Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

   Jedini način na koji vam se može pomoći je da se vaša mišljenja stave u pitanje. Ako ste spremni slušati i prihvatiti izazov, možete nešto učiniti, ali nitko vam ne može pomoći. A što je najvažnije od svega? Najvažnije je samoopažanje. U tome vam nitko ne može pomoći. Nitko vam ne može ponuditi postupak. Nitko vam ne može pokazati tehniku. Onoga trenutka kada pokupite neku tehniku, opet ćete biti programirani. Ali samoopažanje – promatranje samog sebe – vrlo je važno. To nije isto što i uronjenost u samoga sebe. Uronjenost u samoga sebe je zaokupljenost samim sobom, kada brinete o sebi, kada ste zabrinuti za sebe. Ja govorim o samoopažanju. Što je to? To je promatranje svega u sebi i oko sebe, u granicama mogućnosti, kao da se to događa nekome drugome. Što znači ova posljednja rečenica? To znači da ne poosobljujete ono što vam se događa. To znači da sve promatrate kao da to nema nikakve veze s vama.
Razlog zbog kojeg patite od potištenosti i tjeskobe je poistovjećivanje s njima. Kažete: “Potišten sam.” Ali to je krivo. Vi niste potišteni. Ako želite biti točni, mogli biste reći: “Trenutačno osjećam potištenost.” Ali jedva da možete reći: “Potišten sam.” Vi niste vaša potištenost. To je jedna čudna varka našeg uma, jedna čudna vrsta uobrazilje. Varate sami sebe misleći – iako toga niste svjesni – da vi jeste vaša potištenost, da vi jeste vaša tjeskoba, da vi jeste vaša radost ili ushićenost koju osjećate. “Oduševljen sam!” Zasigurno niste. Možda je oduševljenje trenutačno u vama, ali pričekajte malo, promijenit će se to; neće to trajati, nikada ne traje; stalno se mijenja, uvijek se mijenja. Oblaci dolaze i odlaze, neki od njih su crni, a neki su bijeli, neki su veliki, a neki su mali. Ako želimo slijediti analogiju, vi biste trebali biti kao nebo koje promatra oblake. Vi ste pasivan,  nepristran, distanciran promatrač. To je sablažnjivo, posebno za nekoga tko pripada zapadnjačkoj kulturi. Ne miješate se. Nemojte se miješati. Nemojte ništa “popravljati”. Gledajte! Promatrajte!
Poteškoća je u tome što se ljudi upuštaju u popravljanje stvari koje čak ni ne razumiju. Uvijek nešto popravljamo, zar ne? Nikada nam ne padne napamet da stvari ne treba popravljati. Zaista ne treba. To je veliko prosvjetljenje. Stvari treba shvatiti. Kad biste ih shvatili, promijenile bi se.

 

