Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

vrijeme 2Vrijeme ne postoji. Sve što postoji je život koji se odvija.

Zanimljiva je to stvar – vrijeme.

Mi kažemo: „Vrijeme prolazi“. Jesmo li ga ikada vidjeli da prolazi? Kuda prolazi? Po ulici? Po zraku? Gdje je? Ja ga ne vidim. Vidim samo da djeca rastu, ljudi stare i stvari se mijenjaju. Život se događa. Vidim i kazaljke sata kako se okreću. Ali ne vidim vrijeme.

Vrijeme je nešto nestvarno čemu pripisujemo promjene koje vidimo da se događaju, bilo da se radi o kazaljkama na satu ili borama na licu. Međutim, ove promjene se ne događaju zbog vremena, one se događaju zbog raznih mehanizama koje kreiraju promjene.

Kazaljke na satu će stati kada se taj mehanizam pokvari. Biste li tada, kada kazaljke stanu, rekli da je vrijeme stalo? Očito je da kazaljke ne mjere vrijeme, inače one nikad ne bi stale, ako bi vrijeme stvarno prolazilo. Isto tako, bore na licu stvaraju se zbog unutarnjih mehanizama u tijelu i nekome se stvaraju brže, nekome sporije. Ako bi vrijeme upravljalo tim procesom, svi bi starili potpuno jednako.

Tko stvara vrijeme?

Možda kažemo: „ U redu, ne vidim vrijeme, ali ga osjećam, osjećam da vrijeme prolazi.“ Što je to što osjećate? Pogledajte, koji je to osjećaj zaista? Možete li odista osjetiti vrijeme?

Reći ću vam jednu vrlo važnu Istinu – osjećamo, uvijek i samo, svoje misli. Svjesne i nesvjesne. One su kodovi kreacije.

„Osjećaj vremena“ nešto je što naš um doslovno stvara mislima o vremenu. Bez misli o vremenu, mi ne možemo doživjeti vrijeme. Vrijeme je naša percepcija. Stvara je naš um. Upravo zato pet minuta ponekad izgleda kao trenutak, a ponekad kao vječnost.

Mi kažemo: „Nemam vremena“. Što osjećamo kada tako mislimo? Nedostatak vremena.

Mi kažemo: „Stara sam.“ Što osjećamo kada tako mislimo? Osjećaj starosti.

Mi kažemo: „Dosadno mi je. Kada će već ovo završiti?“ Što osjećamo? Dosadu. Nestrpljenje. Vrijeme sporo prolazi.

U Bibliji piše: „Traži i bit će ti dano“. Vidite li kuda idem s ovim? Svaka misao u koju vjerujemo odmah postaje naša stvarnost. I tako se naše želje ispunjavaju stalno i instantno. Naše misli su naše želje. One su naše kreativne sile, koje se instantno ostvaruju kada povjerujemo u njih. U svakom „trenutku“, ono što mislimo i vjerujemo, tako i doživljavamo.

Kako ubrzavamo vrijeme?

Kažemo: „Moram još to i to učiniti“, „Trebam još ovo i ono završiti“, „Imam još puno toga za obaviti“, „Neću sve stići.“ Što osjećamo kada tako mislimo, kada to stalno vrtimo po glavi? Osjećaj stresa i ubrzanosti. Što je veći osjećaj stresa i ubrzanosti, to je veći osjećaj da nemamo vremena. To brže život „prolazi“. Misli koje počinju s „moram“ i „trebam“ najveći su neprijatelj onoga tko želi uživati u životu i osjećati da „vremena“ ima napretek.

Znate, mi možemo obaviti puno stvari i bez da stalno vrtimo takve misli po glavi. One uopće nisu neophodne. Jednostavno ih obavljamo, jednu po jednu, i ne mislimo na druge stvari. Možemo i zapisati listu stvari za obaviti, ako će nam to pomoći da manje mislimo. Kada manje mislimo o sljedećim projektima, uživamo u onoj stvari koju radimo sada. I to nema veze s „količinom vremena“.

Vrijeme i užitak

Kada smo „u vremenu“, u mislima o vremenu i mislima o „moranju“, ne uživamo.

Kada smo izvan misli o vremenu i „moranju“, kada smo u bezvremenosti, tada uživamo.

Vrijeme ubija radost i užitak.

Želimo li više uživati (bez obzira što radili), osjećati se češće kao da smo na godišnjem odmoru, biti opušteniji, želimo li se osjećati mladima i izgledati mladolikima, vratimo se u bezvremenost. U Istinu o vremenu.

Vrijeme, kako ga mi shvaćamo, ne postoji. Ono je samo ideja. Koncept koji možemo praktično iskoristiti. Ali u stvarnosti, ne postoji.

Sve što postoji je život koji se odvija.

Čak niti „sadašnji trenutak“ uopće nije trenutak. On nije djelić vremena, on je izvan vremena. Bezvremen. Vječnost u malom.

Bezvremenost

U ovoj bezvremenosti nalaze se svi potencijali. Sve mogućnosti.

Ta dimenzija je u nama. Osjećamo je čim prestanemo misliti na stresan i nesiguran način o prošlosti i budućnosti, o vremenu i prolasku vremena, o poslu koji još trebamo obaviti. Možemo, dakako, misliti na kreativan način, možemo nešto isplanirati za budućnost, jer to je početak stvaranja nečega. Međutim, čim počnemo brinuti o realizaciji plana, mi smo otišli od „sadašnjeg trenutka“, kreiranja i bezvremenosti. Otišli smo u strah, dimenziju vremena i problema.

Bezvremenost je dimenzija izvan vremena i problema. To je dimenzija stvaranja.

Možemo je osjetiti i onda kada stanemo. Stanemo sa svime, bar za „trenutak“. Tada smo zaustavili „vrijeme“.

Osjetit ćemo tišinu. Širinu. Vječnost. Iz nje sve dolazi. Cijeli naš život i sve što u njemu imamo. To je Izvor svega. U doticaju s Izvorom, sve je moguće.

 

Romana Đekić,

www.romanadekic.com; seminari i konzultacije

Previous postČime li nas to prskaju: ALUMINIJ