Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

Zdravlje duhLjudi su danas postali opsesivni oko zdravlja; kroz strah, intelektualnu spoznaju i gomilanje suhih podataka. Strah od bolesti i smrti prirodan su i bazičan mehanizam našeg uma. Opsesija zdravljem točnije je opsesija bolestima. Intelektualna spoznaja o učincima i naravi hrane i nutrijenata odveli su nas do ruba proliferacije teorija, opće paranoje, čistunstva, pretjerivanja te velike obmane o temeljima zdravlja. I dalje gledamo van u potrazi za uzročnicima bolesti i uvjetima zdravlja, a sve kako bi zanemarili ono nutarnje.

Nije ipak znanost posve kriva za materijalizam. Čovjek može učiti iz mnogo izvora, a bez da bude zaveden propagandom i potrebom za potvrdom kakve imaju gotovo svi zatvoreni sustavi. Bili to suvremeni kozmolozi, scijentolozi ili ortodoksni judaisti.

Mnoštvo različitih ljudi vjeruje u mnoštvo različitih stvari. Neki vjeruju da bi se bez mesa ozbiljno razboljeli, čak umrli. Neki vjeruju da se upravo konzumacijom mesa razbolijeva i navlače psihičke tegobe. Neki vjeruju da se može živjeti potpuno bez ikakve hrane, da se iz sunca i zraka može sintetizirati energija koja hrani i gradi te održava čitav naš biofizički sustav. Postoje oni koji uopće ne jedu hranu, niti rade solarnu jogu, a žive i dišu. Postoje s druge strane oni koji kada se odreknu mesa razbole se i time potvrde gore navedeno uvjerenje.

Po Vedama (najstariji znanstveno filozofski religijski teks i objava) postoji 8 400 000 vrsta utjelovljenih bića, koji se dijele na 900 000 morska bića, 2 000000 biljaka i drveća, 1100000 insekata i čak 400 000 vrsta ljudi. Čimbenik ove složene podjele unutar ljudske rase nije biološka morfologija već razina svijesti. Zamislite, postoji 400 000 različitih razina svijesti samo među ljudima! Recimo da nas na ovom planetu ima otprilike 6 milijardi to bi značilo da nas je svega 15 tisuća ljudi na zemlji koji su iste vrste tj. iste razine svijesti. Nije čudno da uz toliko vrsta ljudi postoji takvo mnoštvo različitih pogleda, uvjerenja, pokreta, sekti, stranki i udruženja.

Danas, unatoč hvalisanju o dugovječnosti čovjeka, pogledamo li statistike – zdravstveno stanje ljudskoga roda je u hororičnom stanju. Doista ne možemo reći da je znanstveno naprednija ”polovica svijeta” ujedno i zdravija. Naši preparati nas zacijelo mogu održati par godina dulje među živima nego što je to prosjek u siromašijim državama, ali kakav je to život? Pandemijska opsjednutost simtomima bolesti i bolestima samim. Patologija fiksacije na samu patologiju. Život sa rukom u polici šarenim lijekovima. Život iz bolničkog kreveta. Zaziranje i neprestana tema bolesti; to nije život, to je borba za gole minute života. To je žicanje ne umiranja po svaku cijenu, tužni san o kvantiteti.

Namjera ovog teksta je porušiti predodžbu kako Vaše zdravlje i bolesti potječu iz hrane koju jedete – ono je naime samo posredno povezano s njima. Neprimjerena ishrana samo je jedan od mnogo načina kako se udaljiti od izvora, ali ishrana nije uzrok, ona je samo završni

izvanjski simptom. Vaše zdravlje potječe iz samog Izvora. Ako se udaljite od izvora navući ćete na sebe ono što zovete BOLEST.

Sve bolesti nastaju zbog nedostatka ljubavi i oprosta, te sve mogu biti izliječene upravo njima – tvrdi Louise Hay. Zašto ne uzeti ozbiljno postavku terapeutice koja je izliječila vlastiti rak te već preko 50 godina radi sa ogromnim brojem ljudi diljem svijeta, umnogome sa ljudima oboljelima od side, raka i takozvanih neizlječivih bolesti?!

Bolesti doista ne nastaju jer vam je ishrana bila loša ili jer su bakterije i virusi napali vaše tijelo koje se baš tada našlo na nezgodnom mjestu. Bolesti nas ne napadaju. Mi podliježemo bolestima. U našem DNK, u našem gradu, u našem stanu, našoj vodi, našoj krvi i crijevima nalaze se nezamislivi brojevi raznih patogenih i potencijalno smrtonosnih ‘prijenosnika bolesti’. Pitanje je zašto im podlegnemo te zašto im većinu vremena ne podliježemo?

* * *

Medicina je postala znanost o bolesima. Analitika patologije. Fiksacija na posljedicu.

Staro znanje je spoznaja o zdravlju i balansu.

U drevnoj Kini obiteljski liječnici bi u slučaju nečije bolesti morali ponuditi ispriku obitelji bolesnika te ga liječiti o svom trošku, jer je uloga liječnika bila takva da održi balans i zdravlje, a ne da stalno liječi bolesti i popravlja disbalans.

Vjerovali ili ne, vaše zdravlje dolazi direktno i indirektno od toga koliko su vaš svjesni i nesvjesni um(vaše mentalno i emocionalno tijelo) uronjeni u ljubav i oprost, dakle koliko je vaš ego uspješno upravljan od više svjesnosti! Odstupanja od ove vrhovne istine našega bitka uzrokuje bolesti i boljke, koje kasnije podupiremo i pripisujemo fizičkim čimbenicima, jer smo potpuno slijepi, a uplašeni. Razlog ne znamo, a razlog moramo imati. Tu nastaje spoznajno nesretna strana medicine; ona pronalazi fizički korelat svega onoga što je već nastala bolest te prvotni kronološki bio-kemijski čimbenik naziva ‘uzročnim’. Dakle patogene tvari i patogene morfologije ili metabolizam uzima kao polaznu točku, iako shvaća da ne poznaje razlog njezine formacije ili podlijeganja organizma takvim čimbenicima

Vaše zdravlje je u rukama vaše ljubavi, vašeg oprosta. Banalno, ali jako duboko. Neka ovo i zvuči banalno, ali dobar je prikaz živjeti u današnjem svijetu, raditi za šefa u nekoj firmi te uočiti koliko stvari potiskujemo, koliko stvari moramo prešutjeti, koliko različitih interesa zadovoljiti, čija sve očekivanja i do koje mjere ispuniti, a ona počinju od malenih nogu koje tapkaju po roditeljskoj kući. Gdje se tu nalazi oprost i ljubav? Zar je neobično što smo skloni bolestima?

Neki od nas jedva čekaju da se razbole da bi se mogli odmoriti od dnevne rutine. Vjerujte, ima ne malo i takvih slučajeva. Kad sam bio dijete znao sam se ”namjerno razboliti” da bih mogao ostati doma i gledati crtiće, jer mi je u školi bilo stresno i suočavao sam sa zlostavljačkom i grubom okolinom. Ovo je nesvjestan mehanizam, ali siguran sam da se

većina ljudi može sjetiti barem jedne prilike kada su se razboljeli,prošli kroz period prebolijevanja te pred sami kraj shvatili da je baš to bilo ”upravo ono što im je trebalo”. Katkada pak nesvjesno težimo biti bolesni jer smo jedino tako u djetinjstvu dobijali pažnju i ljubav. Nekada želimo jer nam je dosta svega i najradije bi ostali doma pod dekom, zaštićeni od zahtijeva vanjskom svijeta.

Najteža spoznaja za prihvatiti kao istina je da teške i ”neizlječive” bolesti najčešće nastaju kroz mnogo godina mentalne i emocionalne muke koja se poput obrasca neumoljivo ponavlja u našem umu. Grizodušje je savršen primjer, krivnja i okrivljavanje spram nečije smrti, razvoda, prevare, izdaje, otkaza, zlostavljanja itd. Tko u prvih 30 godina života nije imao bar nekoliko većih stvari za oprostiti sebi i drugima? Jesmo li? Pa…hehe, radi se na tome.

Stvar je doista u razini svijesti. Nekima je i nezamislivo da naš psihički život ima tako jak utjecaj na nas, naše tijelo i nastanak onoga što nazivamo ”bolest”. Bolest je zapravo bolesna riječ. Gotovo jedan entitet kojeg stvaramo. Nije zdrava.

Jedan moćna poslovica tvrdi: ne postoji neizlječiva bolest već samo neizlječivi ljudi. To ne znači da trebamo kriviti sebe, obitelj ili nekoga tko je bolestan ili je otišao radi jedne ”teške bolesti”. Katkada se ljudi na dubokoj razini odluče pokupiti i otići sa ovoga svijeta i neće ih spasiti ni levitiruajući kirurg ni podrška obitelji ili cijeloga svijeta. To ne mora uopće značiti da se osoba ”predala”, može lako značiti da je osjetila na razini duše da su prekretnica i zaplet ovoga života, s uvidom u dogovor sa kojime je uopće došla na ovaj svijet, jednostavno neodrživi i da valja otići dalje, radi višeg dobra sviju. Ide natrag u ‘bardo’, suočiti se sa svjetlom Boga i tamnim mrljama svojega života. Nova runda karmičkih snova. No ostavimo se metafizike, ionako stotine tisuća ‘ljudskih vrsta’ niti ne vjeruje u ovo.

Opća spoznaja današnjice koja dozvoljava odmak od strogog materijalizma po pitanju bolesti je ta da se priznalo kako je većina bolesnih stanja(negdje tvrde 60,70 a negdje i preko 90%) upravo psihosomatska. Starije generacije danas to još i uže označe te kažu: ”to ti je sve od živaca” bez da i pomisle koje su implikacije tih tvrdnji. Najkraće rečeno, vaše bolesti nastaju u vašem umu kao uzroku. Što je to živciranje ili stres? – naš način tumačenja i reagiranja na okolinu. Um iznad materije. Um je zapravo finija materija koja vibrira iznad grubljih formi te ih oblikuje kao što voda oblikuje stijene. Nenametljivo, neminovno.

Što se nalazi u umu? U umu su općenito gledano (bez da ulazimo u dinamiku energetskog polja) emocije, misli, uvjerenja, obrasci i mehanizmi. Oni kao takvi imaju vrlo malo, gotovo ništa veze sa božanskom ljubavlju i oprostom. Oni su naša gruba mašinerija. Čak su prepreke koje se moraju prevazići da bi se došlo do ove izvornosti ljudskog ili božanskog iskustva. Ljekovite ljubavi.

Ljubav je afirmacija života. Strogo gledano, ljubav liječi, nedostatak ljubavi odmiče vas od zdravlja. Bez imalo želje da romantiziram pitanja bolesti i raka svejedno istina ostaje takva. Riječi koje ju prikazuju su naravno, po starom pravilniku, nedostatna. Tako da često na

spomen ovakvih stvari ljudi imaju običaj reći: ‘što bi onda trebalo, reći oboljelom od raka da mu/ joj fali ljubavi? Eno tetka, majka, stric, ujna mi je umrla, oćeš to reći njenoj ožalošćenoj obitelji?” Ovakva retorika nije pokušaj razumijevanja ili otvaranja nečemu drugačijemu, čak potencijalno iscjeliteljskom, već najčešće samo izraz frustracije i nemogućnosti da se ostvari takva ljubav unutar sebe, jer istina je da to nije lako. Volio bih da postoji formula koja bi radila za sve, ali duhovna je praksa bez tračka sumnje centralna stvar u ovoj priči, a to znači praksa koja vama osobno čini razliku u pomicanju granica ega. Je li meditacija, je li joga, je li divljina, je li neka od mnogobrojnih metoda koje se danas nude iz prakticiraju – u to ne ulazim ovdje. Nije isti put za svakoga, kao što smo ranije vidjeli.

Činjenica da se taj pomak ljubavi i zdravlja ipak može učiniti dovoljna je da potakne čovjeka da ne bi smio nikada odustajati od ovog nastojanja.

Dakle ljubav. Siguran sam da sam dovoljno nejasan kada tvrdim – ljubav. Svjestan sam da ovo baca riječ ‘ljubav’ koja je već dovoljno neshvaćena i pogrešno shvaćena, u još i teži položaj.

Kakve veze ljubav ili moj ”osjećaj ljubavi” ima sa stafilokokima koje sam pokupio u knjižnici i sada imam upalu grla i temperaturu? Pa, moglo bi se odgovoriti: nedostatak ljubavi u obliku ljutnje, tuge, samosažaljenja, zamjeranja, sumnjičavosti, nemogućnosti izgovaranja sebe, potiskivanja emocija i svoje kreativnosti, bijesa spram partnera, roditelja, ustanove, nadređenih itd. oblikovao je vaš proces podlijeganja bolesti baš u području grla(polje kreativnosti, samoizričaja, stvaralaštva, izgovaranja sebe, osobnog glasa itd) i temperature(koja je najčešće izraz bijesa i ljutnje). Tamo gdje ste psihički slabi tamo vam je tijelo izloženo, tamo gdje je tijelo izloženo tamo pokupi boljku ili bolest, akutnu, kroničnu ili samo pak udarac, opekotinu.

Slučajnosti ne postoje! – najstarija lekcija. Svaka boljka, bolest ili udarac palca zbivaju se kroz podsvjesne kanale, a njih nismo naučili ili navikli tumačiti. Čak niti priznavati. Svi znamo da postoji podsvjest. Znamo i ponavljano kako je ona mnogo snažniji i obimniji dio nas. Ujedno, svi ignoriramo i zaboravljamo tu nevjerojatnu činjenicu njezine dominacije te ogromne riznice svega što tumačimo kao ‘dobro i loše’ ili kontruktivno i destruktivno.

Zaključak koji uočavamo kroz ovaj prikaz istine zdravlja je jednostavan i fascinantno snažan: odmak od zdravlja je odmak od naše savjesti. Odmak od djelovanja po božanskome. Po ljubavi. Kakva je ljubav? Ona oprašta, ne oholi se, ne poznaje ljutnju, ne pamti nikakvo zlo, ne raduje se nepravdi, raduje se istini. Zvuče li vam poznato ove riječi? 

Biti kao ljubav znači biti zdrav. Nitko nije savršen, niti savršeno zdrav, ali svatko može pružiti sebi više, mnogo više. Ono što danas zovu zdravljem to je više slično tjelesnom fitnesu za photoshoot donjeg rublja nego cjelovitom zdravlju koje je, nazovimo ga, unutarnja postojanost prenesena na vanjsku postojanost.

Činjenica da je naše fizičko zdravlje preslik unutarnjeg nesklada ili procesa koji prolazimo prirodno može voditi osjećaju krivnje i ljutnje. Naravno da ne treba smatrati kako je bolest

izraz čovjekova loša ili manjkava karaktera. Bolest znači, te je čak i dokazom, svemoći naše božanske savjesti. Ona je učiteljica. Ukazatelj. Naš odmak od glasa sklada. Karta do mjesta našeg unutarnjeg konflikta. Velik broj naših bolesti oslanja se na našu tešku narav, našu nemogućnost oprosta – prvenstveno sebi pa tek onda drugima, naše osuđivanje sebe i drugih, naše življenje u prošlosti i prošlim povredama, uvredama i pogreškama. Naše odbijanje sebe samih i drugih je ono što je sjeme bolesti.

Stres nije uzrok ničega! – ono što uzrokuje stres je ono što je bliže istini o uzroku. Stres je također samo posljedica. Stres je percepcija i razina svijesti. Stres je samo oblik straha, oblik podlijeganja iluziji, naša teška sklonost. Stres je uvjetovana reakcija naše grube mašinerije. I ne moramo stres vezati uz predodžbe poslovnih ljudi koji jure na sastanke sa aktovkama, ne, obiteljski ručak može biti stresniji od neuspjelog poslovnog sastanka u velikom konferencijskoj sali. Strah od neuspjeha i sramote, strah od neispunjavanja očekivanja, strah od odbačenosti, strah od osuđenosti – nema osobe koja sa svojom roditeljskom kućom nije vezana bar djelomično nekim od ovih vrlo nezdravih, stresnih mentalnih i emocionalnih mehanizama koji su potencijalni uzročnici bolesti.

Više je istine u tvrdnji da je ego(iluzorni identitet sa svim svojim obrambenim mehanizmima) uzročnih gotovo svih bolesti nego što je to stres, higijena, izvanjski uvjeti, prehrana ili lista ‘kancerogenih supstanci’. Danas je gotovo sve što dotaknemo potencijalni kancerogenik. Ljudi su podivljali oko tih stvari! I dalje su sebi najveći neprijatelji, ali gledaju jesti više kuhanog i šarenog povrća. Zrak je onečišćen biološkim i kemijskim tvarima, chemtrailsi su posvuda, elektromagnetski kaos je topla dobrodošlica svakog grada – ovime svima smo bombardirani svake sekunde. Voda i tlo da ne govorim. Uzgoj i transport hrane da ne govorim. Meso kao takvo da i ne spominjem. Slatkiši bez i jedne prirodne stavke isto tako. Uz to, prirodno je piti žuju – napoj koji niti svinjama, ako ih poštujemo, ne treba davati.

Shvatite, desetljećima već živimo u kronično zagađenom svijetu. Pogotovo ako ćemo gledati mikroskopom i opsesivno cjepidlačiti. Gradske sredine i supermarketi su zagađeniji nego možemo i pomisliti. Ako mislimo da se bolest krije negdje vani i da našim nadgledanjem doista činimo razliku bolesti ili zdravlja tada ćemo lako razviti fiksaciju i paranoju, dok će naša opsesivna kontrola i nesvjesni strah od bolesti postati novi čimbenici upravo njenog razvoja. Ironično. Kontrola čimbenika bolesti je bolest.

Uzrok bolesti je vaš unutarnji mehanizam, vaša psiha, vaše emotivne rane, vaša osjetljivost, vaš program, vaši ponavljajući svakodnevni obrasci, vaša ne mogućnost nošenja sa određenim ljudima i situacijama, vaše potiskivanje, vaše dugogodišnje boli i zamjeranja. Uzroci bolesti NISU ni pečena hrana, ni Coca-Cola ni ”kancerogeni” sastojci, ni emulgatori, ni kiselina, ni prehrana, ni duhan, ni zagađenje. Ovo ne znači da oni nisu sudjelujući faktori. Niti tvrdim da je prehrana nebitna stavka. Osobno ne jedem niti prijem veći broj stvari koje prosječan Hrvat turne kroz svoja usta tijekom dana.

Sklonost određenim bolestima nastaje u ranom djetinjstvu, baš kao što i karakter nastaje tada – obiteljskim međudjelovanjem. Nedostatcima u ljubavi između roditelja; spram sebe, spram partnera, spram svijeta i najbitnije, spram vas. Tu počinju skolioze, bolovi u leđima, dioptrijske naočale, ravni tabani, upale krajnika, grla, sinusa, kašalj, asma, osip, alergije, osjetljivi želudac, ankcioznost… sve to preuzima se, tobože genetski ili lošom srećom, od svoje obitelji. Zapravo se naslijeđuje kroz energiju, dinamiku i međuodnose svojeg svakodnevnog okruženja. Kroz standardne obiteljske manipulacije krivnjom, strahom, ucjenama. Obiteljska disfunkcionalnost postoji na brojnim razinama i mnogobrojnim scenarijima; strah od budućnosti, grizodušje, osjećaj manje vrijednosti, osjećaj krivnje, naleti agresije i bjesova zbog bespomoćnosti, svađe i optuživanja, emotivna zatvorenost, hipersenzitivnost, nepovjerenje, nepristuće roditelja, problematičan odnos sa novcem, paleta manipulacija i ucjena, emotivna hladnoća spram partnera, oca ili majke djeteta i još mnogo toga. Ovo su začetci vaše bolesti, a ne mononatrijev glutaminat i plastične vrećice. Danas blejimo u police sa hranom jer se plašimo simptoma koji se javljaju jer smo preuzeli obiteljske obrasce i psihičke bolove koji su se kroz mentalno i emocionalno tijelo spustili na fizičku razinu.

Tko u današnje vrijeme želi preuzeti odgovornost za zdravlje svojeg djeteta neka digne ruku!? Tko želi preuzeti odgovornost za činjenicu da psihološko nadrastanje svoje unutarnje borbe i ega kroz duhovni rad jedino može odagnati temeljne uzročnike bolesti: strahove. Strahovi dolaze u svim bojama i oblicima. Pogledajte si tablicu psihosomatike od Louise Hay u knjizi ”Kako iscijeliti duh i tijelo”. Vrlo je poučna. Svaki djelić vašeg tijela predstavlja dio vaše psihe i unutarnjeg života, vaših emocija, misli i uvjerenja. Ovo su drevne i vječne stvari, a ne nekakav new age. To je the oldest age.

U zdravom tijelu zdrav duh? Držati tijelo u pokretu doista ima blagotvoran utjecaj na naš ‘duh’, misleći pri tom na naš um. Razne vježbe, od klasičnih te aerobnih, preko širokog spektra joge, vježbi disanja i bezbroja drugih – polučuju vidljivi efekt na kvalitetu naše psihe. Hrana takođr polučuje velik utjecaj. Okolina nije nebitna, ali ipak: stara poslovica je okrenuta naopačke. U zdravom duhu je zdravo i tijelo. Uzrok bolesnog tijela je nezdravi duh. Točnije, nešto u duh(psihi) je nezdravo i pruža otpor spram ljubavi. Sadržaj vašeg uma, svjesnoga i podsvjesnoga, je ono što se odražava na vaše tijelo. Svakodnevno, uporno, suptilno, ali postojano. Zato se pitajte, koliko nepodnošljivom vam je vaša prošlost, koliko teško možete svariti svoga supruga od 20 – 30 godina i suživot sa vašim ukućanima? Koliko vaš žderu vaši roditelji od kojih se rijetko tko dostatno osamostalio, emocionalno i fizički zadobio autonomnost. Koliko ste ovisni o osjećaju krivnje koji vam vaša sredina hran? Koliko besanih noći provodite radi financijskih dugova, novih i starih? Koliko se teško nosite sa preobiljem emocija i njihove snage, svevlašća i okrutnosti? Emocije su teški i loši gospodari. Od njih imate ogroman broj simtoma bolesti, pa i bolesti samih, posebice dugoročno gledano.

Kada god čujem da netko ima rak ili bilo koje kronično stanje, a takvih je na žalost mnogo, prvo što pomislim je; kome to toliko dugo i bolno zamjera, što je to što ne može otpustiti, što

ga/ju to toliko ždere u nutrini, tko i što mu/joj predstavlja kontinuiranu bol pa da se to moralo spustiti na fizičku razinu koja mu je sada već prijetnja po sami opsatanak. Druga stvar koju pomislim, grozno je to što ne mogu niti smijem išta reći tom čovjeku. Ona ili on nisu niti spremni čuti da su sami (su)odgovorni za svoju bolest i da je odgovor negdje unutar njih. Istina bi ih još dodatno oštetitla – zamislite kako je to tek tegobno.

Smrti, razvodi, prekidi, neispunjeni snovi, razorena očekivanja, netolerancija drugih u bliskoj okolini, nemogućnost izražavanja sebe, zatiranje sebe – ovo su stvari sa kojima većina nas živi. To su uzročnici kroničnih bolesti; želudca, crijeva, pluća, jetre itd. Šećer i kiselina u našem umijeću života su šećer i kiselina(nedostatak šećera) u našoj krvi. Naša krvna slika je prikaz naše sposobnosti doživljavanja i življenja radosti i ljubavi. Ovo nisu poetične metafore, ovo je jednostavni najdrevniji holografski princip ljudskog bića.

Pogledajte lica ljudi u našim gradovima i manjim mjestima. Dobro ih pogledajte. Probajte čuti dok hodate gradom o čemu prolaznici pričaju. Njihov um je hipnotiziran, tijelo je u grču. Piju, puše, psuju, grizu, telefoniraju, nose crninu, umiru do straha i muke, vrzmaju se kao zatočene živine u kavezu. Živine koje i sami radi prehrane mučimo, ubijamo i jedemo, a s njima i takav svjetonazor. Pravo u našu želudac, krv i naš um.

Naš um, naš duh – je mjesto gdje počinje naše zdravlje. To je početak, barem u kontekstu čovjeka. Čitav svemir, taj materijalni fragment u duhovnom carstvu, zajedno sa vama koji sada/ovdje živite nešto što zovete život – nisu prisutni radi vašeg talenta ili zasluge. Oni su kreacija. Jedna od bezbrojno mnogo. Bog koji je početak i kraj svega toga, kao i vas i vaše besmrtne duše, izvor je svega kao i nositelj vječnosti. Vaša savjest, ako je ogolimo površne društvene moralnosti, glasnik je toga načela u nama. Jer i mi smo bliski rođaci Izvora, otpali sinovi. Otpali od principa koji nosi zdravlje.

Previous postRavnoteža je Vrhovni Prioritet SVEGA Next postAnita Moorjani - Iskustvo bliske smrti