Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

Zašto nam se kvare uređaji?

Planirana zastara proizvoda je osnova današnje svjetske ekonomije. Kvalitetan i dugotrajan proizvod može ugroziti buduću prodaju proizvoda te financijski uništiti proizvođača. Ova jednostavna matematička jednažba ima nekoliko posljedica:

  • svi proizvodi na današnjem tržištu su nekvalitetni i s ograničenim rokom trajanja.
  • trajanje proizvoda je namjerno ograničeno na dva načina: tehnički (ugradnja loših dijelova) i psihološki način (promjena mode)
  • stalna proizvodnja novih proizvoda iscrpljuje zemljine resurse, a konstatno bacanje istih nakon kratkog roka upotrebe zagađuje čovjekov okoliš

Izvor: mandrilo.com

Planirana zastara proizvoda generira nepotrebnu potrošnju što je efikasna metoda s kojma vlastodršci drže pod kontrolom svoje robove (čitaj ljude). Ironično je da ljudi misle da samostalno donose odluke kad će i što će kupovati, odnosno trošiti svoju često mizernu i često teško stečenu plaću. Još je veća ironija što mislimo da većom potrošnjom pomažemo ekonomskom rastu što uopće nije istina. Činjenica da prosječan čovjek na planeti Zemlji provede i 40 i više godina u robovskom odnosu (danas se to ufino zove posloprimac) samo da bi otplatio sve nepotrebne, nekvalitetne i preskupe stvari za koje misli da su mu potrebne.

Planirana zastara proizvoda je centralna karika današnjeg kapitalističkog monopolističkog ekonomskog modela koji je dominantan u svijetu. Ovaj ekonomski model konstatno proizvodi zagađenje okoliša, cikličke krize, stalnu egzistencijalnu nesigurnost i diktira ili bolje rečeno ugrožava živote svih ljudi, životinja i biljaka na našoj planeti Zemlji. Cilj ovog članka je dokazati kroz pogled iz ‘planirane zastare proizvoda’ da je ovaj ekonomski model neodrživ i da predstavlja možda jednu od najvećih prepreka boljem i normalnijem životu koji svako živo biće na Zemlji zaslužuje.

  1. Gdje je nestala konkurencija ili što je to kapitalizam?
  2. Pojam “ekonomski rast” je podvala
  3. Tehničke metode zastare proizvoda
  4. Psihološke metode zastare proizvoda
  5. Primjeri smeća koje danas kupujemo
  6. Možemo li bolje?
  7. Završni udarac

 

Gdje je nestala konkurencija ili što je to kapitalizam?

Geslo pod kojim je kapitalizam osvojio svijet i danas predstavlja najzastupljeniji ekonomski model u svijetu je slobodno poduzetništvo i konkurencija koja bi trebala polučiti najkvalitetnije proizvode i usluge  po najniže mogućim cijenama. U ranim počecima 19. stoljeća kapitalizam je njegovao gore navedene ‘ideale’ i bio kotač razvoja i industralizacije SAD-a i ostalih država. Međutim, današnji kapitalizam nema veze s slobodnim poduzetništvom i konkurencijom jer danas u svijetu vlada tzv. globalna monopolistička dogovorna ekonomija koja štiti interese nekolicine moćnih korporacija iza kojih se krije malobrojna skupina utjecajnih ljudi koji s obzirom na ogromnu financijsku i medijsku moć defacto upravljaju cijelim svijetom. Kao primjer dovoljno je uzeti Microsoft koji bjesomučno kupuje sve konkurentske kompanije ili ih sudskim tužbama usporava u razvoju ili kompletno uništava te tako ostvaruje nezasluženi primat na tržištu s svojim često lošim i nestabilnim računalnim softwerom.

Defincija kapitalizma iz knjige Wiliama Bradleya – The Gods Of Eden:

“Kapitalizam” i “slobodno poduzetništvo” često se izjednačuju, a ne bi trebali. “Slobodno poduzetništvo” je nelimitirana gospodarska aktivnost koja se događa tamo gdje je slobodno i otvoreno tržište za proizvodnju i razmjenu roba i usluga. Poduzetnici (ljudi koji započinju tvrtke i poduzimaju rizike) su temelj sustava “slobodnog poduzetništva”.

“Kapitalizam,” s druge strane, ima dvije osnovne definicije. Prva definicija se odnosi na tzv. “kapitalne robe”. To su dobra koja se koriste za proizvodnju drugih proizvoda. Tipični kapital bi bio stroj koji se koristi na proizvodnoj liniji. “Kapitalistički”, dakle može značiti osoba koja kupuje kapitalna dobra i koristi ih za proizvodnju drugih proizvoda za profit.  Ovaj tip kapitaliste se obično nalazi sustavu “slobodnog poduzetništva”, ali on ne zahtijeva
sustav “slobodnog poduzetništva” kako bi opstao. On može postojati u gotovo bilo kojoj vrsti političkog ili gospodarskog sustava sve dok ostvaruje dobit. U stvari, ovaj tip kapitaliste često najbolje funkcionira u zatvorenom sustavu gdje je malo ili nimalo konkurencije.

Drugi tip kapitaliste je “financijski kapitalist.” Financijski kapitalizam je kontrola nad resursima kroz ulaganja i kretanja novca. On može, ali i ne mora uključivati kupnju kapitalnih dobara. Financijski kapitalist obično ulaže svoj novac u tvrtku dionice i utjeće na korištenje resursa određujući u koju vrstu posla će uložiti svoj novac. Financijski kapitalist može biti bankar koji može stvarati novac iz ničega i koji je u mogućnosti utjecati na korištenje resursa na način kako posuđuje taj novac. Financijski kapitalist također ne zahtijeva slobodno poduzetništvo za opstanak i često ima koristi od monopola.

