ISKUSTVO S AYAHUASCE – 1 dio

Piše Krešimir Mišak

Nedavno je jedan moj dobar prijatelj bio na seansi ayahuasce, ako to možemo tako nazvati. Bio je to mistični ritual u kojem je sudjelovalo petnaestak ljudi, a vodio ga je jedan mladi brazilski šaman. Iskustva ayahuasce za svakoga su drugačija i svaki put drugačija. Južnoamerikanci je zovu iscjeljiteljicom, pa ponekad osoba nema nikakve posebne vizije već je ayahuasca iscjeljuje na raznim razinama. No, iskustvo ovog čovjeka vrijedno je priče jer nije samo osobno već sadrži informacije koje imaju veze s velikim pitanjima koja svi mi ponekad postavljamo. Zato sam ga zamolio da je napiše, možda vam bude zanimljiva i poučna kao što je meni bila.

Evo prvog dijela te priče, koja ispala malo poduža pa ću je objaviti u dva dijela:

„Krajem rujna nas petanest, koji se većinom nismo međusobno poznavali, mada je bilo troje ljudi koje sam dobro poznavao, preko zajedničkog poznanika prijavili smo se na dvodnevnu seansu ayahuasce koju je vodio jedan par, mladi pripravnik za šamana iz Brazila i njegova djevojka. Bio sam malo nervozan jer uzimanje ayahuasce, koliko sam čitao, nije ugodno iskustvo, a prisutno je i povraćanje pa sam se zajebavao da ako želim povraćat’ onda mi je jednostavnije kupiti litru nekog kiseliša u dućanu za deset kuna. Da ne duljim, cilj mi je ispričati zanimljive detalje iz ‘vizija’ koje sam imao (stavio sam riječ u zagradu je više nisam siguran da ovo što vidim oko sebe zapravo nisu vizije, a da je ona prava stvarnost).

Pretpostavljam da su moja iskustva bila rezultat moje želje. Prije pijenja ayahuasce svatko od nas naglas je ayahuasci i svima ostalima rekao zašto je tu i što želi od ayahuasce, a poslije smo tu želju, uvukavši dim južnoameričkog duhana u grlo, ispuhali u sam napitak ayahuascu. Razni ljudi su htjeli razne stvari: netko je rekao da želi ozdraviti, drugi da se želi riješiti ovisnosti, treći da je zaglavio u životu i ne zna kuda dalje, četvrti da ga zanima tko je on zapravo, peti je rekao da je tu iz znatiželje, samo zato jer je čuo za to pa bi htio vidjeti kako to radi…
Ja sam namjeru koju sam imao sročio ovako: došao sam tamo da bih, ako je moguće, skinuo naočale ove stvarnosti i vidio pravu stvarnost koja leži iza svih stvari.

Moram odmah reći, ayahuasca mi je ispunila želju, i to vrlo dramatično, kako ona to već radi, i na čemu sam joj ja, a i svi koji su bili prisutni, duboko zahvalni. Viva ayahuasca.

Da za početak objasnim kako ayahuasca komunicira s ljudima. Što mislite, kako? Riječima? Ne. One su rezervirane za ljude, da si ometaju međusobno razumijevanje. Slikama? Mada imaju svojih prednosti, to je ipak još uvijek preprimitivni način komunikacije, zar ne? Mislima? Hm, ispostavilo mi se da je i taj vid komunikacije (koji je nama u većini slučajeva nedohvatljiv) prebanalan za duhove priorode i za susret s matricom svemira i života, sad mi je to posve jasno.

Jasno mi je i to da postoji samo jedna pravi način da čovjek išta shvati – iskustvo. Sve drugo je rekla kazala, second-hand shop, priče iz druge ruke. Jedino je iskustvo ono što donosi razumijevanje.

I zato mi se sad čini potpuno logičnim ono što bi mi se prije činilo nezamislivim – a to je da ayahuasca, kad komunicira, to čini kroz iskustvo. Sve što saznaješ zapravo doživiš u ‘viziji’. Te vizije nisu kao snovi – one su potpuno stvarne, čak stvarnije od ovog svijeta koje je u ovom trenutku oko nas, a koji mi se pak otkrio kao tek tanka opna nategnuta preko prave, duboke, mistične stvarnosti koje smo svi dio čak i kad to ne znamo.

