Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

osho 3Donosimo vam poglavlje ‘Razbijanje ljuske ega’ iz knjige ‘Biti u ljubavi’ indijskog mistika Osha. Ljubav je jedina religija, jedini misterij koji treba proživjeti i razumjeti. Kad shvatite ljubav, shvatili ste sve mudrace i sve mistike svijeta – govorio je Osho. No ego nas priječi da iskusimo blaženstvo stvarne ljubavi jer on u ljubavi umire, prestaje postojati.

Preneseno sa: sensaklub.hr

Uvijek sam se čudio brojnim ljudima koji su dolazili k meni govoreći da se plaše ljubavi. Što je strah od ljubavi? On se javlja kad uistinu volite nekoga, jer tada vaš ego počinje odumirati i rastvarati se. S egom ne možete voljeti. Ego postaje prepreka, a kad želite otkloniti prepreku između sebe i druge osobe, ego kaže: „To je moja smrt. Pripazi!“

Smrt ega nije i vaša smrt. Smrt ega vam zapravo pruža šansu za život. Ego je tek mrtva kora oko vas koju treba razbiti i odbaciti. Nastaje sama od sebe, kao kad se putniku skuplja prašina na odjeći i tijelu te se mora okupati da bi se oslobodio prašine. Dok se krećemo kroz vrijeme skuplja se prašina naših iskustava, znanja, života koji smo proživjeli, prašina prošlosti. Ta prašina pretvara se u ego. Gomila se i pretvara u koru koja vas okružuje, koju morate raskinuti i odbaciti. Čovjek se svakoga dana mora kupati, zapravo svakoga trenutka, kako ta kora nikada ne bi postala zatvor.

Da bismo razumjeli njegove korijene, bilo bi korisno saznati odakle ego dolazi. Mladunče se rađa posve bespomoćno, osobito ljudsko mladunče. Ne može preživjeti bez tuđe pomoći. Većina potomaka životinja, stabala i ptica može preživjeti bez roditelja, bez društva i bez obitelji. Čak i ako mu je ponekad potrebna pomoć, to razdoblje traje jako kratko, od nekoliko dana do najviše nekoliko mjeseci. No, dijete je tako bespomoćno da godinama ovisi o drugima. Tu treba tražiti korijen ega.
Zašto bespomoćnost stvara ljudski ego? Dijete je bespomoćno, ovisi o drugima, ali neuki um djeteta tu ovisnost tumači kao da je ono u središtu čitavog svijeta.

Dijete misli: „Kad god zaplačem, majka odmah dođe k meni. Kad god sam gladan, samo joj to trebam pokazati i podojit će me. Kad god sam mokar, dovoljno je da malo zaplačem pa netko dolazi i promijeni mi pelene.“ Dijete živi poput cara. Zapravo je apsolutno bespomoćno i ovisno, a majka i otac, obitelj i skrbnici pomažu mu da preživi. Oni ne ovise o djetetu, nego dijete ovisi o njima. No, um djeteta takvu situaciju tumači kao da je ono središte čitavog svijeta, kao da čitav svijet postoji samo zbog njega.

Djetetov je svijet u početku posve ograničen. Pripada mu majka koja brine o njemu, a na rubu tog svijeta je i otac. To je djetetov čitav svijet. Ti ljudi vole dijete. A dijete postaje sve egoističnije. Smatra da je središte sveukupnog postojanja i na taj se način stvara ego. Ego nastaje zbog ovisnosti i bespomoćnosti.

Djetetova stvarna situacija zapravo se posve razlikuje od onoga što ono smatra. Nema nikakvog stvarnog opravdanja za stvaranje ega. No, dijete je apsolutno neuko i nije sposobno shvatiti složenost situacije. Ne zna da je bespomoćno, nego misli da je diktator! Zbog toga će čitavog života pokušati ostati diktator. Postat će Napoleon, Aleksandar Veliki, Adolf Hitler – kao što su svi vaši predsjednici, premijeri i diktatori svi posve djetinjasti. Pokušavaju postići ono isto što su imali kao djeca. Žele biti središte čitavog postojanja. Svijet bi trebao živjeti i umirati u skladu s njima. Cijeli je svijet njihova periferija, a oni su njegovo središte. U njima je skriven sam smisao života.