Kao što možemo vidjeti, kapitalizam nije isto što i slobodno poduzetništvom iako često koegzistiraju. Slobodno poduzetništvo i kapitalizam često dolaze u sukob jer kapitalizam ima tendenciju kretati se u smjeru monopolizma, a slobodno poduzetništvo je sklono slobodnom i otvorenom tržištu koje je dostupno bilo kojem poduzetniku. Najvažnija slabo poznata činjenica je da je komunizam zapravo ekstremni kapitalizam.

Malo povijesnog istraživanja vodi do John D. Rockefellera koji je s svojom Standard Oil kompanijom na kraju 19. stoljeća u Americi na sve moguće legalne, polulegane i ilegalne načine uništio konkurenciju dok nije ostvatio potpuni monopol na tržištu. Može se reći da je dinastija Rockefeller izumila tržišni monopol koji je danas defacto jedini model koji vlada na tržištu usprkos raznim anti-trust ili drugim kvazi anti-monopolističkim mjerama koje skoro svaka država ima, a služe samo za mazanje očiju javnosti. Izjava Johna D. Rockefellera: “Konkurencija je grijeh” samo potvrđuje način razmišljanja i djelovanja kapitalističkih oligarha koji ne vole poštenu borbu u kojem bolji i kvalitetniji proizvod pobjeđuje već više vole monopolizam, a da bi krajnji kupac stekao iluziju da može birati stvara se druga firma koja se deklarira kao smrtni neprijatelj prvoj i ima nešto drukčije proizvode (druga boja), ali u suštini isto smeće. Primjeri ovakvih lažnih konkurentskih firmi su Apple-Microsoft, Intel-AMD i ostali ‘lažnjaci’.

Monopolizam osim diktiranja tko će, kada i što prodavati ima izrazito mračnu karakteristiku da bitno ograničava razvoj novih tehnologija i samim tim napredak ljudskog društva u cijelini. Kao primjer je dovoljno uzeti tzv. industriju raka gdje se miljarde dolara troše u skupocjenim laboratorijama za pronalazak čudotvornog lijeka za rak, ali i nakon sto i više godina ne mogu doći do lijeka. Očigledno da se pravo istraživanje namjerno koči i zaustavlja kako bi se i dalje mogli prodavati skupocjeni lijekovi koji nikad ne izlječe bolesnika nego ga samo održavaju na životu. Svi ‘tehnološki proboji’ koji su predstavljeni javnosti se strogo konotroliraju u smislu da ne izazovu revoluciju u čovjekovom životu (npr. auto na besplatan pogon) već da se uklope u već utvrđeni socijalni mehanizam kontrole i pasivizacije ljudi (npr. izum mobitela). Henry Ford je početkom 20. stoljeća izjavio: možete dobiti T-model u bilo kojoj boji samo da je crna. Sada bi vrijedila nešto drukčija izjava, ali istog značenja: možete izabrati bilo koji proizvod, možete birati bilo koju boju, ali znajte da ćete na kraju dobiti isto smeće.

Zaključak je da je kapitalistički ekonomski model neprijatelj zdrave konkurencije, novih izuma i tehnologije, te glavni generator nepoštenog monopola, kriminala, bolesti, korupcije i zagađenja okoliša te predstavlja kočnicu razvoja ljudskog društva.

 

Pojam “ekonomski rast” je podvala

Ekonomski rast je rast potrošnje i potražnje roba i usluga što je u biti sinonim za rast zagađenja okoliša, nepotrebnog trošenja resursa našeg planeta i neprestanu utrku ljudi da otplate sve nepotrebne stvari koje su nakupovali. Zagovaratelji tzv. ekonomskog rasta i potrošačke politike tvrde da je potrošnja temelj ekonomije svake države i pri tom istiću da bez potrošnje ne bi bilo privrede, industrije, niti radnih mjesta. Međutim, ekonomski rast nije sinonim za blagostanje, sreću i zadovoljstvo ljudi te za očuvanje okoliša i održivosti proizvodnje (racionalno trošenje resursa). Ovo je vrlo jednostavno uočiti kod tzv. ‘razvijenih’ zemalja gdje na prvi pogled većina ljudi uživa u tzv. ‘visokom standardu’, imaju velike kuće, velike automobile, lijepo se hrane, redovno idu na putovanja, troše mnogo. Međutim, ako se malo zagrebe ispod površine, nije teško uočiti da ovi ljudi ništa ili vrlo malo posjeduju. Za većinu stvari su prisiljeni otplaćivati kredite što im stvara neprestani stres, strah od gubitka posla i općenito egzistencijalnu nesigurnost. Ovaj psihološki pritisak tjera čovjeka da radi po cijeli dan zanemarujući obitelj i svoje druge (duhovne) potrebe, čineči ga zlovoljnim, malicioznim, kompetitivnim, ljubomornim odnosno stvarajući čitavu lepezu negativnih emocija što na kraju rezultira raznim bolestima.

Drugi aspekt tzv. ekonomskog rasta je stvaranje nejednakosti među ljudima, odnosno klasa, jer neće svi jednako ‘ekonomski rasti’. Neki će se teško snaći u ovoj ljudima umjetno nametnoj igri i završiti će u skupini ljudi koje danas zovemo siromašni, odnosno postati će građani drugog reda od kojih će svatko zazirati. Sažeto rečeno ekonomski rast stvara podjele među ljudima što za posljedicu ima ljubomoru i mržnju što vodi u kriminal. Smatra se da je 95% kriminala vezano za novac, odnosno stjecanje materijalne koristi.

