”Prepoznajte Boga i dobrotu u svakom licu.Nema sveca bez prošlosti ni grešnika bez budućnosti.
Govorite lijepo o svima.
Ako o nekome ne možete govoriti lijepo
Otpustite ga da ode iz vašeg života.”
Shri Babaji, veljača 1984.
.
Odnos tuđih mišljenja spram nas i našeg vlastitoga često je previđena škola i učenje. Ove Babajieve riječi predstavljaju moralnu vertikalu po kojoj bi dobar i čestit čovjek trebao živjeti ako želi dobro za sebe samoga. Ne moramo čak niti govoriti o duhovnosti niti duhovnim aspiracijama. Dobar čovjek, čovjek koji konstruktivno zapošljava svoju nižu narav i dozvoljava višoj da bude djelatna na račun svojeg komfora i ega – jeste čovjek Boga ili duhovan čovjek. Njegova vjera ili životna filozofija su nebitne. Njih je mnogo, a dobrota u služenju drugima jedan je univerzalni zakon oduvijek prisutan. Argument kulturološkog i moralnog relativizma često se koristi kao kukavna metoda kojom se tobože pravda odsutnost vlastitog moralnog kompasa točnije volje za istim i za opredjeljenjem.
.
Vaše vlastito mišljenje je tuđe mišljenje. Jedino od milijardi. Riječima popularne ‘kulture’: ”Vlastito mišljenje je baš kao i šupak. Svatko ga ima i svatko misli da onaj tuđi smrdi”.
Nije li istina da se prirodno udružujemo sa onima koji dijele naša mišljenja? Ako netko izda to mišljenje izdao je nas. Otvaraju se pitanja: tko smo mi kada nas se može izdati i što je to što je tada izdano? Što to primamo od drugoga i drugih, što je to što trebamo i želimo od njih ako nas postupak drugoga može dovesti do boli i do onoga što smatramo izdajom? Ovdje nije riječ o biblijskim vremenima i prispodobama. Ovo je nešto što svi prolazimo svakoga dana: u obitelji, na poslu, u društvu, u javnom životu, u trgovini, na ulici, u susjedstvu. Posvuda smo okruženi ”drugim ljudima”; obitelji, prijateljima, poznanicima, kolegama, prolaznicima, strancima.
Nije li istina da se prirodno udružujemo sa onima koji dijele naša mišljenja? Ako netko izda to mišljenje izdao je nas. Otvaraju se pitanja: tko smo mi kada nas se može izdati i što je to što je tada izdano? Što to primamo od drugoga i drugih, što je to što trebamo i želimo od njih ako nas postupak drugoga može dovesti do boli i do onoga što smatramo izdajom? Ovdje nije riječ o biblijskim vremenima i prispodobama. Ovo je nešto što svi prolazimo svakoga dana: u obitelji, na poslu, u društvu, u javnom životu, u trgovini, na ulici, u susjedstvu. Posvuda smo okruženi ”drugim ljudima”; obitelji, prijateljima, poznanicima, kolegama, prolaznicima, strancima.
.
Suočavanje sa drugim ljudima te suočavanje sa njihovim mišljenjima i stavovima neizbježan je dio života. Poželjno je da se naučimo nositi sa njima kako ne bi štetili sebi, a opet kako ne bi postali zatvoreni za konstruktivni doprinos koji nečije mišljenje može imati.
Bol nanesena tuđim (grubim, ne laskavim ili pristranim) mišljenjem je bol našeg vlastitog ega koji teško može služiti samome sebi kao potpora. On gradi carstvo iskustva na koje se poziva kada brani i raspačava svoje mišljenje; svoju akademiju, svoje publikacije, svoje iskustvo i doživljaje na tom polju, svoje istomišljenike, svoju pastvu, svoju obitelj, svoje poslovno carstvo, literaturu koju je pročitao i osjećaje koje je iskusio. Često samo jedna jedina emocija koja se usječe u nas formira ono što zovemo ‘naše mišljenje’, a ono postaje stav. Ono je mentalno sidro. Reakcija na bol ili ugodu. U konačnici, svoje mišljenje brani se svojim mišljenjima. Uvjerenjima. Emocije se ustaju da bi obranile emociju. Ovo je rat lažne sigurnosti, potpiren strahom.
