KNJIGA “Poruke Ratnika Svjetlosti”

Poruke Ratnika Svjetlosti Ništa od ovoga ne bih vam pisao i govorio da nisam vidio nevidljivo i dodirnuo nedodirljivo! Ništa od ovoga ne bih imao hrabrosti govoriti na temelju samo subjektivnih osjećaja, intuicije (iako ju smatram važnom), osjećaja energije ili nečeg drugog a da nisam na fizičkoj razini počeo osjećati energiju, dodire bića iz viših dimenzija i u konačnici, da ih nisam vidio svojim otvorenim očima. Za mene je to bilo toliko realno da sam osjetio snažnu potrebu da to iskustvo (kasnije je ispalo-iskustva), moram javno objaviti da ljudi dobiju informaciju da se doista događaju predivne stvari na ovoj planeti. Kasnije sam to iskustvo prenio u tri teksta u tekstovima o Rekonekciji. Gdje je veliko „finale“ bilo to, da sam otvorenim očima vidio bića iz viših dimenzija. U tom momentu, svi moji energetski centri su bili potpuno otvoreni. Sjećam se da sam još idući dan „gorio“ po sredini tijela, a i samo tijelo kao da se je treslo od šoka. U tom momentu, nisam samo vidio svoje čuvare, vodiče, Anđele (kako želite, kasnije sam došao do spoznaje da su moja prava obitelj), nego sam vidio i mnoga druga bića iz raznih zvjezdanih sustava i to zbilja raznih oblika. Tad sam vidio mnoge stvari, predmete, prostore, budućnost i prošlost kao i razne dimenzije koje moj logički um i dan danas ne razumije. Tad sam bio sve i ništa.

I tek kad čovjek dobije takvu inicijaciju, takvo viđenje i spoznaju, onda više ne poznaje strah od osude, onda vam ne treba pseudonim da bi javno govorili i pisali o ovom. I zato, mogu svojim imenom i prezimenom stajati iza toga jer sam miran i spokojan. Takvo viđenje dalo mi je čistoću i mir u srcu. Jednostavno nisam imao strah što će reći društvo, kakve bi to moglo imati posljedice na buduću profesionalnu karijeru, kako će se prijatelji odnositi prema tome, itd. Ali dogodilo se je to da su moji prijatelji to prihvatili kao nešto potpuno normalno, i ne samo to, nego su i oni postali dio tih promjena. I ne samo to, nego sam sa vremenom upoznao još nove ljude koji također osjećaju ili vide razne stvari, pojave ili bića iz viših dimenzija (i to na fizičkoj razini). Nije trebalo proći mnogo vremena da shvatim i osjetim da smo svi vođeni jedni drugima i da smo jedna velika obitelj. A oni prijatelji koji se na bave „onim“ svijetom, oni niti ne znaju za to. I tako, vidio sam da je moj život kao eksperiment za razdvajanje svjetova. Tokom vremena shvatio sam da je jedna od najvažnijih stvari u životu biti iskren, biti ono što jesi, bez ikakve glume, jer tek onda i samo onda, tvoji voljeni (a i društvo općenito) te mogu voljeti i prihvatiti. I baš kad sam završavao sa uređivanjem ove knjige, završio sam i sa čitanjem knjige Eckharta Tollea-Nova Zemlja u kojoj baš najviše govori o tome kako su naši životi temeljeni na glumi. Sve što radimo je gluma. Ako se želimo probuditi, samo trebamo prestati glumiti. Osobnih primjera moje glume imam na pretek, i svako viđenje glume, za mene je predstavljao mali satoro trenutak, ali o tome u nekim drugim tekstovima. Primijetio sam da ima i nekih sličnosti u ovim porukama i u tekstovima E. Tollea što me i nije začudilo, jer kada naučite slušati tišinu, kada pronađete unutrašnji mir, onda lako dođete u kontakt sa kolektivnim poljem koje nam šalje univerzalne poruke, bilo izravno ili neizravno preko bića iz viših dimenzija ili obadvoje. No da bi došli do toga nivoa, treba odbaciti svoju odjeću i masku glumca. Svatko od nas, došao je na ovu planetu da obavi neku zadaću. Ali da bi obavili tu zadaću, prvo moramo prestati glumiti-bez toga neće ići. Jer je gluma nesvjesno stanje, a mi moramo postati svjesni. Ali o tome je E. Tolle detaljno pisao u Novoj Zemlji.