George Carlin, pokojni komičar (ja bi rekao filozof) je cijelu ekonomiju i tzv. klasno društvo sažeo u nekoliko rečenica:

  • viša klasa ima sav novac, a ne plaća nikakve poreze
  • srednja klasa odrađuje sve poslove i plaća sve poreze
  • siromašni su tu da prestraše srednju klasu

Jedan od preduvjeta ekonomskog rasta je konstatni rast profita. Da bi se udovoljilo ovom osnovnom uvjetu ‘veliki’ ekonomski stručnjaci su uveli pojam ‘rezanje troškova’ koje uglavnom označava masovno otpuštanje radnika i seljenje tvornica u Kinu ili neku drugu zemlju s jeftinom radnom snagom. Posljedica ove politike je relokacija cijelih industrija u azijske zemlje, propadanje cijelih grana industrije u domicilnoj zemlji, stvaranja tzv. sweat-shopova u dalekoistočnim siromašnim zemljama u kojima ljudi, žene pa čak i djeca rade po cijeli dan za mizernu naknadu u neljudskim uvjetima  (odatle i naziv sweat shop ilitiga butiga od znoja). Domaći radnici se moraju prekvalificirati da bi uopće našli posao, jer više ne postoje domaće tvornice koje iimaju potrebe za tom vrstom zanimanja. Ovaj proces se upravo događa i u Hrvatskoj koja se sistematično deindustrijalizira.

Ukratko rečeno ekonomski rast je obična iluzija jer na planeti s ograničenim resursima neprestani rast je jednostavno neostvariv, a najvažnija posljedica ekonomskog kvazi rasta je uništavanje i degradiranje kvalitete života ljudi. Kao reakcija na sve gluposti koje danas gutamo iz usta veleuvaženih ekonomista i financijskih stručnjaka, razvio se pokret DeGrowth koji promovira ograničenje potrošnje, održivu potrošnju i općenito kvaltetniji život ljudi.

 

 

Tehničke metode zastare proizvoda

Odabir materijala loše kvalitete i konstrukcije koji samo može izdržati takozvani period ‘garantnog roka’ je najčešća metoda kojom se proizvođaći služe. Primjer je novija HiFi i ostala elektronika koja se često pokvari odmah po isteku ganratnog roka. Drugi je primjer je umjetno ograničenje vijeka trajanje žarulje s žarnom niti na oko 1000 sati odabirom lošeg materijala i loše konstrukcije.

Namjerno ugrađivanje elektronike koja blokira rad uređaja nakon određenog perioda. Primjer su kontrolni sklopovi u pisačima i sličnim uređajima koji blokiraju rad istog ako dođe vrijeme servisa ili ako je ispisana određena količina stranica, prisiljavajući vlasnika da ide na nepotrebne i skupe servise koji su u principu skuplji nego kupovina novog pisača.

Dogovorno korištenje zastarjele i neefikasne tehnologije koja omogućava konstatnu proizvodnju strukturno loših i kvarljivih proizvoda. Primjer je automobil koji koristi stotine godina staru i neefikasnu tehnologiju te stoga ima na tisuće dijelova koji su podložni kvaru na opću radost proizvođaća koji ima priliku se obogatiti na prodaji tzv. ‘rezervnih dijelova’.

Namjerne izmjene u standardima, sučeljima i dizajnu čine stare proizvode neupotrebljivima sileći na kupovinu novog proizvoda. Primjer je računalna tehnologija: svakih par mjeseci se mijenjaju standardi sabirnica, utora i ostalih značajki računala stoga već nakon par mjeseci nakon kupovine računalo biva zastarjelo i korisniku biva skoro nemoguće nadograditi računalo bez kupnje cijelog novog računala. S računalnim softwareom je ista situacija: stari operativni sistemi se više ne podržavaju, niti se za istoga prave programi prisiljavajući korisnika kupiti novi sistem u roku od par godina od kupovine starog. Isto tako kupnjom novog računala, korisnik najvjerovatnije neće moći koristiti stari operativni sistem, jer mu novi hardwer neće moći raditi na starom sistemu.

Obmanjivanje kupaca se provodi perfidnim metodama u kojima se predstavljaju podaci o proizvodu koji nisu lažni, ali koji su dobiveni u najmanju ruku čudnim metodama koje su proizvođači međusobno dogovorili i koje uvijek jamče da je prozivod po podatcima kvalitetniji nego u stvarnosti. Primjer je potrošnja goriva za automobile. Istiću se razni podatci koji su toliko niski da nitko više ne vjeruje u deklariranu potrošnju kad kupuje novi automobil. U broju Auto-Kluba od 19.08.2011. ovo je detaljno ispitano i dokazano je da tvornički podaci o potrošnji goriva odudaraju i do 60% od stvarne  potrošnje. Drugi primjer su farmaceutski proizvodi koji se reklamiraju da imaju određeni postotak uspješnosti u liječenju pojedine bolesti. Ovi podaci su često iskrivljeni i frizirani, a reklamni slogan “kliničko testirano” jamči da je lijek neefikasan i potencijalan otrov. O svemu ovome piše John Virapen u svojoj knjizi Nuspojava smrt.

 

Psihološke metode zastare proizvoda

Promjena mode je psiho-socijalni pritisak na vlasnika proizvoda kojim ga se uvjerava da je novi proizvod bolji, ljepši i efikasniji nego onaj što ga trenutno ima. Krajnji cilj je da se vlasnik starog proizvoda osjeća kao čudak u društvu ako ne podlegne pritisku i kupi novi proizvod iako je stari sasvim dobro radi/služi. Ova psihološka metoda pranja mozga se najčešće obavlja preko medija u obliku reklama, te na mnogo suptilnije načine, ali uglavnom kroz medije, filmove, serije i ostalo smeće koje se emitira na televiziji i kroz tisak. Ovo je jedna od najčešće korištenih metoda kojima se ljudi uveravaju da posjeduju ružne, stare, spore i ofucane predmete koje je potrebno zamijeniti novima, stoga je moguće navesti bezbroj primjera ove vrste. Primjeri su reklame za mobitele kojima se privlači kupca da kupi novi, bolji mobitel iako mu je stari sasvim dovoljan. Primjer je ‘zastarjela’ odjeća koja je izašla iz mode. Primjer su novi modeli automobila, računala i ostalih hi-tech i sličnih gluparija.

