Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

Nova vizija 32U našem “civiliziranom”, uvjetovanom modelu života u kojem smo odrastali i kojim smo naviknuli živjeti, uvijek postoji “nešto” što stoji između nas i samog života. Nekakva nevidljiva barijera, opna koja nas koči i sprječava da ga potpuno doživimo, da se stopimo s njime i iskusimo ga onakvog kakav on jest u svoj njegovoj prirodi i spontanosti, sada. Nešto kao da nas koči da u svakoj prilici zaplešemo taj valcer s ljepotom koja nas okružuje u svakom trenutku. Oprez i konvencije koje slijedimo i koje smo prihvatili kao svoje vlastite i kojima se bespogovorno pokoravamo su one koje nam ne dozvoljavaju da se ponašamo u skladu sa svojom istinskom prirodom i spontanošću i zbog kojih uvijek osjećamo dozu zadrške i straha od života. Koliko smo samo psihološki uvjetovani i ograničeni u tom smislu najzornije pokazuje primjer jedne najobičnije kiše. Primjerice, hodamo ulicom i odjednom počne padati kiša. Naša automatska i u većini slučajeva prva reakcija je da posežemo za kišobranom ili tražimo zaklon, najčešće osjećajući blagu popratnu tjeskobu i uznemirenost jer je počela padati kiša i što ne možemo učiniti ništa da bismo to spriječili, posebno ako smo na javnom mjestu, ali čak i kad nismo. Ponašamo se potpuno neprirodno pokušavajući se zaštititi od jedne sasvim prirodne pojave života koja je jednako tako prirodna kao i sunce. Odakle proizlazi ta tjeskoba, taj strah? Proizlazi iz prihvaćanja društvene uvjetovanosti da kiša nije pogodna najboljem imidžu i ego slici koju možemo predstaviti drugima i koju moramo zaštiti u svakoj prilici. Dakle, u pozadini svega toga leži strah od odbacivanja i neprihvaćanja. Ako pokisnemo, frizura će nam se pokvariti, odjeća će nam biti mokra, a tenisice blatnjave, pa se nećemo moći uklopiti među druge koji su suhi i čisti, odskakat ćemo od “prihvatljivog” izgleda, pa bi netko mogao reći da nismo baš najkulturniji i najciviliziraniji, a to znači da su naš “ugled” i “dostojanstvo” na udaru, što si nikako ne smijemo dopustiti. Zato osjećamo tjeskobu, koja je u većini slučajeva i podsvjesna. Jer u našem društvu nije prikladno pokisnuti, nije prikladno biti prirodan, spontan, svoj. I zato stalno tražimo nekakvu zaštitu od kiše u obliku kišobrana i kabanica čak i onda kada nam oni zapravo nisu potrebni, čak i kada nema praktičnog, stvarnog razloga za njima. No nama zapravo nije potrebna zaštita od kiše, nama je potrebna zaštita od mišljenja drugih ljudi. A najbolja zaštita od tuđeg mišljenja je pokisnuti do gole kože i izgubiti se u djetinjoj radosti i bezbrižnoj prepuštenosti kapima kiše koje nam padaju niz obraze i klize niz lice. Jer, to je taj neposredni dodir sa životom, preko kiše na koži osjećamo život kakav jest u njegovoj cjelovitosti, bez posrednika, bez upliva straha i brige, slobodno. Kakva sloboda, kakav prostor se otvara u tome kad shvatiš da je to samo kiša i da si cijelo vrijeme svojim iracionalnim strahovima sam sebi zapravo najveći neprijatelj i smetnja.

Ovaj primjer s kišom je samo jedan od tisuća sličnih primjera i situacija u kojima se neprimjetno i nesvjesno pokoravamo konvencijama, oprezu i strahu, što nas sprječava da se opustimo i jednostavno budemo. Umjesto da se prepustimo, mi se najprije konzultiramo s umom i od njega tražimo dozvolu da učinimo nešto za što bićem znamo da je prirodno. Uvijek postoji nekakav preduvjet koji treba biti ispunjen da bismo mogli biti i uživati. Nije li to fascinantno? Mi se neprestano branimo od života i pred ovaj trenutak si postavljamo hrpu raznoraznih mentalnih barijera, misaonih konstrukcija i sumnji koje nam otežavaju doživljavanje i koje nas drže izdvojenima iz cjelovitosti života. Ali život ne poznaje oprez, ne poznaje zabrinutost i strah, on je neposredan, trenutačan i cjelovit u svojoj ljepoti. Biti neposredan znači jednostavno biti sada s onime što jest bez ikakvih priprema, ograda, bez kočnica, bez čekanja, bez procjena i prosuđivanja, svjež i prirodno opušten u bilo kojem trenutku. Prestankom izdvajanja sebe iz života strahovima i brigama, mi prestajemo biti oni koji doživljavaju život i jednostavno ostajemo život sâm!

http://novavizija.blog.hr

Previous postZen Gardner: Zaklada pakla Billa Gatesa Next postKrešimir Mišak: Tko je izgradio Mjesec?