Dijete, dakako, po prirodi takvo tumačenje smatra ispravnim, jer kad ga majka pogleda, u njezinim očima vidi da je smisao njezina života. Kad otac dođe kući, dijete osjeća da je smisao očevog života. To traje tri ili četiri godine, a prve godine života su najvažnije. U čovjekovu životu nijedno razdoblje više neće imati takav potencijal. Psiholozi tvrde da je nakon prve četiri godine dijete gotovo potpuno. Uspostavljen je obrazac doživljavanja svijeta. Tijekom ostalog dijela života taj se isti obrazac ponavlja u različitim situacijama. Do sedme godine djetetovi su stavovi utvrđeni, a ego utemeljen. Tada izlazi u svijet, a onda se posvuda susreće s milijun problema!

Kad jednom iskoračite iz kruga obitelji, javljaju se problemi, jer se nitko više ne bavi vama na onaj način na koji se bavila majka, nitko se o vama ne brine onako kako se brinuo otac. Umjesto toga posvuda nailazite na ravnodušnost, a to vrijeđa ego.
No, obrazac je uspostavljen. Bez obzira na to donosi li mu to bol ili ne, dijete više ne može promijeniti obrazac, jer je on postao nacrt njegova bića. Igrat će se s drugom djecom i pokušavati ih nadvladati. Krenut će u školu i pokušati nadvladati drugu djecu, postati prvi u razredu, postati najbolji učenik. Možda vjeruje da je nadmoćan, ali otkriva da i druga djeca vjeruju isto. Javlja se sukob, budi se ego, dolazi do sukoba i borbi.

Tako to postaje priča vašega života: okruženi ste milijunima ega koji su slični vašem egu i svi pokušavaju kontrolirati, manipulirati i dominirati – uz pomoć bogatstva, moći, politike, znanja, snage, laži, glume, licemjerstva. Svi pokušavaju dominirati čak i u religiji i moralu kako bi ostatku svijeta pokazali: „Ja sam središte svijeta.“ To je korijen svih problema među ljudima. Zbog takve ideje uvijek ste u sukobu s drugima. Drugi ljudi vam nisu neprijatelji, nego su svi slični vama i svi ste u istoj kaši. Situacija je ista za sve ljude, jer su svi odgojeni na isti način.

Na Zapadu postoji škola psihoanalize koja tvrdi da bi djecu trebalo odgajati bez prisutnosti očeva i majki, jer inače u svijetu nikada neće biti mira. Ne slažem se s njima, jer tada djeca ne bi bila nikako odgojena! Postoji zrnce istine u tvrdnji tih psihologa, ali to je jako opasna ideja. Ako se djeca odgajaju u dječjim domovima, bez očeva i majki, bez imalo ljubavi, okružena potpunom ravnodušnošću, možda neće imati poteškoća s egom, ali će imati drugih, još štetnijih i opasnijih problema.

Ako dijete raste u potpunoj ravnodušnosti, neće imati nikakvog središta. Bit će zbunjeno, nespretno, neće znati tko je. Neće imati identitet. Bit će uplašeno i neće biti u stanju nijedan jedini korak napraviti bez straha, jer ga nitko ne voli. Dakako, neće imati ego, ali bez ega neće imati ni središta. Takvo dijete neće postati Buddha, samo će biti tupo i osakaćeno i uvijek u strahu.

Ljubav je potrebna, jer zbog nje postajete smioni, zbog nje se osjećate prihvaćeni, znate da niste beskorisni i da nećete završiti odbačeni. Ako se djeca odgajaju bez ljubavi, istina je da neće imati ego. U njihovu životu neće biti tako mnogo borbe i sukoba koliko ih ima kad imaju ego. No, uopće neće biti u stanju zauzeti se za sebe. Uvijek će bježati od svih i skrivati se u špilji vlastitoga bića. Neće biti novi Buddhe, neće zračiti vitalnošću, neće imati središta, neće se osjećati ugodno i kao kod kuće. Jednostavno će biti ekscentrični, izbačeni iz centra. Ni to ne bi bila dobra situacija. Zbog toga ne podržavam te psihologe. Njihov bi pristup stvarao robote, a ne ljudska bića, a roboti, dakako, nemaju problema. Ili bi možda stvarali ljudska bića sličnija životinjama.