Bol nanesena tuđim (grubim, ne laskavim ili pristranim) mišljenjem je bol našeg vlastitog ega koji teško može služiti samome sebi kao potpora. On gradi carstvo iskustva na koje se poziva kada brani i raspačava svoje mišljenje; svoju akademiju, svoje publikacije, svoje iskustvo i doživljaje na tom polju, svoje istomišljenike, svoju pastvu, svoju obitelj, svoje poslovno carstvo, literaturu koju je pročitao i osjećaje koje je iskusio. Često samo jedna jedina emocija koja se usječe u nas formira ono što zovemo ‘naše mišljenje’, a ono postaje stav. Ono je mentalno sidro. Reakcija na bol ili ugodu. U konačnici, svoje mišljenje brani se svojim mišljenjima. Uvjerenjima. Emocije se ustaju da bi obranile emociju. Ovo je rat lažne sigurnosti, potpiren strahom.
.
Postoje ljudi koje da pitate što misle o meni osobno mogli bi vam reći kako sam čovjek koji sebe lažno predstavlja za nekakvog duhovnjaka, možda bi rekli kukavica, sebičnjak i egoist. Zatim postoje oni koji bi rekli da sam predivna osoba koja im je mnogo pomogla na njihovom putu, topao, duhovit, divan, krasan. Vjerujem kako ništa od ovoga nije niti istina niti laž. Ovo su samo mirisi tuđih mišljenja o nečemu što misle da sam ja. Neka su formirana na osnovu daleke prošlosti, neka na osnovu vlastitih ograničenja i osjećaja, neka na osnovi vrlo kratkog poznanstva u nekoj točci života ili određenih trenutaka koji su nosili poseban značaj baš tamo i tada. Vidio sam i kako se mišljenja mijenjaju, vidio sam kako sam mišljenja projicirao, vidio kako je moj strah oblikovao mišljenja koja tamo nisu bila. Vidio sam dovoljno, zasad.
.
Moja mama misli da sam savršen, osoba koju sam povrijedio prije deset godina i sa kojom više nisam blizak možda misli da sam isti ‘skot’ kakav sam bio u trenutku njegove/zine najveće boli. Od našeg mišljenja, dojma i stava iza kojih uvijek podlo stoji neko emocionalno sidro mi postajemo slijepi za mane i za vrline i zaokruženu sliku.
Bitno je vidjeti zašto su nam bitne tuđe guzice, tuđa mišljenja? Od svih tih ljudi, tko je u pravu? Tko sam ja? Čija svjedočenja i na kojem i kakvom nesretnom suđenju mogu prikazati ono što sam ja? Još bitnije, što ja mislim o sebi? Tko sam ja sebi? Što mi valja uvažiti od svih silnih mišljenja, a da mi može koristiti postati bolji čovjek, a što valja posve odbaciti u korijenu jer predstavlja veliki gubitak energije i rad protiv sebe te koja su u konačnici ništa vrjednija od tuđeg šupka! U današnje vrijeme mnogi imaju potrebu i želju svojim mišljenjem ‘blagosiljati’ tuđi život, ali ne daj im Bože htjeti proživjeti malo u tuđoj koži ili barem osvijestiti da u tuđu kožu ne mogu. Stari indijanci su govorili da želimo li ikoga razumjeti moramo prohodati milju u njegovim mokasinkama. Nije li ipak mnogo lakše samo prosuditi na osnovu svojih stavova, koji su u osnovu mišljenja često bazirana na nekoj korijenskoj emociji koju smo jednom proživjeli i koja nas je povrijedila ili stimulirala.
