Voda – Odraz Naše Svijesti | 2012 Transformacija Svijesti

Kad razmišljamo o vodi, obično ju doživljavamo kao tekućinu koje ima posvuda oko nas i koja nam služi za piće, u kojoj se kupamo, tuširamo i peremo ruke. Svjesni smo da je neophodna za pravilno funkcioniranje svih bioloških procesa u našem organizmu, kao i činjenice da svi ekosustavi ovise o njoj. Često čujemo krilaticu: ‘Bez vode nema života’. Njezin kemijski sastav je jednostavan – H2O. Ovdje uglavnom više-manje i završava naš interes po pitanju vode. Zadovoljavamo se elementarnim informacijama naučenima u osnovnoj i srednjoj školi i sukladno tome ju počinjemo uzimati zdravo-za-gotovo. Za nas ona postaje tek ‘obična’ voda o kojoj, naizgled, nema potrebe posebno razmišljati osim u smislu njezine eventualne nestašice i pitkosti. No, promotrimo li malo bolje samu vodu, shvatit ćemo da se radi o doista posebnoj i jedinstvenoj supstanci u cijelom svemiru koja je sve samo ne ‘obična’.

Prenosi: novavizija.blog.hr

Ta njezina neobičnost očituje se prije svega u doista velikom broju anomalija koje joj se pripisuju. Do sada je zabilježeno i utvrđeno 67 takvih anomalija. (popis svih anomalija vode sa popratnim objašnjenjima možete pronaći ovdje) Jedna od najraširenijih i najpoznatijih anomalija vode je njezino svojstvo da se kod hlađenja njezina gustoća povećava.

Većini se tvari sniženjem temperature volumen smanjuje. Snižavamo li temperaturu vode počevši od sobne temperature, volumen će joj se (kao i većini drugih tvari) smanjivati, ali samo do 4 şC, a zatim će joj se daljnjim snižavanjem temperature volumen povećavati! Kod ove anomalije je zanimljivo spomenuti da ona nije slučajna. Kako je led širi od odgovarajuće količine vode, to znači da mu je gustoća manja, zbog čega on pliva na vodi. To se događa zbog strukture leda. Kad se molekule vode ugrađuju u kristale leda, zauzimaju položaje jedna u odnosu na drugu tako da se molekule povezuju vodikovim vezama na energijski najbolji način. Zato što je vodikova veza usmjerena privlačna sila, taj najbolji način ostavlja šupljine. Zbog tih je šupljina gustoća leda manja od gustoće vode. Tako da, kada se na nula stupnjeva zamrzne, voda u obliku leda ima volumen koji je 9% veći nego prije početka hlađenja. Upravo zbog toga se događa da cijevi u kojima se voda zamrzne pucaju. Zahvaljujući zaleđivanju vode, sav biljni i životinjski svijet može normalno nastaviti svoj život u vodi koja ostaje u tekućem stanju ispod leda. Led na taj način postaje izolator koji sprječava daljnje zaleđivanje vode. Da nema ove anomalije, sav život na Zemlji jednostavno ne bi bio moguć.

Osim ove anomalije, voda posjeduje još neka zanimljiva svojstva. Miroslav Marković u svojoj izvanrednoj i nadasve zanimljivoj knjizi pod nazivom “Čuda i misteriji vode i vjere” koju vam najsrdačnije preporučam (link za download nalazi se na dnu teksta), u prilog jedinstvenosti vode kaže sljedeće: “…Vodikovi spojevi nazivaju se hidridima. Svi hidridi elemenata iste grupe periodičnog sustava elemenata imaju karakteristike koje podliježu vrlo preciznim zakonitostima. Ovo se može reći i za hidride elemenata šeste grupe, kamo spada kisik. A hidrid kisika je – voda. Ostali elementi šeste grupe također grade elemente čije su molekule po sastavu identične s molekulom vode: hidrid sumpora – H2S, hidrid selena – H2Se, hidrid telure – H2Te, hidrid polonija – H2Po itd. Kod svih hidrida uočava se stroga zakonitost promjene osobina na osnovu koje bi se, recimo, mogla predvidjeti točka tališta nekog od njih prije nego što se izmjeri, samo na osnovu poznavanja točke tališta ostalih. U taj red jedino se ne uklapa voda. Kada bi se voda držala tog reda, koji važi za sve ostale hidride, morala bi se smrzavati čitavih 100 stupnjeva ispod nule, a kipjeti već na 80 stupnjeva ispod nule! Na sobnoj temperaturi svaka bi kap bila vruća para. Ovo znači da na našem planetu život ne bi uopće bio moguć kada bi se voda ponašala onako kako treba! Tu se sad već postavlja pitanje, imamo li prava, makar i u ime znanstvenih istina, određivati što je u prirodi ‘normalno’ a što nije. Očigledno je da TVORAC nije previše mario za to kako ćemo mi objašnjavati svijet, već se potrudio da upravo taj svijet bude što je moguće raznovrsniji, čudnovatiji i oživotvoreniji.”

U daljnjem tekstu on spominje još jednu neobičnost – hidrostatički paradoks, koji, pored vode, vrijedi i za druge tekućine, ali je, usprkos tome, još uvijek neobjašnjen. Radi se o sljedećem. Uzmimo da imamo tri posude čija su dna identična ali čiji su oblici različiti. Posuda A se širi od dna ka vrhu, posuda B se sužava od dna ka vrhu, a posuda C na cijeloj visini ima istu širinu. Sve tri posude su nalivene vodom (ili nekom drugom tekućinom) do iste visine. U njima se, zbog različitih oblika posuda, logično, moraju nalaziti i različite količine vode. Hidrostatički paradoks se sastoji u tome što će pritisak tekućine na dna svih triju posuda biti jednak, iako bi po prirodi stvari količina tekućine morala određivati jačinu pritiska. U slučaju hidrostatičkog paradoksa, pritisak tekućine na dno posude ne ovisi o količini tekućine nego samo i isključivo o razini tekućine u posudi.