Takvi ljudi ne bi patili od tjeskobe, od čireva na želucu, od raka, ali to nije vrijedno truda ako znači da ne možete izrasti do više svijesti. Došlo bi do propadanja i do regresije. Dakako, ako postanete životinja manje biste patili od tjeskobe, jer biste bili manje svjesni. Kad biste postali stijena ili kamen, uopće ne biste patili od tjeskobe, jer u vašoj nutrini ne bi bilo nikoga tko bi mogao osjećati tjeskobu i nelagodu. Ali to nije vrijedan cilj. Čovjek treba biti sličan Bogu, a ne kamenu. Treba imati apsolutnu svijest, a ipak se osloboditi briga, tjeskoba i problema. Treba uživati u životu poput ptice, slaviti život poput ptice i pjevati poput ptice, ali ne putem regresije, nego izrastanjem do optimalne razine svijesti.

U djetetu se stvara ego i to je prirodno, tu ništa ne možemo napraviti. To moramo prihvatiti. No, kasnije više nema potrebe za egom. Ego je potreban u početku da bi dijete imalo osjećaj da je prihvaćeno, voljeno i dobrodošlo, da je pozvan gost, a ne slučajni prolaznik. Otac, majka, obitelj i toplina koja okružuje dijete pomažu mu da izraste snažno, da bude ukorijenjeno i uzemljeno. Ego je potreban, jer mu pruža zaštitu. Ego je pozitivan, jer predstavlja ljusku koja čuva sjeme. No, ljuska ne bi smjela postati ono najvažnije, inače će sjeme odumrijeti. Ako zaštita traje predugo, pretvara se u zatvor. Treba štititi dijete dok je zaštita potrebna, a kad dođe trenutak da tvrda ljuska sjemena istrune u tlu, trebala bi prirodno odumrijeti tako da sjeme može proklijati i da se može roditi život.

Ego je samo zaštitna ljuska, a djetetu je potrebna jer je bespomoćno. Djetetu je potrebna jer je slabo, jer je ranjivo i jer ga okružuju milijuni sila. Potrebna mu je zaštita, dom, baza. Čitav svijet može biti ravnodušan prema djetetu, ali dijete se uvijek može okrenuti svome domu, jer zna da je ondje važno.

No, uz ego dolazi i važnost. Dijete postaje egoistično, a s takvim egom se pojavljuju svi problemi s kojima se suočavate. Ego vam ne dopušta da se zaljubite. Ego bi volio da vam se svi predaju, ali ne dopušta da se vi predate bilo kome, a ljubav se rađa tek kad se vi predate. Ako prisiljavate nekoga da vam se preda, to je loše i razorno. To nije ljubav. A ako nema ljubavi, u vašem životu neće biti topline, u njemu neće biti poezije. Život bi vam mogao biti puka proza, matematičan, logičan, racionalan. No, kako čovjek može živjeti bez poezije?

Proza i racionalnost su dobre stvari, potrebne su i korisne, ali ako život proživljavate samo kroz razum i logiku, on nikada ne može postati slavlje i radost. A ako život nije radostan, postaje dosadan. Poezija je potrebna, ali da biste je imali, morate se predati. Morate odbaciti ego. Ako to možete učiniti, ako ga se možete otarasiti barem na nekoliko trenutaka, u vašem će se životu pojaviti bljesak ljepote i božanstva.

Ako nema poezije, ne možete uistinu živjeti, možete samo egzistirati. Ljubav je poezija. Ako ne možete doživjeti ljubav, kako se možete moliti, meditirati, biti svjesni? Tada je to gotovo nemoguće. Ako ne posjedujete meditativnu svjesnost, ostat ćete samo tijelo, nikada nećete biti svjesni svoje skrivene duše. Te vrhunce možete dosegnuti samo kroz molitvu, duboku meditaciju i tišinu. Ta molitvena tišina, ta meditativna svjesnost najviši su vrhunac iskustva, ali dveri prema njima otvara ljubav.

Karl Gustav Jung je nakon čitavog životnog vijeka provedenog u proučavanju tisuća ljudi, tisuća slučajeva oboljelih ljudi, psihološki osakaćenih, psihološki zbunjenih, rekao da nikada nije susreo duševno bolesnu osobu stariju od četrdesete godine čiji stvarni problem nije duhovne prirode. U životu postoji ritam, a nakon četrdesete godine života budi se nova dimenzija, duhovna. Ako se prema njoj ne možete ispravno postaviti, ako ne znate što trebate napraviti, razboljet ćete se, postat ćete nemirni. Sveukupan ljudski razvoj predstavlja kontinuitet. Propustite li jedan korak, kontinuitet se prekida. U djetetu se razvija ego, a ako nikada ne nauči odbaciti ego, tada ne može voljeti, s nijednom osobom ne može se osjećati ugodno. Ego je neprestano u sukobu. Vi možete mirno sjediti, ali ego se neprestano bori, pokušava naći način na koji bi dominirao drugima, postao diktator, postao vladar svijeta.