Svjesnost bez procjenjivanja svega

Želite li promijeniti svijet? Kako bi bilo da započnete sa sobom? Kako bi bilo da vi budete preobraženi prije toga? Ali, kako se to može postići? Opažanjem. Razumijevanjem. Bez vlastitog miješanja ili suđenja jer ono što sudite ne možete shvatiti.
Onoga trenutka kada za nekoga kažete: “On je komunist”, prestaje razumijevanje. Prilijepili ste etiketu na njega. “On je kapitalist.” Toga trenutka razumijevanje prestaje. Zalijepili ste na njega etiketu, i ako etiketa za sobom povlači slaganja ili neslaganja, tim gore! Kako ćete razumjeti ono s čime se ne slažete, ili ono s čime se slažete? Sve ovo izgleda kao neki novi svijet, zar ne? Nema suđenja, nema komentara, nema stavova: samo opažate, proučavate, gledate, bez želje da mijenjate stanje stvari, jer ako želite promijeniti stanje stvari, da bude onako kako vi mislite da bi trebalo biti, onda vaše razumijevanje prestaje. Dreser pasa pokušava razumjeti psa kako bi ga mogao naučiti da izvodi određene trikove. Znanstvenik promatra ponašanje mrava sa svrhom da prouči mrave, da što više nauči o njihovom ponašanju. Nema drugih ciljeva. Ne pokušava ih istrenirati da nešto dobije od njih. Mravi ga zanimaju, želi što više naučiti o njima. To je njegov stav. Onoga dana kada postignete takav stav, doživjet ćete čudo. Promijenit ćete se – bez napora, na pravi način. Promjena će se dogoditi, nećete se morati truditi da je postignete. Dok se život svjesnosti nastanjuje u vašoj tami, sve što je zlo nestat će, a sve ono što je dobro bit će njegovano. Morat ćete to sami iskusiti.
Ali, za to je potreban discipliniran duh. A kada kažem discipliniran, ne govorim o naporu. Govorim o nečem drugom. Jeste li ikad proučavali nekog sportaša. Cijeli njegov ili njezin život je sport, i kako disciplinirano mora živjeti. I promatrajte rijeku kako teče prema u moru. Sama stvara svoje korito. Kada nešto u vama ide u pravom smjeru, onda to samo stvara svoju stegu. Onaj trenutak, kada vas ubode žalac svjesnosti, doživjet ćete nešto veličanstveno. To je najradosnija stvar na svijetu, najvažnija i najradosnija stvar na svijetu. Ništa na ovome svijetu nije važnije od buđenja. Ništa! I to je isto tako stega na svoj način.
Ništa vas ne može tako oduševiti kao buđenje. Hoćete li radije živjeli u tami? Hoćete li djelovati, a da niste svjesni što radite; govoriti a da niste svjesni svojih riječi? Hoćete li radije slušati ljude, a da niste svjesni onoga što čujete, ili gledati stvari, a da niste svjesni što vidite? Veliki Sokrat rekao je: “Nije vrijedno živjeti ako nisi svjestan da živiš.” To je samo po sebi razumljivo. Mnogi ljudi nisu svjesni da žive. Žive mehanički, misle (redovito tuđe misli) mehanički, osjećaju mehanički, reagiraju mehanički. Želite li vidjeti kako ste zaista mehanički? “O, imate lijepu košulju.” Dobro se osjećate kad to čujete. Bože, zbog košulje?! Ponosni ste na sebe kad to čujete. Ljudi dolaze k meni u Indiju, u moj centar, i kažu mi: “Kako lijepo mjesto, kako lijepo drveće”, (za što ja uopće nisam zaslužan) “…kako ugodna klima.” I već se osjećam dobro, dok ne shvatim da se osjećam dobro, i kažem si: “Hej, možeš li zamisliti nešto gluplje od ovoga?” Nisam zaslužan za to drveće, nisam ja odabrao ovu mjesto, nisam odabrao ovakvo vrijeme – jednostavno se dogodilo. Ali “ja” se uključio u sve to, i osjećam se dobro. “Moja” kultura, i “moj” narod stvaraju u meni dobre osjećaje. Gdje su granice ljudske gluposti? Zaista tako mislim.