Iskustvo ayahuasce nije uopće ugodno, ali u isto vrijeme je fenomenalno. Ne znam kako bih to drugačije mogao reći. Ljudima bude zlo, povraćanje je normalna stvar, a ako su uzeli ayahuascu koja ima jak čistilački moment, onda će ujutro biti i proljeva i svega, ali nakon sveg tog čišćenja čovjek se svejedno odlično osjeća, nekako oplemenjeno, čak i ako je sav zbunjen ili iscrpljen.

Da pređem na stvar. Nakon što sam popio dozu ayahuasce, legnuo sam na vreću za spavanje i čekao jer je poželjno da ayahuasca ne izađe van iz želuca bar 45 minuta. I tada je počelo, prvo kao kaleidoskop boja ispred mojih očiju, i nevjerojatni zvukovi u koje se pretvarala šamanska glazba koju smo slušali. Nakon 45 minuta već mi se jako vrtilo, ali sam, na šamanov znak da je vrijeme za drugu dozu ako netko želi, ipak odbauljao po još jednu dozu ayahuasce, odlučan da odem do kraja.

Neću pričati sve detalje iskustva, jer je bilo dosta toga vezanoga uz moj život, bliske ljude i slično. Ispričat ću one detalje kojih se i sada vrlo živopisno sjećam, a koji su vezani uz moje pitanje ayahuasci: kako izgleda svijet bez naočala koje ga dekodiraju u ovu našu ‘stvarnost’.

Nakon što sam popio drugu čašu ayahuasce, postalo mi je užasno zlo i istrčao sam van, na travnjak ispred kuće, u noć, uvjeren da ću povraćati (to je, naime, bilo ono čega me cijelo vrijeme bilo strah, jer komotan kakav već jesam, ne volim se izlagati ni najmanjim neugodnostima). Apsurd je to što mi sad bilo tako zlo da sam htio povraćati i klečao sam vani, u noći, na travi, ali nisam mogao povraćati. U redu, u jednom trenutku, nešto kasnije, sam rekao ayahuasci, shvatio sam , nije najstrašnije povraćati nego je strašnije od toga kad bi htio povraćati, a ne možeš. Mogu li sad ići unutra? Ako hoćeš da povratim, daj to sad napravi, ako ne, idem natrag , OK?, rekao sam ayahuasci. Izgleda da je to bilo dovoljno, taj dio je prošao.

Ali ne prije nego što sam doživio drugi zastrašujući moment – kad se cijeli svijet izbrisao pred mojim otvroenim očima. Krivo sam rekao – izbrisao se u mojim otvorenim očima. Zamislite da na kompjuteru igrate igru s 3D računalnom grafikom, dakle ispred vas je nešto što simulira trodimenzionalni prostor. I odjednom se ekran odozdola poče zacrnjivati i brisati sliku. To zacrnjivanje je plošno, ali briše 3D sliku. Tako se u mojim otvorenim očima slika počela zacrnjivati odozdola, dok nije nestala.

Koliko god da sam bio zapanjen, brzo sam shvatio da mi je ayahuasca dala iskustvo onoga što sam znao intelektom, i što danas i nije nepoznata stvar – da se cjelokupna slika svijeta za koji mislim da se nalazi ‘tamo vani’, izvan nas, zapravo nalazi samo u našoj glavi, da mi zapravo ne znamo kako ono vani izvan nas izgleda, jer samo vidimo 3D sliku koju je naš mozak složio na temelju određenih programa i izbora odeđenih električnih impulsa koji su mu stigli iz naših osjetila.

Teoretski sam ja to znao – ali sad sam prvi puta to doživio. I to je bilo nevjerojatno, kad se svijet počeo brisati u mojoj glavi.

U tom trenutku sam prvi put osjetio ogromno strahopoštovanje prema ayahuasci i shvatio kako moćne sile postoje izvan granica naše percepcije, sile koje su u stanju izbrisati cijeli svijet kad bi to htjele, jer su u stanju sa svakime pojedinačno komunicirati, znaju baš sve o svakome, više nego što on sam zna, a u stanju su, kao što mi je pokazano, i izbrisati sve te programe i slike iz naših mozgova –a to je jedino mjesto gdje svijet postoji.

U tom sam trenutku prvi put bio zapanjem moći ayahuasce. Do tad nisam imao nikakvu pravu predodžbu, a sad sam uvidio kako su moćni duhovi prirode oko nas, da se tako nespretno izrazim.

