Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

Nova vizija 8U određenom trenutku našeg procesa prisjećanja, nakon pažljivog promatranja, propitivanja i opažanja, neizbježno dolazimo u stanje unutarnje jasnoće u kojem se nekako pred nama iskristalizira jasna i nedvojbena spoznaja da je jedina istinska prepreka našoj slobodi naš vlastiti strah! Strah koji proizlazi iz pogrešnog uvjerenja o tome tko mi jesmo.

Jednom kad smo oljuštili sve one površinske “slojeve luka” kojima je obloženo naše istinsko sebstvo, dolazimo do sloja koji je toliko tanak i varljiv da ga na prvi pogled nismo u stanju ni zamijetiti. Dolazimo u fazu u kojoj nam se čini da smo došli do kraja. No, čak i nakon što smo shvatili da nismo ego, ipak, nešto ostaje zbog čega sebe nastavljamo doživljavati kao osobu! Nešto zbog čega se nastavljamo duboko poistovjećivati s okolnostima i reagirati na njih. Duboko u naš um usađena je ideja da smo mi zasebne individue s identitetom koji je odvojen od svega ostaloga. To je ona najtanja i najneprimjetnija ovojnica presvučena preko našeg sebstva zbog koje gubimo iz vida svoju istinsku prirodu i zbog koje u suštini patimo. Čak i kad za sebe kažemo da smo duša, a ne ego, to je opet neka vrsta zasebnog identiteta koji je stvoren od uma koji po prirodi sve mora dijeliti, definirati i svrstavati u određene kalupe! No, ostaje činjenica da se i usprkos tome što smo na mentalnoj razini prepoznali i raskrstili s egom, nešto poistovjećuje na jednom najsuptilnijem nivou s tijelom. Strahovi su i dalje pristuni, tuga i tjeskoba se ipak još pojavljuju.

Stoga, da bismo uistinu mogli živjeti slobodno, moramo najprije umrijeti kao osoba! Umrijeti dok smo još živi. Što to u suštini znači? Moramo jednostavno zaboraviti na sebe i svoj osjećaj samovažnosti i odbaciti svoje vezanosti. Odbaciti osobu ne znači zanijekati svoju individualnost i jedinstvenost, to jednostavno znači ne ograničavati se isključivo na nju i ne ostati zarobljenikom njezinih ograničenja. Umrijeti kao osoba ne znači izgubiti ljudskost i postati bezosjećajan, neosjetljiv ili hladan prema svemu, poput zombija. Upravo suprotno. To znači odbaciti sve ono što nas zadržava i sputava da živimo i djelujemo u skladu sa svojom vlastitom istinom, sa istinskom prirodom našeg bića koja je Ljubav.

Jer, jednog dana će sve ovo što vidimo oko sebe, sav ovaj veličanstveni san života i priče koje smo stvorili oko svog identiteta nestati jednako onako kako su se i pojavile. Sve prolazi, sve dolazi i odlazi. Ništa ne možemo zadržati, čak ni ovo tijelo preko kojeg to sve doživljavamo i iskušavamo. Što je ono što burno u nama reagira na ovu spoznaju? Tko je onaj komu se stišće grlo i komu se trenutačno napune oči suzama od same pomisli na to? Tko je onaj koji osjeća da je suočavanje s tom istinom više nego što može podnijeti? Tko je onaj koji odvraća pogled i koji osjeća da se ne može suočiti s tom istinom? Tko je onaj koji želi pobjeći? Tko je onaj koji bi najradije sve to zadržao i ovjekovječio? Tko je onaj koji misli da će biti izgubljen bez toga? Tko je onaj koji u suštini duboko pati zbog toga? Može li TAJ biti JA? To je ono što trebamo ispitati. I to je uistinu neprocjenjiva prilika za svakoga od nas. Ispitati to sada, dok smo još ovdje, posvetiti se tome istinski i duboko. Ući u to i pozabaviti se tom najvećom zagonetkom.