Rečeno mi je da je moja velika indijska kultura stvorila mnoge mistike. Ali nisam ih ja stvorio. Ja za to nisam zaslužan. Ili mi kažu: “Ta tvoja zemlja i to siromaštvo, to je odvratno”, i sram me je. Ali nisam je ja stvorio. Što se to događa? Jeste li ikad stali da razmislite? Netko vam kaže: “Mislim da ste jako šarmantni”, i osjećate se divno. Dobijete pozitivan poticaj (zato ljudi govore: ja sam O.K., ti si O.K.). Jednog dana napisat ću knjigu i nasloviti je “Ja sam budala, ti si budala”. To je divna, najoslobađajuća stvar na svijetu, kada otvoreno priznaš da si budala. Kada mi ljudi kažu: “U krivu si”, ja kažem: “A što ste drugo očekivali od jedne budale?”
Razoružani, svi moraju biti razoružani. U konačnom oslobođenju, ja sam budala, ti si budala. Obično to ide ovako: pritisnem gumb i veseo si pritisnem drugi gumb i tužan si, i to ti se sviđa. Koliko ljudi poznajete koji nisu pod utjecajem pohvale ili krivnje? Mislim da to nije čovječno. Čovječno za vas znači da morate biti kao mali majmun kojem svatko može potezati rep, i da činite sve ono što biste trebali činiti. Ali, je li to čovječno? Ako mislite da sam šarmantan, to znači da ste sada dobro raspoloženi, i ništa više.
To također znači da sam na vašem popisu za kupovinu. Svi mi okolo nosimo popis za kupovinu, i čini se da morate biti prema tom popisu: visok, tamne kose, zgodan, po mojem ukusu. “Sviđa mi se boja tvoga glasa”. Kažete: “Zaljubljen(a) sam.” Niste zaljubljeni, nego ste naivna budala. Svaki put kad ste zaljubljeni – nećkam se da li da vam ovo kažem – postanete posebno tupi i tvrdoglavi. Sjednite malo, i promatrajte što vam se događa: bježite od sebe, želite pobjeći. Netko je jednom rekao: “Hvala Ti, Bože, za stvarnost, i za načine kako da pobjegnemo od nje.” To se, dakle, događa. Tako smo mehanički, tako upravljani. Pišemo knjige o tome kako s nama upravljaju, i kako je to divno što s nam upravljaju, i kako je nužno da vam ljudi kažu da ste O.K. Onda se dobro osjećate, zadovoljni ste sa sobom. Kako je divno biti u zatvoru! Ili, kako mi je netko jučer rekao, u nečijoj krletci. Sviđa li vam se biti u zatvoru? Da li vam se sviđa kada upravljaju s vama? Dopustite mi da vam nešto kažem: ako si ikad dopustite da se dobro osjećate kad vam ljudi kažu da ste O.K., pripremate se za to da se osjećate loše kada vam kažu da niste u redu. Dokle god živite prema očekivanjima drugih ljudi, morate paziti kako se odijevate, kako se češljate, jesu li vam cipele ulaštene, ukratko – morate živjeti prema svim njihovim prokletim očekivanjima.  Mislite li da je to ljudski?
To je ono što ćete otkriti dok se budete promatrali! Bit ćete užasnuti! Činjenica je da niste ni O.K., niti ne-O.K. Možda se uklapate u trenutačno raspoloženje, trend ili modu, ali znači li to da ste postali O.K.? Ovisi li vaša “O.K.-nost” o tome? Ovisi li o tome što ljudi misle o vama? Po tim mjerilima Isus Krist je sigurno bio prilično “ne-O.K.” Niste O.K., niti ste ne-O.K., vi ste vi. Nadam se da će to, barem za neke od vas, biti veliko otkriće. Ako troje ili četvoro od vas dođe do tog otkrića tijekom ovih dana koje ćemo provesti zajedno, to će biti odlično! Izvanredno! Odbacite sve ono “O.K” i “ne-O.K.”; odbacite svako suđenje i jednostavno promatrajte, gledajte. Doći ćete do velikih otkrića, ta će vas otkrića promijeniti. Nećete se uopće morati truditi, vjerujte mi.
To me je podsjetilo na onog čovjeka iz poslijeratnog Londona. Sjedio je u autobusu, a u svom krilu imao je paket zamotan u smeđi papir. Paket je bio velik i težak. Kondukter dođe do njega i upita ga: “Što je to u vašem krilu?” I čovjek odgovori: “To je neeksplodirana bomba. Iskopali smo je u vrtu, i nosim je na policijsku stanicu.” Kondukter reče: “Bolje je da je ne držite u krilu. Stavite je ispod sjedala.”
Psihologija i duhovnost (kako ih ljudi obično shvaćaju) premještaju bombu iz vašeg krila i stavljaju je ispod vašeg sjedala. U stvari, ne rješavaju vaše probleme. Mijenjaju vaše probleme za neke druge. Je li vam to ikad palo na pamet? Imali ste neki problem pa ste ga zamijenili za neki drugi. Uvijek će biti tako dok ne riješimo problem koji se zove “vi”. Dok to ne riješimo, nećemo ništa napraviti.

Anthony de Mello

Previous postWilliam Engdahl - Mitovi, laži i ratovi za naftu Next postChemtrails - Subliminalno Programiranje