Svjestan sam da je u današnjim vremenima popularno biti u kontaktu sa nekakvim Anđelima, uzašlim majstorima, rad s njima i slične stvari. Tokom vremena naučio sam neke stvari: svima treba dati poštenu priliku, ima onih koji su doista došli u kontakt sa bićima iz viših dimenzija, ima i onih koji žele samo nešto prodati kao i onih koji su bez loših namjera umislili da su u kontaktu sa nekime. Sumnja postoji sa razlogom i ne treba biti lakovjeran. Vrijeme će pokazati svoje a i vaše srce će osjetiti one vibracije koje tražite. Biti u kontaktu sa nečime ili nekim, je mnogo više od subjektivnog osjećaja. To je ono što riječi ne mogu dočarati, to može dočarati samo izravno iskustvo!

Svjestan sam i toga da bi me psihoanalitičari proglasili podvojenom ličnosti ili samo smiješnim luđakom. I takvo mišljenje je potpuno pošteno i realno. No ono se temelji na manjku iskustva i zbog toga takva mišljenja prihvaćam i razumijem. Nenamjerno, odnosno, ovime su se samim po sebi postavili viši standardi i kriteriji za one koji govore da su u kontaktu sa nekim bićima. Neki osjećaj da je netko pored mene, više nije dovoljan. Svjetovi su se toliko približili, da sad možemo polako i na fizičkoj razini osjećati druge dimenzije i višedimenzionalna bića.

