Sve je Bog, Jedno, ne postoji ništa osim Boga, Bog je u svemu sve je u Bogu i sve je od Boga

Svi mistici, ljudi koje su smatrani probuđenima, prosvijetljenima tokom čitave povijesti pa i danas, govorili su i govore isto: sve je Bog, Jedno i ne postoji ništa osim Boga, Bog je u svemu, sve je u Bogu i sve je od Boga. Ove tvrdnje poslužit će kao polazna točka za ovaj, nekima nadahnut, a nekima zbunjujući članak.

Ako je sve Bog ako sve što postoji, postoji unutar Boga, onda smo i mi sami Bog, Sve. Postavlja se pitanje, pa kako onda toga nismo svjesni? Kako pronaći, spoznati Boga (sve) ako jesmo Bog (sve)? Kada udišemo zrak udišemo Boga, kada se krećemo, krećemo se kroz Boga, kada jedemo, jedemo Boga, kada gledamo, sve što vidimo je Bog, sve što možemo dotaknuti, okusiti, onjušiti, osjetiti je Bog. Ili drugim riječima, udišemo, krećemo se, jedemo, vidimo, dodirujemo, osjećamo, … Boga, samog sebe, jer sve je Bog, sve je u Bogu i Bog je unutar svega i sve je od Boga, a da ipak nismo svjesni sebe, Boga.

Ako je sve Bog, Jedno, tada sve nabrojano, od kretanja pa do osjećaja jest iluzija. Kretanje kroz što, kad ono što se kreće je isto onome kroz što se kreće, kada ono što vidimo je jednako onom što vidi, kada ono što jedemo je ono što jede. Dali može kamen pasti na samoga sebe? Dali može oko vidjeti samo sebe? Dali nož može rezati samog sebe?

Ako je sve Jedno, onda je svaki osjećaja vremena, kretanja, … jednostavno iluzija, jer mi smo svugdje i Sve. Kuda možemo otići, stići a da već nismo? Vrijeme, kretanje je samo ideja koju smo prihvatili kao stvarnost. Ne možemo se kretati jer ne postoji tamo, postoji samo ovdje i sada, jer sve je Jedno. Ne možemo doći jer nikada nismo niti otišli, mi smo svugdje i sve. Odlazak i dolazak samo je ideja.

Ako smo svugdje i sve to znači da je osjećaj kretanja iluzija, iskustvo, ne postoji tamo i ovdje, postoji samo iskustvo odlaska i dolaska, odnosno Jedno unutar kojeg se sva iskustva, osjećaj kretanja, vremena manifestiraju.

Da bi postojalo iskustvo, mora postojati drugost, dvoje, dualnost, ali pošto je sve Jedno, Bog, i pošto ništa ne postoji izvan Boga, dvoje može postojati samo kao privid, iluzija. Drugost, dualnost nije slučajnost, greška, ono je način na koji se manifestira sve što postoji, način na koji možemo i imamo ovo iskustvo, ili drugim riječima, ne postoji univerzum niti postojimo mi, postoji samo iskustvo univerzuma i nas. Ne postojim ja koji piše ovaj članak na zaslonu ekrana, ne postoji ekran, ne postojite vi koji čitate ovaj članak, već postoji iskustvo mene i vas kako čitate odnosno pišem ovaj članak. Ne postojite vi niti postojim ja, postoji samo iskustvo pisanja i čitanja, jer Jedno je uvijek Jedno. Drugost, dualnost samo je privid, iskustvo koje se manifestira unutar Jednote.

Ako postoji samo iskustvo, privid dvojnosti, odnosno odvojenosti, ako je sve Jedno, Bog, tada svaki pokušaj da postanemo, budemo jedno sa svime, stvaranje je privida odvojenosti i prihvaćanje igre, ideje traganja za samim sobom, prosvjetljenjem. Kako postati ono što već jesmo, kad jesmo i ništa drugo ne postoji, ne možemo biti osim toga. Sve je Jedno, Bog, sve je sada i ovdje, ne postoji tamo i ovdje, ne postoji sada i tada, postoji samo Jedno ovdje i sada.

Kako biti sada kad jesmo sada, kako biti, doči ovdje kad jesmo ovdje, kako postati, biti Jedno kad jesmo Jedno? Sve za čime tragamo, već jesmo. Prihvaćanje ideje, raznih uvjerenja, znanja, navezanosti, poistovjecenosti sa: ja sam direktor, smetlar, novinar, kršćanin, političar, učitelj, amerikanac, srbin … strahovi koje smo prihvatili, veo su kojim smo prekrili naše sebstvo, naše istinsko, Jedno, no, da možemo biti ono što nismo, da se možemo zaboraviti, samo je ideja.

Pokušajte zamisliti da ste prihvatili ideju, da ste izgubili samoga sebe, da tražite samoga sebe u ovom fizičkom obliku. Dakle hodate okolo naokolo i tražite se, gledate lijevo, gledate desno, gore, dolje, ispod kreveta, ispod pokrivača, u ormarima, … pa vam sine ideja da ste možda na dvorištu, dođete na dvorište ali vas nema niti tamo, možda ste na ulici, izlazite na ulicu ali ništa, srećete nekog prolaznika, zaustavljate ga i pitate dali vas je možda vidio, on vam zbunjen postavlja pitanje, kog, vas? Da! Pa tu ste, razgovaramo, ali vi ostajete začuđene, pa gdje, kako ja ne vidim, pokažite mi, na to prolaznik uperi prstom u vas, ali vi i dalje ne možete postati svjesni samoga sebe, gledate i pitate, pa gdje?

Mi smo poput ribice koja pliva oceanom pitajući svakog prolaznika; oprostite, dali me možete uputiti, reći gdje se nalazi ocean.

Prihvacanjem ideja da se možemo izgubiti, da ste izgubili samog sebe, stvoren je veo misli, uvjerenja koji vam ne dozvoljava da uvidite da Vi jeste Vi, da je sam tražitelj traženo. Svaki pokušaj da se pronađemo, svaka ideja, udaljavanje je od traženog.

Ne možemo doći ovdje i biti sada, postati Jedno, jer mi jesmo Jedno ovdje i sada. Ne možemo postati ono što već jesmo, možemo samo spoznati da JESMO, svugdje i sve, sada i ovdje, jedno sa svime, Bog.

Ako je sve Jedno, dali može postojati znanje? Gledano sa razine Jednote, znanje je privid, iluzija. Da bi postojalo znanje, mora postojati drugost, dualnost, ali pošto je dualnost iluzija, i svo znanje koje proizlazi iz dualnosti, ne može biti ništa više od iluzije.

Ako je sve Jedno, Bog, ako se sve nalazi u Bogu i Bog je unutar svega i ne postoji ništa izvan Boga, tada je sam Bog ništavilo, praznina, ništa iz kojeg izvire i u kojem se nalazi i nastaje sve. Sve može biti samo u ništa, a ništa može biti samo u svemu. Sve postoji a da nikada nije ni postojalo. Sve je samo ideja, iskustvo postojanja.

.