Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

  Sjedio sam i promatrao ono što nazivaju Žigom Zvijeri te slušao riječi uplašenih ljudi sa svoje lijeve strane kako govore o Žigu Zvijeri, globalizaciji, dužničkom ropstvu, o propasti svijeta kojeg poznajemo. Slušah i gledah ono što pričaju dok koriste svoje mobitele, kopaju po torbicama najvećih, ali i najskupljih modnih dizajnera. Strah od čipiranja koje je na pomolu ali i opsjednutost svijetom i izvanjskim davao mi je prizvuk ironije u glasu kada god bi sa nekim pričao o tome.

Smiješno je koliko se bojimo onog što bliža ili dalja budućnost donosi, zadovoljni i opsjednuti filmovima o Zombijima, Vampirima, Vukodlacima i svim tim mitološkim bićima koja su ponovo u modi, koja su ponovo izmigoljila iz svojih skrivenih rupa u podzemlju ljudske psihe i u skladu sa ritmom ponovo okupirali svijet Fatamorgana.

Vjerujem da znate kako izgleda bioritam i na kojem principu radi. Vjerujem da znate jer mislim da nismo nimalo različiti te na kraju svi zavirimo u nešto što nazivamo Onostranim, ili Tajnovitim kojim smo okruženi kroz sve aspekte svog života. Srećom, ali velikom srećom, većina ni ne zna porijeklo mnoštva stvari koje danas cijene, počevši od Umjetnosti, Muzike, Glume i slično, pa do cijele Civilizacije koju poznajemo u manjoj ili većoj mjeri.

Unutar te svekolike Civilizacije svakakva čuda skrivaju se. No, većina ne svjedoči čudima niti ih primjećuje, niti znaju prapočetak onog što je danas ukorijenjeno u umu čovjeka, u svijetu oko njega. Svaki slog, svaka riječ je čudo sama za sebe. Svaki zvuk dio je Sloga, a samim tim i dio Oblika koji ima boju. Otuda ovolika raznobojnost, ovolika obličnost (Oblik), ovolika zvučnost. Sve je svim ispunjeno i sve je svim prožeto.

S čim smo danas opterećeni? Žigom Zvijeri, nekim tamo zmajem, možda i reptilom na dvije noge, svejedno. Sve je to jedno te isto, samo različito nazvano. Sve to su naši strahovi, ali i nešto mnogo dublje od toga, nešto mnogo opasnije od toga.

I dok promatram užurbane ljude kako uvijek užurbano trče, ne primjećujući ništa oko sebe razmišljam o Zvijeri i njegovoj igri. Da se razumijemo, možda je Zvijer ženka, možda je mužjak, ajd ga više znaj. U eri moderne tehnologije a u umu lažne mistike sve je moguće. Da Zvijer promjeni spol i postane Ženka Zvijer, ili da je možda ista ta Ženka promijenila spol kod nekog jeftinog tajlanđanina i ugradila si Vajru (muški spolni organ – simboličkim jezikom) među noge, sve je moguće.

Zvijer ili Zvjerka svejedno je, Sve Je Jedno.

Sunce je upeklo u lipanjskom danu, ili kako bi to rekli na srpski (hrvatski, srpski, bosanski – sve je jedno u ludilu ljudskom) u junskom danu (ne mislim na junce), dok miris lipe u cvatu ispunjava prostor kojim oblaci misli, emocija, fantazija, strahova lupaju jedni od druge.

S lijeve strane stola za kojim sjedim i ispijam kafu i sok pojačala se graja. Dokazivanje, demantiranje, optužbe, strahovi o skorašnjem čipiranju postalo je sve glasnije. Miris smotanog duhana propara mi nosnice. Udahnuh opojan dim i dugo ga zadržah u plućima. Čovjek od nečeg mora umrijeti, zar ne? Svejedno (sve je jedno) od čega i kad. Sanduk mi već poznaje tijelo, stoga zašto brinuti?