I tako, nakon te uzburkane plovidbe životnim oceanom koja je trajala nekoliko godina, došao je i taj trenutak kad su se pojavile Poruke Ratnika Svjetlosti. Sve je počelo kada sam pisao neki tekst. Primijetio sam da se jedan dio teksta jednostavno ne uklapa. Jednostavno je bio drugačiji. To nije bio moj stil. Odlučio sam taj dio teksta ostaviti za neki drugi put. Kad sam nastavio pisati taj ostavljeni dio, ispalo je da su te rečenice bile početak tih poruka. Nakon tog početka, jednostavno nisam mogao stati. Naslov? U jednom od teksta u kojem sam opisivao doživljaje kad sam vidio ta bića, nazvao sam ih Ratnici Svjetlosti. Da bi nakon nekog vremena, jedna prijateljica koja mi je bila na tretmanu energijom, dobila poruku- „Ratnici Svijetla su rođeni“. I tako su mi oni uzvratili istom mjerom. Kako sam ja nazvao njih tako su oni nazvali određeno društvo koje je bilo upleteno u neke od tih događaja. No, to je opet neka dodatna priča. Ubrzo nakon toga, doživio sam promjenu u životu gdje sam se nakon mnogo godina morao vratiti kući i živjeti s roditeljima. Usporedno s tim događajem, nastale su i Poruke Ratnika Svjetlosti. Za naslov nisam imao nikakvu dilemu. S obzirom na sve događaje koji su se dogodili-Poruke Ratnika Svjetlosti za mene je bio jedini mogući izbor. I tako je počeo još jedan dio moje zadaće na ovoj planeti. U tim vremenima, pitao sam se zašto baš ja više nemam mogućnosti imati svoj mir, svoju kuću a neki drugi imaju te mogućnosti. No, znao sam i da sve ima smisao, pa tako i ovo. Nisam dugo čekao da shvatim smisao niz ovih događaja. U Porukama R. S. često puta sam (smo) pisao o tome kako treba voljeti, kako nam naši mučitelji mogu biti najveći učitelji. Pa tako, moji roditelji (ili preciznije-ovozemaljski skrbnici), su bili upravo to-mučitelji učitelji. Da ne bi bilo nesporazuma, nije to bilo ništa strašno ali svi znamo kako nam naši najbliži često puta mogu biti pravi mučitelji. Znate kako kaže jedna izreka: „možemo podučavati samo ono što činimo“ i onu „podučavamo ono što nam najviše treba“. I doista, tako je i bilo. Naučio sam reći oprosti za svoje propuste, naučio sam da je većina odraslih ljudi potpuno emotivno nezrela i da im je neugodno pričati o emocijama, naučio sam smiriti um umjesto da se borim i utvrđujem neke svoje istine, zašto sam se ponekad ponašao glupo i mrzovoljno itd… I eto, baš sam u knjigi E. Tollea, „Nova Zemlja“, pročitao citat koji upozorava baš na to: „Mislite da ste jako prosvijetljeni, provedite tjedan dana sa svojim roditeljima“. Pročitavši to, samo sam se nasmijao-to je bilo to. Tako sam polako i počeo na ljude gledati kao na malu djecu. Hvala Anđelima što imam tu mogućnost viđenja i što sam uvijek, ali baš uvijek nakon ispada mojeg ega ili moje podsvijesti, odnosno unutrašnjeg djeteta, uvijek to vidio iz nekog drugog lica. Kao da je dio mog uma bio vani pored mene i promatrao situacije i odmah nakon toga rekao-zašto si se tako ponio, zašto ovo zašto ono. Dakle, odmah ali odmah nakon tih situacija, netko me je tjerao da radim analizu mojeg ponašanja. To me je podsjetilo na neke snove u kojima sam bio promatrač neke, kao da se skrivate u grmu i sve nadgledate (vjerujem da se sjećate bar nekih takvih snova). E pa, doslovno sam tako mogao promatrati situacije u kojima sam se nalazio, ali ne vizualno, očima, nego mislima. Ponekad je bilo teško kad sam spoznao veličinu svoje gluposti i svojeg ega. Svaki dan sam bio (i jesan zahvalan) na tom viđenju. A to viđenje, ponašanje našeg ega je jedan od vidova ove evolucije o kojoj opširno piše E. Tolle u Novoj Zemlji. On je puno napisao o viđenju uloga koju igra naš ego, no tu ima još jedan dio priče koji nije spominjao. To je dio sa našom podsvijesti odnosno unutrašnjim djetetom. Evo primjera da bi bilo jasnije. U više navrata znao sam se ponašati neprimjereno u odnosu sa ljudima kao kad su me roditelji nešto upitali a ja ono kao nemam pojma o čemu je riječ (znate i sami-tad se volimo praviti glupima kao- što? kako? zašto?…). Analizirajući to svoje ponašanje, shvatio sam da je to bilo jer sam dan prije objašnjavao istu tu stvar, i sad me oni OPET pitaju o tome. I tad sam shvatio da je riječ bila samo o tome da je podsvijest “mislila” da joj nije dano dovoljno pažnje, kad je ona bila na sceni, kad je ona htjela nešto poručiti a nitko ju nije slušao. I to je to. Još jedan satoro trenutak-moje unutrašnje dijete je osjećalo manjak pažnje, u biti ljubavi i zato se je ponijela tako glupo. Unutrašnje dijete se ne zna izraziti riječima, emocionalno je nezrelo pa zna jedino glumiti. Dok ga ne naučimo kako se treba ponašati-jer je naše dijete. Svojim stavom, samo sam želio poručiti (ono što svi mi radimo), da mi pružaju premalo ljubavi. I shvatio sam da sve te gluposti radimo jer je energija ljubavi u nama iskrivena, deformirana i zato činimo ružne stvari jer ne znamo podariti i izraziti ljubav na pravi način i jer imamo manjka te energije. Tu poruku je slalo moje unutrašnje dijete. Nije se znalo izraziti riječima, pa se htjelo izraziti drugačijim načinom, stavom…. Dakle, osim ega, imamo i podsvijest (dijete), koje glumi, ali ne zato da očuva sebe, svoj svijet, identitet, osobnost, nego zato jer osjeća manjak energije koju zovemo ljubav i jer se ne zna izraziti. Tu je i zanimljiv slučaj kad sam se izliječio od alergije upravo kad sam shvatio da ta bolest dolazi zbog poremećaja u podsvijesti. Ali detaljnije o tome nekom drugom prilikom. Ovdje bih želio sam još razjasniti koja je razlika kad glumi ego a kad podsvijest. U pravilu, ego namjerno šteti međuljudskim odnosima jer je mu je to hrana, dok podsvijest šteti i drugima (ali ne namjerno kao neki parazit) ali šteti i sebi, i tad se često javljaju psihofizičke bolesti i stvara vječna memorija koju vučemo iz života u život. Ego je kao led, krut, hladan, neprilagodljiv i može se jedino otopiti. A podsvijest je kao i onaj naš pravi Ja, kao voda ispod leda, fluidan, prilagodljiv, životan, spreman na promjene a to je život, sreća i u konačnici sloboda.

