Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

Nova vizija 33MORATE LI VI ZNATI DA BISTE MOGLI BITI? Ne. Ljudsko biće može živjeti potpuno funkcionalno bez da “zna” bilo što o procesima koji pokreću njegovo tijelo i provode život. Jeste li vi upravo sada svjesni svakog od tih milijuna pojedinačnih procesa i bioloških reakcija koje se odvijaju u vašem tijelu? Naravno da niste. Što se vašeg neposrednog doživljaja tiče, vi ste svjesni cjelovitog odvijanja života koji je u svojoj potpunosti i jednostavnosti VEĆ TU KAO TAKAV! SVE SE JEDNOSTAVNO DOGAĐA! Bivanje je, čini se, tu, uzrokovano samo sobom i željom za doživljavanjem sebe. SVE JE PROŽETO ZAPANJUJUĆOM LAKOĆOM POSTOJANJA.

Život je samoodvijajuća cjelina koja je daleko više od zbroja svojih sastavnih dijelova i kao takvu ju je nemoguće opisati ili objasniti pukim rastavljanjem na proste faktore. Mi smo, kao ljudska bića, posredstvom uma i znatiželje, navikli sve što vidimo rastavljati na sastavne dijelove i razlagati na funckionalne procese da bismo uopće mogli razumjeti kako određene stvari funkcioniraju. I to je sasvim u redu. Do određene razine, to je ono što nam je neophodno da bismo mogli uopće shvatiti i steći pojam o svom okruženju – što je sve to oko nas i gdje se mi to uopće nalazimo kako bismo to znanje mogli iskoristiti u svrhu optimalnog razvoja i naše navjeće dobrobiti. Na kraju krajeva, ta je znatiželja i dovela do pojave znanosti. Međutim, u procesu tog rastavljanja i seciranja, postali smo toliko očarani otkrivenim savršenstvom i samim mehaničkim procesom odvijanja da smo iz vida izgubili primarnu pokretačku silu koja zapravo uzrokuje to cjelokupno odvijanje i usredotočili se isključivo na mehanički aspekt tog istog odvijanja te njemu pripisali sve zasluge. Ta stalna navika rastavljanja i seciranja cjeline nas je posljedično dovela do situacije u kojoj smo sve navikli promatrati kao izdvojeno i suštinski nepovezano, zasebno i odvojeno od svega ostaloga – mehanički. Samim time, mi smo i same sebe izdvojili iz te cjeline. Sve smo navikli promatrati isključivo kroz prizmu racionalnog, procjenjivačkog, analitičkig uma.

U našem svakodnevnom poimanju života, cjelokupni fokus je prebačen s doživljavanja na znanje. “Znati” je postala pomodna krilatica taštine i imperativ prema kojemu se određuje vrijednost pojedinca. Naše obrazovanje nam, primjerice, tvrdi da je od presudne važnosti da znamo kako se odvijaju biološki procesi u našem tijelu, kako funkcioniraju eko sustavi ili kojim se kemijskim i fizikalnim zakonitostimai vode atomi, molekule i predmeti. Stavlja se ogroman naglasak na to da moramo znati sve nazive i funkcije pojedinačnih, izdvojenih dijelova koji tvore cjelinu, dok se istovremeno zaboravlja namjena ili svrha koja se njihovim međudjelovanjem ostvaruje, što je zapravo i jedino važno u cijeloj priči. Sama mehanika je tu sekundarna. Mehanika je samo nužni proces koji omogućuje odvijanje. Ali izdvojena iz cjeline, ona je beživotna, neupotrebljiva statistika i prazna teorija koja daje izlomljen, razbijen i nepotpun prikaz stvarnosti i života.

