Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

Nova vizija 27-27Cjelokupni smisao samospoznaje je u odbacivanju s našeg izvornog bića svog suvišnog i nepotrebnog tereta koji nas pritišće i sprječava da budemo ta lakoća, radost i bezbrižnost postojanja koja već po svojoj prirodi jesmo. Slično kao što se i brod, da bi postigao veću brzinu mora riješiti suvišnog tereta, tako se i mi moramo riješiti svih utega osobnosti koji nas drže u stanju očaja i patnje da bismo mogli živjeti u punom smislu te riječi i uživati u ljepoti života i svega što on jest.

Jer, na kraju krajeva, kad se sve oduzme i zbroji, jedino pitanje koje je doista važno u našem životu je – jesmo li istinski radosni, sretni i potpuno zadovoljni samima sobom i svojim životom baš u ovom trenutku? Je li naše postojanje ispunjeno ljubavlju ili strahom? Prožima li naše životno iskustvo spokoj i duboki mir ili smo opterećeni brigom, tjeskobom i vječnom neizvjesnošću od sutrašnjice?

Ako je odgovor na ovo pitanje “NE”, tada je potrebno zapitati se – zašto nismo i vidjeti u čemu zapravo leži problem? Jer, ako svi po svojoj prirodi težimo sreći, radosti i miru a nikako ih ne uspijevamo doživjeti unatoč svom uloženom trudu i volji, tada je očigledno da u samoj postavci stvari nešto ne funkcionira onako kako bi trebalo. Mora da je ključni problem u pogrešnom shvaćanju onoga što mi jesmo i u poistovjećivanju s nečim što je u suprotnosti s našom prirodom. U nizu pogrešnih pretpostavki i uvjerenja o tome tko smo mi i što život jest koje smo jednostavno prihvatili kao ISTINITE i SVOJE BEZ PROPITIVANJA i koje sada zauzvrat određuju način na koji mislimo, ponašamo se i doživljavamo taj isti život. Predugo smo učili poistovjećivati sebe s umom i odatle proizlaze svi naši problemi.

Toliko smo pozornosti, vremena i energije u životu uložili u tu ideju da smo mi osobe da sada nismo sigurni što nas čeka ukoliko sve to odbacimo – to nam djeluje previše riskantno jer vjerujemo da je to jedino što postoji, to je jedino što znamo. Upravo je zato svrha duhovnosti odvojiti malo vremena da otkrijemo i pogledamo, što smo mi IZVAN granica tog identiteta osobe? Što smo mi baš sada, bez imena i prezimena, bez prošlosti, bez budućnosti? Nismo li jednostavno postojanje koje uživa u radosti svog vlastitog bivanja? Jer, jedno je znati mentalno da nismo ego, da nismo osoba, na pojmovnoj, konceptualnoj razini, ali doživjeti punu stvarnost te slobode od osobe i što to iskustveno znači za naš svakodnevni život je nešto sasvim drugo. Mnogi ljudi smatraju da će gubitkom ega i osobe izgubiti sebe. Ne mogu razumjeti u čemu je smisao života ako se ne postiže, ako se ne teži, ako se ne ostvaruje više, ako nema usavršavanja, ako nema očekivanja, gdje je tu onda draž? Vjeruju da će napuštanjem toga biti izgubljeni i da će njihov život izgubiti smisao. Ali baš je u tome varka. Odbacivanjem ega naš istinski identitet ne nestaje, ništa nije izgubljeno, mi i dalje ostajemo MI u punom smislu te riječi, suština onoga što je oduvijek bilo sadržano u osjećaju ja, sva ona esencija dobrote, radosti, ljepote i prirodnosti je i dalje tu, jedino što nestaje je hrpa suvišnih briga, problema i strahova koji ionako nikada nisu bili naši.

Temeljna razlika u životu bića u odnosu na osobu je u tome da se njegov primarni fokus prebacuje s postizanja i očekivanja od budućnosti na bivanje i radost doživljavanja OVOG TRENUTKA.

