a ne da nam ponudi tek profinjeniju verziju iluzije. Nema smisla štititi iluziju, ništa se zapravo ne gubi njezinim razbijanjem, jer ona kao takva nikada nije ni imala svoje uporište u Stvarnosti. Jedino što se gubi je naše neznanje, naša zabluda. Trenutak u kojem nastupi jasno viđenje je trenutak čistoće i trezvenosti u kojem više ne postoji ni najmanji tračak sumnje, trenutak otkrivenja nakon kojeg više nema povratka na staro, trenutak nepobitne sigurnosti kojeg redovito prati radosno čuđenje u kojem se pitamo kako je uopće bilo moguće da to nismo ranije uvidjeli.

Stanje jasnog viđenja nas izvlači iz nemirne doline iluzija i uzdiže na jedno više mjesto, na vrh brda s kojeg puca čisti, nesmetani pogled na cijelu panoramu, ono nas dovodi na poziciju boljeg razumijevanja s kojeg možemo nesmetano sagledati širu sliku. Ono je, bez obzira na šokantnost otkrića i razmjer iluzije kojoj smo bili izloženi, uvijek umirujuće i ugodno, čak štoviše, utješno, donoseći dubok mir i spokj našem cjelokupnom postojanju, jer nas suočava s istinitim, s onime što jest, što je isto za sve što postoji, s tom jednom nedjeljivom jezgrom Života koja daje unutarnju snagu i oslobađa od svih manipulativnih utjecaja. U tom stanju jasnog viđenja, iluzija postaje čak i zabavna na neki način, možete se igrati s njom i smijati se svemu tome, ali ona više nema moć nad vama. Iako možda ne možemo uvijek nužno promijeniti to što je lažno niti dokazati nekome da je u zabludi, ono što je bitno je da mi sami za sebe znamo istinu, jer istina će se, bez obzira na sumnje, zablude i osporavanja, ionako na kraju potvrditi kao samorazumljiva, očigledna i jedina stvarnost.
NovaVizija

Previous postProblem sa kojim se čovječanstvo danas suočava, duhovni je problem