Pogledajmo još neka neobična i jedinstvena svojstva vode. Od svih tekućina, samo voda ima najveću površinsku napetost. Voda je jedina od svih supstanci na svijetu koja može postojati u tri različita stanja – krutom, tekućem i plinovitom. Voda je najjače otapalo. Voda ima najveću gustoću na 4şC. Najstabilnija temperatura vode iznosi 36şC. (Nije li ovo malo prevelika i preočigledna ‘slučajnost’ ukoliko se sjetimo da i prirodna temperatura ljudskog tijela iznosi 36şC?)
Voda također ima sposobnost da se penje po iznimno visokim stablima, svladavajući pritisak i od nekoliko desetina atmosfera. S druge pak strane, pritisak vode u zrnu, u trenutku klijanja, može dostići i 400 atmosfera. To je razlog zbog kojeg klica s lakoćom probija asfalt. Sve ove osobine vode same po sebi dovoljno su neobične i zapanjujuće da bi se vodu moglo smatrati tek ‘običnom’. Međutim, zapanjujuća svojstva vode ovdje ne prestaju.

1986. godine, francuski znanstvenik Jacques Benveniste nenadano je došao do fascinantnog otrkića za vrijeme provođenja jednog eksperimenta. On je proučavao djelovanje supstanci koje izazivaju alergije (tzv. alergeni) na bijela krvna zrnca, zvana bazofili. On je ova krvna zrnca izlagao jednom anti-serumu otopljenom u vodi, koji izaziva otpuštanje kemijskih histamina smještenih u granulama u njihovoj unutrašnjosti. Time ova krvna zrnca postaju degranulirana, što mijenja njihovu reakciju na neke kemijske boje. Na taj način se lako moglo postići praćenje postotka degranulacije zrnaca ovisno o “jačini” otopine, tj. o stupnju razrijeđenosti antiseruma u vodi. Međutim, umjesto da se sa stupnjem razrjeđenja biološka aktivnost antiseruma (tj. degranulacija bazofila) smanjuje, kako bi ispod nekog “praga” sasvim prestala (što se i trebalo dokazati), dogodilo se nešto zaista neobično: biološka aktivnost se sasvim dobro osjećala i kad je otopina toliko razrijeđena da se u njoj više nije ni teoretski mogla naći nijedna molekula antiseruma. To je značilo da nešto čega više nema djeluje kao da je još uvijek tu! Ovaj efekt jedino se mogao objasniti ako bi se vodi pripisala sposobnost PAMĆENJA!

Tijekom eksperimenta, primjećeno je da otopina gubi svoju biološku aktivnost ukoliko prilikom razrjeđivanja nije bila protresena u trajanju od deset sekundi. To znači da će voda ‘upamtiti’ prisustvo otopljene tvari ukoliko se ta tvar bolje pomiješa i čisto mehanički promućka. Shvativši implikacije svog otkrića, Benveniste je kontaktirao uredništvo britanskog tjednika ‘Nature’ i obavijestio ih o rezultatima svog pokusa. Oni su bili skeptični po pitanju tih rezultata i tražili konkretnu potvrdu istih. Benveniste je kontaktirao druge znanstvenike i zamolio ih da provedu isti pokus koji bi potvrdio njegovu hipotezu. Dvanaestero znanstvenika iz Kanade, Italije i Izraela provelo je više puta iste eksperimente u tri različita laboratorija u svijetu nemajući pri tom mogućnost međusobnog kontakta. Dobiveni rezultati eksperimenata u svim slučajevima su se podudarali, pa u njihovu vjerodostojnost nije moglo biti sumnje! Tek nakon što su svi oni potpisali tekst koji je Benveniste poslao uredništvu tjednika ‘Nature’, ono ga je, dvije godine kasnije, 30. rujna 1988. konačno i objavilo. Međutim, i tada su učinili iznimku i protivno uobičajenoj praksi dali vlastiti komentar u kojem su otvoreno izrazili nevjericu u rezultate eksperimenta koji su prikazani u tom članku! Otišli su i korak dalje te su organizirali i reviziju pokusa. Ekipa koja je bila zadužena za provjeru Benvenistovog eksperimenta bila je sastavljena uglavnom od skeptika koji su krenuli s namjerom da obezvrijede ovo otkriće. Benveniste je pod psihološkim pritiskom i upornošću ‘lovaca na greške’ pogriješio, što je ekipa odmah iskoristila i o tome obavijestila znanstvenu zajednicu. O tom slučaju možete pogledati u video prilogu čiji link se također nalazi na dnu teksta.

Benvenisteovo otkriće je podiglo veliku prašinu u znanstvenim krugovima i pokušaji njegovog obezvređivanja su se u konačnici pokazali neuspješnima, jer su, Benveniste sa svojim suradnicima kao i ostali znanstvenici diljem svijeta, u nekoliko navrata nakon toga, uspješno reproducirali rezultate pokusa koji su dokazali da voda doista ima sposobnost pamćenja. Sám Benveniste, unatoč tome što je nakon svog otkrića postao predmetom ismijavanja i što je njegova znanstvena karijera samim time završila, nikada nije doveo u pitanje istinitost svojih pokusa.

No, zanimljivo je spomenuti da, premda je imalo najjači odjek u javnosti, otrkiće Jacquesa Benvenistea nije bilo prvo otkriće o sposobnosti vode da pamti! Dvije godine prije Benvenistea, istraživač David Reilly iz Glasgowa objavio je rezultate svog istraživanja mogućnosti homeopatskog liječenja peludne groznice. Otopinu peludi u vodi razrjeđivao je do stupnja u kojem više nije moglo biti govora o tome da se u njoj može pronaći i jedna jedina molekula peludi, no utvrđeno je da on ipak smanjuje alergijske simptome! Izgleda da se Reilly i njegovi suradnici nisu previše čudili dobivenim rezultatima s obzirom na to da su znali za rezultate još jednog sličnog eksperimenta koji je objavljen mnogo prije njihovog. Sam Reilly je tvrdio da je William Ernest Boyd, istraživač i ljekar koji je radio u glasgovskoj homeopatskoj bolnici, do otkrića sličnog Benvenisteovom došao čitavih pedeset godina ranije. Međutim, oficijelna znanost je u potpunosti zanemarila ovo otkriće, bez obzira što su za njega postojali dokazi, pa je ono, s vremenom, palo u zaborav. Ruski znanstvenik G. Š. Berezovski je također još jedan znanstvenik koji je 1979., dakle, devet godina prije Benvenistea, u laboratoju veterinarske akademije u Moskvi otkrio isti fenomen vode!
Svi ovi pokusi se, svjesno ili nesvjesno, podudaraju sa praksom homeopatije koju je još 1790. godine utemeljio Samuel Christian Friedrich Hahnemann. Homeopatija se temelji na principu da se ‘slično sličnim liječi’ te na ljudski organizam gleda kao na psihološko-fizičku cjelinu, a pojavu bolesti shvaća kao stanje narušene ravnoteže. Ono što je u homeopatiji specifično je upotreba izuzetno razblaženih lijekova, čije se mnogostruko razblaživanje provodi na sličan način na koji je Benveniste razrjeđivao svoju otopinu. Homeopati smatraju da se djelovanje tako razblaženih otopina više ne temelji na uobičajenim biokemijskim reakcijama, nego da je ono svedeno na neku vrstu informacijskog djelovanja na organizam. Drugim riječima, lijek samo unosi informaciju koja izvrši ‘okidanje’ potrebnog programa za borbu protiv bolesti, a proces ozdravljenja se potom odvija potpuno prirodno.