ZAHVALNOST VODI KA MIRU I PRIHVAĆANJU

Ako se ne osjećamo ugodno u ovom trenutku, ako osjećamo nemir i potrebu da nešto u njemu promijenimo, to je jednostavan znak da ne osjećamo dovoljno zahvalnosti na životu, i da je naša cjelokupna pozornost, umjesto na onome što je ovdje i sada, usmjerena prema onome što NIJE ovdje i sada! Posvješćivanje i prepoznavanje onoga što je ovdje i izražavanje zahvalnosti na tome trenutačno prebacuje fokus naše pozornosti s onoga što nemamo na ono što imamo. Izražavanje zahvalnosti je pokazatelj istinskog životnog bogatstva. Čarolija zahvalnosti je u tome što ona i najvećeg “siromaha” u trenutku čini najbogatijim, jer zahvalan čovjek zna vrednovati i biti istinski zadovoljan s onime što ima u potpunosti, dok nezahvalan čovjek, bez obzira koliko posjedovao uvijek sam sebe doživljava siromašnim, jer u sebi stalno osjeća prazninu i nedostatak nečega, vječno je uskraćen za ispunjenje. Međutim, sa zahvalnošću si uvijek bogat, čak iako materijalno ne posjeduješ mnogo, jer, jednom kad ju iskreno izraziš, ona automatski u fokus tvoje svijesti dovodi još više stvari na kojima možeš biti zahvalan. Tada shvaćaš koliko si već blagoslovljen i bogat samim time što jesi. Istinska zahvalnost je odraz šireg shvaćanja života koje razumije da je pravo mjerilo bogatstva količina ljubavi i radosti koja protječe tvojim srcem svakog trenutka, a ne stanje koje ovisi o statusnim obilježjima i materijalnom posjedovanju.

ISTINSKI MIR IZVIRE IZ LJUBAVI

Postoji zapanjujuća povezanost između Ljubavi i mira. Oni su u neraskidivom međuodnosu, pri čemu jedno iznjedruje drugo i nadovezuje se jedno na drugo. Da bismo mogli voljeti, potreban nam je mir, ali ne možemo biti istinski mirni bez Ljubavi! Izvanjska smirenost može dovesti do mira u određenim rijetkim slučajevima ali isto tako vrlo često može dovesti i do stanja mentalne praznine koja prelazi u dosadu i koja zatim izaziva frustraciju i nemir. Mir je vrlo krhak i nestabilan tamo gdje nedostaje Ljubavi, zato ispada da ga je tako lako izgubiti a tako teško zadržati. Ali zato s Ljubavlju uvijek nepogrešivo dolazimo do mira, on je njezino prirodno odredište. Mir izvire iz Ljubavi i takav mir ustoličuje Ljubav i donosi radost.

