Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

buda 1Na prijelazu iz 9. u 10. stoljeće u Kini je živio zen majstor Pu-tai (jap. Hotei), među buddhistima poznatiji kao “Buddha Koji Se Smije”. Taj veseli debeljko, čiji trbuh Kinezi i Japanci stoljećima trljaju za prosperitet i sreću, običavao je pješačiti od grada do grada, sve svoje noseći sa sobom u velikoj platnenoj vreći. Djeca bi ga opkolila čim bi ga ugledala. Privučena znatiželjom, nestrpljivo su čekala vidjeti što se ovoga puta krije u Majstorevoj vreći.

Pu-tai bi ih zadirkivao, pravio smiješne izraze lica, beljio im se, a kad bi se svi zajedno razgalamili, naglo bi se uozbiljio, stavivši prst na usta upozorio na tišinu te, ne skidajući pogled s mališana, polako spustio vreću na pod. Iščekujući sljedeći Majstorev pokret, djeca gotovo da nisu disala. On bi oprezno razvezao konopac s vrha vreće i jednom rukom posegnuo unutra. Djeca su od napetosti gutala knedle. Zatim bi posegnuo i drugom rukom te hrpom slatkiša obasuo mališane, smijući se glasno i bez prestanka.

Odrasli koji su, s uvijek jednakim oduševljenjem, promatrali dobro poznatu scenu, također bi se počeli smijati. Majstorev smijeh bio je tako glasan i tako zarazan da nitko u krugu od dvjesto metara nije mogao ostati ozbiljan. Salve smijeha preplavljivale su trg. Mještani su se okupljali oko Majstora ne bi li primili svoju porciju zdravlja. I kad u blizini više ne bi bilo niti jednog ozbiljnog lica, Majstor bi nabacio svoju vreću na leđa i krenuo dalje.

Pu-tai nikada nije poučavao buddhizam. Kad bi ga pitali o smislu života, o spoznaji, o karmi ili prosvjetljenju, on bi se pukao smijati.

Iako buddhizam strogo nalaže vegetarijansku prehranu, ako bi mu tko pri prosjačenju ponudio meso ili ribu, spremno je prihvaćao svoju milostinju, uživajući u odrescima.

Kažu da bi legao spavati kad god je bio umoran, neovisno o tome gdje bi se u tom trenutku nalazio. Kažu da je mogao spavati i na snijegu, mirno i bez posljedica.

Jednom ga je prilikom pratio neki svećenik. Nakon poduže tišine napokon se odvaži zaustaviti ga rekavši: “Govori mi o Istini!”, na što mu Pu-tai uzvrati: “Daj pare!” Svećenik spremno odgovori: “Dat ću ti, ali prvo mi govori o Istini!”, a Pu-tai spusti svoju vreću na pod i prekriži ruke. “Ako je to sve - odvrati svećenik – nemaš li onda pametnijeg posla?” Čuvši to, Pu-tai uzme svoju vreću i ode.

U jednoj pjesmi zapisao je:

Čudno je

kako onaj koji pred sobom ima

Veliki Put Istine,

jer sve je praznina,

niti vlas ne zamjećuje!

 

Mnogostruki putevi Zakona

po čemu se razlikuju?

Um je posvuda isti.

Razumiješ li ovo,

zašto bi se mučio

tražeći značenje sutri?

 

Kada Sebstvo,

tog kralja uma,

prirodno napuste vezanosti,

tada je sve u skladu.

Mudrac koji ovo razumije

nema što učiti.

 

Stvarnost ne poznaje

ni zajednicu stada ni svece.

Što onda jest?

Nepotrebno je izdvajati

onoga kojemu ne treba

ništa izvan njega samog.

 

Biser uma je neprocjenjiv,

po prirodi svojoj okrugao i čist.

Obični ljudi su drugačiji.

Nisu li krivo razumjeli

praznost svih stvari?

 

Uzeti svoj štap

i krenuti starom stazom

ka vlastitom izvoru,

bez imalo zlobe

prema onima

koji ne slušaju Zvuk.

 

Na samrti je izrekao sljedeće riječi:

                “Maitreya, pravi Maitreya, razdjeljuje svoje tijelo na deset tisuća milijuna dijelova. S vremena na vrijeme, pojavljujući se među ljudima, objavljuje Istinu svojim suvremenicima, ali oni ga, naravno, ne prepoznaju.”

Maitreya je ime buddhe koji tek treba doći. Prema doslovnom tumačenju, njegov dolazak se očekuje u vremenu kada ljudi više ne budu prakticirali buddhizam, kako bi obnovio učenje. No s obzirom da riječ maitreya na sanskrtu uz ostalo znači i prijatelj, postoji tumačenje prema kojem dolazak Maitreye ne znači dolazak određene osobe, već preobrazbu odnosa učitelj-učenik u prijateljski odnos.

