Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

Kolumna o duhovnostiNakon svađe i izmjene grubih energija sa ženom, otišao sam na počinak.

Ne sjećam se svega što sam sanjao, znam samo da je bio održan sastanak kod svetog čovjeka i svi smo mu trebali uručiti knjige koje smo napisali kako bi ih dobio na uvid, kao poklon, ali i kao prikaz onoga tko je svaki od nas ponaosob, što i kako dajemo te što i kako primamo ovaj život. Ako se dobro sjećam, ja nisam poneo svoju knjigu. Mislim da sam se bojao osude, ne mogu se točno sjetiti. Uistinu, nije niti bitno što sam sanjao jer se ne sjećam dovoljno da bi bilo od važnosti za istinu koje sam se prisjetio. Sjećam se jedino osjećaja. Bila je to, pri buđenju barem, tuga. Dobra tuga. Tuga koliko daleko sam otišao od Tvorčeve ljubavi. Čak ne strogo u kontekstu jučerašnjeg dana, već čitave ove male vječnosti kroz koju se probijamo ovim materijalnim svemirom iz života u život. Koliko daleko je to od Njegove svijeće koja vječno treperi u mome srcu i koja se ne gasi, čak ni na uragan ili nuklearnu silu. Svaka sekunda provedena bez Njega, u punini srca, je sekunda tuge, zapravo…

Bog smo mi i Boga smo odbacili. Svake sekunde mi ga odbacujemo. Svake sekunde bez nutarnjeg zanosa i potpune spremnosti da se damo i predamo – mi odbijamo Njega. Naš normalan život i normalni dani su daleko od onoga što mi jesmo. I rijetko čak čovjek posvjedoči tome, jer kada će? Treba izvesti psa, platiti račune, vidjeti što će sutra jesti, ima li dovoljno za potrošiti, stan pospremiti, požuriti na posao, kasu obračunati. Tek buđenjem i počinkom misli (vjernik?) da će pokloniti Bogu(sebi) nekoliko trenutaka priznanja i prijateljstva. Umor. Plan. Želje. Brige. Računica. Ja. Oni. San. Buđenje. Koliko je sati? Koliko minuta mi je ostalo?

Čak ne znamo niti istinu o sebi, a ta istina je da nas je duboko sram spram Boga (kojeg poznajemo, jer živi u nama) što živimo iz dana u dan – ovako kako živimo. Često u patnji, strahu, grču, nepovjerenju, ljutnji, svađi, zamjeranju, kukanju, natjecanju, krađi. Svemu što nas dijeli od nas samih. Naši životi većinom su duboko sramotni i ovo ne govorim sa gnušanjem ili lažnim puritanizmom, već sa toplim shvaćanjem da ćemo svi mi ovo osvijestiti, pa i ja. Osjetit ćemo da ovo nismo mi. Ovo je proizvod, nusproizvod – nas. Naša projekcija. Naš izbor utkan u šire zakone Zemlje i svemira. Naoko projekcija izmakla kontroli. Projekcija bez božje milosti. Nemilosrdan život. Tuđi život.

Kada stisneš limun iz njega izlazi limunov sok, iz naranče narančin sok, a kada pritisneš čovjeka izađe što god je u njemu nataloženo; mulj, bijes, otpor, zbunjenost. Pritisak su uvjeti koji stvaraju nelagodu. Kada smo izloženi manje ugodnim uvjetima onda se iz nas procijedi baš ono što je u nama. Sok muke. Kada vas netko ubode – vi se trgnete, unezvjerite, vas zaboli, a iz boli izlazi i pomalja se vaše tijelo boli. Zašto odmah ne izađe Bog? Možda zato što je zakopan ipak nešto dublje i vječnije od naše automatske egoistične i napaćene lažne prirode. Naš čovjek je plašt pun rupa i skorenih mrlja.

Kada stavite ruku ili prst na plamen vaše znanje o vječnoj duši nestaje i prisutna je jedino bol fizičke i emotivne naravi. Kao da je vaše fizičko tijelo biva jedino što je ovdje i jedino što postoji, a tek kad povratite dušu, kada sklonite sjenu kojom ste natkrilili njen utjecaj možete vidjeti da nema smisla reagirati na taj plamen ljutito ili bolno. Ruka će vas boljeti i vi ćete je zaviti nakon što ste je rashladili. Svjesni ste da se samo dogodio najobičniji fenomen materijalnog svemira – elementi. Reakcija. Zašto se vezivati na događaj, na bol? Zašto ju opsesivno i posesivno zadržavati i njegovati. Njegovane povrede i bol su vaše masne naslage, vaše ciste, vaši čirevi, vaše grumenje celulita, vaše izrasline, o raku da ne govorim. To je duboka, stara i gorka bol koju nikada niste razgradili, oprostili i sa kojom ste srasli i koja vaš izjeda. To je vaš entitet.

Molim se za vas, nas, sebe, da si dozvolimo jednu sekundu povratka. Jednu sekundu koja je izvan vremena, bezvremenu vječnu sekundu povratka, sekundu sramote koju razbije svjetlost poimanja – ovo doista nisam ja. Ovo i ovdje nisam ja. Ovo ja je samo san lažnoga luksuza slobodne volje. Sklopimo oči, hajde ne odbijajmo Njega u Sebi na trenutak.

Milijardi je metoda za povratak tvorcu, ali sve ih objedinjuje iskrena volja i želja za Njime, jer po toj vašoj volji, koja je Njegova, dobivamo vječnost čak i ovdje gdje je posađen disk kozmosa mijene. U srcu vašeg tjelesnog tijela počiva On koji nosi nas, koji sanja i projicira nas. Ovaj čovjek koji smo sada traje kraće od bljeska svijetla, traje koliko i treptaj. I onda iznova izbor, odbijamo li Tvorca radi novih snova i gladi…ili nježno sklapamo oči koje više niti nemamo.

Previous postPismo SVIM zastupnicima Hrvatskog sabora Next postZanimljivo istraživanje iz Poljske: Jesu li cjepiva imala ikakve koristi u čitavoj svojoj povijesti?