A život je sam po sebi mnogo plastičnija cjelina koja daleko nadilazi naše kognitivne racionalne sposobnosti i koja nam svakoga dana u svojoj savršenoj veličanstvenosti pokazuje da uopće nije presudno “znati”. MORATE LI VI ZNATI DA BISTE MOGLI BITI? Ne. Ljudsko biće može živjeti potpuno funkcionalno bez da “zna” bilo što o procesima koji pokreću njegovo tijelo i provode život. Jeste li vi upravo sada svjesni svakog od tih milijuna pojedinačnih procesa i bioloških reakcija koje se odvijaju u vašem tijelu? Naravno da niste. Što se vašeg neposrednog doživljaja tiče, vi ste svjesni cjelovitog odvijanja života koji je u svojoj potpunosti i jednostavnosti VEĆ TU KAO TAKAV! SVE SE JEDNOSTAVNO DOGAĐA! Bivanje je, čini se, tu, uzrokovano samo sobom i željom za doživljavanjem sebe. SVE JE PROŽETO ZAPANJUJUĆOM LAKOĆOM POSTOJANJA. Nije od presudne važnosti znati koliko je mišića potrebno aktivirati da bi se oblikovao osmijeh ili koliko se zahtjevnih lančanih reakcija treba dogoditi da bi se mogao izvesti pokret koliko je važno ono što se u praksi tim osmijehom prenosi u komunikaciji između ljudi i kakva se korist i dobrobit ostvaruje tim pokretom kojeg naše tijelo čini. Nije važno znati kako se zovu sastavni dijelovi našeg oka i kako funkcioniraju da bismo mogli vidjeti, nego je važno prepoznajemo li okom ljepotu koja dolazi s darom vida. Dok hodamo, ne moramo razmišljati o tome koliko je kostiju, zglobova, tetiva i ligamenata uključeno u taj proces da bismo mogli hodati. Ne, hodanje se jednostavno događa. Život je neovisan o našim mislima i prosudbama. Sve VEĆ jest savršeno baš takvo kakvo jest. Mi VEĆ jesmo i život VEĆ jest – to je jedna zaokružena nedjeljiva cjelina nas samih. Jednostavno, mi nikada ne možemo biti odvojeni od svijeta. Gdje god jesmo, tu je i naše okruženje koje je sastavni dio nas. Ništa ne može postojati samo za sebe. Sve je u podjednakom odnosu unutar cjeline. To zapažanje je potvrdio slavni fizičar David Bohm rekavši da je “Individualnost jedino moguća ako se odvija iz cjelovitosti“.

Međutim, sva ta prenaglašena usredotočenost na “znanje” o izvanjskome svijetu kao nečemu suštinski različitome od nas je dovela do stvaranja lažnog, zamišljenog središta prema kojemu je usmjerena sva naša pozornost. Kao, uvijek se nešto bitno događa “tamo negdje drugdje”. Toliko smo navikli gledati prema “tamo negdje” da smo potpuno zaboravili na jedino istinsko središte koje je oduvijek i cijelo vrijeme s nama – naš neposredni doživljaj, ovdje i sada. Mi smo uvijek u središtu svega što se događa oko nas, a sve ostalo je periferija, ali smo zanemarili taj neposredni doživljaj kojim jedino možemo spoznati stvarnost kakva jest i odabrali ju spoznati posredno, kroz um. Primjerice, kad smo u šumi i promatramo stabla, znatiželja nas tjera da se zapitamo kakva su to stabla. Je li to bukva, topola, vrba, hrast. Isto je i sa cvijećem. Pogledamo ga i odmah tražimo odgovarajući naziv. Međutim, to što vidimo je predivan cvijet, i uopće nije važno je li on u tom trenutku ljubičica, tratinčica, ljiljan, jaglac ili visibaba. Ne mora se nikako zvati. Zapravo, on se u stvarnosti nikako ni ne zove, on je jednostavno dio cjeline svega što jest. Nazivi i opisi su tu samo kako bismo mogli svoja iskustva i doživljaje prenijeti drugima i to je jedini njihov smisao. No mi smo tu praksu opisivanja i kategorizacije proširili daleko izvan njezine prvobitne funkcije i odveli ju tamo gdje za njom uopće nema nikakve potrebe. Štoviše, čak nam odmaže više nego što nam pomaže. U nama se pokreće automatska navika i potreba da sve kategoriziramo i smjestimo u određeni pretinac, umjesto da jednostavno DOŽIVIMO. Jer samo onda kad ne kvačimo nikakvo obilježje tome što vidimo možemo istinski i potpuno doživjeti to što gledamo. Svakim novim postupkom opisivanja, označavanja i nazivanja nečega imenom i pojmovima mi razbijamo tu cjelinu i izdvajamo pojedinačno, individualno iz nje. Zapravo, mi ne razbijamo cjelinu kao takvu, mi razbijamo svoju percepciju cjeline.