Nakon što je zacrnjenjem obrisana slika svijeta ‘oko’ mene – kojeg sam potom uzalud pokušava vidjeti i fokusirati, ali samo sam ponekad naslutio siluetu noćnog pejzaža – na mom mentalnom ekranu počele su se pojavljivati svakojake slike, a cijelo vrijeme je s lijeve ili desne strane u ‘ kadar’ ulazio komadić tijela neke ogromne, divovske zelene zmije koja se uvijala. Vidio sam povremeno samo mali djelić tog zastrašujućeg ogromnog tijela. Kasnije sam se pitao je li to ‘kozmička zmija’ o kojoj je pisao Narby, ili je to prikaz zelene lijane ayahuasce ili je to pak lanac DNA, u slučaju ako se moja svijest spustila na temeljnu razinu stvarnosti, ili je to pak ‘majka duhana’ koju su šamani i antropolozi s iskustvom ayahuasce opisivali kao zastrašuući entitet u obliku zmije. Stvarno ne znam , nit’ ću ikad znati.

Bilo je užasno zlo, noge su mi otkazivale, oči su mi otkazivale, centra za ravnitežu mi je otkazivao, pa sam na kraju u obliku fetusa legnuo na travu a potom se poleđuške ispružio. Shvatio sam kako je to ugodno. Kasnije sam se nekako ustao i obavio onaj razgovor s ayahuascom koji sam već spomenuo, kad sam joj rekao da sam shvatio pouku i da sad idem unutra, a ako želi da povraćam, da to napravi sad, pa da se vratim natrag.

U jednom trenutku, kad sam se već vratio u kuću i legao na svoju vreću, odjednom sam vidio kako se udaljujem od ovog svijeta. Već sam se dovoljno udaljio pa mi je prikazan kao nekakve male kućice do legokocki na nekoj ploči u daljini, lievo ispod mene. No, išao sam još dalje, a svijet je postao neki mali kvadratni komadić papira u daljini. Iznad i ispod njega prostirao se nepregledni prostor i shvatio sam da sam izašao iz matrice našeg svijeta, a da je ona baš to, tek jedna tanka ploha, zamislimo je kao komadić papira formata A4 u odnosu na neboder od pedeset katova. Naravno, u ovom slučaju riječ je o svemiru koji nema granica niti u jednom smjeru, a kamoli da je ograničen na pedest katova.

Ubrzo sam se našao ispred NJE – kozmičke matrice, ili kozmičke svijesti ili – kako mi je najprikladnije zvati je i kako mi je došlo samo od sebe – Velike majke. To je bio prizor!

No, prvo želim reći da je potpuno jasno da je to slika koju je u mojem mozgu stvorila ayahuasca, to nije pravi prizor Velike majke ili kozmičke svijesti jer ta stvarnost daleko nadilazi bilo što što možemo pojmiti osjetilima. Ona jednostavno imaju premali frekventni opseg, zapravo infinitezimalno mali u odnosu na sveukupnu stvarnost. To su stvari koji inače možemo samo osjećati u vidu neke intuicije. No, tumačim sebi da se ayahuasca pomoću mog mozga potrudila stvoriti najgrandiozniju moguću sliku, koja je u mojem slučaju izgledala ovako:

Zamislite zid od zlatnih niti, kratkih, dugih, lelujavih. Kroz sve te zlatne niti vrte se kaleidoskopi u raznim bojama i svira božanstvena glazba. Ja stojim pred tim zidom na nekom neodređenom prostoru (nema nikakve podloge pod mojim nogama) i pogledam lijevo, a on se pruža u beskonačnost. Pogledam desno – isto tako. Pogledam prema dolje, on ide beskonačno u dubinu. Pogledam prema gore – nema mu kraja. Zapanjujuće, zastrašujuće ogromno, i predivno u isto vrijeme. Taj ‘zid’ je, uz sve navedeno, još i beskonačno dubok.

I nekako mi se činilo kao da u njemu povremeno naslujućejem neki ženski lik u obliku fetusa. Naravno, ta kozmička svijet nema spola, ali ako je već moram nekako zvati, onda je pravi naziv: Velika majka. Jednostavno, Bog je ženskog roda, ne znam zašto.

Ima sam priliku i iskusiti kako razmišlja/osjeća ta kozmička svijet, ta Velika majka koje smo svi dio. Ona jednostavno na svoj spori, lelujavi način osjeća apsolutnu ljubav za sve i svakoga, ona je to i ništa drugo. Možete biti pedofil, Hitler ili svetac, ona će vas svejedno primiti sa svom ljubavlju, bez ikakvog osuđivanja i propitivanja, jer su za nju to sve sitnice.