Bitno je vidjeti zašto su nam bitne tuđe guzice, tuđa mišljenja? Od svih tih ljudi, tko je u pravu? Tko sam ja? Čija svjedočenja i na kojem i kakvom nesretnom suđenju mogu prikazati ono što sam ja? Još bitnije, što ja mislim o sebi? Tko sam ja sebi? Što mi valja uvažiti od svih silnih mišljenja, a da mi može koristiti postati bolji čovjek, a što valja posve odbaciti u korijenu jer predstavlja veliki gubitak energije i rad protiv sebe te koja su u konačnici ništa vrjednija od tuđeg šupka! U današnje vrijeme mnogi imaju potrebu i želju svojim mišljenjem ‘blagosiljati’ tuđi život, ali ne daj im Bože htjeti proživjeti malo u tuđoj koži ili barem osvijestiti da u tuđu kožu ne mogu. Stari indijanci su govorili da želimo li ikoga razumjeti moramo prohodati milju u njegovim mokasinkama. Nije li ipak mnogo lakše samo prosuditi na osnovu svojih stavova, koji su u osnovu mišljenja često bazirana na nekoj korijenskoj emociji koju smo jednom proživjeli i koja nas je povrijedila ili stimulirala.
.
O emocijama bih volio reći samo ovo: emocije nisu naši najbolji prijatelji, niti u pravilu pokazalo naše velike plemenitosti. Najčešće su emocije iracionalni tirani koji zasjenjuju našu sposobnost duboke nepristrane ljubavi. Naši tamničari koji nas mogu cijeli život držati u iluziji oko nekog događaja, predmeta, osobe ili ‘mišljenja’. To je moć njihove boli. To je ucjena, jer emocija može boljeti desetljećima i može biti kobna rana, za razliku fizičkih boleština. Neka iskustva, neke boli i događaji koji pobuđuju u nas burne reakcije mogu poslužiti kao zorni prikazi nas samih. Kada bi barem mogli svojevoljno u tom trenutku isključiti svoje emocije i misli te pogledati sebe kako se ponašamo – stekli bi smo mali uvid. Uvid u naš problem. U naš program. Našu autoimunu bolest koju napajuju emocije te služenje i izbjegavanje istih. Emocije su derivati straha. No nemojmo se zavarati pa misliti kako emocionalno hladni ljudi ili ljudi manje emotivne ekspresije stoje bliže nečemu od drugih. Jedino čime emocije mogu i trebaju biti nadvladane jest nepristrana ljubav. Ljubav u obliku volje, volje za razumijevanjem, volje za shvaćanjem, volje za suosjećanjem, za spoznajom da hodamo samo u jednim jedinim mokasinkama. Mnogi tamo vani trebaju vašu ljubav i razumijevanje. Nasmrt su uplašeni i od pomisli da priznaju. Takvi često izgledaju kao vrlo tvrdi i okorjeli, čak neemotivni. Fasade koje oni imaju su oklopi, ali ne zbog hladnoće, već oklopi zbog emocija i ranije boli. Hladnoća je ono na što se čovjek želi naučiti i što tek naknadno po laži postane, jer se tako štiti godinama i desetljećima. Postoje ljudi koji se nasmrt plaše tuđih sudova i misli, a postoje oni koji po svaku cijenu moraju održati vlastitu sliku sebe na način da tuđa mišljenja niti čuju niti uvažavaju. Oni su jednako ranjivi, možda i više, samo što je njihov oklop i mehanizam obrane naoko čvršći i nedodirljiv. Već oklop – veći strah. Što bolji oklop to ostaje manji čovjek.
.
Mnogo puta u prošlosti čuo sam mišljenja o nekim meni bitnim stvarima pa i sebi samome, a koja sam pokušavao razuvjeriti i ponuditi potpuno drugačiju sliku, informaciju i uvid o istima. I dalje znam biti ista takva budala, nadam se nešto rjeđe. Jedna stvar ostaje tradicionalna: ljudi mijenjaju svoje mišljenje onda kada oni žele ili kada su spremni. Vi možete napisati doktorski rad na temu jednog malog događaja i svih povezanih faktora i to neće napraviti baš nikakav odjek, dok s druge strane ako strpljivo, s ljubavlju i bez muke za štićenjem svojeg imidža nudite svoje informacije i spoznaje onda kada vas se traži i pita, tada doista jedna jedina rečenica kod prave osobe u pravi trenutak može napraviti Hirošimu. Doživio sam više puta i jedan i drugi scenarij. Tradicija je također ta da dok god sam vezan za tuđe mišljenje kao potencijalnu prijetnju – nema kruha, nema istine, nema strpljenja i ljubavi.