No nije sve na bilo tako bajno na putu spoznaje. Bilo je i teških trenutaka. Ponekad mi je bilo svega dosta. Bilo je i stvari koje nisam baš pričao kao kad sam se suočavao sa iskonskim (korijenskim) strahovima koje svi mi imamo. To su strahovi koje običan ljudski um ne može zamisliti niti u najgorim noćnim morama. U nekoliko navrata, doslovno sam fizički osjećao vibracije straha, kao da su mi crvi puzali u kostima i mišićima. Doslovno sam u kostima i mišićima osjećao titraje. Takvo nešto je nemoguće zamisliti. Nakon takvih radikalnih čišćenja, svaki strah koji mi je došao nakon toga, bila je samo obična igra mojeg uma, samo igra i ništa više.

Dakle, želim vam poručiti da su ovi naši životi samo uloge, samo gluma. I vi ne morate više proživjeti 10 000 života da bi bili slobodni. To je veliko pitanje-kako da budem slobodan? Samo treba prestati glumiti u svim životnim situacijama. Dozvolite sebi, da uvijek preispitate situacije u kojima ste osjetili teške ili lake vibracije. Nemojte se bojati to učiniti, preispitati svoju nutrinu. Kada dođete do odgovora, zašto ste se ponijeli tako i tako, počet ćete osjećati potrebu da prestanete glumiti i da sve volite ma kakvi oni bili jer ćete znati da to što rade nisu zapravo oni jer nisu svjesni. I onda će se u vama početi buditi galeb Jonathan Livingston. Neće vam više trebati na tisuće života da skinete maske. Dovoljan će vam biti i ovaj život. Ponekad zna biti teško, svi to znamo, no nitko nije niti rekao da će biti lako.

Tokom vremena, u meni su se samo nakupljale informacije, um ih je pretvarao u riječi koje sam morao izbaciti iz sebe. One su samo tekle kao rijeka. Trudio sam se da se čim manje uplićem u ove poruke i da čim manje utječem na informacije, koliko god je to bilo moguće. Nerijetko sam znao osjećati fizičke dodire po ruci tokom pisanja i to mi je davalo snagu i mir da nastavim. Neke stvari sam namjerno i svjesno dodavao, kao neke citate i slično. Neke stvari sam nesvjesno dodao, što sam vidio tek poslije, ali toga doista nema puno. I vjerujem da je filtar mojeg uma vrlo malo iskrivio ove poruke. Ponekad sam se znao zaletjeti tokom pisanja i želio sam na malo oštriji način dokazati neke stvari. Ali, nisam znao niti dovršiti rečenicu i već sam uvidio da su to samo moje egoistične potrebe za dokazivanjem. Primijetio sam i to da oni nikad nisu imali potrebu za dokazivanjem. Uvijek su htjeli objasniti stvari na jednostavan i blag način, kao da objašnjavaju malom djetetu. Iskreno se nadam da su ove poruke barem nekome, samo na tren otvorile oči, ponovno zapalile iskru života, radosti u srcu ili je možda netko doživio mali satoro trenutak. Ako je i jedna osoba doživjela nešto od toga, onda su ove poruke ispunile svoju svrhu. Ovdje bi želio napomenuti da sam svjestan da je ljudska psiha i um takav da je sklon eufemizmu ili uljepšavanju riječi a time i činjenica. Mnogi ljudi koji su zaista došli u kontakt sa bićima iz viših dimenzija, nazivaju ih Anđelima. No oni koji su izravno upućeni, znaju da to ne mora i nije uvijek tako kako si mi zamišljamo. U užem smislu, Anđeli su bića sa iznimno visokom razinom svijesti i zbog toga čak niti nemaju ljudski oblik (jer im oblik nije niti potreban), kako mi zamišljamo i gotovo nikad ne dolaze u materijalni oblik. Pa tako nam je poznat red Arhanđela (npr; Metatron), Kerubina, Serafini itd. U širem smislu, Anđeo smatramo čuvarem, i onoga koji donosi informacije (Anđeo se prevodi kao izaslanik). Neki duhovnjaci čak smatraju da su oni ograničeni jer su vezani samo za određeni zadatak, što je netočno jer bezuvjetna ljubav nikoga ne ograničava. Pa time, nećemo pogriješiti ako i druga bića i duše koje nas paze nazovemo Anđelima. Neki duhovni učitelji i čovjeka nazivaju Anđelom jer i mi imamo potencijal da postanemo kao oni a i jedni drugima smo čuvari. S tim se slažem što sam i naveo u zahvalama a i čovjeka znam nazivati bebom Anđelom. Realno, bez eufemizma, ovdje se radi „samo“ o bićima iz više (pete) dimenzije i tko zna koje još, i bićima sa drugih planeta koja su u velikim broju došla na ovu planetu, bilo iz viših dimenzija, bilo da su uskočili u materijalna tijela i sad se velika masa tih koji su uskočili u materiju počinje prisjećati tko su, što su i zbog čega su tu. Za planetu Zemlju, najviše su zaduženi Plejađani (zbog određenih razloga) i Sirijanci. Uz njih tu su mnogi drugi, tko zna od kuda sve ne. Znao sam naići na poruke tih bića da su oni morali ponekad zavarati čovjeka jer kad bi mu rekli cijelu istinu, on bi pobjegao glavom bez obzira. Odmah sam znao na što su mislili. To je baš to predstavljanje kao Anđela. To je pogotovo bilo bitno kod osoba koje imaju sposobnosti kontakta sa višim dimenzijama, sad su jako religiozna a zaboravili su na svoje podrijetlo prije nego su uskočili u tijelo. No, bitno je samo to da oni izvršavaju zadatak i donose svjetlost i informacije među nas. Znamo da neki veliki vjernik na ove priče o bićima sa drugih planeta, svemirskim brodovima itd, ne bi gledao baš blagonaklono.

