Slijedite svoj unutarnji glas

Misli koje smo odabrali misliti, alat su kojim oslikavamo platno svoga života. Sjećam se trenutka kad sam prvi put čula da mogu izmijeniti svoj život ako sam voljna izmijeniti način mišljenja.

To je za mene bila prilično revolucionarna misao. Živjela sam tada u New Yorku i otkrila Crkvu religiozne znanosti. Ljudi često zamjenjuju Crkvu religiozne znanosti ili Znanost Uma, koju je osnovao Ernest Holmes, s Crkvom kršćanskog nauka, koju je osnovala Mary Baker Eddy. One su obje odraz nove misli, ali su im filozofije različite.

Sljedbenici i učitelji Znanosti Uma bili su prvi koji su mi rekli da moje misli oblikuju moju budućnost, iako nisam shvaćala što to znači, u meni je nešto zatitralo. Taj pojam dodirnuo je u meni onaj dio intuicije koji nazivam unutarnjim glasom. Tijekom godina naučila sam ga slušati jer kad zazvuči kao “da”, čak i ako se čini da je to lud izbor, znam da je to za mene dobro.

Dakle taj pojam pogodio me u žicu. Nešto se oglasilo u meni
i reklo: “Da, to je dobro.” I tako sam se upustila u pustolovinu
učenja kako da izmijenim način mišljenja. Prihvativši ideju, učila
sam “kako” . Pročitala sam velik broj knjiga; dom mi je, kao i
mnogi vaši, bio ispunjen knjigama duhovnog sadržaja i knjigama
o samopomoći. Išla sam na predavanja i proučavala sve do čega
sam došla s tog područja. Doslovno sam uronila u filozofiju nove
misli. Po prvi sam puta uistinu studirala. Do tada nisam ni u što
vjerovala. Moja je majka bila propali katolik, a očuh ateist. Imala
sam neke čudne pojmove o kršćanima: da nose košulje od
kostrijeti ili da ih jedu lavovi. Ni jedno ni drugo nije mi se sviđalo.
Uronila sam u Znanost Uma jer je to bio jedini put koji mi se
tada otvarao, a bilo je uistinu divno. Na početku je bilo lako.
Shvatila bih nekoliko pojmova, te odmah mislila i razgovarala
malo drukčije. U to vrijeme neprestano sam se žalila i
samosažalijevala. Zapravo sam voljela biti na dnu i nisam
shvaćala da stalno privlačim takva iskustva. Ali tada nisam znala
drukčije. S vremenom sam uvidjela da se više toliko ne žalim.
Počela sam slušati što govorim. Postala sam svjesna samokritiziranja
i pokušala to prekinuti. Počela sam ponavljati potvrdne
izjave bez pravog poimanja što one uistinu znače. Jasno je da
sam počela s lakšim izjavama i dogodile su se neke male
promjene. Hura! Upalilo mi se zeleno svjetlo, nalazila sam
parkiralište i mislila da je to prava stvar. Smatrala sam da znam
sve. Ubrzo sam postala uobražena, arogantna i dogmatična u
svom vjerovanju. Mislila sam da znam sve odgovore, a zapravo
je to bio samo moj način da se osjetim sigurnom na novom
području.
Kako samo zastrašujuće može biti kada se počnemo odvajati
od starih krutih vjerovanja, pogotovo ako smo prije sve
kontrolirali! Bila sam uplašena i čvrsto sam se hvatala za sve što
mi je davalo osjećaj sigurnosti. Bio je to početak, a čekao me
dugačak put. Još uvijek putujem.
Poput mnogih od vas, nisam lako pronašla put, jer samo
ponavljanje afirmacija ne djeluje. Nisam shvaćala zašto. Pitala
sam se: “Što Ja to pogrešno radim?” Odmah je uslijedilo okrivljavanje.
Zar to nije samo još jedna potvrda da nisam dovoljno
dobra? Bilo je to moje omiljeno staro vjerovanje.
U to vrijeme moj učitelj Eric Peace Često mi je govorio o
ogorčenosti. Nisam shvaćala o čemu govori. Ogorčenost? Ja
nisam bila ogorčena. Uostalom, bila sam na svom putu, dakle
duhovno savršena. Kako sam tada malo znala o sebi!
Nastavila sam raditi kako sam najbolje znala. Proučavala sam
metafiziku i spiritualnost te učila o sebi koliko god je to bilo
moguće, a samo nešto od naučenoga primjenjivala. Često
čujemo o nečemu, to nas zaokupi i ponese, ali ne prakticiramo.
Izgledalo je da vrijeme brzo prolazi. Studirala sam već tri godine
Znanost Uma i postala pripadnica Crkve. Počela sam podučavati
filozofiju i čudila se kako to da moji učenici tumaraju bez cilja.
Nisam mogla razumjeti zašto su tako zaglavljeni u problemima,
a ja im dajem toliko dobrih savjeta. Zašto ih ne koriste da im bude
bolje? Nikako nije dopiralo do mene da im govorim o istini, a da
je istovremeno ne živim. Bila sam poput roditelja koji djetetu kaže
što da radi, a sam postupa posve suprotno.