Iako se odgovor čini toliko intiman nama samima da se odmah poistovjećujemo s tim dijelom sebe, ipak je “nešto prije” svjesno čak i toga! Mi smo svjesni prisutnosti toga “dijela nas” koji se boji prolaznosti, zar ne? Samim time što smo u stanju zamijetiti i primijetiti čak i tako nešto neuhvatljivo i suptilno kao što je to, znači da smo to prepoznali kao nešto odvojeno od sebe, kao ono što nismo “izvorno” mi. Jer, kad bismo to bili mi, kada bi to bila istina našeg bića, to bi značilo da smo mi strah, a ne oni kojima se strah “događa”, zar ne?

Jer, svakog dana umire na tisuće ljudi. Upravo ovog trenutka, dok ovo čitate, posvuda u svijetu netko napušta ovaj san i umire kao osoba. I nama je to sasvim prirodno, zapravo, naš život se nastavlja i dalje sasvim nesmetano, štoviše, čak nismo ni svjesni njihovog odlaska, jer ih nismo “osobno” poznavali. Kad nam kažu da je netko koga nismo osobno poznavali, umro, mi to prihvaćamo kao takvo, kao neminovnost života, kao još jednu informaciju u nizu i nastavljamo dalje sa svojim bivanjem. Ona nema opipljivog utjecaja na nas. Ništa se nije dogodilo. Kad umre osoba koju smo tek površno poznavali, netko koga znamo samo po viđenju, osjećamo simpatiju ali opet nas to dublje ne potresa. Kad umre netko od naših poznanika, osjećaj gubitka je već jači. Tada se nakratko zamislimo nad svime, barem za trenutak. Kad umre netko od naših prijatelja, već smo duboko potreseni, a kada odu najbliži članovi naše obitelji, naš život potpuno gubi smisao i mi se osjećamo izubljenima i gorko patimo. Međutim, smrt nekoga meni bliskoga za vas nema takvo sentimentalno značenje kakvo ima za mene i obrnuto, zar ne? Znači li to da ste vi samim time automatski bezosjećajni ili emocionalno nezreli ili zaostali? Ne. Jednostavno, niste razvili vezanosti, niste stvorili ovisnost.

Kad na ovakav način, iz pozicije nepristranog promatrača sagledate sve to, shvaćate da smrt kao takva nikada nije problem za osobu koja umire, nego za onoga koji ostaje! Tragedija smrti je u onom koji ostaje, u onom koji je razvio duboku vezanost za osobu koja je “otišla”. Onaj nad kime mi plačemo na sprovodima u suštini nikada nije dotična osoba koja je umrla, mi se plačemo i tugujemo sami nad sobom, nad vlastitim osjećajem gubitka! To je zapravo vrhunska sebičnost koja proizlazi iz dubokog neznanja i pogrešnog shvaćanja istinske prirode našeg vlastitog identiteta. Jer da nije tako, onda se na sprovodima ne bi veličala i potvrđivala nečija smrt, nego bi se slavio njezin život. Ako smo to u stanju uvidjeti iskreno i čisto, bez prosuđivanja, onako kako je, to je prvi korak kojeg možemo poduzeti u našem vlastitom procesu odbacivanja osobe! I to je od neprocjenjive vrijednosti za naš život. Jer, koliko god to nama bolno zvučalo i činilo se neprihvatljivim, svemu mora biti dana sloboda da jednostavno dođe i ode kad želi! Jedino to je istinska Ljubav. Ako to ne možemo učiniti, ako nismo spremni dopustiti svemu što dođe da i ode, onda to nije Ljubav nego strah. Ljubav nije emocija koja nas veže za određene osobe, mjesta ili događaje. Samo strah od gubitka “određenog načina na koji smo navikli doživljavati ili izražavati ljubav” je ono što veže. Sama Ljubav je sloboda, uvijek ista. To je stanje bivanja. Ljubav nije ovisna ni o čemu. Ona nije tužna, nije ljuta, nije posesivna, nije vezana. LJUBAV jednostavno jest, uvijek potpuna, dovoljna i samodostatna u svojoj prirodnosti. Jedino posredstvom medija tijela i uma prividno dolazi do njezine degradacije i zaborava te istine. Ali to nije stvar Ljubavi, nego isključivo medija kroz koji se izražava. To je vrlo slično sljedećoj situaciji. Ljubav je poput savršene simfonije. Ali ako iz instrumenta ne izlazi savršena simfonija, to ne znači da sa simfonijom nešto nije u redu, nego sa instrumentom!