Put, nije lak niti će biti. Pravo viđenje i istinska spoznaja, puno su dublje nego što to obični um može i pojmiti. To je svjetlosnim godinama daleko od nekakvog subjektivnog osjećaja nekakve energije, viših dimenzija, subjektivnog osjećaja da je netko pored mene, zamišljanje imena Anđela i slično. O ne, viđenje i spoznaja su puno dublja stvar. Iskreno se nadam da će svatko od vas krenuti na puteve prave inicijacije! Ono što sam vidio i što osjećam, samo je zrno u pustinji, ali i to zrno, može biti kao oaza usred pustoši.Znam da će mnogi reći-pa što to meni znači da su tu pored nas bića iz viših dimenzija i sa drugih planeta, kad ja i dalje moram plaćati račune, boriti se da preživim, nahraniti dijete itd. Da, to je točno i potpuno realno! Recimo, meni je ta spoznaja i to viđenje omogućilo da konačno prihvatim da je ovaj svijet doista jedan teatar, jedna tragikomedija, jedno veliko kazalište. A mi, mi smo samo glumci i da možemo konačno prestati glumiti, da doista možemo skinuti ove maske i osloboditi se konaca karme koje smo si sami navukli. Shvatio sam da je ovaj svijet kao matrica, i ako se potrudimo, da ona može biti predivna škola. Ako se potrudimo možemo već u ovom životu naučiti ono što želimo i osloboditi se. Temelji tih gluma su međuljudski odnosi!!! A da bi bili slobodni, dovoljno je samo jedno, ono što su oni htjeli poručiti u svim ovim porukama-voljeti i biti svjestan. I to biti svjestan vječnog mira koji je naš temelj, veličine života, svemira i u konačnici- biti svjestan samoga sebe i svoje veličine.