Ali njenu ljubav ne treba miješati s ljudskom, tu je ključ. Jer Velika majka ne poznaje strah. Kad dijete padne s bicikla, mama često puta potrči prema njemu, i zbog ljubavi, ali i zbog straha da mu se nešto nije dogodlio. Kod Velike majke toga nema. Osim što ne poznaje strah i osim što je ona sve što postoji, još uz to ona zna da se nikome ništa ne može dogoditi.

Evo kakvo mi je ayahuasca dala iskustvo o ‘rezoniranju’ Velike majke ili kozmičke matrice ili svijesti. Ona stvari vidi ovako: svakome od nas dala je sve alate (pri tom misli na našu sposobnost da stvaramo svjetove) i dala nam je cijeli svemir za igralište. Što nam još više može dati?

Evo vam svi alati i cijeli svemir za igralište, djeco. Igrajte se. I mi to i radimo, cijelo vrijeme.

U tom sam trenutku shvatio nesporazum i neznanje koje leži u svim onim situacijama kad ljudi nešto mole boga, a on ih kao ne čuje, pa ga se oni odriču i slično. Iz perspektive Velike majke, te stvari izgledaju potpuno drugačije. To je sve tek naša igra koju smo sami odabrali i koju možemo mijenjati po volji. Mi smo taj ‘bog’, svijet u kojem živimo je tek naš vlastiti privid, a sve što nam se zbiva naš izbor. Zašto da nama ili bilo kome drugome kvari igru? Ona za sve nas, od Pola Pota do onog siromaha u Africi ni nema drugo nego beskrajnu ljubav koju je i pokazala time što nam je dala sve alate i cijeli svemir za igralište. Velika majka pliva u toj svojoj ljubavi, u nekom svom sporom lelujavom ritmu, nama nepojmljivom. Tko zna što radi i o čemu kontemplira to divovsko biće izvan svih osjetilnih mogućnosti naše spoznaje? Sad kad razmišljam, čini mi se vjerojatnim da u isto vrijeme proživljava iksustva svih nas s onog tankog komadića papira izgubljenog u beskraju, kao i svih drugih sličnih svjetova, na sličan način kao što mi možemo osjećati svaki komadić naše kože kad bismo se usredotočili. I da zna sve o svima, za nju nema nikakvih tajni. Shvatio sam u tom trenutku da je David Icke bio u pravu kad je rekao „Beskrajna ljubav je jedina istina, sve ostalo je iluzija“. Doista je tako. Uostalom, on je tu rečenicu i čuo uzevši ayahuascu.

Sjećam da sam pomislio, dok sam stajao pred tim grandioznim prizorom punim boja, oblika i zvukova, tim beskrajnim zidom od zlatnih niti, kako mi sad više nitko ne može prodavati priče, ni svećenici ni rabini. Jer ja sam bio tamo i vidio svojim očima i doživio djelić toga kako Velika majka ‘razmišlja’.

Tri dana nakon iskustva s ayahuascom bio sam na sprovodu i slušao svećenika kako priča one uobičajene priče : „u ono vrijeme reče Isus svojim učenicima…..oslobodi grijeha ovog našeg brata….Isus je put, samo kroz njega stiže se u kraljevstvo božje“. Nisam ni prije vjerovao u sve to, već neko vrijeme znam da su to sve izmišljene pričice bez pravog uporišta u povijesti, ali sad sam prvi put doista uvidio svu besmislenost te i svih drugih religijskih priča. Sjetio sam se kako rezonira Velika majka, pa mi je došlo da se naglas nasmijem na sve ove priče o grijehu, i odlasku kroz Isusa do boga itd, sve su mi se pokazale tako pogrešnima i ispraznima. Ali neka ih. Kao što mi je ayahuasca pokazala kako Velika majka razmišlja – dala nam je sve alate i cijeli svemir kao igralište. Pa, igrajmo se! Živjeli Isus, Buda i Krišna i svi ostali, makar nikad nisu ni postojali.

U nekim trenucima sam, ležeći na vreći, buncao i vrtio glavom lijevo-desno, stenjao i plakao pa su me poslije pitali zašto. Ali to je bilo neko čudno plakanje, od zadivljenosti uglavnom, ili barem taknutosti, u isto vrijeme moja su iskustva bila grandiozna do granice da budu zastrašujuća, a ujedno su bila predivna….“

Izvor: http:teledisk.hr/blog

Comments are closed.