A tada, jednoga dana, kao iz vedra neba, otkrili su mi rak
vagine. Prvo me uhvatila panika. Potom sumnje da sve što sam
učila nema nikakvu vrijednost. Bila je to prirodna i normalna
reakcija. Pomislila sam: “Da sam bila čista i usmjerena, ne bih
imala potrebu stvoriti bolest.” Gledajući unatrag, mislim da sam
u tom trenutku bila dovoljno sigurna u sebe da se suočim s
bolešću, s onim što je sakriveno iza, a ne da možda s tom tajnom
umrem.
Sada sam već znala previše a da bih se mogla sakriti od same
sebe. Znala sam da je rak bolest neopraštanja, i koja traje dugo
– sve dok ne pojede tijelo.
Kada potisnemo emocije duboko u sebi, izaći će negdje na
tijeiu. Ako život provodimo potiskujući emocije, vrlo je vjerojatno
da će se one pojaviti na tijeiu.
Postala sam svjesna da je opraštanje (na koje je moj učitelj
tako često upozoravao) povezano s mojim fizičkim, emocionalnim
i seksualnim zlostavljanjem u djetinjstvu. Naravno da nisam
mogla oprostiti. Bila sam ogorčena. Nisam do tada ništa učinila
da se oslobodim te gorčine. Kada sam napustila dom, sve što
sam mogla učiniti bilo je zaboraviti što je bilo. Mislila sam da je
to iza mene, a zapravo je bilo zakopano duboko u meni.
Kada sam otkrila metafizički put, prekrila sam svoje osjećaje
divnim prekrivačem duhovnosti te ujedno prekrila i mnogo unutarnjeg
smeća. Od vlastitih osjećanja ogradila sam se zidom.
Nisam znala ni tko sam, ni gdje sam. Nakon dijagnoze počeo je
stvarni rad: upoznati sebe. Hvala Bogu, imala sam alat koji sam
mogla koristiti. Znala sa da moram ući u sebe ukoliko želim
stvarnu promjenu. Liječnici me mogu operirati, pružiti mi potrebnu
njegu, ali ako ja ne promijenim način korištenja misli i riječi,
vjerojatno ću ponovo stvoriti rak.
Uvijek mi je zanimljivo vidjeti gdje u svoje tijelo stavljamo svoje
rakove – na kojoj se strani tijela, lijevoj ili desnoj, pojavljuju tumori.
Desna predstavlja mušku stranu – davanje, a lijeva predstavlja
žensku stranu – primanje. Gotovo uvijek u mom životu kada je
nešto bilo loše, bilo je to na mojoj desnoj strani. Tu je bilo
pohranjeno moje ogorčenje na očuha.
Nisam više bila zadovoljna zelenim prometnim svjetlom i
slobodnim mjestom na parkiralištu. Znala sam da moram ući
dublje. Shvatila sam da u životu ne napredujem onako kako želim
jer nisam počistila staro smeće svoga djetinjstva. Nisam živjela
onako kako sam tome podučavala druge. Morala sam prepoznati
dijete u sebi te raditi s tim unutarnjim djetetom. Moje unutarnje
dijete trebalo je pomoć jer je još uvijek silno patilo.
Počela sam program samoiscjeljenja. Posve sam se koncentrirala
na sebe. Cilj mi je bio ozdraviti, lako su mnoge stvari
izgledale suludo, učinila sam ih. U pitanju je bio moj život. Bio je
to svakodnevni 24-satni posao tijekom šest mjeseci. Proučavala
sam i čitala sve do čega sam došla o alternativnom načinu
liječenja raka jer sam čvrsto vjerovala da je to moguće. Prošla
sam nutricionistićki program Čišćenja tijela da bih ga očistila od
posljedica dugogodišnje loše ishrane. Činilo mi se da mjesecima
živim samo na klicama i šparogama. Sigurno je da sam jela vise,
ali ovog se najviše sjećam.
Radila sam sa svojim učiteljem Ericom Paceom, (praktikantom
Znanosti Uma), da bih očistila misaoni model i onemogućila
povratak raka. Izgovarala sam afirmacije. Radila sam kreativnu
vizualizaciju i duhovne vježbe. Svakodnevno sam vježbala ispred
ogledala. Najteže mi je bilo reći: “Volim te, stvarno te volim.”
Prolazeći kroz ovo, isplakala sam more suza i trebalo mi je dosta
dubokog disanja. Kada je to bilo iza mene, bilo je kao da sam
učinila kvantni skok. Bila sam na terapiji kod terapeuta
educiranog da pomogne ljudima izraziti ljutnju i osloboditi je se.
Provela sam mnogo vremena tukući jastuk i vrišteći. Bilo je divno.
Tako sam se dobro osjećala jer do tada u svom životu nisam
imala dopuštenje to učiniti.
Ne znam koja je metoda djelovala, najvjerojatnije od svake
ponešto. Najvažnije je da sam bila zadovoljna rezultatima.