Stvaranje osjećaja manje vrijednosti i nesigurnosti se svodi na reklame za njegu tijela i općenito lijekova kojima se želi poručiti ljudima da su uglavnom ružni i potencijalno bolesni i ako hoće primjerenu njegu da ‘moraju’ koristiti te i te prozivode. Primjer je slogan reklama za Garnier proizvode, koji šalju jasnu i nedvosmislenu poruku: “brini o sebi” ili prevedeno ako ne kupiš naše otrovne kemikalije (kozmetiku) onda ti ne brineš o sebi. U današnjem izopačenom socijalnom okruženju čovjek je vrlo osjetljiv na svoj vanjski izgled te na stanje svog zdravlja, stoga sve reklame, emisije i spotove koje govore o zdravlju i vanjskom izgledu projicira na sebe i uvijek nađe neki simptom bolesti ili neku manjkavost u svom izgledu i pomisli: aha ovo je pravi proizvod za mene, idem ga kupiti. Nakon tzv. modnih reklama, ovo su najjače zastupljene reklame jer ‘ubadaju’ u osjetljiva područja ljudske psihe koja je nažalost kod većine ljudi u današnjem materijalističkom svijetu blago rečeno “iskrivljena” te svako odudaranje od “idealnog” izgleda predstavlja ogroman stres.

Posredni psihološki pritisak na djecu se svodi na sistem da se djeca kroz razne sadržaje (dječje emisije, reklame, računalne igre) grubo rečeno “programiraju” na način da žele posjedovati određene igračke, ići na pojedina mjesta ili jesti određenu hranu (McDondalds). Pošto dječji mozak upija sve informacije kao spužva bez kritičnog odmaka kao što to čine odrasli ove reklame su izrazito efikasne da roditelje otjeraju u očaj jer se odlazak u shoping centar pretvara u noćnu moru kad dijete počne cmizdriti za tim i tim stvarima. U večini slučajeva radi mira u kući roditelji popuste i kupe djeci ono što žele na sveopću radost proizvođača otrovnih plastičnih igračaka, prodavača otrovne hrane (McDondalds) i vlasnika tzv. zabavišta za djecu s često priglupim i nemaštovitim igračkama. Nažalost, ovdje opasnost ne prestaje, već se današnja djeca odnosno budući roditelji već unaprijed kondicioniraju tako da će najvjerovatnije i svojoj djeci kupovati iste stvari i ići na ista mjesta što rezultira cijelim generacijama djece koja nažalost već od ranih godina svog djetinjstva pate od dijabetesa, AHDH-a, smanjenje inteligencije i ostalih poremećaja od previše loše hrane pune otrova te od nedostatka inspirativnih i maštovitih igračaka ili igara.

 

 

Primjeri smeća koje danas kupujemo

Primjeri iz auto industrije: tko je ubio električno vozilo?

U Kaliforniji je 1990.g. donesen zakon kojim se ograničila emisija štetnih plinova automobila na nulu (Zero Emission Vehicle) zbog velikog zagađenja zraka od automobilskog prometa. Zakon je prislilo proizvođače automobila da ulože sredstva u razvoj električnih automobila koji su jedini mogli zadovoljiti ove stroge kriterije. General Motors (GM) je napravio električno vozilo nemaštovita naziva Electric Vehicle 1 (EV1). Ograničenu seriju od oko nekoliko tisuća primjeraka GM je dao na korištenje utjecajnim i uglednim ljudima iz svijeta sporta, glume i biznisa radi promocije. Međutim, nakon nekoliko godina kontinuiranog pritiska auto i naftne industrije na kalifornijske vlasti i nakon dolaska G.W. Busha na vlast, Kalifornija je ukinula sporni ZEV zakon. GM je nakon toga povukao sve modele EV1, iako su brojni zadovoljni korisnici htjeli i dalje nastaviti koristiti EV1 i bili su spremni za njega platiti poštenu cijenu. Međutim, GM je bio nemilosrdan te je povukao doslovno sve primjerke EV1 koje je zatim uništio na raznim odlagalištima otpada što su dokumentirali aktivisti koji su intezivno pratili sudbinu EV1. Cijela ova interesantna priče je prikazana u filmu Who Killed Electric Car kojega toplo preporučam.

Automobilska i naftna industrija se boje električnog vozila jer je električno vozilo ekološki i tehnološki superiornije od današnjih vozila s motorom na unutrašnje sagorijevanje što bi drastično ograničilo profite ovih industrija. Evo usporedbe električnog vozila i vozila s motorom s unutrašnjim sagorijavanjem:

  1. Energetska efikasnost (koliko se KW snage na ulazu pretvori u mehanički rad) elektro-motora je oko 95%, dok je efikasnost motora s unutrašnjim sagorijevanjem oko 30% jer ovi motori veliku energiju oslobađaju u vidu topline koja se uglavnom gubi. Ovo ugrubo znači da je električno vozilo 300% energetski štedljivije od benzinskog/dizelskog rođaka. Vozilo koje je tri puta manje energije troši znači trostruko manji profit za naftne kompanije.
  2. Kad stoji na mjestu (semafor) elektromotor se gasi i ne troši ništa energije. Ovo ga u gradskoj vožnji čini superiornim u uštedi energije na veliku žalost naftnih lobija.
  3. Iako naftni lobi promovira tezu da gledano globalno nema neke značajnije energetske uštede električnog vozila u odnosu na vozila s unutrašnjim sagorijevanjem, logika kaže suprotno: lakše, brže, jeftinije, pouzdanije i ekološkije je proizvoditi električnu energiju u el. centralama te je distribuirati do kuća ili punionica gdje bi se električna vozila punila nego ulagati ogromne količine energije i resursa za prijevoz sirove nafte do rafinerija, skupa i prljava prerada nafte u benzin ili dizel te skupi i hazardan transport do benzinskih postaja. Iako je gubitak električne energije prilikom transporta dalekovodovima značajan i slijepcu je jasno da je obrada i doprema naftnih derivata do kupaca mnogostruko skuplja i značajno manje energetski učinkovita, a u udarac na okoliš je ogroman. Čak i da se naftni derivati koriste samo za pokretanje termoelektrana koje bi proizvodile el. energiju ekološki i energetski dobitak bi bio značajan jer bi se izbjegla skupa prerada nafte u benzin/dizel te masovan transport cisternama do benzinskih postaja koje možda ne bi ni postojale jer bi za punjenje električnog vozila bio potreban samo električni utikač koji bi se mogao naći u nekim automatima koji bi nakon ubacivanja određene količine novca davali toliko i toliko el. energije.
  4. Električno vozilo nema potrebe za složenim sistemom brzina (kvačilo) jer je maksimalna snaga motora dostupna pri svakom broju okretaja. Ovo znatno pojednostavljuje izvedbu motora što smanjuje broj dijelova koje se troše i koje treba zamijeniti što direktno ugrožava auto-industriju koja najveći profit zarađuje na rezervnim dijelovima i redovnim servisima automobila.
  5. Električno vozila nema potrebe za motornim uljem jer elektro-motor ne koristi ulje. Jedino ulje koje je potrebno to je za eventualno podmazivanje jednostavnog kvačila koje bi samo imalo dvije opcije: naprijed i nazad. Pošto se u tijeku vožnje ovo rijetko koristi ta količina ulja može biti minimalna i ne mora se nikad mijenjati. Ovo je još jedan udar na naftnu industriju i smanjivanje profita, ali zato još jedan veliki plus za okoliš koji bi manje trpio od odlaganja visokotoksičnog motornog ulja.
  6. Električno vozilo nema potrebe za elektropokretačem. Još jedan dio manje na valiku žalost auto industrije. Paljenje vozila je pouzdanije jer onda ovisi samo o stanju baterija dok kod klasičnog vozila osim o stanju baterije ovisi o više drugih faktora.
  7. Elektro motor je puno pouzdaniji nego motor s unutrašnjim sagorijavanjem jer ne oslobađa toplinu koja ‘grize’ materijal te nema potrebu za specijalnim hlađenjem što automatski osigurava i duži radni vijek motora. Možemo zaključiti da električno vozilo uopće ne treba ići na redovne i često skupe servise jer nema: sustava za hlađenje pa ne koristi toksičan antifriz i rashladne tekučine (još jedan plus za naš okoliš), ne koristi ulje i nema komplicirano kvačilo. Jedini potrošni dijelovi ostaju gume i mehanički dijelovi podvozja. Kao što vidimo ovo bi definitivno bila smrt auto industrije jer je električno vozilo sinonim za dugotrajan, ekološki proizvod koji treba malo održavanja i rijetko se kvari.
  8. Električno vozilo ne ispušta nikakav zvuk niti bilo kakve ispušne plinove. Ovo niti jedno vozilo s motorom na unutrašnje sagorijevanje ne može ostvariti stoga je električno vozilo pravi i možda jedini odgvor na tzv. globalno zatopljenje i smanjivanje emisije stakleničkih plinova te smanjivanje zagađenja od buke.
  9. Jedina mana električnog vozila su baterije. Baterije sadrže otrovne kemikalije i nakon čestog punjenja i pražnjenja nisu efikasne odnosno potrebno ih je zamijeniti. Uglavnom su teške, te čine večinu mase električnog vozila. Isto tako su relativno skupe što utjeće na veću cijenu električnog vozila. Međutim, ovdje je opet na dijelu monoplizam jer se i dan danas u automobilima korisite olovne baterije, a nove tehnologje se teško i sporo razvijaju. Dokaz za ovu tvrdnju je naš genijalac Rimac koji se proslavio s električnim BMW-om za koji je sam konstruirao neke dijelove. On je s vlastitim snagama napravio efikasnu i relativno laganu bateriju za svoj električni automobil i time dokazao da veliki svjetski laboratoriji BMW, Mercedesa, GM i ostalih hohštaplerskih auto industrija namjerno opstruiraju razvoj tehnologije efikasnih, laganih, jeftinih i pouzdanih baterija. Međutim, čak i kad bi se koristile klasične baterije koje bi trebalo mijenjati nakon nekog perioda, električno vozilo bi i dalje bilo superiornije, jeftinije i ekološkije po svim karakteristikama nego benzinsko vozilo.

Hibridna vozila koja se danas promoviraju su jedan od najgorih ljudskih izuma jer ujedinjuju sve loše osobine klasičnih benzinskih i elektro vozila. Sve više proizvođača ipak u svojoj ponudi ima i električna vozila, ali po ogromnoj cijeni koja uopće ne odgovara stvarnim troškovima proizvodnje već ukalkuliranim troškovima koliko će firma izgubiti u odnosu na održavanje i rezervne dijelova za slično benzinsko vozilo.

Ovje neću ni ići u detalje da je ubijeni Stan Meyer izumio auto na običnu vodu 1998.g., da je australac Joe još 1993.g. izumio tzv. Joe Cell koji je omogućavao automobilu pogon bez ikakva goriva ili el. struje, da je još Henry Ford davnih tridesetih godina dvadesetog stoljeća ekperimentirao s konopljom koja se pokazala čvršća i lakša nego čelik, što bi eventualno kompletno eliminiralo plastiku i gumaste pneumatike iz automobila što bi zadalo fatalni udarac naftnom lobiju jer je plastika derivat nafte.

Zaključak je da cijela auto i naftna industrija drže dogovorni monopol nad proizvodnjom vozila. Ovaj monopol osigurava da se niti jedna tehnologija koja bi mogla ugroziti ogromne profite ne ‘probije’ do krajnjeg kupca. Ako se pak neki pojedinci usude nešto poremetiti bivaju nemilosrdno eliminirani kao Stan Meyer. Činjenica je da je razvoj električnih vozila namjerno opstruiran i kočen od strane ove globalne mafije. Posljedica je masovno zagađenje naše planete Zemlje: ispušni plinovi, buka, neprestana proizvodnja kvarljivih benzinskih/dizel automobila s kvarljivim dijelovima kratkog roka trajanja, odlaganje motornog ulja, transport i prerada nafte. Kad napokon odlučimo ići u rizik i dignuti kredit za automobil mislimo da možemo BIRATI, prodavači nas obasiplju raznim tehničkim značajkama vozila, bezvezarijama, u ponudi su razne opcije, boje i slično, međutim, na kraju priče uvijek dobijemo PROIZVOD KOJI JE NAMJERNO DIZAJNIRAN DA BUDE KVARLJIV, SKUP ZA ODRŽAVANJE I ŠTETAN PO OKOLIŠ.