To posvuda stvara probleme. U prijateljstvu, seksu, ljubavi, u društvu – vi ste posvuda u sukobu. U sukobu ste čak i s roditeljima koji su vam dali taj ego. Rijetko se kad događa da sin oprosti ocu, da žena oprosti majci. To je jako rijetka pojava.
Georgij Gurdijev je na zidu prostorije u kojoj se sastajao s ljudima imao napisanu rečenicu. Ta je rečenica glasila: „Ako se niste pomirili s ocem i majkom, tada otiđite. Ja vam ne mogu pomoći.“ Zbog čega? Zato što problemi počinju s njima i s njima ih se mora razriješiti. Zbog toga sve stare tradicije govore, volite svoje roditelje, poštujte ih što više, jer iz toga izrasta ego, to je tlo na kojemu raste. Razriješite te probleme, inače će vas posvuda proganjati.

Psihoanalitičari su došli do zaključka da se sav njihov rad svodi na to da vas vrate do problema koji su nastali između vas i vaših roditelja te da ih nekako pokušaju riješiti. Ako uspijete razriješiti sukob s roditeljima, mnogi drugi sukobi jednostavno će nestati, jer se temelje na tom istom, temeljnom sukobu.

Primjerice, muškarac koji nije u dobrim odnosima s ocem nikada ne može biti u dobrim odnosima sa šefom na poslu, jer šef je očinski lik. Mali sukob s roditeljima uvijek se odražava u svim vašim odnosima. Ako niste u dobrim odnosima s majkom, ne možete biti u dobrim odnosima ni sa suprugom, jer ona predstavlja ženski rod. Ne možete biti u dobrim odnosima ni s jednom ženom, jer vaša je majka prva žena, ona je prvi model žene. Gdje god susretnete ženu, to je vaša majka, i suptilni odnos s majkom se nastavlja.

Ego se rađa u odnosu s ocem i majkom, i preko njih se trebate pozabaviti njime. Inače ćete i dalje sjeći grane i lišće stabla, ali korijen nećete ni dodirnuti. Ako ste riješili stvari s ocem i majkom, to znači da ste sazreli. Tada više nema ega. Tada razumijete da ste bili bespomoćni, da ste ovisili o drugima, da niste bili središte svijeta. Zapravo, bili ste posve ovisni i niste mogli preživjeti na drugi način. Kad to shvatite, ego malo-pomalo blijedi, a kad više niste u sukobu sa životom, kad se oslobodite i postanete prirodni, opuštate se. Lebdite. Tada svijet više nije ispunjen neprijateljima, nego je čitav svijet obitelj, organska cjelina. Svijet nije protiv vas i možete teći sa strujom. Kad shvatite da je ego besmislica, da ne postoje temelji za njegovo postojanje, da je on tek dječji san pogrešno shvaćen zbog neznanja, tada se potpuno oslobađate ega.

Neki mi ljudi dolaze i pitaju me: „Kako se mogu zaljubiti? Postoji li način da se zaljubim?“ Kako se zaljubiti? Zanima ih način, metoda, tehnika.
Ne razumiju što traže. Zaljubljivanje je stanje u kojemu ne postoji način, metoda ili tehnika. Kad se zaljubite, više niste onaj koji kontrolira, nego se jednostavno predajete. Zbog toga jako razumni ljudi tvrde da je ljubav slijepa. Ljubav je jedino oko, jedini vid, ali oni tvrde da je ljubav slijepa, a ako se zaljubite pomislit će da ste poludjeli. Razumnoj osobi ljubav izgleda poput ludila, jer um vješto manipulira. Umu se svaka situacija u kojoj izgubi kontrolu doima opasnom.

 No, postoji svijet ljudskoga srca, postoji svijet ljudskoga postojanja i svijesti u kojemu nijedna metoda nije moguća. Na materiju možemo primijeniti tehnologiju, ali na području svijesti tehnologija ne djeluje, kao ni kontrola. I samo nastojanje da nečim kontrolirate ili nešto napravite egoistična je.
Preneseno sa: sensaklub.hr
Previous post Pedijatrica Nada Jurinčić: “Stvoritelj je Čovjeku dao pravo na slobodu izbora, a vi mu ga kolege liječnici oduzimate. To je zastrašujuće!”