Stoga, trebamo se prije svega zapitati i uistinu vidjeti, može li strah biti istina našeg bića i zašto se uopće bojimo? Što je u korijenu našeg straha? Bojimo se jer smo duboko uvjereni da je ono što mi jesmo u svojoj ukupnosti ograničeno isključivo na osjećaj osobe i da izvan toga ne postoji ništa drugo! Ništa drugo nismo upoznali pa zbog toga vjerujemo da smo samo to. Strah je jedino posljedica vjerovanja i duboke vezanosti za osobu koja je podložna promjeni i prolaznosti. No osoba je, u suštini, misaona mentalna struktura nastala kao posljedica zaborava i identifikacije svijesti prilikom njezinog međudjelovanja s tijelom!

To je, u suštini, vrlo slično situaciji sa glumcima koji su popularnost stekli godinama glumeći samo jednog lika, poput Eda O’Neila koji je glumio Al Bundyja u “Bračnim vodama” ili Davida Jasona koji je glumio Del Boya u “Mućkama”. Naravno, oni sami, kao i svi oko njih, znaju da su oni samo glumci u seriji i svjesni su da glume, ali zamislimo na trenutak situaciju u kojoj bi oni sami to zaboravili? Što bi se dogodilo? Njihovi pravi životi bi pali u drugi plan, a oni bi postali previše vezani za ishod radnje serije i samim time bi se počeli ponašati u skladu s ulogama svojih likova, zar ne? Malo bi se previše uživjeli u njih. Bojali bi se, primjerice, hoće li im se oštetiti auto, ili će njihov posao propasti ili nešto treće. Počeli bi previše pridavati pažnju ishodu radnje. Tada bi ono, što je izvorno započelo kao projekt zabave i igre, postalo noćna mora puna patnje i neizvjesnosti, zar ne? Dakle, ne radi se o tome da oni kao ljudi nisu stvarni, nego je problem samo u tome što život njihovih uloga nije stvaran, iako je moguće da se oni ponašaju i održavaju njegov privid pod utjecajem vlastitog zaborava. Kad bi im netko izvana, svjestan njihove zablude, došao i rekao da se probude i da oni nisu Al Bundy i Del Boy, njihova bi reakcija bila apsolutna nevjerica praćena podsmjehom, ljutnjom ili nerazumijevanjem. Oni bi rekli:, “Tko bismo mi mogli biti ako nismo to, pa vidiš da su tu naša kuća, obitelj, trokolica, koga god pitaš u našoj okolici će ti potvrditi da smo mi oni koji kažemo da jesmo.” Jedino učinkovito što bi im posjetitelj mogao reći da ih izvuče iz njihove zablude i zaborava je da im kaže: “Prisjetite se!”, zar ne? Jer sama čin prisjećanja podrazumijeva da to čega se treba prisjetiti već postoji, da je već tu!

Samospoznaja ili prisjećanje je jednostavnim rječnikom rečeno izgaranje u nama svega što nije LJUBAV! To nije putovanje prema NEGDJE ili dosezanje NEČEGA, to je zapravo samo skidanje dugogodišnjih nakupina i taloga uvjetovanosti s onoga što je već OVDJE!

Jednom kada to jasno uvidimo, da nas taj veo osobne identifikacije i strah od ranjivosti osobe sprječavaju da živimo svoju istinu, postat će nam jasno da svoju pozornost moramo usmjeriti prema

korijenu svih strahova – OSOBI! Jer, to je ionako nešto s čime ćemo se prije ili kasnije morati suočiti. Zašto to onda vječno odgađati? Zašto cijeli život provesti kao zarobljenik vlastitih strahova?

