Doživljaj Svijesti i Života

Svijet je cjelina kroz jednotu prostora, Apsoluta, Boga, života i postojanja, kao jedna dimenzija i beskrajna snaga vakuuma, kao duhovna realnost.

Prostor svijeta ispunjava energija, koja ima vibraciju, beskrajno čistu kao svjetlost ili razrijeđenu i zarobljenu u opsegu materijalnog, što predstavlja drugu dimenziju, kao metafizičku realnost.

Od energije je stvorena materijalna priroda, kao treća dimenzija ili fizička realnost.

Četvrtu dimenziju čini linearno vrijeme, u kome se materija raspada.

Apsolut je neovisan od bilo čega i sam sebi dovoljan. Zato je život kao apsolutno postojanje nedodirljiv.

Energiju čine sve mogućnosti, sve promjene i svi odnosi u svijetu. Sve što je stvoreno, povezano je sa tvorcem na bilo koji način, atomski, molekularno, fotosintezom, instinktom.

Čovjek je povezan preko svijesti, kojoj prethodi fizičko odrastanje i mentalni sadržaj, osjećanja, misli, um, ego, emocije, moć govora,  moć prosuđivanja ili percipiranja stvarnosti kroz doživljaj.

Svijest pripada apsolutnoj inteligenciji, znači u svemu je duhovne prirode i neovisna je od bića, tijela i duše.

Stvoreni smo iz sjemena, prirodne inteligencije, koja je najprije oslobodila dušu kao poveznicu Apsoluta i energije, preko granične linije svjetlosti istine. To nas obvezuje da doživljaj života jedino ostvarujemo preko istine i svijesti. Svako ponašanje ispod svijesti je problematično, jer čovjek ima jak mentalni sadržaj i um, koji, kada je u opsegu nesvjesnog uma, može od čovjeka učiniti mnogo opasnije stvorenje od najopasnije životinje. Životinja nema misli i predumišljaj kao čovjek, bori se za goli opstanak i nikada nije opasna. Čovjek je nešto drugo, može skrojiti ubojiti plan i počiniti sramna djela.

Minimum doživljaja života pojedinca mora biti kroz ljubav, koja se prenosi od roditelja ili se kasnije budi, temeljem inspiracije.

U našem biću najmanje je jasno djelovanje uma, jer su to nevidljive stvari, od kojih ovisi doživljaj života.

Osjetila nam ništa nisu bolje razvijenija od osjetila životinja. I dalje su ograničena i slijepa.

Krećemo se kroz sredinu u kojoj živimo i prirodi, koristeći misli i um. Misli su neizbježne zbog slijepih osjetila. Od misli um stvara jake navike i vremenom se doživljaj stvarnosti svodi na rutinsko ponašanje uma. Kako se u umu gomilaju iskustva, tako on postaje sve udaljeniji od duše i od doživljaja života. Taj dio nesvjesnog uma nazivamo ego.

Mentalni  proces je veoma jednostavan, ali su komplicirane navike koje čine ponašanje čovjeka. Navike uma stvaraju nesvjesni pojedinci, ali i prosvjetljena bića. Razlika je samo u usmjerenoj pažnji uma. Razne gustine energije u biću daju različite frekfencije njene vibracije. Osjećanja su na jednoj frekfenciji, misli na drugoj, a um na posebnoj frekfenciji. Um se uvijek veže za dušu – energiju i pratiti je do istine – frekfencije svjetlosti. Tada um prelazi u duh i nije više potrošač energije. Umjesto toga, duh dodirne Apsolut, pokupi univerzalnu svijest, a duša je dobila najčistiju energiju preko svjetlosti istine u izobilju. Međutim kada se um navikne na duh i svijest, on ponovo stvori naviku i više se ne gubi po tijelu, egu, mislima i osjećanjima.

Nama je suđeno da osjećamo,  mislimo, razvijamo um, njegujemo ljubav, oslobađamo duh i budimo svijest, s ciljem stvaranja doživljaja života.