Pojava ovih otkrića o fenomenima vode navela je istraživače i znanstvenike da prihvate sasvim novi pristup u proučavanju vode. Ranije je prevladavalo mišljenje da je kod vode jedino važan njezin kemijski sastav. Međutim, znanstvenici sada shvaćaju da postoji nešto daleko važnije od kemijskog sastava – njezina struktura. Marković o strukturi vode u svojoj knjizi kaže sljedeće: “Većina ljudi zamišlja vodu kao ‘jednostavnu’ mješavinu njezinih molekula. Međutim, kemičari odavno znaju da to nije točno. Molekule H2O međusobno su povezane u ogromne i vrlo složene molekulske strukture nalik prostornim mrežama koje se nazivaju asocijacije (ili klastri, od engleskog ‘cluster’ – nakupina, skupina). Voda je u stvari tekući kristal. Iako je u svijetu do sada provedeno na desetine istraživanja strukture vode, ni dan-danas ona nije potpuno razjašnjena…Istina, neka od pravila kojih se voda drži prilikom građenja molekulskih struktura već su poznata. Zna se npr. da se atomi vodika i kisika ne nižu u proizvoljne lance, već zatvaraju kut od približno 120ş. Inače, ove složene molekulske strukture nisu nešto što se ne mijenja. One mogu poprimati vrlo različite oblike. Na njih utječe temperatura, prisustvo drugih tvari u vodi, čak i mehanički utjecaji (trešnja, miješanje, pljuskanje i padanje vode itd.)… Inače, ako se u složenim molekulskim asocijacijama vode promatraju pojedinačne molekule (H2O), treba reći da one predstavljaju električne dipole, što znači da im se pozitivan i negativan električni pol ne podudaraju, već da se nalaze na nekom međusobnom rastojanju. Pored toga, molekulske asocijacije izgrađene su na bazi tzv. vodikove veze, tj. atomi vodika u molekulama vode čine ‘vezivnu strukturu’ molekulskih asocijacija. Inače, vodik je posebno interesantan kemijski element, čiji se elektronski omotač sastoji od samo jednog elektrona. Kad se sve ovo uzme u obzir, može se reći da molekulske asocijacije vode predstavljaju složene, fine i hiperosjetljive elektrodinamičke strukture. Važno je shvatiti da su te strukture vrlo složeni elektrodinamički sustavi, podložni utjecajima električnih i magnetskih polja, čak i kad su intenziteti tih polja vrlo mali… Može se smatrati da je njihova sposobnost da ‘osjećaju’ utjecaj magnetnih polja, posljedica, kako njihove elektrodinamičke osjetljivosti, tako i njihove složenosti.”

Pretpostavlja se da su upravo te molekulske asocijacije vode, ili klastri, odgovorni za njezinu sposobnost pamćenja. One su jedinice za memoriju, pomoću kojih voda, kao na magnetofonsku traku zapisuje sve što vidi, čuje i osjeća. Otkriveno je da se u svakoj stanici kojom voda pamti nalazi 440 000 informacijskih ‘vlakana’ od kojih svako odgovara za svoj vid međudjelovanja s okolinom. Ovdje je važno spomenuti da, ukoliko molekulske asocijacije promatramo po njihovim molekulama, tada je njihov životni vijek prilično kratak, no, ukoliko se promatraju kao strukture koje molekule mogu napuštati i u koje se mogu ponovo uključivati, te asocijacije mogu postojati tijekom dugog vremenskog perioda. Dipl. inž. Ivo Košak o memoriji vode kaže: “Molekule vode, pored ulaženja u složene molekularne asocijacije (cluster), mogu oscilirati u devet slobodnih pravaca. To znači da jedna jedina molekula vode može zauzeti 9! ili jednu od 362880 binarnih informacija! S jednim tucetom molekula vode, moguće je, prema tome, dobiti broj informacija koje bi trebalo ispisati na tridesetak tisuća stranica A4 formata. Danas još nitko ne zna što predstavlja samo jedna jedina scena u igri vodene memorije.”

Promatrajući život isključivo sa materijalističko-racionalno-mehaničke točke gledišta, u kojoj je priroda tek nepokretni objekt, sve ovo se može činiti u najmanju ruku fantastičnim, nevjerojatnim, besmislenim, a u najgorem slučaju i suludim. No, ukoliko prirodu i samu Zemlju promatramo kao svjesno, živo biće s urođenom inteligencijom, tada se nameće samorazumljiv zaključak da je i voda prirodni produžetak te svijesti, a svijest sama po sebi podrazumijeva sposobnost pamćenja.

Uzmemo li u obzir činjenicu da voda čini tri četvrtine Zemljine površine, i da je ima posvuda, postat će nam jasno da je u doticaju sa svim stvarima i najrazličitijim područjima. Voda upija i pamti svaki utjecaj. Ona pamti sve što se oko nje događa. Voda je najosjetljiviji odraz raznoraznih utjecaja koje, uslijed svoje protočnosti i gibanja, prima u neprestanoj interakciji sa svojim okruženjem. A kako prima nove informacije, struktura vode se mijenja. S obzirom na vrstu informacija koju preuzme, voda se može bitno izmijeniti, te poprimiti sasvim različita svojstva.