To je poput bilo koje druge ovisnosti. Prvo je potrebno uvidjeti da postoji ovisnost. Ovisnost o osobi, njezinim vezanostima i strahovima. Bez toga, ni njezino nadilaženje nije moguće. Tek nakon toga može započeti proces odvikavanja!

A kako započeti taj proces? Tako da zaronimo u svoj strah! Tako da se suočimo s njime u potpunosti, jedan na jedan, bez mogućnosti bijega. Trebamo prestati bježati pred olujom straha uvijek tražeći privremene zaklone i skloništa i pustiti da dođe u svoj svojoj silini. Neka dođe. Kad se pojave misli koje u vama uzrokuju

iznimno snažnu i intimnu reakciju poput tjeskobe, osjećaja panike, grčenja ili bezizlaznosti, nemojte bježati od njih i pokušavati ih suzbiti misleći o nečem drugom. Ne, prihvatite ih, potpuno. Preuzmite na sebe svu gorčinu, svu tjeskobu, svu tugu, sav užaš i bol koju nose sa sobom i provjerite možete li izdržati, možete li opstati i što se s vama događa dok to iskušavate. Kada vas takve misli počnu opsjedati, krenite odmah u njihovu srž, ravno do dna. Zapitajte se: “Čega se ja tu zapravo najviše bojim? Što vjerujem da ću u tom slučaju izgubiti?”. Zamislite najgori mogući scenarij svog vlastitog straha i suočite se sa svim neugodnim osjetima i emocijama koje bi takva situacija u vama izazvala. Budite toliko hrabri da ovdje i sada, koliko god je to u vašoj mogućnosti, osjetite stvarnost te situacije, da se uživite u nju potpuno, kao da se već dogodila. Kao da se taj vaš najveći strah obistinio upravo sada. Neka vas groznica trese.

Da, groznica je bez sumnje neugodno i bolno iskustvo, ali shvaćate da je, koliko god neugodno bilo, jednako tako i neophodno kako biste se oslobodili ovisnosti. Jer, groznica je reakcija tijela koja se javlja kao posljedica uskraćivanja poriva za zadovoljavanjem ovisnosti. Ako se ne suočimo sa strahom, cijeli ćemo život bježati pred njim zastrašeni njegovom snagom i veličinom i samim time propustiti priliku da postanemo svjesni naše vlastite snage i veličine.

Šri Yukteshwar je jednom prilikom rekao: “Pogledaj strahu u oči i on će nestati!” Kako beskrajno jednostavna istina.

Naravno, ne treba ništa siliti ili umjetno izazivati takva stanja. Život će vas sam pripremiti na to, dovodeći vam određene situacije i okolnosti koje će vam poslužiti kao ogledalo, koje će vam poslužiti kao putokazi i dati vam do znanja što trebate učiniti. Vi jedino trebate biti otvoreni prema tome, trebate promatrati, osluškivati i sagledavati i shvatit ćete poruku. Život je naš najveći učitelj u suštini, i njegove lekcije su iskonske, temeljne. On nas uči i podsjeća u svakom trenutku, naša je odluka hoćemo li što naučiti iz toga. Vaše jasno i nepristrano promatranje samih sebe, vaših obrazaca ponašanja i razmišljanja će spontano prouzročiti da svi ti skriveni i potisnuti strahovi izađu na površinu i oslobode se. Vi ćete ih jasno moći raspoznati. Dok će izvirati, oni će na površini stvarati velike valove i uzburkanost, ali to je privremeno. To je dio procesa. Kad god se pojave, nemojte ih gurati u stranu. Uronite u njih. Nije važno koliko puta se oni pojavili ili koliko snažni bili. Samo ih promatrajte i “odležite”. Što je ono što ostaje nakon što svi ti olujni naleti ogromne tuge, straha od smrti, straha od prolaznosti ili bilo kakve boli i povrede prođu i istroše se? Što je svjedok njih?

