Sri Ramana Maharasi: kada čovjek postigne samoostvarenje, on ne može lagati, griješiti ili činiti bilo što loše

ramana maharashi

Kakva korist od toga da znaš bilo što ako još uvijek ne znaš tko si ti.

Sri Ramana Maharshi jedan je od posljednjih velikih indijskih rishija koji je živio na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Ovaj skroman i samozatajan čovjek koji je stekao uvid u pravu prirodu svog bića nije svijetu ponudio još jednu  religiju. Umjesto toga dao je jednostavnu direktnu metodu samoistraživanja koju može prakticirati svatko neovisno o kulturi, vjeri i tradiciji iz koje dolazi.  Nakon što je doživio samorealizaciju ili prosvjetljenje, k njemu su se počele slijevati rijeke ljudi u potrazi za savjetima i pomoći ili samo kako bi neko vrijeme proveli u njegovoj blizini.  Iako nikada nije putovao, držao predavanja niti pisao knjige, glas o njemu daleko se pročuo.

Izvor: alternativa za vas.com

Živio je i spavao u skromnoj prostoriji u kojoj je dan i noć stajao na raspolaganju posjetiteljima iz cijeloga svijeta, kako bi odgovarao na njihova pitanja, kako bi umirio njihov um ili im prenosio znanje u tišini. Brojni ljudi koji su ga posjetili kažu da su se „kupali“ u blaženstvu njegove prisutnosti koja je u njima budila čistu radost. Njegovo je učenje na zapad prenio Arthur Osborne, koji je s njim proveo čak 30 godina.  I kako sam Osborne kaže, Ramana Maharshi nije bio „filozof koji je razrađivao svoj sustav, nego realizirani čovjek koji je spoznao vlastitu prirodu i koji je govorio samo na temelju direktnog iskustva“.

Put do svete planine

Još kao 16-godišnji mladić Maharshi je prvo duboko duhovno iskustvo doživio u ujakovoj kući. Toga dana obuzeo ga je izuzetno snažan osjećaj blizine smrti zbog čega je u golemom strahu morao leći na pod.

Nakon što si je postavio pitanje „Što umire?“, u dubini svog bića spoznao je da se smrt odnosi samo na fizičko tijelo, a ostaje Duh ili Sebstvo koje je vječno.

Ta ga istina više nikad nije napustila i toga je dana potpuno izgubio strah od smrti.

Nedugo nakon tog događaja otišao je u Tiruvannamalai, mjesto u podnožju planine Arunachale, i tamo ostao do kraja svog života.

Na toj je planini godinama sjedio u tišini špilje u dubokom stanju samadhija sve dok ga ljudi malo-pomalo nisu vratili u svakodnevni život.

U Tiruvannamaliju su ga posjećivale tisuće ljudi ne samo iz Indije nego i iz svih krajeva svijeta – i hindusi, i muslimani, i kršćani, čak i ateisti, a danas je na tome mjestu Sri Ramanashramam.

Sam Ramana nije imao gurua, a svojim duhovnim učiteljem smatrao je upravo planinu Arunachalu, koja ga je magično privlačila i koju je držao svetom.

Maharshijevo učenje

Ramanino učenje bazira se na vedanti, učenju o nedvojnosti ili nedualnosti. Prema tom načelu, sve što postoji jest Brahman ili Sebstvo, koje se može usporediti s filmskim platnom, a svijet i svi događaji u njemu su poput filmske projekcije na tom platnu.

No što je od toga stvarno? Samo filmsko platno na kojem se projekcije izmjenjuju i bez kojeg projekcije ne bi ni bile moguće.

Ramana je smatrao da je uzrok svega lošeg što činimo naše poistovjećivanje s tijelom i naše nepoznavanje prirode vlastitog bića.

Kad bi ljudi shvatili tko su zapravo, ne bi imali potrebu činiti zlo.

Kada čovjek postigne samoostvarenje, on ne može lagati, griješiti ili činiti bilo što loše, kaže Ramana.

Tko je taj koji pati, tko je taj koji sumnja

Ramana je one koji su mu govorili o patnji znao pitati: „Tko je taj koji pati?“, a one koji su mu dolazili ispunjeni sumnjom upitao bi: „Tko je taj koji sumnja?“ Odgovor je uvijek „ja“.

No, naše Sebstvo, ono što mi doista jesmo, ne poznaje ni patnju ni sumnju – sve su to produkti našeg zamišljenog „ja“, odnosno našeg uma.