 

Primjeri iz računalne industrije:

Applov iPod je 2003.g. bio hit na tržištu mobilnih mp3 playera. Imao je garanciju od jedne godine, koštao je oko 400-500 US dolara. Međutim, baterija je bila loše kvalitete i trajala je otprilike 18 mjeseci. Apple tada nije pružao mogućnost promjene baterije već je imao politiku da očajne korisnike uputi na kupnju novog iPoda. Ovo je izritiralo korisnike iPoda što je na kraju rezultiralo sudskom tužbom protiv Apple-a i zanimljivim siteom posvečenim ovoj maloj bitci za kupca: www.ipodsdirtysecret.com. Interesantno je kako je u sudskom procesu Apple bio primoran dati detaljne tehničke podatke u iPod tipu baterije koji su ukazivali na to da je baterija bilo iznimno loše kvalitete i da je taman izdržavala period od godinu dana korištenja što je bio garantni rok. Nakon ove sramote, Apple se nagodio s tužiteljima i promjenio politiku te produžio garanciju i omogućavao promjenu neispravne baterije. Ovaj primjer jasno pokazuje kako se metodom ugradnje loših dijelova može priskrbiti dodatni profit, međutim ipak se zahvaljujući relativno dobrom pravosudnom američkom sustavu ova politika obila o glavu Apple-u. Žalosno je da svaka država nema ovakav pravosudni sistem niti pojedinci imaju materijalnih sredstava i vremena da krenu u pravnu bitku s ogromnim odvjetničkim aparatom korporacije koja onda nesmetano može vući svoje zločinačke poteze.

Microsoft danas ima monopol u svijetu računalnog softwarea. Taktika je vrlo jednostavna: svaku konkurentsku firmu koja dovoljno naraste da im ugrozi tržište ili jednostavno kupe (najnoviji primjer je kupnja Skype-a) ili ponude poslovnu suradnju kojom dugoročno brane svoje interese, a efektivno samo nanesu štetu drugoj firmi (na djelu je uništavanje Nokie). Microsoft je postao gospodar na polju softwarea kako u sferi malog kučnog korisnika tako i u sferi poslovnog korisnika te u sferi državnih institucija. Applov iOS postoji samo kako bi osigurao Microsoftu supremaciju jer je toliko zatvoren sustav da ga samo manjina koristi. Linux OS sistemi su nažalost isto na glasu kao sistemi s lošom podrškom, iako predstavljaju jedinu pravu alternativu Microsoftu. Činjenica je da su danas skoro sve aplikacije namijenjene isključivo Microsoft Windows baziranim sistemima, dok su portovi za druge sisteme (MAC i Linux) rijetke. Malo je poznato da je Microsoft vojno-objevaštajna operacija američke vlade i da slavna priča o Bill Gatesu i počecima s MS-DOS sistemom nema veze s pameću. Činjenica je da američka vlada stoji iza Microsofta promovirajući prodaju Microsofta proizvoda u sklopu bilateralnih i ostalih ekonomskih aranžmana s drugim zemljama. Činjenica je da su SVI Microsoft proizvodi iznimno loše kvalitete i nestabilni, ali zahvaljujući ‘jakim leđima’ nekim čudom su se uspili nametnuti svijetu kao standard. Pošto je Microsoft vojni projekt, jasno je da je glavna funkcija ovog sistema prisluškivanje i praćenje korisnika računala. Da objasnim: svi Microsoftovi sistemu imaju sigurnosne rupe u sistemu koje omogućuju udaljenom korisniku pristup do računala i do svih korisnikovih podataka te kontrolu nad računalom. Ovo niti jedan antivirus niti firewall ne može detektirati jer se ‘upad’ odvija na nivou OS-a te je van dohvata bilo kojeg antivirusnog programa. Stoga nije čudno da se Microsoft trudi što više plasirati proizvode poslovnim korisnicima i vladama država jer onda NSA, CIA i ostale američke tajne službe bez po muke mogu kontrolirati sve dokumente, transkripte i poruke bilo koje vlade koja ima instalirane Microsoft sisteme. Da ne ispadne da pišem fantazije, djelić ove prakse je otkriven na stranicama cryptome.org kada je na svjetlo dana izašao dopis Microsofta američkom NSA u kojoj su specificarane ‘rupe’ u operativnom sistemu Vista. Nakon objave ovaj site je bio zatvoren na određeno vrijeme dok nije uklonio sporni dokument.

Intel i AMD su danas jedina dva ozbiljna proizvođača hardwera odnosno konkretno srca računala: procesorske jedinice (CPU) o čijoj brzini ovisi brzina i stabilnost cijelog računala. Smiješno je kako se u javnosti predstavljaju kao ljuti neprijatelji i svake godine, svakog mjeseca izbacuju nove procesore, koji su navodno puno brži i jači nego prethodna generacija, ali gle čuda: uvijek imaju par nožica više, pa je potrebno kupiti novu generaciju matične ploče, memorije i ko zna što svega još što im samo povećava profit. Činjenica je da tehnologija silikonskog tranzistora iscrpljena do kraja i da je vrlo neefikasna zbog ogromnog gubitka energije usljed zagrijavanja. Međutim, prije dvadeset godina vojska je već imala procesore temeljene na drukčijoj tehnologiji koji su po brzini višestruko brži i od današnjih najbržih procesora. Detalji u intervjuu Dana Petersona.

 

Možemo li bolje?