Sa nekim ljudima koji ne žele i ne mogu čuti ništa dalje od svojeg mišljenja i koji se razuvjere tek jednom u stotinu godina kada vrag već oduzme šalu moglo bi se raspravljati do sudnjega dana, a neslaganje u mišljenjima samo potpiruje vatru. Pitam se što to gori? Što se to brani u raspravi? Tko dobiva što?
Sa nekim ljudima koji ne žele i ne mogu čuti ništa dalje od svojeg mišljenja i koji se razuvjere tek jednom u stotinu godina kada vrag već oduzme šalu moglo bi se raspravljati do sudnjega dana, a neslaganje u mišljenjima samo potpiruje vatru. Pitam se što to gori? Što se to brani u raspravi? Tko dobiva što?
.
Moramo se otrijezniti. Moramo se probuditi. Čitajući po treći put ‘Svjesnost’ od Anthony de Mella zapljuskuju me iznova svježi, na trenutke i ledeno osvježavajući valovi svijesti koji me izdižu od sebe u spoznaji kakva sam i dalje velika budalesina od čovjeka. Budala epskih proporcija. To znači da je knjiga izvrsna. Kad čitajući uviđate svoju budalastost tada znate da ste na dobrom putu ili barem na dobroj knjizi. Ako ništa drugo vlastita budalastost i muka naučili su me bolje suosjećati i razumjeti tuđu budalastost i muku, a to je presudno važno. To je neprocjenjiva vrijednost budalastosti i muke, zbilja je. Bolna trvenja potiču ne samo ono najgore u nama već i mogućnosti za spoznaju, proširivanje svijesti o sebi i svojem strahu i uvjetovanosti. Sušto suosjećanje bez vlastitog iskustva one nutarnje muke koju prolazi tvoj bližnji – nije moguće.
.
Spoznati svoje strahove i uvjetovanosti, svoju suštinsku neslobodu – malo što je važnije od toga. Ono je uvod u buduću slobodu. Strahove i uvjetovanosti ćete vrlo često pronaći dok iznosite svoje mišljenje kada niste traženi, kada se nepozvani borite da ga očuvate, kada iznosite svoje nepovoljne sudove o drugome, kada se nesvjesno opijate moraliziranjem i prosuđivanjem. Naša ‘mišljenja’ jedan su dobar kompas, ali njegovu iglu možemo vidjeti tek kada imamo emotivni odmak, meditativnu stanku, otrježnjavanje makar na dvije minute u kojima možemo sagledati sebe u nekoj situaciji.
.
Testirajte sebe i svoju (ne)otpornost na tuđa mišljenja. Zamislite ili se sjetite nekoga tko vas ljutito osuđuje ili govori što njegovo mišljenje od vas očekuje. Postoji možda nekolicina odraslih ljudi na svijetu koji na ovo ne bi imali određenu uvjetovanu reakciju. Odjek svih tuđih mišljenja u vama uvijek je odjek vašeg mišljenja o vama. Nije li tako? Ako vas netko nazove zelenim močvarnim dikobrazom to je dovoljno udaljeno od područja vašeg preispitivanja, ali ako vas netko prozove tamo gdje sami sebe(makar nesvjesno) prosuđujete i preispitujete, tu je teren već dobrano sklizak. To ne mijenja činjenicu da druga osoba čini nešto što nije dobro za nju, jer to je također simptom te osobe, ne vaš. On nažalost postaje vaš simptom tek kada vas pogodi tamo gdje boli. Kada bi nadrasli sebe i svoje emocije i sumnje tuđa mišljenja ostala bi isključivo tuđi problem.
.