RADOST JE ODLUKA A NE POSLJEDICA IZVANJSKIH OKOLNOSTI

Jedna od temeljnih zabluda osobe je u tome što vjeruje da mora nešto učiniti da bi mogla biti sretna i radosna. Ona vjeruje da je radost posljedica nečega što se nalazi izvan nje same. Ali zapravo, radost je odluka! Sva radost je već prisutna u nama kao naša istinska priroda koja samo čeka dozvolu uma da bude slobodno izražena! DOŽIVLJAJ RADOSTI OVISI ISKLJUČIVO O UVJETOVANOSTI NAŠEG UMA! Jedini razlog zbog kojeg nismo radosni i sretni u svom životu je taj što smo uvjetovani smatrati da ona ovisi o nekoj izvanjskoj okolnosti! Prihvatili smo kao istinu i čvrsto se držimo uvjerenja da nam je potreban razlog za radost! To je najbolje vidljivo na primjeru nogometne utakmice i navijača. Kad netko navija za svoju momčad, automatski, cjelokupna njegova radost i sreća je svedena na uspjeh te momčadi i ovisna o njemu. Igra se devedeset minuta i svi su u strepnji i očekivanju gola. Nitko zapravo ne uživa opušteno u ljepoti same igre i ne raduje se jer su svi fokusirani isključivo na rezultat. Grizu se nokti, uzbuđenje je na vrhuncu, iščekivanje postaje nepodnošljivo. U 89. minuti njihova momčad postiže gol! U tom trenutku, izbija erupcija radosti i razliježe se cijelim stadionom i svi koji navijaju za tu momčad su izvan sebe od sreće. Dakle, postavlja se pitanje – gdje leži ta radost ili sreća koja je tako snažno eruptirala prilikom pogotka? Da li je ona u nogometu, u momčadi koja je dala gol, u lopti ili u postignutom pogotku? Na prvi pogled se čini da je ona u postignutom pogotku, jer se čini da je on izazvao radost! No to je samo optička varka. Pažljivijim promatranjem doći ćemo do spoznaje da je radost već morala biti u samim navijačima jer ju drukčije ne bi bili u stanju izraziti i pokazati! Nešto čega nema ne može se ni pokazati, ne može izaći na vidjelo. Postignuti pogodak je bio samo mentalni okidač koji je olabavio stisak uma i omogućio toj prirodnoj radosti našeg bića koja je vječno tu da se slobodno izrazi. Sad je jedino pitanje, zašto su ti isti navijači morali čekati punih 89 minuta da bi oslobodili tu vječnu radost? Zato jer su sukladno vlastitoj uvjetovanosti tako postavili priču u svojoj glavi. Ograničili su ukupnost radosti na to očekivanje pobjede i to je razlog zbog kojeg ju nisu ranije mogli doživjeti. Jer, kad bi radost bila u samom pogotku kao takvom, onda bi se svi podjednako radovali. Međutim, pogodak je izazvao radost samo kod navijača koji su navijali za pobjedničku ekipu. Navijači koji su navijali za drugu ekipu nisu radosni. Naprotiv, oni su utučeni i neutješni jer je njihova ekipa primila gol i izgubila! Dakle, iz ovog je primjera očigledno da radost nije negdje izvana i da ne ovisi o izvanjskim okolnostima, nego o našim očekivanjima. Mi već jesmo radost! Zašto onda čekati da se nešto posebno dogodi da bismo tek onda mogli izražavati ono što već ionako jesmo? Samo zato što smo navikli vjerovati u suprotno. Naša je pozornost od malih nogu usmjeravana na krivo mjesto – prema budućnosti. Nismo odvojili malo vremena da bismo u miru, sami za sebe pogledali i otkrili – što mi uistinu jesmo SADA?

ŽIVOT JE SADA

Sva stvarnost i životnost našeg života je moguća samo ovdje i sada i nigdje drugdje. Trik uma je da uvijek ostavlja dojam da nas nešto važno i bitno čeka u budućnosti i mami nas da krenemo u opsežnu akciju dostizanja toga koja zaokuplja svu našu pozornost i energiju dok nam neprestana težnja i očekivanje donosi nemir. No život nam u veličanstvenosti svoje opuštene prirodnosti pokazuje da zapravo niti jedan trenutak nema prednost pred nekim drugim trenutkom. Sve što ćemo ikada doživjeti će u našem iskustvenom doživljaju uvijek biti ovdje i sada, cijeli naš život je jedan neprekidni ocean sadašnjosti unutar kojeg se izmjenjuju pojave i događaji koji mu daju privid kretanja i dinamike. Ali zapravo, život je uvijek opušten, prirodan i ne žuri. To je valjda ono na što se misli u Bibliji kad se kaže da za sve što se nalazi pod suncem postoji vrijeme. “Sve ima svoje doba i svaki posao pod nebom svoje vrijeme. Vrijeme rađanja i vrijeme umiranja; vrijeme sađenja i vrijeme čupanja posađenog. Vrijeme ubijanja i vrijeme liječenja; vrijeme rušenja i vrijeme građenja. Vrijeme plača i vrijeme smijeha; vrijeme tugovanja i vrijeme plesanja. Vrijeme bacanja kamenja i vrijeme sabiranja kamenja; vrijeme grljenja i vrijeme kad se ostavlja grljenje. Vrijeme traženja i vrijeme gubljenja; vrijeme čuvanja i vrijeme odbacivanja. Vrijeme deranja i vrijeme šijenja; vrijeme šutnje i vrijeme govorenja. Vrijeme ljubljenja i vrijeme mržnje; vrijeme rata i vrijeme mira. (Propovjednik 3,1-8) Sve što se događa se događa u širem kontekstu tog jednog vječnog mira i postojanja.