Poznato je da su ljudi kroz povijest naselja podizali redovito u blizini izvora i rijeka, dakle na mjestima gdje je voda bila prirodno dostupna. U svom prirodnom stanju, rijeke i potoci teku po planu koji određuje teren, slobodno se prelijevajući, žuboreći, napredujući prema vlastitom ritmu, tražeći svoj vlastiti put. Takva voda se napaja energijom sunca i kamena te upija informacije o osobinama tla. Ona je bogata kisikom i puna života. Stoga ne čudi što se prirodnoj izvorskoj vodi u raznim kulturama pripisuju ljekovita i nadnaravna svojstva.

Razvojem tehnologije i industrije, niknuli su veliki gradovi koji više ne ovise o prirodnim izvorima vode nego vodu dopremaju željeznim vodovodnim cijevima dugačkim po nekoliko tisuća kilometara pod velikim pritiskom. Te cijevi joj uskraćuju kisik, sunčevu svjetlost i kontakt sa zemljom. Umjesto toga, voda se kreće tamnim, skučenim prostorom, pritom naglo mijenjajući smjer pod pravim kutom, čime se njezina prirodna struktura narušava. Zapanjujuće je kada razmislite o posljedicama koje uzrokuje izlaganje vode takvim uvjetima. Prolazeći kroz vodovodnu mrežu, voda prima nove informacije. Informacije o nasilju nad njom samom, o nasilju između ljudi, o ljutnji, bijesu, ogorčenosti, nezadovoljstvu, zavisti, stresu. Vodovod je pun mješavine raznih vibracija, a voda ih sve prenosi tom mrežom u milijune domova. K tome, u mnogim velikim gradovima, voda kruži u zatvorenom krugu, gdje se, poslije pročišćavanja jakim kemijskim sredstvima i filtriranja, ponovo vraća u domove ljudi, sačuvavši sjećanje na kemikalije kojima je bila izložena. Pritom je njezino slabljenje i osiromašenje takvo da ona za nas više ne predstavlja okrepu, nego teret.

Te činjenice je još početkom tridesetih godina prošlog stoljeća bio itekako svjestan rijetko spominjani austrijski filozof i izumitelj, po zanimanju šumar, odnosno šumski nadzornik, Viktor Schauberger. Naime, sama priroda njegovog posla u austrijskim šumama, pružala mu je pregršt prilika da neposredno promatra prirodu i njezine procese. Bio je posebno fasciniran vodom i njezinim osobinama. Svoju odluku da, za razliku od svoje braće, ne upiše fakultet, obrazložio je riječima: “Čak i u najranijoj mladosti moja najveća želja bila je shvatiti Prirodu i takvim se razumijevanjem približiti istini, onoj istini koju nisam mogao otkriti ni u školi, niti u crkvi.” Činjenica da nije imao visokoškolsko obrazovanje bila je razlog što njegovi patenti nisu zadobivali potrebnu i zasluženu pažnju. Međutim, svoju popularnost u ono vrijeme mogao je zahvaliti izumu i izgradnji kanala za prijenos drvenih trupaca, što je u ono vrijeme bilo od velikog gospodarskog značaja za Austriju. Slijedi nekoliko izvadaka iz teksta Krešimira Mišaka o životu i radu Viktora Schaubergera koji sažimaju bit njegovog djelovanja a bave se i njegovim patentima vezanim za poboljšanje uvjeta kod prijenosa vode na velike udaljenosti kako bi se sačuvala prirodna svojstva vode.

“Schaubergerova polazna točka, nadahnuta njegovim intuitivnim uvidima i potvrđena brojnim iskustvima, jest da je voda živi entitet. To znači da ima svoju strukturu i osobine. Ona diše i prolazi kroz procese umiranja i obnavljanja. Može biti zdrava ili nezdrava. On se usredotočio da shvati kako se procesi života manifestiraju kroz vodu i kako te procese možemo voditi za dobrobit svih.

Za znanstvenike s kojima se susretao, voda je bila inertna supstancija s nekim zanimljivim fizikalnim svojstvima. Schaubergerovo stajalište znači da se nije mogao sporazumjeti sa znanstvenicima, čak ni polovično. On je promatrao živi svijet, oni su proučavali onaj mehanički. Zapisao je: ‘Da je voda doista ono što hidrolozi drže da jest – kemijska inertna supstancija – onda već poodavna ne bi bilo ni vode niti života na ovoj Zemlji’… Svoje je ideje sažeo riječima: ‘Vodu držim krvlju Zemlje. Njezin unutarnji proces, iako ne identičan onome u našoj krvi, je bez sumnje vrlo sličan. Taj proces daje vodi gibanje.’… Schauberger je s vremenom došao do dva oblika koja je smatrao ključnima za život – spiralu i jajolike oblike, koji su su posvuda u prirodi, kad ih se jednom započne tražiti. Schauberger je vjerovao da se tehnologija jajolikog oblika i spiralno gibanje koje mu prirodno pristaje može primijeniti i danas. Moguće ju je prilagoditi da osigura vodu visoke kakvoće i za piće i za napajanje usjeva. Schauberger je opisivao prirodnu vodu koja udahnjuje život, onu koja izranja iz gorskog izvora kao OPLEMENJENU VODU. Patentirao je uređaj u obliku jajeta koji vodu iz slavine pretvara u izvorsku vodu visoke kakvoće. Uz pomoć materijala posude, protjecanjem i točnim temperaturnim gradijentom, voda može ponovo upijati neophodne elemente na svom putu i vratiti svoju energiju. Schauberger je na sebi ispitivao takvu vodu i uvjerio se u njezino blagotvorno djelovanje. Prijatelji i znanci su doznali za to i zatražili da ju i sami kušaju. U nekoliko tjedana stale su kolati priče o izvanrednim oporavcima od kroničnih oboljenja. Bubrežni kamenci, reumatizam, malarija – sve se je smanjivalo nakon što je oboljeli popio nešto vode iz Schaubergerove jajolike posude. Čak su opadala i oboljenja od raka. Međutim, u Austriji je zakon samo kvalificiranim liječnicima omogućavao da liječe ljude, a vlasti su za to doznale. Smatralo se da je njegova voda nelegalna te je bio primoran prekinuti istraživanje… Za Viktora Schaubergera je od golemog značenja bila činjenica da voda može nositi naboj. On određuje da li voda otječe mirno ili nagriza obale, je li okolno tlo plodno ili jalovo i je li čaša vode ukusna i osvježavajuća ili bez ukusa i bljutava.