Osjećanja, misli i um šetaju po vremenu, kroz sjećanja i prošlost, baveći se budućnošću. Zanimljivost je da uvijek preskaču sadašnji trenutak, u kome je jedino moguć duh i svijest, jer oni ne postoje u vremenu. Principijelno, ništa se ne može dogoditi dok se ne stvore uvjeti za taj događaj. Kada slijedite misli, um i vrijeme, jednostavno ne možete imati mir. Bez mira ne možete uhvatiti sadašnji trenutak, a bez njega nije moguća istina duh i svijest.

Kada se smirite, sve dolazi na svoje; misli su stale, um se primirio, a ostao je čisti duh kao istina s kojim je moguća svijest. Svijest je samo apsolutna pretpostavka, kao najširi uvid u kome ne figurira ništa logično, ništa materijalno, ništa umno. Svijest nije ni pamet ni mudrost, već potvrda i najdublji doživljaj istinskog života. Bez svijesti nije moguć doživljaj apsolutnog i to ne bi imalo nikakvog smisla.

Duhovno putovanje se odvija unutar bića. Kozmos koristimo figurativno kao uvećanu mapu svijeta, koja je u svemu jedno s prostorom bića.

Za običnog čovjeka dovoljan je frekfentni opseg uma na razini ljubavi. Na toj razini prirodno se postiže smirivanje misli i uma, a ego se ne brani, jer nije ugrožen. Ljubav je ugodan doživljaj života pojedinca, koji se može povezivati u vremenu sa cjelim svijetom. Melodično je to ime ljubav, ali u svemu označava složenu alkemiju svih aspekata bića (fizičkog, mentalnog i temelj za duh). Naravno, ljubav je potrebna kao faza odrastanja, sazrijevanja tijela i početka osvješćivanja istog. Kada ljubav prevedemo u duh, onda vremenska dimenzija prelazi u prostorni doživljaj, u kome je život.

Naporno je sve ovo objašnjavati, jer je tako važno, ali od objašnjenja nije moguć doživljaj života. To se ipak mora individualno proživjeti.

Za vođenje uma je važno znanje, kojim se lakše ostvaruje doživljaj.

Pišem zbog unutarnjeg dijaloga sa svojim djetetom (umom), a možda će nekome ovo pomoći da lakše pronađe put prema istini života. Mnogi duhovni učitelji su mi pomogli u spoznaji života, ali je na kraju ipak bio presudan prirodan duhovni učitelj DAH.

Roditelji, škola i društvo, godinama su me tjerali i mučili da postanem nešto, vidljivo kroz položaj i neke materijalne vrijednosti. Mnogo toga sam postigao, da bih na kraju bio umoran od svega. Cijenio sam iskustva duhovnih učitelja, ali sam spoznao život iz vlastitog daha. On je najbolji prirodan duhovni učitelj. Poslije toliko godina snebivanja, shvatio sam da se moram osloboditi svega. To sam uradio. Kada sam sve ostavio na miru, mir se i meni vratio. Ne zvuči lijepo što sam ostavio ženu, djecu, posao, kuću, užu i širu obitelj, prijatelje, ali sam iza toga spoznao mir, život, istinu, slobodu. Odricanje se odnosi na doživljaj da ništa više ne posjedujem u svojim mislima. Kada pogledam sebe i njih, ispada da sam u životu, a oni u željama. Jedino bogatstvo mi je svijest. Živim u domu izobilja svjetlosti. Neki uživaju u mnogim stvarima, zato jer nemaju iskustvo mira.

Duhovne vrijednosti vam nikada neće doći jer su one uvijek duboko u vama. Stanite na put tumaranja po životu, to će na početku biti u mraku, ali temeljem iskustva drugih, doći će i vaš dan svjetlosti, svijesti i slobode. Taj put nije napor, jer sa prvim mirom počinju se paliti žaruljice suptilnog svjetla kojim se prepoznaje put života. Čarolija vas vodi, samo ako dopuštite igrati se s njom.