Ono što će vam donijeti smirenost i skinuti s vaših leđa teret hitnosti i imperativa da morate nešto postići i ostvariti je shvaćanje da se zapravo NEMA ŠTO postići. Postignuće je samo igračka za ego, mentalna zamka namijenjena isključivo za njegovo dokazivanje, to je čin preko kojega ego traži potvrdu svoje vlastite vrijednosti i kvalitete. Jer, uviđate da je konačna težnja koja leži u pozadini svih tih postignuća, ostvarivanja i usavršavanja ionako samo težnja za ljubavlju, radošću i ispunjenjem, ali budući da je shvaćena na pogrešan način, ona za sobom povlači i ogroman teret patnje ukoliko se “ne postigne”. Inzistiranje na postignućima je samo mentalni trik, zamka za osobu koja vjeruje da nešto mora učiniti da bi zaslužila ljubav i sreću koja je cijelo vrijeme već prisutna u njoj. Postignuće tu postaje svrha sama sebi i sve se podređuje njemu do te mjere da čovjeku koji je upućen postizati, život izvan okvira postignuća prestaje imati ikakvog smisla. On za sve ostale vidove života postaje potpuno slijep i sve vrednuje isključivo u odnosu na postignuće. A što je izvan toga? Uzmite primjerice svog psa, mačku ili bilo koju životinju i pogledajte kako oni žive svoj život. To je život bivanja i neposrednosti koja ne zna za sutra, život u kojem nema vremena i procjenjivanja. Da li oni bilo što postižu? Ne. Možemo li reći da su bilo što značajno “ostvarili” tijekom svojih života? Ne. Oni čak ni ne znaju što taj pojam znači, potpuno im je beznačajan i stran. Oni jednostavno jesu. Sve što su “postigli” je da su svojim prisustvom drugima donijeli radost i dobrotu. Znači li to da je njihov život zbog toga manje vrijedan, manje značajan? I na kraju, tko je uopće onaj koji to prosuđuje? Jedino ego koji pati od sindroma manje vrijednosti zbog kojeg se mora neprestano dokazivati. Do jedne razine, sve te ego priče imaju svoju vrijednost i važnost samo da bi nas preko lekcija i situacija koje pružaju naučile da mi nismo ego, to je jedina njihova svrha, ali izvan toga, ego je potpuno nevažan i suvišan.

ZA ISTINSKU SREĆU OSTAVI SVE NADE I OČEKIVANJA I BUDI SADA

Stoga, jednostavno, prestanite očekivati da će se nešto spektakularno ili posebno dogoditi u budućnosti što je vrijedno čekanja i zbog čega se isplati žrtvovati ovaj i sve druge trenutke do ostvarenja tog željenog cilja. Jer, budućnost ne postoji, ona je tvorevina uma koja nam sama po sebi ne može ništa dati jer nije stvarna. Može nam eventualno pružiti nadu koja je samo produkt gore spomenute zablude da se naša sreća, ljubav, radost i ispunjenje nalaze negdje izvan nas.