Sjetih se jedne misli od prije nekoliko godina kada se ta tema pojavila u javnosti. Razni video dokazi na sve strane, još malo pa protesti protiv čipiranja ljudi, zakoni o čipiranju životinja doneseni zbog takozvane zabrinutosti o brizi i životinjama. Smiješno. Samo Slijepac ne bi vidio igru koja se iza toga sprema. Koja briga o životinjama kada ih svaki dan ubijaju na hiljade, stotine hiljada, u klaonicama, u azilima, u skloništima, inspekcije raznih oblika, eutanazija.

I sjetih se razgovora između mene i Čovjeka i trenutka kada smo gledali kako se određena grupa ljudi od zakona “brinu” o napuštenim životinjama:

“Zapamti, moj prijatelju, onako kako se odnosiš prema nižem životu od sebe, tako se viši život odnosi prema tebi!”

Te riječi su mi se urezale u um.

I onda se sjetih novih droga koje su se pojavile. Jedne prave zombije od ljudi, drugi pokretne leševe, upravo sve u skladu sa mitologijom, skrivenim, onim tajnim u koje ne želimo da pogledamo i suočimo se sa prapovijesnim slikama duboko usađenim u nama, u našem umu.

Osmjehnuo sam se Gospodaru, Zvijeri i podigoh čašu u njegovo ime. “Nek ti je slava, za vijek vijekova!” – izgovorih tiho u sebi. Nisam neki obožavatelj Zvijeri ili tetke Zvijeri, sve jedno je. Ali znam kada treba poštovati igru i kada treba odati priznanje igraču bez obzira sviđalo se to nama ili ne.

Znao sam, promatrajući užurbanog policajca dok trči za bakicom da joj napiše kaznu za nepropisno prelaženje ulice, da je ova Igra savršena, da je Igrač savršen, ali i da su Igrani savršeni. Ukratko, sve savršeno je.

Namrgodih se u trenutku kada mi se vratio odbljesak sunca sa vjetrobrana nekog auta koji je prolazio ispred kafića. I taman dok sam žmirnuo, jedan put ili dva put, čuo se udarac.

Graja prekide, Zvijeri nestade a bakica klizi niz haubu auta ispred zapanjenog policajca.

Muk i tišina čak i u umovima ljudi.

Predivno. Napokon mi misli drugih ne smetaju. Ne ometaju mi protok koji osjećam. Ah da, Zvijer je došla u svom veličanstvenom ogrtaču. Sve u jednom je ispred nas. A Sunce je i dalje pržilo nemajući pojma o ljudskim bojaznima.

Kraj usana mi se namjesti u kiseli osmijeh. Zamalo ne doviknuh “naplati joj sada, ne može da bježi!”, ali zadnji tren utihnuh.

Što ono rekosmo, strah od Zvijeri. Žigosanje ljudi, čipovi pod kožom, novca nema, plaćamo čipovima ispod kože i svi znaju što posjedujemo, dok određena mala grupica kontrolira cijelo čovječanstvo.

Hm. Nije to loše. Zašto ne.

Mislim, što je tu tako loše? Ako znate molim vas da mi kažete. Ja prosto ne vidim ništa loše u tome, a stvarno sam se trudio da spoznam i raspoznam dobro od lošega i da napravim granicu. Na kraju sam samo vidio stalnu izmjenu dobrog i lošeg u jednom jedinom trenutku, vječno i bez prestanka.

Ugrade vam jedan mali čipić, negdje oko dva centimetra dugačak i oko pet milimetara širok i sve je OK. Ne morate imati pasoš, ne morate imati novčanik, ne morate imati osobnu kartu, slobodan ste čovjek. Ne bojite se da će vas neko opljačkati, ne morate prekopavati po torbici polomljene bakice kako bi saznali njeno ime i adresu i javili rodbini za njenu nesretnu kob, već prosto samo očitate čip. I sve znate. Sada, što je tu loše?