Odgovor je: DA! Ljudi su veličanstvena bića sposobna za vrhunsku kreaciju i usavršavanje na temelju iskustva, stoga je evolucija prirodna stvar za čovjeka. Evolucija izrade novih, boljih, štedljivijih, zdravijih i ekološki prihvatljivijih proizvoda je stoga normalna, dapače konstatno korištenje zasterjele tehonlogije je znak da se razvoj namjerno koči.

Zbog političke izolacije večina komunističkih ekonomija su težile da svi proizvodi budu kvalitetni i da traju što je moguće duže. Svi mi koji smo potekli iz ‘crnog mraka’ odnosno perioda Socijalističke Republike Hrvatske imamo nekoliko predmeta u kućanstvu koji nakon 30 i više godina još uredno rade i funkcioniraju na opće čuđenje kao npr. stari gramofon, mikser, frižider i slično (na prvoj slici ovog članka je Bagat šivaća mašina iz 1963.g.). Danas je slična situacija i na Kubi, kada auti stari i po 50 godina još voze po cesti. Ovaj banalan primjer pokazuje kako je tehnički moguće proizvesti proizvod koji će trajati 30 i više godina i kako je moguće napraviti takvu društvenu klimu u kojoj se nitko neće sramiti primjerice frižidera koji je star preko 30 godina.

Nažalost kao što sam prije elaborirao tehnologije koje bi omogućavale trajne i ekološki prihvatljivije proizvode se skrivaju od šire javnosti, a ujedno se nemilosrdnom propagandom stvara takva društvena klima u kojoj sve mora biti novo i sjajno odnosno u kojoj proizvodi stariji od par godina jednostavno nisu društveno prihvatljivi. Idemo nabrojati nekoliko alterntiva postojećim ‘smećastim’ tehnologijama niske kvalitete i kratkog roka trajanja:

  1. Električna vozila koja sam u prethodnom članku opisao su najbolji primjer zataškavanja napredne tehnologije
  2. Žarulja s žarnom niti koja traje preko 100 godina je bila proizvedena davne 1901.g. Današnje žarulje s žarnom niti se umjetno ograničaavju na rok trajanja od 1000 sati. Više o tome u mome članku “Istina o žaruljama”
  3. Konoplja je čvršća od čelika, biorazgradiva, brzo raste i lako se uzgaja i pogodna je kao zamjena za sve plastične proizvode koji se dobijaju od nafte, koji su visokotoksični i teško razgradivi.  PET ambalaža u kojoj se drže napitci konstatno otpuštaju ftalate i ostale otrovne spojeve. Henry Ford je prije 80 godina demonstrirao moć konoplje u izradi šasije za automobil.
  4. Lijekovi koji se danas nude ljudima su visokotoksčini nusprodukti kemijske industrije. Danas su ljudi naučeni na termine kao što je ‘neizlječiva’ bolest ili ‘kronična’ bolest koja se može jedino ‘držati’ pod kontrolom doživotnim ispijanjem kemijskih otrova koja današnja moderna medicina nudi. Istina je sasvim drukčija. Na planeti Zemlja postoje miljarde biljaka koje mogu izlječiti skoro svaku ‘bolest’ koja je u biti još jedan umjetni koncept podmetnut ljudima kako bi ih se držalo pokornim. Za primjer ću opet uzeti konoplju koja je poznata tisućama godinama kao najljekovitija biljka. Nažalost dolaskom naftnih i kemijskih oligarha na vlast prije otprilike 150 godina, konoplja je neopravdano proganjana kao opijat, iako činjenice govore da velika večina kemijskih otrova koje se danas prodaju na policama hrane i lijekova izaziva veliku ovisnost i teške, katkad trajne psihofizičke poremećaje. Sve o konoplji kao lijeku za rak u priči Ricka Simpsona.
  5. Radiantna energija umjesto nafte je koncept koji je poznat zahvaljujući našem genijalcu Nikoli Tesli. Koncept radiantne energije polazi od pretpostavke da svaki kubični centimetar vakuma sadrži ogromnu količinu energije. Tesla je demonstrirao ovu energiju raznim svojim napravama. Za primjer ću opet uzeti električno vozilo koje je napajao ničim doli ‘crnom’ kutijom s dvije antene. Više o Teslinom modificiranom Pierce-Arrowu iz 1931.g.
  6. Antigravitacijska tehnologija se temelji na principu radiantne energije jer uređaji koji generiraju (ili bolje rečeno hvataju radiantnu energiju iz prostora) kao nuspojavu generiranja električne struje, generiraju i antigravitacijsko polje. Ova tehnologija bi u smeće bacila današnju teoriju avionike i skupih istraživanja svemira temeljenih na nazadnoj raketnoj tehnologiji. Pokojni Floyd Sweet kojega su pokušali ubiti u par navrata je uspio napraviti free-energy uređaj od 5kW koji je lebdio u zraku.
  7. Građevinska tehnologija gradnje kuća i ostalih objekata danas se temelji na armiranom betonu, toksičnim izolacionim materijalima i zastarjelim konstrukcionim tehnikama koje osiguravaju nezdrav životni prostor i energetski neučinkovit. Beton je prirodno radioaktivan i relativno je kratkog trajanja (maksimalno do 100 godina). Današnje zgrade su uglavnom rađene u tzv. ‘kockastoj’ tehnologiji što je najprimitivnija tehnologija jer nije otporna na jake udare vjetrova i potrese. Stare iskopine otkrivaju da je i prije par tisuća godina čovjek poznavao tehnologiju gradnje nastamba koje bi izdržale i najjače potrese. Film Garbage Warrior obrađuje temu kako je okrugla konstrukcija kuće otpornija na vjetrove i potrese, te da se pažljivom konstrukcijom kuća može napraviti na način da se zimi sama grije, a ljeti hladi, dok se za konstrukcioni materijal može koristiti doslovno smeće ili biorazgradivi materijala (kao što je slama koja je energetski učinkovitija nego bilo koja današnja kombinacija betona i izolacije, a ujedno i biorazgradiva i zdrava za životni prostor)

 

Završni udarac

I slijepcu je danas jasno da cijela današnja ekonomija trula kao trula jabuka i pitanje je dana kad će se sve raspasti. Proizvodnja zastarjelih i kvarljivih proizvoda je samo jedan negativan aspekt ove truleži i nažalost predstavlja vrh jedne velike gomile smeća koju svaki dan moramo gutati i to s osmijehom na licu jer ako ‘zastranimo’ i dignemo glas protiv ovog robovlasničkog sustava (danas se to zove ekonomski sustav) mogli bi završiti kopajući po kontejnerima.