Za trenutak ostavite sve misaone procese po strani. Udahnite duboko i jednostavno dišite prirodno. Prirodno disanje je trbušno disanje. Da biste disali trbušno, sve što je potrebno je da udišući kroz nos dopustite zraku da slijedi svoj prirodni tok i najprije ispuni trbušnu šupljinu a tek zatim pluća. To je način na koji bebe i mala djeca dišu, tako životinje dišu, i takvo disanje ima niz blagotvornih učinaka na tijelo. Bit će vam dovoljno svega nekoliko puta dok vaše tijelo usvoji takav način disanja i dok ono postane prirodan proces. Međutim, pokušajte se ne fokusirati previše na disanje kao takvo i od toga stvarati nauku. Ne zadržavajte dah, ne brinite o tehnikama. Nemojte se opterećivati radite li to ispravno ili ne. Disanje nije važno samo po sebi. Ono je samo sredstvo koje vodi prema onome što je bitno – miru. Opuštenost i ugoda koju ćete osjetiti prilikom takvog disanja će vam biti najbolji pokazatelj da ga izvodite na pravi način. Duboko i opušteno trbušno disanje ima jedinstvenu sposobnost trenutačnog smirivanja vihora misli i otvaranja svih naših osjeta prema doživljaju sadašnjeg trenutka i životnosti života kojom je ispunjen. Doživljaj je ključ koji otvara vrata našeg istinskog sebstva. On je most koji vodi od uma prema srcu, koji nas izvlači iz nemirne rijeke vremena u ocean trenutka.

Kad prestanete očekivati i usmjerite svoju pozornost na ovaj trenutak, na vaše veliko iznenađenje, uskoro ćete u njemu otkriti jednu zadivljujuću prostranost i opuštenost u kojoj se krije duboki mir i radost koja oslobađa od svih odgovornosti i imperativa. U tom miru otkrit ćete da vaša priroda nije mislilačka i da se ona osjeća više u bivanju, u zapažanju, radovanju i doživljavanju ljepote koja vas uvijek i posvuda okružuje. Primijetit ćete da se u vama otvara jedan prostor opuštenosti koji vas odljepljuje od te prevladavajuće zablude da MORATE nešto poduzeti da biste TEK ONDA mogli biti i usmjerava vas prema miru i bezbrižnoj slatkoći postojanja koja je UVIJEK I BEZUVJETNO OVDJE. Zamjećivanje ljepote će omekšati kruti doživljaj koji imate o sebi kao bjesomučnom činitelju koji je okovan vremenom i zamijeniti ga radosnim i lakim doživljajem slobode trenutka koji je bezvremen. Opipljiva razlika u odnosu na osobu je u tome da više ne čekate ono što je sljedeće, ne očekujete s nestrpljenjem i grozničavo da nešto prođe da bi došao neki novi, bolji trenutak, vi prestajete “ubijati” i “prikraćivati” vrijeme i umjesto toga koristite svaki trenutak da biste uživali u miru i radosti kojom je prožet. Imperativ vremena više ne određuje vaš doživljaj i iskustvo života. Najsigurniji pokazatelj da ste se u svom doživljaju života udaljili od osobe je kad vam bude sasvim ugodno provesti i po nekoliko sati u “besciljnom” i “besmislenom” bivanju sa samim sobom a bez da pritom osjećate da je to bio gubitak vremena ili da ste za to vrijeme mogli učiniti nešto drugo.

Jednostavno ste ovdje, potpuno prisutni u svježini i miru svakog trenutka, bez želje da budete negdje drugdje. Osjećate se ugodno u ovom trenutku i počinjete shvaćati tajnu i puninu onoga što to znači jednostavno BITI. Ne krećete u projekcije, ne pretpostavljate kako će se nešto odvijati, ne stvarate dugoročne planove, umjesto toga, cijelim ste bićem posvećeni svemu što radite, uronjeni u to s potpunim užitkom, zanimanjem i prihvaćanjem. Ne procjenjujete trenutak i okolnosti, jednostavno, svemu pristupate iz čiste lakoće i radosti svog bića, jer shvaćate da se nema što drugo raditi, nema nekog posebno zadanog cilja koji bi trebalo ostvariti i kojemu bi trebalo težiti. Zapravo, najveća težnja koju možemo imati je da prestanemo težiti! Život ne poznaje modele. On jednostavno JEST. Ljubav, radost, ljepota, mir – su cilj i svrha samima sebi. Život ispunjava svoju svrhu u bivanju, u radovanju, u Ljubavi. Ako promašimo Ljubav, promašili smo život.