Odavno se čovjek klanja Zvijeri i odavno koristi njene proizvode, zašto je problem jedan mali čipić ispod kože?

Htjedoh to da stavim u stih, ali sjetih se kako to čovjekoliki majmun doživljava, pa ostavih ovako. Neka, tko shvati shvatit će, jer sve jedno je.

Upalih mobilni da pošaljem poruku i nasmiješih se Zvijeri i njenom proizvodu. Pogledah u kavu i nasmiješih se Zvijeri. Smotah duhan i nasmiješih se Zvijeri. Namignuh plavuši kraj sebe, uplašenoj da je Zvijer ne kontrolira i nasmiješih se Zvijeri. Žigom Zvijeri već odavno smo žigosani, ovaj dodatak u vidu čipa samo je olakšica, ali i samo skretanje pažnje sa mnogo goreg problema.

Žigom koji nesvjesno prihvatismo, a sve nesvijesno prihvaćamo, odavno smo propisali si ostanak na ovoj maloj plavoj planeti koja će uskoro postati mala crvena planeta.

Mreža Zvijeri u kojoj smo uhvaćeni gora je od njenog Žiga. Žig možemo izbjeći, ali Mrežu ne.

Ali nije to sve. Kupivši jedan dobijemo dva, sjećate se te reklame? Sve vam se kaže, svaki korak vam je pažljivo najavljen, ali kako Slijepac može da prepozna igru nečeg od čega je nastao?

Zvijer je stvoritelj čovjeka i samim tim njegov Gospodar – nasmiješih se Gospodaru.

Ono što me definira kao čovjeka upravo je sama Zvijer. Ubačeno na podao način, zarobila je ono što Jesam u vidu životinjskog tijela i njegovih potreba i zvjerskog Uma i njegovih igrarija.

Rekoh vam, nije problem čip. To je najmanji problem. Problem je što ono što jeste, što vas čini ljudima, već samo je Zvijer. Onda što praviti problem oko nekog, malog i beznačajnog čipa?

Strka i gomila se smirila na užarenom asfaltu ispred mene. Vratiše se zvijeri da podjele utiske. Poslušah pažljivo da nije neko otkrio moj savršeni plan.

Minu me strah. Shvatih nitko ništa nije shvatio. Što je to što ih dijeli od shvaćanja? Samo jedna mala riječ “nije”. Shvatio (nije) Shvatio. Smiješno.

Jedna je prisustvo, druga odsustvo.

Ali kao što rekoh, nije Zvijer problem. Ona je samo dobar Menadžer. Ponudila je nešto, čovjek je to fino i sočno progutao. Sada se buni protiv onog što jeste, iskorištavajući i živeći upravo to što je progutao.

Nisam ja kriv što niste shvatili na vrijeme.

Čip, ili ne, u čemu je razlika? Samo u riječi (ne) i ničem više. Ali sjetih se, pa vi ne razumijete ni riječi.

Čistači su prali ulicu skidajući boju Biološke Mašine, ali ne i boju Psihološke Mašine koju nam je dao. Nju ne možete oprati, nju možete samo … (zamalo pa ne izletih).

Da, vjerujem da ste do sada već shvatili. Izlaza iz ovog nema. Sve što smislite već je u Zvjerinom Umu. Ne možete zamisliti ništa što nije od njega, jer Mašina funkcionira samo na taj način. Da bi nešto zamislili mora postojati u Umu Zvijeri. Stoga, možete li zamisliti, čuti, pročitati išta od toga što nije u njegovom Umu.

Vjerujte mi, Čip nije problem. To samo žele da mislite da je problem. Samo da vam skrenu pažnju.

Žig Zvijeri nije problem. Već ste zombiji, već ste vampiri, već ste kosturi sa oguljenim mesom. Zašto još o nečemu brinuti. Jednostavno se prepustite zaboravu da vas ogrne svojim ogrtačem i jednostavno nestanite u potpunom zaboravu.