No mi baš nismo sigurni u sebe, zar ne? Nitko nije. Nekome izvana se ne svidi nešto našega i mi se već osjećamo napadnutima. Ili smo ljuti ili tužni ili uplašeni ili pogođeni ili otuđeni ili se povlačimo ili napadamo ili zamjeramo. I u konačnici, tko smo ako ovako reagiramo? Ne postoji li veći put? Je li taj veći put onaj sveopće ljubavi i mira? Reći ću vam samo ono što sam osobno vidio, a to je: ljubav i mir nisu pasivna stanja bez reakcije i bez strogosti i bez samoće. Na njima sudjeluju sile ljubavi i mira, a one dolaze i kroz tenkove i kroz cvijeće. Svoju snagu, postojanost i mir nećemo steći samo meditirajući, već padajući u spilje, guleći svoja koljena, suočavajući se sa svojim roditeljima, djecom, lažnim prijateljima, starim ljubavnicima. Moramo se kaliti u vatri i vodi, a ne filozofirati o ljubavi. Mi duhovnjaci često smo obične kukavice sa pregrštom ideala, istezanja, citata i literature! Tko bi bližnjem gradio kuću na plus 40 i ne prosuđivao ga kako bi opravdao svoj drugačiji životni stil?! Tko bi radije piskarao o iskustvima svojih snova i sanjarenja i doživljaja mistične unije sa nečim-nečim?!
.
”Govorite lijepo o svima.
Ako o nekome ne možete govoriti lijepo
Otpustite ga da ode iz vašeg života.”
Ako o nekome ne možete govoriti lijepo
Otpustite ga da ode iz vašeg života.”
.
Iako se ovo možda čini kao ideal kako bi netko drugi mogao biti zadovoljniji on je tu isključivo radi naše vlastite zaštite, naše sreće i dobrobiti. Kada oštetite drugoga niste samo oštetili drugoga, na više načina i na više razina i vi ostajete oštećeni. Netko na čije pozitivne strane se ne možete fokusirati, netko tko u vama proizvodi negativne reakcije treba svakako poslužiti vama kao spoznaja i ogledalo, a ako ne kao spoznaja tada svakako gledajte izbjeći zlo koje činite ako o njemu/njoj govorite i osjećate ružno.
.
S obzirom na virtualno nemoguć scenarij gdje nas ništa na nikome ne smeta ili boli odgovor je ili spoznati svoj vlastiti problem ili suočiti ovu osobu sa njegovim/njezinim postupcima(a ne prosudbama o toj osobi) čija metoda postoji u nenasilnoj komunikaciji(NVC nonviolent comunication) i NLP-u, a s obzirom da nije tema ovog članka dovoljno je reći kako se iskrena konstruktivna komunikacija zbiva na temelju priznanja vlastitih osjećaja i tuđih postupaka koji ih proizvode, a ne prosuđivanja karaktera koji u nas izaziva muku.
U konačnici, sjetite se tuđih mokasinki i toga da ”nema sveca bez prošlosti ni grešnika bez budućnosti.”
U konačnici, sjetite se tuđih mokasinki i toga da ”nema sveca bez prošlosti ni grešnika bez budućnosti.”
.
Robert Marinković
11 comments
Robert says:
Kol 20, 2012
Misao nema smisao
Željko says:
Kol 19, 2012
ovo dođe poput ispovjedi! ljut na neke ljude ustvari budem ljut na sebe jer sam samog sebe doveo u situaciju da me drugi povrijede. Povrijede zato što ne vrate onoliko koliko mislimo de trebamo dobiti netrag. To je zbog naše sebičnosti koje ne smije biti. Dajemo da bi nam se vratilo, pa kad se to ne dogodi u očekivanoj mjeri ljutimo se i osjećamo oštećeno. mišljenj o svemu dolaze iz doze naše sebičnosti.
čoban says:
Kol 17, 2012
Ma ja sam obični čoban ,ali u zadnje vrijeme sam shvatio jednu stvar ,a to je ,što mi je teže u životu meni draže
Abigael says:
Kol 17, 2012
daš mi recept!