DJELOVANJE IZ LJUBAVI POSTAJE BIVANJE

Kad djelujemo iz Ljubavi i s Ljubavlju, naše cijelo biće je mirno i potpuno, ispunjeno, zadovoljno, cjelovito, jedno. I svako takvo djelovanje koje proizlazi iz Ljubavi prestaje biti djelovanje u klasičnom smislu te riječi, odnosno činjenje koje predstavlja obavezu, napor ili muku, i postaje cjelovito prirodno odvijanje koje je istovjetno bivanju – meditacija. Kad radiš nešto iz Ljubavi, ti to prihvaćaš s radošću i ulaziš u to bez ikakvoga otpora jer si trenutak prihvatio kao prijatelja i samim time shvaćaš da se taj čin događa sam od sebe i da nema ničeg spornog ili problematičnog u tome. Ništa u suštini ne stoji između nas i ljepote bivanja osim našeg vlastitog otpora.

Kad se zaboraviš i izgubiš u slatkoj mirnoći potpune predanosti bilo čemu što radiš, kad se utopiš u čistom bivanju i neposrednoj ljepoti trenutka, razlike između tebe i onoga oko tebe se stapaju u doživljaju bezoblične i bezvremenske prisutnosti. To je naša čista priroda koja nema religije, rase, kulture ni običaje. Ona jednostavno jest to što jest.

Shvatit ćete da ste vi zapravo sretni zbog zahvalnosti koju osjećate na miru u potpunom prihvaćanju života jer prepoznajete njegovu ljepotu i savršenstvo njega upravo takvog kakav jest.

ŽELJA NIJE PREPREKA SAMOPSPOZNAJI

Vi samim time nužno ne prestajete željeti. Nema ničeg lošeg u željenju kao takvom. ŽELJA SAMA PO SEBI NE VODI U ILUZIJU, NEGO JE IDEJA OVISNOSTI O ŽELJI KAO IZVORU NAŠE SREĆE ONO ŠTO UZROKUJE PATNJU I RAZOČARANJE, kad je sva naša pozornost usmjerena na očekivanje da nam ta željena stvar sama po sebi pruži radost. Prirodno je željeti. To je izraz ljubavi prema sebi. Svatko želi sebi dobro. U korijenu svake želje zapravo leži namjera dobrobiti – da bude dobro tebi i svima oko tebe. Ako si spoznao sebe ne znači da moraš prestati djelovati i kretati se u ovom svijetu. Ne, jer ovo je jedini svijet u kojem se možeš kretati i djelovati. Nije u tome poanta. Naprotiv. Usputne želje su sasvim bezazlene sve dok je prisutno šire razumijevanje i spoznaja da Ljubav, sreća i radost za kojom čeznemo nisu u tim stvarima nego u nama samima, u našem srcu i miru trenutka, a da su stvari koje želimo samo kontekst preko kojeg se ta radost dijeli i izražava. Biti svjestan toga je od presudne važnosti jer sama ta spoznaja vadi otrovni žalac razočaranja i patnje. Svjesni ste da, ako se neke želje i ne ostvare, ništa nije izgubljeno, jer radost je uvijek tu s vama, u Ljubavi koja prirodno izvire iz vašeg srca.

 

novavizija.blog.hr

Previous postI Istina Će Vas Osloboditi: Ključ Mira, Sreće, Slobode, Ljubavi i Blagostanja... je u NAMA Next postDavid Icke: Ljubav Je... Jednostavno Je...