Površinsku raznolikost uzimamo kao jedinu, konačnu stvarnost, ne gledajući dublje, bez doživljavanja, bez osjećanja, nastojeći sve shvatiti racionalnim, analitičkim, kategoričkim umom.

No postoji toliko mnogo stvari u životu koje su izvan dosega racionalnog i koje je jednostavno nemoguće shvatiti niti objasniti isključivo posredstvom uma.

Tako, primjerice, racionalnost i znanost usprkos svim svojim nastojanjima i tehnološkim dostignućima ne mogu objasniti nešto tako jednostavno i sveprisutno a ipak preuzvišeno kao što je ljepota. Odakle dolazi, kako nastaje, što ju stvara? Ona ne može biti izmjerena, ne može biti standardizirana i odbija ukalupljivanje u već postojeće i zadane norme. Čini se da ona zapravo ni ne postoji izvanjski nego ovisi prvenstveno od onoga koji ju doživljava i samim time on postaje jedino njezino mjerilo. Zato se i kaže “Ljepota je u oku promatrača”.

Također, um je prilično ograničen u svojoj sposobnosti objašanjavanja i dočaravanja stvarnosti koja nas okružuje. Čak i neke sasvim uobičajene stvari koje su sastavni dio života i s kojima se susrećemo na svakom koraku uopće nije moguće opisati riječima. Primjerice, ne možete nikome riječima opisati niti prenijeti značenje i iskustvo pjesme, neoivsno koliko ste vješti i literarno nadareni. Naravno, možete pokušati nešto u stilu: “Počinje istovremenim udarcem bubnja i basa nakon čega u razigranom ritmu slijedi melodija koja se isprepliće s predivnim glasom…” Ali kako to suhoparno zvuči, kako je to apstraktno, plitko, isprekidano i lišeno bilo kakvog značenja i smisla. No u trenutku kad pustite pjesmu i kad krene čarolija zvukova i energija ljepote koju cijelim svojim bićem osjećate, tek tada možete shvatiti. Isti je slučaj, primjerice i sa hranom. Ne možete nikome opisati kakav okus ima jabuka ili kakav miris ima banana. Svaki pokušaj opisivanja je tek prazni niz informacija od kojih slušatelj u praktičnom smislu nema prevelike koristi. Umom se ne može obuhvatiti cjelina. Da bi bila shvaćena, cjelina zahtijeva da bude doživljena! Za cjelovitost, znanju je potrebno pridružiti neposredno iskustvo. Znanost je tu da posluži tek kao pomagalo. Uloga znanosti je samo ta da nas promatranjem dovede do uvida u savršenstvo kojim je stvoren ovaj svijet i da nas zaintrigira i usmjeri prema istraživanju i pronalaženju tvorca tog istog savršenstva. A to je već pitanje doživljavanja i neposrednog otkrivanja svakog pojedinačno u kojem um i racionalnost ne igraju preveliku ulogu.

Znanost ne može objasniti početak. “Kada” je sve to što zovemo životom uopće počelo? Jedino objašnjenje je Veliki prasak. Ali, što je bilo prije Velikog praska, u čemu se taj Veliki prasak dogodio? Morao je postojati prostor za njegovo odvijane. I da li je taj prostor uopće postojao “izvan” i “prije” nas kao što smo navikli pretpostavljati ili je on jednostavno “počeo” istodobno s nama? Može li uopće postojati prostor neovisno od onoga koji ga percipira? Jer, prostor i svijet su tu jedino kad smo mi tu da ih svjesno doživimo. Samim time ispada da je ta svijest koja uključuje ukupnost života samo i jedino naša, jer mi smo na njezinom izvoru. Sve se događa i pojavljuje prvenstveno nama. Cjelokupno odvijanje života događa se jedino u našoj prisutnosti kao funkcionalna projekcija naše vlastite svijesti. Tako da je svijet kojeg doživljavamo i u kojem živimo zapravo samo proizvod naše vlastite svijesti, a ne nešto što postoji neovisno od nas.