Danima sam vježbala. Prije ulaska u san zahvaljivala sam samoj
sebi za učinjeno tijekom dana i izgovarala afirmacije da se proces
iscjelivanja nastavlja u snu te da ću se ujutro probuditi osvježena
i dobro raspoložena. Gjutro sam zahvaljivala tijelu na radu tijekom
noći. Ponavljala sam afirmacije da sam voljna rasti i napredovati
svakog dana u promjeni i da jesam dobra osoba.
Radila sam, također, i na razumijevanju i opraštanju. Jedan
od načina bio je da saznam stoje više moguće o djetinjstvu svojih
roditelja. Razumjela sam način na koji su odrasli i zbog kojega
kao roditelji i nisu mogli drukčije postupati. Moj je očuh kao dijete
bio zlostavljan, pa je to nastavio činiti i kao roditelj. Moja je majka
odrasla u vjerovanju da su muškarci uvijek u pravu, da žena samo
stoji sa strane i dopušta im da rade što žele. Nitko ih nije podučio
da postoje i drukčije mogućnosti.
To je bio njihov način života. Korak po korak razmijevanje me
vodilo k procesu opraštanja.
Kako je bilo više volje da oprostim roditeljima, tako je bilo i
više volje da oprostim sebi. Vrlo je važno oprostiti sebi! Mnogi od
nas čine ogromnu štetu unutarnjem djetetu, jednaku kakvu su
nam učinili naši roditelji. Mi samo nastavljamo zloupotrebu. Kako
tužno! Kada su, dok smo bili djeca, drugi loše s nama postupali,
nismo imali velik izbor: bili smo tako maleni. Ali kada kao odrasli
zloupotrebljavamo svoje unutarnje dijete – to je katastrofa.
Kako sam opraštala sebi, tako sam si počela vjerovati. Otkrila
sam da ne vjerujući u život i ne vjerujući drugim ljudima, zapravo
ne vjerujemo sami sebi. Me vjerujemo svojim Višim Ja da uvijek
brinu o nama, već kažemo: “Nikad se više ne ću zaljubiti. Ne želim
biti povrijeđen” ili “Neću dopustiti da se to opet dogodi,” A to, u
stvari, znači’ “Ne vjerujem ti da se možeš brinuti o meni. Držat
ću se podalje od svega.”
Napokon sam stekla dovoljno povjerenja u sebe da povjerujem
kako se mogu brinuti o sebi, a kad sam si povjerovala,
otkrila sam da mi je lakše i sebe voljeti. Kako je ozdravljalo moje
tijelo, tako je ozdravljalo i moje srce.
Moj duhovni razvoj dogodio se na tako neočekivan način.
Neočekivana nagrada bila je i mlađi izgled. Počela sam privlačiti
klijente koji sa uistinu željeli raditi na sebi. Brzo su napredovali,
gotovo bez moga poticanja. Osjetili su i shvatili da živim to čemu
ih podučavam, te su Iako usvajali nove ideje. Rezultati su, naravno,
bili pozitivni, poboljšavala im se kvaliteta života. Kada jednom
na unutarnjoj razini sklopimo mir sami sa sobom, život je mnogo
ugodniji.
Što mogu naučiti iz svoga iskustva? Shvatila sam da imam
moć da promijenim način života, ako sam voljna i Želim
promijeniti način mišljenja i napustiti modele koji me drže
zarobljenu u prošlosti. Ovo iskustvo dalo mi je unutarnje znanje:
kada to uistinu želimo, možemo potpuno izmijeniti misli, tijelo i
život.
Nije važno gdje ste, nije važno što radite, nije važno koliko
ste kreativni, nije važno što se događa; vi uvijek radite kako
najbolje znate s obzirom na razumijevanje, svjesnost i znanje
koje imate.
Kada saznate, dokučite više, učinit ćete to drukčije.
Ne grdite se zbog toga gdje ste. Me okrivljujte se zato što ne radite
bolje ili brže. Recite si: “Radim najbolje što znam i mogu, a ako
se i spotaknem – dignut ću se. Hajde da pronađem najbolji način
kako to mogu učiniti.” Ako je sve što činite to da si govorite kako
ste glupi, loši, ostajete zatvoreni u prošlosti. Ako se želite mijenjati,
potrebna vam je podrška vlastite ljubavi. Metode koje primjenjujem
nisu moje vlastite. Mnoge sam naučila u Znanosti Uma,
i to je temelj onog što podučavam. Istovremeno, to su metode
stare koliko i vrijeme. Ako pročitate, jednake ćete poruke naći u
bilo kojem starom duhovnom učenju. Obrazovana sam za
svećenicu Crkve Religiozne Znanosti, ali ne pripadam crkvi. Ja
sam slobodan duh. Podučavam jednostavnim jezikom da me
mogu razumjeti mnogi. Ovaj je put divan način da razbistrite
glavu, da uistinu shvatite što je život i kako da upotrijebite svoj
um da biste za vlastiti život preuzeli odgovornost. Kada sam prije
30 godina počela, nisam se nadala da ću biti sposobna donijeti
nadu i pomoć brojnim ljudima.