Od života jedino možete imati doživljaj, koji će se pojaviti kada se smirite, kada ste prisutni u dahu. Za doživljaj se vežu misli i um, tako da je doživljaj još dublji, kao prava radost. Za nagradu dobivate ljubav. Obzirom da je život u svemu duhovan, biti ćete oslobođeni i ljubavi, a na kraju će u vama i oko vas ostati samo najširi uvid, kao svijest u kojoj lebdite.

Bez slobode daha i ljubavi, nećete napraviti ništa. Samo ćete pojačati obranu ega, kada uvid stvari postaje čist privid.  Ego je samo dokaz da nemate doživljaj života, već površinsko osjećanje koje vam stalno pokreće misli i uznemirava um. Čini vam se da su vam drugi krivi za neuspjeh, a sve je obrnuto, vi ne dajete mira drugima jer ih stalno kontrolirate kroz  misli i uvijek odbijate da postanu dio vašeg doživljaja.

Doživljaj nikada nije moguć kroz misli, nego kroz usmjereni um i svijest. Na jednom mjestu ne mogu biti misli i svijest, ili jedno ili drugo.

Idemo nešto praktički probati. Zažmurite i koncentrirajte na vaše čarape. Da li doživljavate da vas čarape dodiruju po koži? Najprije će biti da ne doživljavate ni čarape ni stopala, kao da ih nema. Znači, vi samo mislite da imate čarape, da imate stopala, da vas čarape dodiruju. Nemate taj doživljaj. U tome i jest problem kako zaustaviti dosadne misli, kako usmjeriti um i kako srušiti ego, da bi na kraju uronili u mir.

Misli nam se događaju jer ne dopuštamo doživljaj. Ispada da sve što radimo samo su navike uma i rutina koju odrađujemo na slijepo. Misli su nam uvijek ispred doživljaja i time se zadovoljavamo, jer nemamo vremena, nemamo mir. U miru se sve mijenja; počinjemo pratiti dah, koji mijenja tok misli, usmjeravajući ih na svjesniji doživljaj.

Antoni de Mello je jednostavno objasnio duhovnost:

Duhovnost znači buđenje. Većina ljudi, iako toga nije svjesna, spava. Rađaju se spavajući, žive spavajući, žene se i udavaju spavajući, spavajući odgajaju svoju djecu, i umiru spavajući, a da se nikada ne probude. Nikada ne upoznaju draž i ljepotu te stvari koju zovemo ljudskim bivstvovanjem. Znate, svi mistici – katolici, kršćani, nekršćani, bez obzira na to koju teologiju zastupaju, bez obzira na to koje su vjeroispovijesti – svi se slažu u jednoj stvari: da je sve u redu, sve je u redu. Iako je svuda nered, sve je u redu. Zaista čudan paradoks. Ali, na žalost, većina ljudi nikada ne shvati da je sve u redu zato jer spavaju. Muči ih noćna mora.

Prošle godine čuo sam na španjolskoj televiziji ovu priču o jednom gospodinu koji je kucao na sinovljeva vrata. “Jaime”, kaže, “probudi se!” Jaime odgovara: “Ne želim ustati, tata.” Otac viče: “Ustani, moraš ići u školu!” Jaime kaže: “Neću ići u školu.” “Zašto ne?” upita otac. “Postoje tri razloga.” reče Jaime. “Prvo, zato što je to tako dosadno; drugo, zato jer me djeca zadirkuju; i treće, zato jer mrzim školu.” A otac odgovara: “Čuj, ja ću ti reći tri razloga zašto moraš ići u školu. Prvo, zato što je to tvoja dužnost; drugo, zato što imaš četrdeset i pet godina; i treće, zato što si ravnatelj.” Probudite se, probudite se! Odrasli ste. Preveliki ste da biste spavali. Probudite se! Prestanite se igrati sa svojim igračkama.