Ako je voda iscrpila svoj naboj, kao što će se dogoditi ako dođe u dodir sa željezom ili putem zagrijavanja, tada je iscrpljena. U nastojanju da se popuni privlačit će energiju bilo od kuda. Viktor Schauberger vjeruje da se baš to događa kada voda protječe kroz željeznu rešetku ili hidroelektričnu turbinu. Željezo izvlači iz nje svaki naboj. Centrifuge turbine remete i obrću njezino izvorno (planetarno) gibanje. Schauberger upućuje na udubljenja koja primjećuje na oštricama hidroelektrične turbine. To udubljenje je, po njegovu mišljenju, posljedica tehničkog gibanja. Onime što naziva „izvorno gibanje“ voda zadržava kisik na raspolaganju. Tehničko gibanje sprječava vodu da zadržava kisik i tako ga oslobađa. U tom stanju kisik nije stabilan i troši se na sve na što nailazi uključujući i oštrice turbine. Hidroelektrične turbine je promatrao iz drugog razloga. One narušavaju prirodni tok vode u njezinu vijuganju, kružno-spiralnoj prostornoj krivulji. One lome strukturu vode, s naslagama progresivno zagrijavajuće vode koja spiralno kruži oko hladne jezgre tijela vode. Prošavši kroz turbinu, voda nastoji obnoviti svoju ravnotežu i vratiti se izvornome gibanju: uvirajućem gibanju. Kako je bila iscrpila svaki naboj koji je nosila, ona se sada iznova popunjava. Privlači naboj koji se nalazi u podzemnoj vodi, ostavljajući manje za bujanje vegetacije na okolnim tlima. Sve što je potrebno da se to ispravi jest da se zaustavi uništavanje voda. Vodeni tok koji ide putem kojim želi, na temperaturi koju želi, hrani život oko sebe.

Slično tome, čaša obične destilirane vode uvlačit će u sebe iz tijela osobe koja ju je ispila. Poznato je da pitka destilirana voda može štetiti jer izvlači minerale iz tijela. Ono što se događa jest da onaj koji je pije, hrani piće. Čaša svježe izvorske vode, na drugu ruku, hrani onoga tko ju pije. Suvremeni projekti za vodene cjevovode, vjerovao je, na svoju se štetu ne obaziru na taj ključni uvid. Već je bio zabilježio uspjeh u prijenosu vode koristeći drvo. Drveni kanali za spuštanje trupaca koje je gradio posvuda u središnjoj Europi privukli su pažnju šire javnosti. Nije vidio zašto se jednako načelo ne bi moglo primijeniti i kod vodovodnih cijevi. Sve dok je drvo dobre kakvoće i dobro položeno, potrajat će dulje od željeznih cijevi.” [Krešimir Mišak – Viktor Schauberger i Fereydoon Batmanghelidj: Dva (ili više) lica vode]

Osim Schaubergerovog prijedloga za poboljšanje kvalitete vode, postoji još nekoliko metoda kojima se postiže revitalizacija i njezino blagotvorno djelovanje na one koji ju koriste. Jedna takva metoda je i magnećenje, odnosno magnetno oplemenjivanje vode. Ono se provodi na način da se voda propušta između različitih magnetnih polova, tako da strujne linije protjecanja vode sijeku linije sile magnetnog polja. Rezultati koji se postižu korištenjem magnećene vode u tehnici, poljoprivredi i drugim oblastima su posebno dojmljivi. U svijetu je od šezdesetih godina komercijaliziran priličan broj različitih tipova uređaja za magnećenje vode. Takvi uređaji se odavno montiraju na kotlovska i druga slična postrojenja radi sprječavanja taloženja kamenca. Posebno značajno otkriće je da je beton koji se dobiva korištenjem magnećene vode daleko otporniji na razne atmosferske i druge utjecaje nego onaj napravljen korištenjem obične vode. U poljoprivredi, primjena magnećene vode daje podjednako začuđujuće rezultate. Prinos suncokreta 20% je veći u odnosu na prinos koji se ostvaruje ukoliko se zalijevanje vrši običnom vodom pod jednakim ostalim uvjetima. Prinos soje se povećava za 40%, paradajza za 18%, luka i cikle za 22%. Osim toga, utvrđeno je da takva voda poboljšava kvalitetu plodova i njihovu trajnost, povećava klijavost sjemena i otpornost biljaka na bolesti i druge štetne utjecaje. Posebno su uočeni značajni efekti primjene magnećene vode u ljudskoj prehrani. Ukoliko se koristi za piće, takva voda smanjuje podložnost organizma raznim infekcijama i drugim oboljenjima a istodobno se povećava opća psihološka i fizička aktivnost. Do današnjeg dana nije pronađen niti jedan negativan utjecaj magnećene vode na žive organizme. Razlog zbog kojeg nema negativnih utjecaja je taj što magnetsko polje briše informacije sadržane u vodi te ona postaje informacijski čista. Magnećenje vode se stoga nameće kao ozbiljan i relativno lagan način da se obnovi informacijski zagađena voda.

Od ostalih voda koje pozitivno djeluju na ljude treba izdvojiti i piramidalnu vodu, tj. vodu koja se dobiva kao posljedica držanja iste unutar piramide. U novije vrijeme pojavila se posebna znanost koja se bavi utjecajem geometrijskih oblika na živu i neživu prirodu pod nazivom formologija. Osnovno polazište formologije sadržano je u tvrdnji da različiti geometrijski oblici sami po sebi na različit način utječu na ljudsku psihu, živi svijet, pa čak i neživu prirodu. Ovi utjecaji mogu biti pozitivni i negativni. Prema tom shvaćanju, oblici građevina, predmeta i prirodnih objekata utječu na svoju okolinu i mogu izazvati konkretne fizičke, kemijske, biološke, a kod ljudi i psihološke efekte. Marković kaže da “Do danas nije utvrđeno koju fizičku prirodu imaju formološki utjecaji. Moguće je da se oni svode na poznate fizičke interakcije, ali i na neko još uvijek nepoznato fizičko polje ili zračenje neke još neotkrivene energije. Poznato je da živa priroda osjeća i one utjecaje koji se, u čisto fizičkom smislu, ne mogu opažati. Na bazi toga može se zasnovati mišljenje da su formološki utjecaji informacijskog karaktera.”