Dio te energije koju nazivamo bezuvjetnom ljubavi i vječnim mirom, naziva se još i namjera ili intencija! Namjera je dio tog vječnog mira. Bezuvjetna ljubav je temelj postojanja (kao korijen kod biljke), dok je intencija kreativna sila (ono što goni biljku da se razvija).Ona se spominje u raznim dokumentarcima, filmovima (Star Wars) „Neka Sila bude sa tobom“, i knjigama.O njoj piše Carlos Castaneda (naziva ju još i voljom) u svojim romanima „Opisao mi je volju kao silu koja predstavlja pravu vezu između ljudi i svijeta“, „Vi voljom nazivate čvrsti karakter i snažnu ličnost. Za čarobnjaka je volja nešto drugo; sila koja izvire iz čovjeka i vezuje se za vanjski svijet“, ili „Treća referentna točka je sloboda percepcije. Ona je namjera. To je duh, preokret misli u čudesno, to je čin posezanja izvan naših granica i dodirivanje nezamislivog.“itd… Spominje se i u romanu Celestinsko proročanstvo; „… slučajnosti se zbivaju sve češće i češće, i kad se tako dogode, djeluju na nas više nego što bi se očekivalo od čistog slučaja. Osjećamo kao da su predodređeni, kao da nam životom upravlja neka neobjašnjiva sila.“, „Ta je svjesnost svakako već doživljavana i opisivana i prije…. tijekom cijele povijesti, pojedinci su bili svjesni tih neobjašnjivih podudarnosti i da to zamjećivanje leži u pozadini mnogih velikih pokušaja u filozofiji i religiji. Ali je sada razlika u broju. Po svećeniku, promjena se zbiva sada zbog broja pojedinaca koji to iskustvo doživljavaju istodobno i zajedno.“ Ili „Ali za sve veći broj ljudi, ova će svijest postati iskustveno stvarnom, jer ti će ljudi iskusiti bljeskove i kratke uvide u to stanje svijesti tijekom svog života. U rukopisu je pisalo da je to iskustvo ključ za rješavanje ljudskih sukoba u svijetu, jer za vrijeme takvih iskustava energiju primamo iz drugog izvora – izvora koji ćemo vremenom naučiti koristiti po volji.“ Itd…Namjera je ono što nas pokreće, što nas čini i ispunjava. Namjera je ono što pokreće cijeli Univerzum, samog boga i boga u čovjeku (Atmana), sve do onog trenutka dok ga ne s(pre)poznamo i onda krećemo u druge pustolovine. Namjera je životna sila. Da ne bi bilo nesporazuma kod neupućenih, pa ću odmah razjasniti neke stvari. Neki bi mogli pobrkati želju i namjeru i staviti ih u isti koš. Postoje razlike i ukratko ću ih objasniti onako kako to voli naš um-definicijama. Želja je potreba za posjedovanjem koja potječe od ega dok je namjera potreba za samo ispunjenjem i samospoznajom. Želja je potreba ega da potvrdi svoje postojanje i potvrda da oblikuje svoj identitet, npr: želja za prosvjetljenjem – on već tom željom postaje bolji od drugih u svojim očima jer teži prosvjetljenju, višem cilju. Želja uvijek potječe zbog utjecaja iz vana i uz veliku buku misli i emocija, dok namjera uvijek potječe iz nutrine i dolazi sa mirom i unutrašnjom tišinom. Želja je zarobljena u vremenu, dok namjera postoji samo sada, itd… No detaljnije o tome nekom drugom prilikom.

Za kraj, ovo što ću napisati, možda će vam se činiti izlizanim, umišljenim, nešto slično ste mogli pročitati u knjigi Barbare Marciniak, no, da nisam vidio nevidljivo i dodirnuo nedodirljivo, ne bih ovo mogao napisati čiste savjesti. Ovo bih mogao napisati i da nisam vidio ono što sam vidio, ali tada mi srce ne bi bilo čisto, tada bi se moje srce premišljalo i kolebalo. Tada bi moj um mislio: „nisam li možda pretjerao, ne zvuči li ovo previše umišljeno? i sli.“. Ali, srce mi je čisto, pa zato zadnja poruka Ratnika Svjetlosti u ovom ciklusu je:

Vi se niste na ovoj planeti našli slučajno. Vi niste do ovih riječi došli slučajno. Ove riječi su napisane za vas, za Ratnike Svjetlosti. Za vas hrabre, koji ste se usudili doći ovdje i pohrvati se sa izazovima života. Vi znate što jeste. Nemojte u to sumnjati jer potraga vas može odvesti do vašeg odredišta. Vi jeste mi, mi jesmo vi, mi smo jedno, mi smo jedna velika obitelj, mi smo porodica svijetlosti. Znamo da vam zna biti teško i da se promjene čine spore. Ali vi se sada udružujete i povezujete i tako jedni druge jačate. Tako vi pomažete jedni drugima da se ne osjećaju sami. Iz našeg kuta gledanja, vi izrastate u divove. O vama se priča i piše na drugim planetima. Ovaj Svemir pun je života kao mravinjak. Dozvolite drugima, na drugim planetima, da kada pričaju o vama neka te priče budu graciozne i veličanstvene. Ostavite tragove svijetlosti na ovoj planeti za vječnost. Neka te priče jednog dana izrastu u legende. U legende o čuvarima svijetlosti, informacijama i ljubavi na jednom biseru, na jednoj planeti. Jer vi to i jeste, vi ste čuvari, vi ste Ratnici Svijetlosti“.

 

Uvod iz knjige “Poruke Ratnika Svjetlosti”  Ivan Žganec

Knjigu možete besplatno skinuti na: http://www.sendspace.com/file/5yhyxs

Comments are closed.