Abigael says:
Kol 17, 2012
Isus je preporučio jednu za ego sablaznu tehniku “okretanja drugog obraza”, no iz vlastitog iskustva znam da će se ta metoda razbiti o glavu onoga tko ju prakticira ukoliko nije duhovno dorastao toj metodi, odnosno ukoliko nije izašao na kraj s vlastitim egom koji uživa u gozbi poniženja kada na drugi obraz dobijete jaču pljusku nego na prvi. Samo će istinski produhovljen čovjek – onaj koji je nadišao patnju ega – imati moć zaustaviti drugu pljusku. Ako mi ne vjerujte, isprobajte sami. Isusova mudrost se, naime, ne dostiže bez velikog htijenja i velike borbe sa samim sobom.
Abigael says:
Kol 17, 2012
doista bi bilo vrijeme da svi počmemo učiti OD Mudrosti, a ne O Mudrosti tim više što se Mudrost, baš kao i Ljubav može naći jedino u vlastitom biću gdje joj je izvorište
abigael says:
Kol 17, 2012
…mislim da nam pod hitno treba novi termin za ovaj već prilično izlizani “moramo se probuditi” kojim se maše na sve strane a da nitko, zapravo ne misli na isto, ako uopće išta i misli dok to izgovara. Na vrh glave mi je buđenja u svijetu gdje svi spavaju tvrdim snom.
Čoban says:
Kol 14, 2012
A braćo mila šta čovijek zdrobi,a ništa ne reče što Isus krist prije mnogo, mnogo godina nije govorio.
Razlika današnjeg društva i ljudske svijesti u odnosu na vrijeme kad je Isus hodao po zemlji je samo u tehnološkom napretku ……..
abigael says:
Kol 17, 2012
Da, mnogo znamo o Isusu, toliko da svi poučavamo o Isusu, ali rijetki uče od Isusa. Nije bitno od koga smo, i kako, naučili mudrost, bitno je da smo naučili, zar ne?
Lion says:
Kol 14, 2012
De Mello, stari lisac. I mene je nekidan ošinula njegova rečenica:
“Promatrajte sve u sebi i oko sebe, u granicama mogućnosti, kao da se to događa nekome drugome.” Zaista moćan alat, uopće ne kužim kako to nisam tako doživio kad sam je prvi put čitao prije koju godinu.
A sad moj sud o prosudjivanju
Mišljenje kao takvo je u stvari svojevrsan sud odnosno prosudba, naša subjektivna presuda o nekoj stvari ili osobi sto nužno ne mora biti loše ukoliko istu greškom u svom umu ne proglasimo za istinu.
Život nas uči da čak i kad je mišljenje nazovi objektivno ta objektivnost ima svoj rok trajanja i što je nekad bilo objektivno (čitaj istinito) danas je laž.
Teško je ljudima dočarati pogubnost lošeg govorenja (ogovaranja) o nekome pozivajući se na duhovne vrijednosti pa kad sam se znao dotaći ove teme u društvu volio sam to prevoditi na fiziku jer mislim da u svojoj biti i u pozadini i jest fizikalni fenomen.
Pa sam onda, kako kaže naš Anthony trućao sve u šesnaest o tome kako sami sebe gađamo strijelama negativne energije dok se nabacujemo drvljem i kamenjem na druge i tako dalje i tako bliže, uglavnom jedva sam i sam sebe ponekad razumio, pa ne mogu ni druge kriviti što su me redovito blijedo gledali.
Naposljetku sam našao sam sebe kako objašnjavam principe kvantne fizike i kojekakvih drugih budalaština ne bi li nekako svi oko mene shvatili da materija emanira iz energije, a ova pak iz svijesti te da je misao također materijalna i bla bla bla.
Skužio sam da u stvari radim istu stvar, namećem svoj sud o nečemu drugima, umjesto da se budim svim silama ja tonem sve dublje u san.
Čovjek zaista može iz svega ponešto naučiti samo ako je na stalnom oprezu
pa tako danas kad krene loše govorenje uglavnom komentiram u stilu:
A možda to sve i nije istina!
lucija says:
Kol 13, 2012
Upravo tako !