Potom je prijateljima naredio da ga nakon što izdahne odmah spale, ne čekajući ni trena. Iako spaljivanje nije bilo dio tradicije zen buddhizma, prijatelji su Majstoru ispunili želju. Nakon što su cvijećem ukrašeno tijelo položili na lomaču i zapalili vatru, čuli su čudno pucketanje. Počeli su se pogledavati i mrmljati među sobom, kad se najednom iz Majstoreva tijela rasplamsao vatromet! Sve je oko njega praskalo! Nakon prvobitnog šoka, okupljeni se nisu mogli suzdržati od smijeha. Smijali su se do kasno u noć. Stari lakrdijaš pred samu je smrt svoje džepove napunio petardama.

Zašto je na naizgled bitna životna pitanja Pu-tai odgovarao smijehom? Je li bio lud? Ili mu nije bilo stalo do onih koji su žeđali za istinom?

Ovakav pristup duhovnim stvarima dijametralno je suprotan uobičajenom načinu na koji se duhovnost predstavlja u različitim religijama i duhovnim praksama. Gotovo su sve religije duhovni život učinile krajnje ozbiljnim, punim pravila, strogo ceremonijalnim i udaljenim od svakodnevnog života, nerijetko i u stalnom sukobu s njime. Istinu i Boga postavile su visoko na pijedestal kako bi bili nedohvatljivi.

Osim toga, duhovni nauci prepuni su gotovih odgovora, tumačenja o ispravnom i neispravnom načinu života, prepuni su uputa, tehnika, metoda, molitvi i meditacija koje bi čovjeka trebale privesti bliže Istini, bliže Bogu. Religije su od duhovnosti napravile ogroman i težak posao u kojemu malo tko, ako uopće itko, ikada stiže do cilja.

Ako sam vjernik, kako mogu znati je li moja vjera uistinu efektivna, uistinu živa? Princip je vrlo jednostavan. Ako sam poslije mise, poslije duhovnog druženja, poslije molitve, poslije meditacije lakši, sretniji, mirniji, opušteniji, bezbrižniji, tada mogu biti siguran da moja vjera “radi”, tada mogu biti siguran da sam prišao korak bliže Bogu, bliže Istini.

Drugim riječima, možemo li zamisliti Istinu koja bi nas činila mizernima, depresivnima, plašljivima, Istinu koja bi nam zadavala glavobolje? Možemo li zamisliti Boga koji bi želio da ostanemo u strahu, u strepnji, uznemireni, nesretni i puni briga? Za sve to nije nam potreban Bog, svijet nas time opskrbljuje u izobilju. Možemo li zamisliti Boga koji nas ne bi ispunjavao mirom i radošću? Ako možemo, tada je slika koju imamo o Bogu i Istini izopačena.

Vjernik kojemu je svakodnevica ispunjena brigama, strahovima, nemirom i smicalicama nije vjernik. Onaj tko se brine, taj ne vjeruje. On ne vjeruje da Bog jest, on ne vjeruje da je Bog prisutan, on ne vjeruje da ga Bog ljubi i brine se o njemu. Njegova vjera je prepuna riječi, ali duhom prazna. On naizgled puno toga zna o Bogu, može nam puno toga reći o Njemu, ali kući će otići nemirna srca.

Onaj koji uistinu vjeruje, taj ništa ne zna. On ne zna ni koje je ime njegova Boga, on ne zna koje su riječi njegove Istine, jer zna da je Bog bezimen, jer zna da je Istina neizreciva. On ne zna ni što je život ni što je smrt. Za njega život nije problem koji treba riješiti, nije teorija koju treba objasniti i potkrijepiti argumentima. Za njega je život čudo kojemu se divi, tajna u kojoj uživa. On ne vidi razliku između sebe i života. Život je za njega Bog i Bog je za njega život.

Sva naša “velika” i “bitna” pitanja zapravo su budalasta i zbog toga smiješna. U Bogu, u Istini nema nikakvih pitanja. Upravo nas pitanja i njihovi odgovori udaljavaju od Boga. I upravo je Istina ta koja nam se smije kroz Pu-taijev smijeh.

Način na koji je Pu-tai ispratio samoga sebe govori više o životu i smrti nego sva moguća tumačenja umiranja i zagrobnog života zajedno. Sumornost, sivilo, žalovanje, briga i strah opsjedaju naš doživljaj smrti iz razloga što je veći dio našeg života obojan istim bojama. No isto vrijedi i za Pu-taia. Onako kako je shvaćao život, tako se odnosio i prema smrti, a njegovi bližnji nisu imali izbora nego jednostavno prepustiti se Majstorevoj struji smijeha.

Je li smijati se životu i smrti u brk neozbiljno, djetinjasto, glupavo? Ili su pak ozbiljnost, briga i strah posljedice nezrele, djetinjaste i skučene svijesti? Pu-tai bi, bez sumnje, i ova pitanja progutao plamenom smijeha. A mi?

Vedran Rutnik

Izvori:

1) https://terebess.hu/zen/putaj.html

2) http://www.enjoythemomentrituals.com/the-history-of-laughing-buddha/



Previous postNa rubu znanosti - DAVID ICKE - FANTOMSKI JA (1. DIO)