Većina ljudi reći će vam da bi željeli izaći iz dječjeg vrtića, ali nemojte im vjerovati. Nemojte im vjerovati! Sve što žele da učinite za njih je da im popravite njihove potrgane igračke. “Vratite mi moju suprugu. Vratite mi moj posao. Vratite mi moj novac. Vratite mi moj ugled, moj uspjeh.” To je ono što žele – žele nazad svoje igračke. To je sve što žele. Čak i najbolji psiholozi će vam to reći, da ljudi u stvari ne žele ozdraviti. Ono što žele je olakšanje, ozdravljenje je tegobno.

Buđenje je, naime, neugodno. U krevetu vam je lijepo i udobno, buđenje vas razdraži. To je razlog zašto mudar guru nikada neće pokušati probuditi ljude. Nadam se da ću ovdje mudro postupiti i da vas ničim neću pokušati probuditi ako spavate. To zaista nema nikakve veze sa mnom, čak i ako ću vam ponekad reći: “Probudite se!” Moj posao je da se bavim svojim stvarima, da plešem svoj ples. Ako ćete od toga imati koristi, dobro, ako ne, šteta! Arapi bi rekli: “Kiša je posvuda jednaka, ali uzrokuje da u močvari raste trnje, a u vrtu cvijeće.”

Svaki put kada se nečega odričete, sami sebe varate. Što mislite o tome? Varate se. Čega se odričete? Svaki put kada se nečega odričete, zauvijek se vežete na tu stvar. Jedan indijski guru rekao je: “Svaki put kada k meni dođe prostitutka, ne govori ni o čemu drugom osim o Bogu. Kaže da joj se zgadio njezin život i da želi Boga. Ali svaki put kada svećenik dođe k meni, ne govori ni o čemu drugom osim o seksu.” Tako je to, kada se odreknete neke stvari, postajete njezin vječni zarobljenik. Kada se borite protiv neke stvari, ostajete za nju vječno vezani. Dok god se protiv nje borite, dajete joj moć. Dajete joj toliko moći koliko sami ulažete u borbu protiv nje.

Tu je uključen i komunizam i sve drugo. Zato morate “primiti” svoje demone, jer dok se borite protiv njih, dajete im moć. Zar vam to još nitko nije rekao? Kada se nečega odreknete, vežete se na to. Jedini način da se toga riješite je da to prozrete. Ne odričite se, prozrite to. Shvatite pravu vrijednost te stvari i nećete se morati odricati, jednostavno će ispasti iz vaših ruku. Ali, naravno, ako to ne shvatite, ako ste hipnotizirani da mislite da nećete biti sretni bez te, one, ili neke treće stvari, onda ste zarobljeni. Ono što trebamo učiniti za vas nije ono što takozvana duhovnost pokušava učiniti – naime, da se naučite žrtvovati i odricati. Ono što trebamo učiniti je da vam pomognemo da shvatite, shvatite, shvatite. Kad biste shvatili, jednostavno biste izgubili želju za tom stvari. Ili: kad biste se probudili, jednostavno biste izgubili želju za tim.

Neki čovjek pronašao orlovo jaje i stavio ga pod kvočku na svom seoskom imanju. Zajedno s pilićima izlegao se i orlić, i odrastao  s njima.

Cijeli svoj život orao je radio isto što i pilići, misleći da je i on jedan od njih. Kljucao bi po zemlji tražeći gliste i kukce. Kvocao je i kukurikao, mahnuo bi koji put krilima i letio nekoliko metara po zraku.

Godine su prolazile i orao je ostario. Jednog dana vidio je iznad sebe, na vedrom nebu, veličanstvenu pticu. Ptica je gracioznom dostojanstvenošću jedrila po snažnim zračnim strujama i jedva da je koji put zamahnula svojim zlatnim krilima.

Orao je gledao u nebo zadivljen. “Tko je to?” upitao je.

“To je orao, kralj ptica”, reče kokoš koja je stajala do njega. “On pripada nebu, a mi pripadamo zemlji – mi smo kokoši.” I tako je orao živio i umro kao kokoš jer je mislio da je i on kokoš.


Pero
Duhovni principi
http://bezuvjetna-ljubav.blog.hr/

Comments are closed.