Od svih oblika koji utječu na okolinu, baš oblik piramide ima izuzetno povoljno djelovanje na čovjeka i ostali živi svijet. Šira javnost se upoznala sa fenomenima piramidalnog oblika nakon što je češki inženjer K. Drbal otkrio da se u piramidi složenoj od stiropora, drveta ili nekog drugog pogodnog materijala, žileta za brijanje naoštri ‘sama od sebe’. Uvjet je jedino da se žileta drži po mogućnosti na jednoj trećini visine piramide, mjereno od njezine osnove. Na isti se način dobiva i piramidalna voda, koja se drži u unutrašnjosti piramide na način da se središte vode, ako je moguće, poklapa sa središtem piramide koje se nalazi na jednoj trećini njezine visine. Primjena ovakve vode, slično magnećenoj, pokazala se posebno produktivnom u tretiranju različitih poljoprivrednih kultura. Kod ljudi, piramidalna voda pomaže uspostavljanju psihičke ravnoteže i pospješuje eliminaciju negativnih emocionalnih stanja. Također povećav otpornost na stres i u značajnoj mjeri jača volju. Uz upotrebu piramidalne vode zabilježeni su bolji rezultati na planu intelektualnih i fizičkih aktivnosti. Jedini, uvjetno rečeno, nedostatak piramidalne vode u široj primjeni je sama priroda njezinog dobivanja, obzirom da su kućne piramide dimenzijama dovoljne da se u njih smjesti tek malo veća čaša vode, dok bi za poljoprivredne i ostale potrebe piramida trebala biti znatno veća.

Kada govorimo o raznoraznim utjecajima na vodu, jedan od najvažnijih i daleko najzanimljiviji što se strukturiranja vode tiče je onaj koji nastaje kao posljedica ljudskih misli i emocija. Japanac Masaru Emoto, istraživač vode, svojom je originalnom idejom da zamrzne vodu iz različitih izvora, te nakon toga fotografira kristale koji su se formirali, došao do zapanjujućih i neočekivanih otkrića. Kristali su se međusobno razlikovali ovisno o tome kakav je utjecaj izvršen na vodu i ovisno s kojeg je mjesta uzorak vode bio uzet. Najprije je promatrao kristale vode dobivene iz slavina većine velikih gradova. Pritom je otkrio da se u vodi iz Tokijskog vodovoda nije oblikovao niti jedan jedini kristal. Međutim, voda koja je bila prikupljena sa prirodnih izvora, bilo da se radilo o izvorima, podzemnim rijekama ili ledenjacima, uvijek je stvarala pravilne, lijepo oblikovane kristale.
Potaknut ovim otkrićima, odlučio je proširiti svoja istraživanja. Došao je na ideju da provjeri što bi se dogodilo kada bi vodi pustio glazbu.

Evo kako je voda reagirala na zvuk Bachove i Mozartove glazbe:

A ovako je reagirala na zvukove heavymetala:

Emoto je zatim odlučio natipkati riječi na papir i zalijepiti ih na rub posude prema unutra kako bi voda mogla ‘pročitati’ sadržaj. Nakon što je voda bila izložena riječima ‘Hvala ti’, formirala je sljedeći kristal:

Dok je na riječ ‘Budalo!’ voda reagirala ovako:

Ova je formacija nastala nakon riječi ‘Gadiš mi se, ubit ću te’:,

A ova nakon što su joj djeca više puta rekla ‘Prekrasna si’:

Nakon što joj je rečeno ‘Učini to!’, reakcija vode bila je:

No, kada joj je predloženo: ‘Učinimo to!’, voda je odgovorila ovako:

Voda je najljepši odaziv dala na riječi: ‘Ljubav i zahvalnost’ stvarajući ovaj cjeloviti i savršeni kristal:

Postanemo li svjesni činjenice da naše tijelo sadrži prosječno 75% vode, shvatit ćemo duboku povezanost i važnost ovih eksperimenata i našeg vlastitog života, kao i snage naših misli, riječi i emocija. Ali, ono u čemu leži puna vrijednost i značaj ovih istraživanja je da nam vodeni kristali otkrivaju koja su to prirodna načela na kojima se temelji sveukupno stvaranje. Formiranje savršenih i predivnih kristalnih struktura jasno nam govori da su ljubav i zahvalnost, kao i sve emocije, misli i riječi koje proizlaze iz njih, dio našeg prirodnog stanja bivanja, i da su u skladu sa samim životom. Slučaj koji to najbolje dočarava je onaj prilikom kojeg je vodi rečeno ‘Učini to’, što je rezultirao čudovišnom i nakaznom formacijom, no kada je vodi rečeno, ‘Učinimo to’, stvorila je predivan kristal. To upućuje na činjenicu da sila i naredničko ponašanje nisu dio ljudske prirode, a da zajedništvo i poštovanje jesu. Slično se dogodilo i korištenjem riječi ‘Budalo’. Riječ budala ne postoji u prirodi, ona se prirodno ne pojavljuje u odnosima između biljaka i životinja. To je isključivo tvorevina ljudskog ega koji djeluje iz straha i ideje o odvojenosti od sveg života. I svaki put kada djelujemo iz svijesti ega, osjećamo nesklad u svom tijelu. Vodu ne možemo prevariti. Ona je savršeni pokazatelj naše usklađenosti ili neusklađenosti sa prirodnim načelima života. Grube i osorne riječi kojima se služimo u svojoj svakodnevnoj komunikaciji s drugim ljudima pokazuju koliko smo se u suštini odvojili od svog prirodnog bića. Pokazuju koliko smo duboko zagrezli u vlastitoj sebičnosti i uskogrudnosti. Rezultat takve otuđenosti od prirode je da mentalno i duhovno zagađujemo vodu svog vlastitog tijela, kao i vodu drugih ljudi. Sigurno ste primijetili da nam se u situacijama ekstremne ljutnje ili srdžbe počinje činiti kao da ćemo zakuhati, a u nekim se situacijama počinjemo i tresti! Ne kaže se bez razloga da ‘kipimo od bijesa’. Ništa od toga nije slučajno. Voda našeg tijela u takvim situacijama doista ‘kipi’ i postaje toksična za naš organizam. Kada pak djelujemo iz ljubavi, iz svijesti jedinstva i povezanosti, i kada smo prožeti dubokim i iskrenim osjećajem zahvalnosti na životu, naše tijelo je u savršenoj ravnoteži a naša voda vraća svoju izvornu strukturu. U stanju ljubavi i zahvalnosti, naš imunološki sustav postaje neprobojan.