Za one koji još nisu svjesni, evo da probam sažeti: velike korporacije zajedno s korumpiranim vladama i financijskim institucijama danas vladaju svijetom i provode strogo kontroliranu ekonomsku politiku koja vlastodršcima jamči visoke zarade dok ostalima ostaju samo mrvice. Ta mafija pod svojom šapom drži današnju znanost i medije pa tako kontrolira i nove tehnologije koje nikako ne pridonose poboljšanju kvalitete života ljudi već pridonose povećanju profita mafije i kontroli nad masama. Glavna prepreka za ovakvu koncentraciju moći je samostalan, sposoban i inovativan pojedinac, skupina ljudi ili država. Stoga se svaka tehnologija, svaki čovjek ili svaki program koji ugrožava tzv. korporatizam eliminira ili zataška omogućujući vlastodršcima da i dalje uživaju u svom monopolu, čineći ljude ovisnima i slabima, odnosno svojim slugama.

Najgore od svega je što nas od malih nogu programiraju na način da mislimo da je današnji ekonomski model prihvatljiv i jedino moguć, stoga se svim srcem i dušom trudimo da budemo najbolji u školi i da nađemo što bolji posao. Trudimo se biti odgovorni, marljivi, usavršavamo znanje, udovoljavamo šefu nadajući se promaknuću, bojimo se svake krize jer znamo da sutra možemo dobiti otkaz pa se još više trudimo na poslu, radimo prekovremene, cijeli dan posvetimo poslu i na kraju dana postanemo SAVRŠEN ROB.

Mi smo ROBOVI sustava koji nas čini bolesnim, izaziva strah, stres, nemilosrdno zagađuje i uništava okoliš u kojem živimo. Žalimo se na razne bolesti, na zagađen zrak koji više ne možemo udisati, proklinjemo tamo nekog  bezličnog vlasnika pojedine firme ili državnog funkcionera, a nismo svjesni da svakom svojom akcijom (školovanjem, zaposlenjem, kupnjom) održavamo i hranimo isti taj sustav koji nas doslovno guši i radi nam o glavi.

Međutim, budućnost je pred nama i imamo još cijeli život da je promijenimo u našu korist, u korist naše djece i naše majke Zemlje. Stoga Vas cijenjeno čitateljstvo pozivam da svakim svojim dahom, svakom svojom akcijom ma kako mala i na prvi pogled beznačajna bila pomognete sami sebima da živite lakši život bez stresa i bolesti, da pomognete svom okolišu, da prestanete biti ROBOVI i da napokon budemo slobodni ljudi koji se ne klanjaju niti jednom gospodaru, niti jednom vlasniku firme, niti jednom premijeru, niti jednom kralju!

Savjeti za ‘pobunjenike’: ne bacajte stare proizvode sve dok rade, popravite sami sitne kvarove, koristite ekološka sredstva za higijenu i za čišćenje (koja su i jeftinija kao što su ocat i soda bikarbona), ne gledajte reklame i nove filmove jer su pune subliminalnih poruka koje vas tjeraju na kupnju nepotrebnih stvari, dapače ne gledajte uopće TV, sadite svoju ekološku hranu, ako treba čak i u lonac na balkonu (pogledaj permakulturu), izbjegavajte korištenje auta ako možete biciklom ili pješke, ne kupujte nove stvari ako možete jer ćete ionako dobiti smeće zapakirano u šareni omot.

Kada postanemo svjesni činjenice da smo robovi i da svojevoljno potpomažemo sistem koji nas porobljava onda smatram da nije teško okrenuti ‘ploču’ i živjeti životom koji će ‘podrivati’ sadašnji sistem s jedne strane, a koji će nam ujedno omogućiti zdrav, neovisan i slobodan život u čistom okolišu i u skladu s prirodom.

Mir s Vama.

Izvor: mandrilo.com

Reference

The Lightbulb Conspiracy

ZeitGeist: Moving Forward – od otprilike 50. minute se govori o truleži današnje ekonomije

Who Killed Electric Car

Capitalism: A love story

Kroz oči roba

Priča o stvarima

Naomi Klein: Disaster Capitalism

Wiliam Bradley – The Gods Of Eden

Čovjek može ignorirati realnost, ali ne može ignorirati posljedice ignoriranja!

Previous postWalter J. Veith - Tajna iza tajnih društava Next postSvjetska Vizualizacija Za Proboj

3 comments

  1. Kristijan says:

    Ruj 20, 2011

    Odgovori

    Tko zna,možda u prirodnim katastrofama poginu svi koji nanose veću štetu,a vibracije istine osvijeste one koji prežive.

  2. Halowx says:

    Ruj 18, 2011

    Odgovori

    Svaka cast na clanku.

    Jedno pitanje koje me muci, te jednostavno nemogu razluciti zasto se to desava. A to se tice duhanske industrije, odnosno zasto se podizu nekakve zabrane protiv pusaca, duhanskih koorporacija isl. U cemu je kvaka?

  3. the Power of Dreams says:

    Ruj 15, 2011

    Odgovori

    Nikada se neće stati na kraj tom soju ljudi i naša borba će biti uglavnom uzaludna.Sumnjam da ćemo ikada doživjeti krah takvog robovlasničkog sistema,tj.tu tek ulazimo na velika vrata.
    Čovjek je čovjeku vuk,iako je vuk samo beba u usporedbi s čovjekom!

A što Vi mislite o tome?

Ime obvezno

Stranica

XHTML: Za formatiranje možete koristiti ove oznake: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

*