E sad, koja je to sila koja uzrokuje pojavu svijesti i odvijanje života?

To su sve pitanja na koja znanost ne može dati zadovoljavajuće odgovore. Istinsko razumijevanje može doći jedino kroz neposredni uvid u tišini vlastitog bića.

Ona čarobna esencija, ona iskra koja čini temeljnu razliku između živog i mrtvog je POKRET VOLJE! Ništa se ne može dogoditi bez volje, ona je ta primarna sila koja sve stavlja u kretanje i koja omogućava odvijanje života. A značenje volje svoje korijene vuče iz glagola voljeti, koji je samo drugo ime za Ljubav. Jer samo ono što voli može stvoriti prostor za razvoj i doživljavanje života u potpunoj slobodi. Ovaj svijet u kojem živimo je izraženo savršenstvo Ljubavi u pokretu – kad vidimo svijet i prirodu koja obiluje životom i ljepotom, možemo vidjeti kako izgleda Lice Ljubavi u praksi. Na taj način, preko “nas” Ljubav spoznaje sebe kao sve što jest i što može biti. Jedino što je potrebno da bismo to mogli prepoznati je da budemo dovoljno mirni i pažljivi. Jer, ako pogledate malo bolje, vidjet ćete da se život odvija ciklički, u krugovima. Planeti kruže, zahvaljujući čemu imamo ravnomjernu izmjenu dana i noći te smjenu godišnjih doba, voda u prirodi također kruži, kao što kruži i krv u našem tijelu. Zašto je život odabrao baš krug kao način svog izražavanja? Zato što krug predstavlja potpunost. Kružno kretanje je cjelovito. Jer život je cjelina. Sve je u svom prirodnom stanju savršeno, potpuno i cjelovito. Tako je i u prirodi svakog živog bića da bude potpuno, svaka akcija teži cjelovitosti i u njoj pronalazi svoju svrhu, osjećaj potpunosti i zadovoljstva koji donosi savršeni duboki mir i spokoj. A jedino što ima tu kvalitetu potpunosti je Ljubav. Ljubav je savršena potpuna nedjeljiva cjelina koja trenutačno jest ovdje i sada u svoj svojoj cjelovitosti kao sve u svemu. To je uostalom i razlog zašto Ljubav igra tako važnu ulogu u svakom iscjeljenju. Jer Ljubav kao vrhovna istina sve prepoznaje kao dio sebe, dok neznanje ima tendenciju razdvajanja i razbijanja jednote na pojedinačno i zato nikada ne može biti cjelovito. “Onaj koji zna” je uvijek manjkav i nepotpun upravo za samoga sebe. Jer, u takvoj postavci stvari, uvijek postoji osnovna podjela na “onoga koji spoznaje” i “ono što se spoznaje”. To dvoje se percipira kao odvojeno. I dok je god prisutno to snažno uvjerenje, ta osnovna zabluda o postojanju pojedinca koji je neovisan od cjeline, uvijek će postojati patnja koja proizlazi iz te pogrešne percepcije. Jedino kroz Ljubav možemo doživjeti cjelovitost. A cjeloviti možemo biti samo kad volimo, samo kad ne prosuđujemo ono ŠTO JEST. A ono što jest je cjelina moguća jedino ovdje i sada. STOGA JE NEPOSREDAN DOŽIVLJAJ OVOGA TRENUTKA PUNIM BIĆEM ONO ŠTO NAS STAPA S CJELINOM. NEPOSREDNIM DOŽIVLJAJEM MI POSTAJEMO TOČKA U KOJOJ CJELINA DOŽIVLJAVA LJEPOTU SAME SEBE U ODSUSTVU “NAS” KAO AKTIVNOG MISLIOCA.

http://novavizija.blog.hr

Previous postA što ako kanabis liječi rak? VIDEO Next postTri Sita