Emoto je proveo zanimljive pokuse koji to potvrđuju. Izložio je dvije vrste vode djelovanju elektromagnetskog zračenja. U jednoj posudi je bila destilirana voda, a u drugoj voda izložena riječima ‘Ljubav i zahvalnost’. Ta dva uzorka vode postavio je uz televizor, mobitel, kompjuter, pa čak i zagrijao u mikrovalnoj pećnici.
Gornje slike pokazuju uzorke destilirane vode nakon izlaganja zračenju, a donje uzorke vode koji su bili pod utjecajem ‘Ljubavi i zahvalnosti’.

Kada je na televiziji emitirana kvalitetna emisija o tajnama života, utjecaj na vodu je bio sljedeći:

Ovo jasno pokazuje da se negativni utjecaji zračenja poništavaju ukoliko je sadržaj koji se prenosi pozitivan.

Naravno, treba reći da Emoto nije jedini čovjek koji je izvodio eksperimente s utjecajem riječi i emocija na vodu. Dr. Konstantin Korotkov , biofizičar i profesor fizike na državnom tehničkom fakultetu u St. Petersburgu, provodio je brojne pokuse povezane s utjecajem magnetskih polja, električnih polja, ljudske prisutnosti i ljudskih emocija na vodu. On je utvrdio da emocije, bilo pozitivne ili negativne, od svih utjecaja imaju najjače djelovanje. Grupa ljudi je prema vodi koja se nalazila u posudi ispred njih odašiljala samo pozitivne emocije: ljubavi, nježnosti, pažnje… Posudu su zatim zamijenili a ljudi su opet prema vodi odašiljali emocije, ali ovaj puta suprotne: strah, agresiju, mržnju… Nakon toga su proveli mjerenja uzoraka kako bi utvrdili eventualne promjene vode i njezine orijentacije. Rezultati su pokazali da ljubav povećava usmjerenost vode i stabilizira ju, dok ju agresija drastično umanjuje. (Zanimljiv intervju sa Konstantinom Korotkovom koji je dao za Conscious Media Network možete pogledati na dnu teksta).

Ovi pokusi potvrđuju da je voda zapravo odraz naše vlastite svijesti. Razlog zbog kojeg je voda u mogućnosti odražavati ta stanja svijesti leži u činjenici da se sve stvoreno nalazi u stanju vibracije. Sve stvoreno ima vlastitu frekvenciju. S obzirom na činjenicu da je sve u stanju vibracije, sve što postoji samim time stvara zvuk. Stoga proizlazi da je sve ono što nazivamo stvarnošću, rezultat međudjelovanja svjetlosnih, zvučnih, elektromagnetskih i ostalih valova. Razni oblici života, od bakterija do ljudi, primaju razne vibracije u njima svojstveno određenom frekvencijskom rasponu. Ljudsko uho tako može čuti frekvencije od 15 Hz do 20.000 Hz. Voda, koja je iznimno osjetljiva na vanjske utjecaje, u stanju je primiti puni frekvencijski spektar koji se javlja u prirodi i odraziti ga.

Zanimljivo je da je u svim svjetskim religijama, od kršćanstva, judaizma i islama, uvriježen običaj blagoslivljanja hrane ili posvećivanja hrane i vode u vrijeme velikih blagdana prilikom čega se nad hranom izgovaraju molitve. Pripadnici različitih vjeroispovijesti koji naizgled nemaju dodirnih točaka, stoljećima provode istu praksu. Kako to? Odgovor se krije u prirodi molitve. Molitva, jednako kao i meditacija, ako je iskrena, nije tek puki ritual, nego proces koji nas povezuje s našim unutranjim bićem, s našom suštinom, i kao takva ona predstavlja ulazak u izmijenjeno stanje svijesti. Otkriveno je da frekvencija molitvi svih vjeroispovjesti, na svim jezicima, iznosi 8 Herza, što odgovara elektromangetskoj frekvenciji Zemlje poznatijoj kao Schumanova rezonanca. Schumanova rezonanca se još naziva i srčanim otkucajem Zemlje sa kojim se usklađuju sva živa bića, i sve stanice svih živih organizama ju koriste kao referentni sustav. Upravo je to razlog zbog kojeg molitva izgovorena s ljubavlju, u vodi, koja je osnovni sastojak svake hrane, formira harmoničnu strukturu. Zato je od velike važnosti sjedati za stol uvijek dobrog raspoloženja i s osjećajem zahvalnosti, te svakom prilikom blagosloviti hranu, a ni u kom slučaju pristupati s izrazito negativnim emocijama ili lošeg raspoloženja jer će se to negativno odraziti na naše ukupno psiho-fizičko zdravlje.

Konstantin Korotkov i Vječeslav Zvonikov proveli su istraživanja vezana za djelovanje na vodu sa različitih udaljenosti i došli do zaključka da se na vodu može utjecati jednako s udaljenosti od metra, kilometra ili deset tisuća kilometara.

Ruski znanstvenik Aleksandar Čiževski tridesetih je godina dvadesetog stoljeća otkrio zapanjujuću pojavu. Dok je proučavao koloniju bakterija, primijetio je da ti mirni mikroorganizmi koji se sastoje otprilike od 97-98% vode, s vremena na vrijeme pokazuju neobičnu aktivnost. Uskoro je otkrio da se ta aktivnost pojavljuje istodobno sa povećanom aktivnošću Sunca. Uzmemo li u obzir činjenicu da je sunčevoj svjetlosti potrebno otprilike osam minuta da stigne do Zemlje, postavlja se pitanje kako su bakterije trenutačno osjetile tu aktivnost? David Sereda, nuklearni znanstvenik, osvrnuo se na otkriće Čiževskog gostujući na američkoj radio emisiji Coast to Coast AM, te naglasio važnost vodika kao sredstva za komunikaciju sa drugim zvjezdanim sistemima, s obzirom na činjenicu da se Sunce, zbog kojeg je došlo do trenutačne pojave aktivnosti bakterija, sastoji najvećim dijelom od vodika, s dodatkom helija i kisika. Njegova je pretpostavka da bi se putem vodika moglo komunicirati s galaksijom Andromede (ili bilo kojim mjestom u Svemiru) trenutačno, za razliku od sadašnje metode koja koristi radio valove, kojom bi se komunikacija ostvarila tek za 2.2 milijuna godina. Miroslav Marković se u svojoj knjizi također dotaknuo ove mogućnosti govoreći o anomalijama vode: “Vodik koji ulazi u sastav vode, doista je najobičniji kemijski element po atomskoj strukturi (jezgra mu se sastoji od samo jednog protona, a elektronski ‘omotač’ čini jedan jedini elektron.) Međutim, vodik je istovremeno i najneobičniji kemijski element. On je osnova građe čitavog Svemira – u njemu ima uvjerljivo najviše vodika. Zračenje koje odašilje vodik ima valnu duljinu od 21 cm – što je istovremeno i tzv. svjetska konstanta zračenja zajednička za cijeli Svemir. Neki se nadaju da bi ova valna duljina zračenja morala biti poznata svakoj eventualnoj inteligenciji, ma gdje bila u Svemiru, pa bi mogla poslužiti kao osnova komunikacije sa vanzemaljskim razumom.” Sereda je, proučavajući ovaj fenomen, krenuo stopama Masarua Emotoa i odlučio izložiti vodu ‘zvuku’ Sunca (zvuk koji je dobiven prevođenjem elektromagnetskog zračenja u audio zapis), nakon čega je zamrznuo vodu i fotografirao kristale. Dobio je ovu doista veličanstvenu strukturu:

Kada je ovako strukturirana voda snimljena posebnom kamerom koju je izumio Konstantin Korotkov a koja je u stanju snimati aure živih bića i objekata, pokazalo se da je energetski nivo ove vode nekoliko tisuća puta veći u odnosu na vodu iz vodovoda.
Ovo u konačnosti i konkretno potvrđuje i objašnjava blagotvorne efekte koje prakticiranje solarne joge ima na psihofizičko stanje čovjeka.

Pored svih ovih zapanjujućih otkrića, nedavno je otkriveno da su u samoj vodi zapisani zakoni stvaranja, zakoni koji se nalaze u osnovi svega stvorenoga na svijetu i čiji nacrt slijede svi životni oblici.U trinaestom stoljeću, talijanski matematičar Leonardo od Pise, poznatiji kao Fibonacci (što je skraćenica od ‘filio de Bonacci’, odnosno, ‘sin Bonaccija’) otkrio je zlatni rez (ili zlatni presjek), odnosno beskonačni niz brojeva, gdje je, nakon dvije početne vrijedosti 1 i 1, svaki sljedeći broj zbroj dva prethodna: tako će 1+2 dati 3, 2+3 dat će 5, 3+5 dat će 8, 5+8 dat će 13 itd. Prvi Fibonaccijevi brojevi u nizu su: 0, 1, 1, 2, 3, 5, 8, 13, 21, 34, 55, 89, 144, 233, 377, 610, 987, 1597, 2584, 4181, 6765, 10946, 17711, 28657, 46368, 75025, 121393, 196418, 317811…

Uzmemo li jedan dio Fibonaccijevog niza, 2, 3, 5, 8, te podijelimo li svaki slijedeći broj s njemu prethodnim, dobit ćemo uvijek broj približan broju 1,618 (3/2=1,5; 5/3=1,66; 8/5=1,6). Jednako tako, ukoliko prethodni broj podijelimo sa njemu sljedećim većim, dobit ćemo broj približan broju 0,618. Broj 1,618 je broj fi. Odnosi mjera kod biljaka, životinja i ljudi sa zapanjujućom preciznošću se približavaju broju fi. Izmjerimo li, primjerice, čovječju dužinu od vrha glave do poda, zatim to podijelimo s dužinom od pupka do poda, dobivamo broj fi.
U molekuli snježne vode također je otkriveno načelo zlatnog presjeka. U običnoj vodi, kut između atoma vodika iznosi 104,5şC, no u snijegu, on uvijek iznosi 108şC a odnos dužina vodikovih veza iznosi 0,618. Posebno je svojstvo vode da uslijed zamrzavanja te ponovnog otapanja iz svoje memorije briše sve informacije, a ostavlja samo jednu osnovnu – program života. Prema tom univerzalnom spiralnom nacrtu, sve na ovom svijetu je stvoreno savršeno, od rasporeda lišća na grančici, latica na cvijetu, uvrnute spirale puževe kućice, spiralne molekule DNK, koja, bez prisustva vode, čije je prirodno gibanje također spiralno, ne bi mogla obavljati niti jednu jedinu funkciju, do oblika galaksija…

Uviđajući to savršenstvo, te shvaćajući složenost, grandioznost i misterij samog stvaranja, čovjek nema drugog izbora nego ostati preplavljen osjećajem ushićenja i dječje začuđenosti koji ga navode na duboku i korjenitu promjenu vlastitog odnosa spram prirode i samog života. Ona je nužna za iscjeljenje Planeta. Pogledamo li danas vodu u rijekama, vidjet ćemo odraz kolektivne (ne)svijesti čovječanstva koja proizlazi iz otuđenosti od njegove istinske prirode. Zagađenje koje vidimo je barem jednako toliko duhovno, koliko i materijalno. Glavni izvor svekolikog zagađenja Majke Zemlje i vode nisu kemikalije i otrovi. Ne. To je prije svega stoljećima usvajano uvjerenje o odvojenosti nas i drugih ljudi, o odvojenosti i nepovezanosti nas i prirode iz kojeg se u konačnosti rađaju sebičnost i malodušje. Američki Indijanci su oduvijek vjerovali da svaki aspekt života ima svijest i da ga se ne smije zanemarivati, nego ga treba cijeniti i izraziti mu zahvalnost za vrijednost koju ima u našem životu. Budemo li živjeli na taj način, prestanemo li vodu doživljavati tek kao ‘stvar’ i počnemo li se prema njoj odnositi s poštovanjem, ljubavlju i zahvalnošću, promatrajući ju kao životvornu silu prožetu sviješću koja igra mnogo dublju ulogu u našem životu nego što nam se na prvi pogled čini, a čija smo svojstva tek počeli shvaćati, tada ćemo jednog dana u svojim rijekama, jezerima i oceanima vidjeti jasni odraz naše istinske ljepote.

Autor: novavizija.blog.hr

Linkovi i knjige za daljnje proučavanje tematike:

Izvanredan dokumentarac o vodi: Velika Tajna Vode (Water – The Great Mystery) Link za torrent, Link za Megaupload

Intervju s Konstantinom Korotkovim sa Conscious Media Networka:

Slučaj Jacquesa Benvenistea: