Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

Istinska suverenost ne počiva u kolektivnom mišljenju već u kreativnim moćima pojedinačnog ljudskog uma. Nalazimo se usred žestokog sukoba ideala. Na jednoj strani je renesansni pogled na čovjeka, a na drugoj oni su koji, zbog prirođenog prava, sebe vide iznad drugih ljudi, a čovječanstvo vide kao životinju čije najgore porive mora obuzdavati država.

Konačna dvojba našeg vremena je: Čovjek ili Stroj. Logika ili Empatija. Um ili srce.

um empatija srce konacna dvojba 1

Piše: Krešimir Mišak

Nedavno sam s jednim inspirativnim etnologom na kavi ušao u duboko „kuženje svijeta“. Razgovarali smo o pitanju zbiva li se na svijetu išta što bi moglo imati veze s „teorijom urote“. Nadovezivale su se teme iz raznih područja. Recimo, jedna svjetski znana sociologinja zaključila je da postoji svjetska globalna klasa. Ona je nadnacionalna, umrežena kroz društvenu dinamiku u rasponu od obiteljskih veza pa sve do jednostavnih činjenica da, pučki rečeno, sva djeca bogataša oduvijek idu u iste skupe škole gdje idu i i djeca drugih bogataša. Tamo se ti klinci upoznaju, što traje cijeli život, pa se i dalje sreću tijekom radnog života obavljajući razne važne funkcije koje se po naravi stvari prostiru ispred njih. Potom njihova djeca opet idu u te iste škole i tako se određeni svjetonazor prenosi, ali rijetko kada širi izvan tog kruga. Uz to, pripadnicima te globalne klase, rekao bih, potpuno nedostaje neko iskustvo izvan njihova društvenog, kastinskog geta. S toga oni znaju što znaju, razmišljaju kako razmišljaju i mada njihove poteze doživljavamo kao loše, moj je sugovornik, vjerujem, bio u pravu kad je rekao da smatra da ta globalna klasa (čije akcije na svojoj koži osjećamo u vidu ratova i kriza), zapravo sebe ne smatra negativcima. Oni misle da rade dobro.

3

George Bush stariji, lijevo do sata

Naravno, iz svoje perspektive. U kojoj se sve ostale pripadnike čovječanstva doživljava kao neku vrst kmetova. Nema tu neke mržnje niti zlih namjera, to je za njih jednostavno tako, kao što mi, kad gradimo kuću, ne razmišljamo o mravima koje možda slučajno zgazimo.

Sugovornik mi je ispričao i kako je poznati strip-autor i pisac fantastike i SF-a, Alan Moore, čiji je zamaskirani lik borca protiv fašističke države iz stripa „V For Vendetta“ postao zaštitni znak skupina koje organiziraju razne prosvjede tipa „Occupy“ i sl, zaključio da na žalost nema nikakve urote, ali da bi bilo dobro da je ima, s obzirom na to kakve negativne tendencije vladaju svijetom. Nisam se mogao složiti s takvim zaključkom, ali je bio očekivan jer sam, boraveći na SF-konvencijama, ustanovio da, koliko god maštoviti mogli biti u svojim djelima, i koliko god bili raspoloženi za svakojake rasprave skoro o bilo čemu, ljubitelji SF-a ipak uglavnom pripadaju razmišljanju koje se ponekad opisuje sintagmom „zarobljenici lijeve polutke mozga“. To je ona koja svijet vidi u dijelovima i analitički, nasuprot desne iz koje stižu nadahnuća i svi drugi uvidi proistekli iz cjelovitosti i intuitivne povezanosti s nekim ‘izvorom’ svega. Kontrolni sustav silno se trudi cijeli svijet zatočiti u lijevu polutku mozga, kojoj pripada suvremeni pogled na znanost, a u samom SF-u to je prirodna posljedica budući da je riječ o znanstvenoj fantastici. Stoga ona često ima ulogu prediktivnog programiranja ili unošenja u sustav ideja koje se planiraju u budućnosti za društvo – ne nužno tako da sami autori to znaju, oni jednostavno stvaraju maštovita djela u skladu s programom kojega su usvojili.

4Globalna gornja klasa, tu smo se složili, postoji, ali nije mi se točnim činio zaključak te sociologinje da su zbivanja u svijetu koja se mogu pripisati toj klasi tek proizvod inercije njihova postojanja. Jer je očigledno da ta struktura ima svoje operativne organizacije koje sasvim jasno znaju što i kako rade i nastoje ništa ne prepustiti slučaju – skupine poput Bilderberga, Trilateralne komsiije, MMF-a, Svjetske banke, Vijeća za vanjske odnose i mnogih, mnogih drugih.

Moj se sugovornik s time složio, a obojica smo se već prije složili da ta struktura ne misli da radi loše, kao što Hitler nije mislio da radi loše. U čemu je onda problem?

Moramo otići korak dalje i zapitati se iz kakvog sklopa dolaze ta matematičko-analitička razmišljanja o ljudskom društvu i njegovim dobrobitima. Očigledno, posrijedi je čista logika, koja zna zvučati neporecivo. Klasični primjeri stižu iz rata – ako trebaš žrtvovati sto ljudi da bi spasio tisuću, logika nalaže da je baš to najbolje rješenje. Koliko god se ona žrtvovana stotina mogla s time ne složiti.

Logika, dakle. Ima nas šest milijardi i nema dosta za sve. Mora se napraviti da nas bude dvije milijarde pa će to biti sretan svijet. Ljudi su nepredvidljivi zbog čega ih je teško kontrolirati, pa nastaju razne nepredviđene varijable koje kvare sklad. Najbolje ih je sve lobotomizirati, ili lagano drogirati, kao u Huxleyevom „Vrlom novom svijetu“, pa ćemo imati svijet mirnih, krotkih i sretnih pojedinaca. Vuk sit i koza cijela.

Tako razmišlja um. Takvi zaključci nastaju kad se tom ‘tupsonu’ dade zadatak da razmišlja o sreći, ispunjenju, sretnom svijetu punom sretnih ljudi, moralu…On smišlja, smišlja i smišlja, i kao rezultat tog razmišljanja dobijete izume poput električnog stolca ili situacije u kojima se bombardiraju građani zemlje koje se navodno oslobađa.

Um se ne bavi pitanjem kako ostvariti čovjekovu prirodu, ona ga zanima samo utoliko koliko je njena nepredvidljivost smetnja jednom imaginarnom društvu koje funkcionira poput dobro podmazanog stroja. Upravo tako, stroja. Da bi se taj ‘ideal’ postigao potrebno je da se ljudi ponašaju kao strojevi ili njegovi djelići. Zato u njima treba uništiti nepredvidljivo i dobit ćemo sretno društvo. Jedini problem je što je upravo to nepredvidljivo esencijalni dio ljudske prirode, što, paradoksalno, znači da treba zatomiti ili uništiti čovjeka u svakome od nas – da bi se spasilo čovjeka. Što reći? Um u svoj svojoj slavi.

5Naravno, globalna vladajuća klasa ne vidi sebe u tome, ona smatra da je ona, za razliku od kmetova, prosvijećena i da joj je to samo po sebi jasno te da se nje to ne tiče.

Čovjekovoj prirodi može se puno toga pripisati, ali samo ne da je strojne naravi. Vlastita bit čovjeka tjera da proživljava ekstreme; da doživljava uzvišene trenutke nadahnuća ili pak bolna iskustva (koja, unatrag gledano, uglavnom ne bi mijenjao); da svjesno prihvaća društvene norme, a da ga nešto nedefinirano iznutra tjera da bude privučen i onime što je izvan njihova dometa shvaćanja i logike što je za njega dobro, a što ne; da se prepušta događajima pa kamo stigne, ne znajući ishod (za razliku od predvidljivosti stroja); da mu nedefinirljiva ljepota grije grudi iznutra, pa i ako je ne može normirati; da ga odlikuje empatija, urođena osobina zbog koje ne želi da drugo živo biće bude izloženo patnji (čak i onda kad to nalaže logika uma)…

Neki ogranci znanosti su produženi izdanci globalne elite, pogotovo oni koji se bave mehanizmima ljudskog uma i društvenim inženjeringom. Na tu temu, toplo preporučujem izvanrednu Estulinovu knjigu „Institut Tavistock“, koji ulazi duboko u materiju i pokazuje da je urota sve samo ne zamisao o šačici ljudi koji nagnuti nad globusom razmišljaju kako osvojiti svijet. Riječ je o dubokom kulturološkom, semantičkom, filozofskom i političkom programiranju, ali takvom koje je proizvod svjesne namjere i ima zadani cilj, a nije nastalo sponatno, nekom iznutra pirođenom inercijom.

6Recimo, piše Estulin, „(…) psihološke znanosti slijedile su rutu koju je 1945. naznačio dr. John Rawlings Rees, veliki meštar kontrarevolucionarnog psihološkog ratovaja, u svojoj knjizi Oblikovanje psihijatrije ratom.(…) Rees je pozvao na razvoj psihijatrijskih ‘udarnih jedinica’ kako bi se razvile metode političke kontrole zasnovane na tjeranju većine stanovništva ka psihozi kroz postupke tzv. programirane promjene ponašanja. Predlagao je to kako bi se u poratnom ekonomskom svjetskom poretku postigla pokornost masa. (…) A budući da je to rat predodžbi, ‘svjetonazora’, važno je da psiholozi, psihijatri, sociolozi i antropolozi (..) koji rade za Tavistock, razumiju utjecaj umjetnosti, glazbe, književnosti i drugih kulturnih oblika izražavanja i načina na koji ovi predstavljaju svjetonazore.“

Jedan od psihologa uključenih u modifikaciju ponašanja bio je Kurt Lewin, koji je oblikovao koncepciju „fašizma s demokratskim licem“. U tu je svrhu potrebno ljude napraviti što infatilnijima, a u Tavistocku su razvijali brojne društvene metode na temelju istog osnovnog prinicipa: izazivanje golemog tjelesnog ili psihološkog stresa u pojedincu, a zatim oslobađanje od stresa. Kroz opetovana kolebanja između napetosti i opuštanja subjekti (bilo vojni novaci, obavještajni agenti ili opće stanovništvo), naposljetku bi postali krajnje povodljivi.

Šokove u društvu doista vidimo na raznim razinama, od onih koji pogađaju šire slojeve stanovništa svijeta (ratovi) do mnoštva manjih, segmentiranih i usmjerenih. Zapitao sam se ne krije li baš to negdje duboko u pozadini, primjerice, banalnih primjera poput uvođenja fiskalnih blagajni (to su blagajne koje su cijelo vrijeme povezane sa Poreznom upravom i svaki račun odmah knjiži država), naravno, čak i bez znanja programiranih tipova koje te zamisli provode u djelo, kad mi je rečeno da je u neformalnoj situaciji jedan ministar procijenio da će uvođenje fiskalnih blagajni do bankrota dovesti oko 30 posto ugostitelja. Hm, ako želite ekonomski jačati ljude, koja bi bila logika da im uskratite ono malo sive zone poslovanja, zahvaljujući kojoj ti ugostitelji zapošljavaju sebe i neke druge ljude, koji potom zarađeni novac troše kupujući kod nekih trećih ljudi…? No, sve se te ljude proglašava prevarantima, isprika je bolje prikupljanje poreza, ali taj se porez na kraju troši na plaćanje dugova koje ti ljudi nisu napravili, a kriza se produbljuje. Mnoštvo je oko nas takvih primjera koji očigledno imaju drugačije učinke od proklamiranih ciljeva, ali ipak se nezaustavljivo i usprkos neslaganju ljudi provode. Je li doista riječ samo o novcu? Ili je možda sve to dio programa šok terapije stanovništa svijeta?

7Isto vrijedi za velik broj „rješenja“ za razne situacije, lokalne ili globalne, za koja je svakom laiku od početka očigledno da će polučiti negativan efekt. No, ipak ih se napravi i kasnije se svi uključeni pitaju: kako to da nije uspjelo?

Najvjerojatnije zato jer nije ni trebalo uspjeti. To jest, „uspjelo“ je, ali u skladu sa skrivenim ciljem stvaranja većeg kaosa, a ne rješavanja konkretne situacije na bilo kakav ljudski ili razuman način.

Lord Bertrand Russell je 1951. u knjizi Utjecaj znanosti na društvo napisao: „Važnost masovne psihologije uvelike je uvećana rastom suvremenih metoda propagande. Najutjecajnija među njima je ono što nazivamo ‘obrazovanjem’. Određenu ulogu tu igra i religija, iako sve manju, a sve veću imaju tisak, kinematografi i radio.(…) Nadam se da će, s vremenom, svatko moći uvjeriti svakoga u nešto ako, na pr. pacijenta bude tretirao dok je ovaj još vrlo mlad te ako mu Država dade novac i opremu. „

H. G. Wells, SF-pisac i član zloglasnog Fabijanskog društva napisao je 1928. knjigu Otvorena zavjera: koncepti svjetske revolucije. Kako je jedan autor objasnio, „ono što ‘otvorenu zavjeru’ čini otvorenom nije osmišljavanje nekog tajnog plana, niti razotkrivanje popisa članova nekog užeg kruga bogatih i moćnih, za koji tipični zaluđeni populist pretpostavlja da čini tajnu vlasti i moći u svijetu. Prije bi se moglo reći da je otvorenom čini razumijevanje kako ideje, filozofije i kulture oblikuju povijest. Ono što čini neku urotu, u dobre svrhe ili zle, je sklop ideja koje utjelovljuju pojam o tome što znači biti čovjek i zamisao o čovjekovoj ulozi u sveopćoj povijesti“. Po Wellsovom mišljenju, to nije urota već ‘jednosvjetski mozak’ koj funkcionira kao policija uma. Podsjeća li i vas ovo na – stroj?

A evo što je još jedan član Fabijanskog društva, Aldous Huxley, rekao u govoru na Kalifornijskom medicinskom fakultetu: „Negdje u slijedećoj generaciji postojat će farmakološka metoda uvjeravanja ljudi da zavole svoje ropstvo i stvaranje diktature bez suza, da tako kažem. Stvorit će se svojevrstan bezbolni koncentracijski logor za čitava društva, tako da će ljudima biti oduzimane njihove slobode, ali će oni, na neki način, u tome uživati jer će biti odvraćeni od bilo kakve želje za pobunom, i to putem propagande ili ispiranja mozga, ili farmakološki pojačanog ispiranja mozga. A to je, čini se, ona konačna revolucija“.

Huxley zamišlja nenasilni totalitarizam, „potpuno organizirano društvo, (…) dokidanje slobodne volje sustavnim uvjetovanjem, ropstvo koje je učinjeno prihvatljim preko redovitih doza kemijski izazvane sreće.“ Stroj? Ili sam to već rekao?

8Estulinovu knjigu moglo bi se citirati u nedogled: „Ukoliko kontrolori uspiju prikladno strukturirati situaciju pojedinca ili cijele skupine pod stresom, žrtvu se može navesti da za sebe razvije posebnu vrstu ‘stvaranja reakcija’ preko koje ona ‘demokratski’ dolazi točno do onakvih stavova i odluka koje mu diktatori žele nametnuti“.

Filozofija funkcioniranja ljudskih grupa poput stroja ubacuje se u raznim oblicima. Svuda hvaljeni timski rad je psihološka trehnika koju je uveo institut Tavistock kao način kontrole briljantnih pojedinaca preko pritiska okoline. To je bio dio eksperimenta kojeg je vodi brigadni general i šef Tavistocka John Rees na polju grupne terapije. Cilj je posredstvom skupine stvoriti jako obiteljsko okruženje i tako manipulirati pojedincem, ali ne tako da to radi vođa skupine nego preko suptilnog manipuliranja (sugestija) drugih članova skupine: „Žrtva je navedena da skupinu doživljava kao nešto srdačno i susretljivo. Ako se ona okrene protiv njega, to će doživjeti kao uskratu majčinske ljubavi.“9

No, ono što čovjeka čini čovjekom je njegova moć rasuđivanja. Istinska suverenost ne počiva u kolektivnom mišljenju već u kreativnim moćima pojedinačnog ljudskog uma. Nalazimo se usred žestokog sukoba ideala. Na jednoj strani je renesansni pogled na čovjeka, a na drugoj oni su koji, zbog prirođenog prava, sebe vide iznad drugih ljudi, a čovječanstvo vide kao životinju čije najgore porive mora obuzdavati država.

Konačna dvojba našeg vremena je: Čovjek ili Stroj. Logika ili Empatija. Um ili srce.

Krešimir Mišak

Izvor: radioliberum.org

Previous postNa današnji dan 1961. u svom povijesnom obraćanju pred Udrugom američkih novinskih izdavača, John F. Kennedy razotkrio tajna društva i 'Novi Svjetski Poredak' Next postUvid koji vodi u slobodu: okolnosti su potpuno neutralne