Ja tu ne vidim problem.

Dobit ćete sve što ste ikada zaželjeli da dobijete, jer sve što zamislite u svom umu čeka vas poslije smrti, i svi umiru u svojim fantazijama. Zvijer nema ništa sa tim. Sem što nam je to sve omogućila. Ništa više.

Onda, zašto još brinete o Čipu?

“Onako kako se odnosiš prema nižem životu od sebe, tako se viši život odnosi prema tebi!”

Zakon je jasan. Ne možeš se prema nečem što je “niže” od tebe ponašati kao da je ništa, kao da je beznačajno.

Ne možemo se prema životu oko nas odnositi kao Gospodari, jer nismo njegov Gospodar.

Onda, zašto je problem ako se neko prema nama odnosi kao prema Kokošinjcu u kojem uzgaja ljudske kokoši?

Normalno je da žigošemo naša goveda, sada Gospodar samo želi žigosati Govedo koje misli da je Gospodar. Ništa strašno. Onda zbog čega strah?

Njegov Žig odavno je nad ljudskim rodom, sjetite se toga kada pogledate hranu koju kupujete, kada kupujete novi mobitel, plazmu, auto, parfem, … kada bacite oko za suknjom ili bacite oko za nečijim novčanikom, sjetite se toga kada upalite TV i oduševljno se identificirate sa glavnim glumcom u nekoj od turskih serija. Sjetite se toga kada osudite nekog, kada o nekom dajete mišljenje, sjetite se toga kada se ugodno prepustite mašti isključujući sebe iz života koji buja oko vas. Sjetite se toga kada mislite da ste neko i nešto, sjetite se toga i kada mislite da ste nitko i ništa.

A i ne morate se sjetiti, sve jedno je.

Možete samo okrenuti se oko sebe i pogledati svijet u kojem ste, sve ono što on nudi, ništa više. Samo pogledajte. Upalite facebook, upalite TV, upalite igricu na mobilnom, muziku zaborava, ništa više.

I nasmiješite se Gospodaru.

Slobodno mu recite: “Neka ti je slava, za vijek vjekova!” i nasmiješite se jer ovo NIJE skrivena kamera.

Odajte mu počast za ludilo u koje vjerujete, koje održavate, kojem težite. Ja odavno jesam.

Mislite da je bog onaj koji je ovo stvorio?

Pa ne bih rekao. Bog nema veze sa ljudskim ludostima, a ponajmanje nešto tako savršeno ne može stvoriti ovakvo ludilo. Ali istinski Gospodar Čovjeka može. Njemu su bili potrebni robovi.

Srknuh kavu i naručih novu. Tema i dalje Žig Zvijeri.

Pogledah Zvijeri u oči i namignuh joj.

Zdravo, živ da si sve i da nisi.

Smotah duhan i udahnuh opojni dim.

Svakim udahom hranim Zvijer u sebi. Zvakim izdahom hranim Zvijer izvan sebe. Više ni ne znam tko se kime hrani, ja njim ili on samnom. Ali i nije bitno. Sve jedno je.

Onda zašto brinuti o jednom malo čipu ispod kože, kada je koža omot nečeg mnogo goreg.

Postoji izlaz, ali on vodi kroz Ambis Zvijeri. On je ogoljavanje sve dok ne ostane NIŠTA od onog koji se ogoljava. Tada se suočiš sa izvornim licem Zvijeri, ugledaš sebe u ogledalu.

Nasmij mu se, namigni mu i reci: “Neka ti je slava, za vijek vjekova!” jer to je tvoj istinski Gospodar.

Onda čemu briga o nekom malom čipu ispod trule kože kad ispod nje mnogo gore Zvijeri žive?

Samaya Tantra

Previous postPitajte ovo prije cijepljenja - Dvije vrste pisama koje možete uputiti vašem doktoru Next postOpasnosti mliječnih proizvoda