Postoje različite metode i tehnike kojima se ljudi na svom duhovnom putu služe kako bi otkrili svoju pravu prirodu. No sve te tehnike koriste se umom kao alatom, a dokle god je um aktivan i dokle god se čovjek veže uz svoje „ja“, ne može istinski spoznati Sebe.

Kad malo bolje promislite, primijetit ćete da je „ja“ sastavni dio svake vaše misli i da ne postoji misao koja u sebi ne uključuje tu riječ. To je zapravo prva misao s kojom se „rađa“ i naš doživljaj vanjskog svijeta.

Ramana je uvijek ukazivao na pitanje što je to što podrazumijevamo pod pojmom „ja“. Je li to naše tijelo, naše misli, osjećaji…?

U skladu s tim svojim je učenicima savjetovao samoistraživanje uz pomoć pitanja „Tko sam ja?“ To je jedini način da se čovjek oslobodi svih misli i da vrati um izvoru iz kojeg je potekao.

To ne znači da „čovjek ostaje bez uma, već da čista svijest više nije zatvorena unutar ograničenog individualnog uma i da više ne gleda kroz tamno staklo, nego da razvija jasnoću i sjajnu viziju“.

Upute za samoistraživanje

Zatvorite oči i zapitajte se „Tko sam ja?“ Kada si postavite to pitanje, primijetit ćete da automatski svoju pažnju s vanjskog svijeta preusmjeravate na onaj unutrašnji, na vlastito biće.

Samo pratite trag gdje to pitanje u vama nestaje. To će vas polako voditi do esencije vašeg bića.

Ako se uz ovo pitanje jave neke nove misli i sumnje, nemojte im pridavati važnost. U tom slučaju samo se zapitajte „Komu se ove misli javljaju?“

Na pitanje „Tko sam ja?“ nikad ne pokušavajte odgovoriti umom jer um je ograničen i ne može spoznati vlastiti izvor iz kojeg je potekao.

Um koji je okrenut prema vani pretvara se u misli i stvari, a um koji je usmjeren prema unutra postaje Sebstvo

Nit koja veže sva stanja ljudskog postojanja

Ramana Maharshi rekao je da je stanje dubokog sna jedan od dokaza da čovjek postoji i izvan okvira vlastitog tijela.

Naime, u dubokom snu potpuno smo oslobođeni tjelesnog iskustva.

U dubokom snu za nas sve nestaje: naše tijelo, naše misli, osjeti i senzacije i s njima se privremeno gasi čitav svijet koji smatramo svojom stvarnošću.

Ostaje samo prava priroda našeg bića koja je stalna, vječna i nepromjenjiva. To je nit koja je prisutna i u našem budnom stanju, i u stanju snova, i u dubokom snu.

Srce – pravo mjesto svijesti

Ramana je govorio kako je pravo mjesto naše svjesnosti – srce, ali pritom nije mislio na fizički organ koji se nalazi na lijevoj strani našeg prsnog koša, nego na duhovno srce koje se po njegovu opisu nalazi na desnoj strani.

O postojanju tog duhovnog srca govore i neki drevni  tekstovi poput Upanišada i Biblije.

Zanimljivo je i to što kad želimo pokazati na sebe same, obično prstom upiremo na desnu stranu našeg prsnog koša.

„Da bismo vidjeli to srce, dovoljno je da svoju pažnju usmjerimo prema njemu. Tada se um gasi, a rađa se svjetlost srca, kaže Ramana.

Poučavanje u tišini

Unatoč direktnom znanju, zbog kojeg su ga nazivali jnanijem, „onim tko zna“, Ramana Maharshi jako je malo govorio.

Jednom je rekao o važnosti tišine: „Jedan čovjek može sat vremena slušati nečiji govor i otići, a da ne bude potaknut na promjenu svog života. Drugi, koji boravi u svetoj prisutnosti, neminovno dobiva drukčiji pogled na svoj život.“

Dok bi Ramana Maharshi sjedio sa svojim učenicima i posjetiteljima iz cijelog svijeta, njegove su oči sjale neopisivim blaženstvom…

U toj se tišini odvijao tihi dijalog između njegova srca i srca svih prisutnih.

Citati su preuzeti iz knjige „Teachings of Ramana Maharshi: In His Own Words“ koju je napisao Arthur Osborne

Izvor: alternativa za vas.com