Ono što će se dogoditi kao posljedica ovakvog suočavanja sa strahovima je to da ćete otupjeti oštricu svog straha i uvidjeti da između vas i vašeg straha postoji jedan međuprostor kojeg sve do sada možda niste bili ni svjesni. Postat će vam jasno da strah nije nešto izvan vas. Možda ste primijetili da nikako ne možemo umiriti naš strah nikakvim izvajnskim trikovima, nikakvim sredstvima za smirenje ili lijekovima, jer on je naša vlastita kreacija! Nakon što djelovanje tih sredstava prođe, strah je opet tu. Ništa se nije promijenilo. Odlučno suočavanje sa strahovima će vam pomoći utoliko što ćete postati svjesniji VAŠE istinske uloge u svemu tome.

Da bi strah mogao biti VELIK vi morate biti “manji” od njega. Vi morate VJEROVATI u njegovu stvarnost da bi on bio stvaran! Ali u suštini, ČINJENICA JE DA VI MOŽETE BITI BEZ STRAHA, ALI STRAH NE MOŽE BITI BEZ VAS! Obratite pozornost na to. Tu se krije ključ! Da bi strah mogao biti, vi mu morate dati svoju energiju, vi morate misliti! Međutim, kad ste samo u bivanju, straha nema, jer nema ničega što bi ga napajalo i hranilo, ne može pronaći svoje uporište, nema se za što zakvačiti. Ideja o osobi je pogonsko gorivo straha. Jedino u mislima postoji strah. Da bismo se bojali, moramo misliti! To je razlog zbog kojeg nam se čini da nikako ne možemo pobjeći od svog straha. Kad god pomislimo na njega, on je već tu, savim blizu nas, prateći nas vječno poput sjene i ucjenjujući nas prijetnjom svog vlastitog ostvarenja! Također je zanimljivo primijetiti da je u korjenu svakog straha ucjena. Vjerojatno ste primijetili da se bojimo uvijek za ono do čega nam je najviše stalo, zar ne, onoga za što smo se duboko vezali. Strah nas nikada ne može ucijeniti s nečime do čega nam nije stalo. Jer, kako možemo doživjeti nešto kao osobno i tragično kada nema osobe koja bi to mogla doživjeti? Tragedija zahtijeva osobnu identifikaciju.

Međutim, jednom kad shvatite da u konačnici ne možete zadržati ovo tijelo koje je samo po sebi preduvjet da biste preko njega doživjeli iskustvo ovog fizičkog postojanja, vaši se cjelokupni prioriteti mijenjaju. Prestajete život doživljavati u tolikoj mjeri kao sredstvo za ostvarivanje osobnih ciljeva i postignuća i počinjete ga sagledavati kao priliku da svakim novim danom sve dublje rastete u spoznaji o tome tko vi uistinu jeste. Da otkrivate, promatrate, zamijećujete, istražujete i da se prisjećate. Postajete svjesni besmislenosti zgrtanja i dugoročnog ulaganja u nešto što je po svojoj prirodi privremeno, jednako kao što ste sada svjesni besmislenosti toga da cijeli svoj život posvetite održavanju kule od pijeska koju ste napravili kao dijete. Shvaćate da vaše najveće bogatstvo leži upravo u spoznaji da ništa ne možete zadržati, da ništa nije vaše, da ništa nije vječno, što vas samo po sebi oslobađa i izvlači iz rijeke uma i dovodi sve više na obalu sadašnjeg trenutka i nepovratno usmjerava vašu pozornost prema onome što ima istinsku vrijednost, prema onome što je trajno, što ne prolazi, što je istinito i tome posvećujete svoje vrijeme… A što je TO?

O tome više u nastavku…

“Razumjeti vlastiti strah je početak istinskog viđenja…” – Bruce Lee

 

Nova Vizija

 

Previous postIstinska Sreća Next postPoruke Ratnika Svjetlosti XII - Vi ste prekretnica u Spajanju Svjetova