Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

Jose pepemujica

U pravoj epidemiji prijetvornih psihopata na vlasti, José Mujica i njegova supruga Lucia Topolansky predstavljaju jedinstveni primjer da svijetom ne upravljaju samo loši ljudi. U periodu od 2009. do 2015. godine, kada je Mujica bio predsjednik Urugvaja, ljudi su mogli uvidjeti da postoje lideri koji čvrsto stoje na zemlji, koji žive skromno i svojim se primjerom ne uzdižu iznad drugih.

Izvor: Os Uma
Piše: Irena Dujmušić

José Mujica je za vrijeme svog mandata bio nezadovoljan zbog naziva ‘najsiromašniji predsjednik na svijetu’, jer on u tome ne vidi ništa neobično te bi više volio da njegov stil života, koji je sasvim realan i normalan, usvoje i drugi. Istim takvim jednostavnim načinom života živi i njegova supruga, Lucia Topolansky, urugvajska senatorica i također i kao Mujica bivša pripadnica Tupamaros gerilaca kao i ključni član vladajuće koalicije Urugvaja. Kako je moguće da je ovaj par, koji živi skromnim životom, uživao svjetski veću popularnost od svih predsjedničkih parova ikada sa svim svojim glamurom?

José Mujica – primjer jednostavnosti i prizemnosti

Odgovor leži u tome da su ljudi s oduševljenjem konačno dočekali osobu na vlasti koja ne pati od pohlepe. Mujica se odrekao predsjedničke palače u korist života na farmi, te je prepustio kao sklonište za beskućnike, donirao je većinu svoje plaće za rješavanje socijalnih problema te se vozio u svom starom automobilu. Kada je letio avionom, putovao je ekonomskom klasom, kao većina običnih ljudi. Tijekom svog intervjua rekao je da kada bi tražio da ljudi žive poput njega, da bi ga ubili.

U svojoj prošlosti, Mujica je od 1969. bio član Tupamaros gerilske skupine koja je u to doba bila zloglasna zbog pljački i otmica te distribucije hrane i ukradenog novca među siromašnima. Šest puta je ranjen od strane policije, proveo je 14 godina u vojnom zatvoru, većinom u uvjetima poput u tamnice. 1970. je uhićen prvi puta od sveukupno četiri, te bježi iz zatvora. 1972. je ponovno uhvaćen i provodi u zatvoru više od 10 godina, uključujući i dvije godine samice na dnu zdenca gdje je pričao s kukcima i žabama da bi održao svoje mentalno zdravlje. 1985. obnovljena je demokracija u Urugvaju te je prema zakonu o oprostu pomilovan. 1994. izabran je za zamjenika i stiže pred zgradu parlamenta na Vespi. Iznenađeni djelatnik na parkingu ga je upitao hoće li ovdje biti dugo na što je Mujica odgovorio: “Nadam se”.

.

2009. pobjeđuje na predsjedničkim izborima. Jedine njegove riječi tog dana u medijima su bile vrlo iskrene: “Unatoč svoj ovoj neiskrenoj podršci i odobravanju, svijet se neće promijeniti.” Usvaja vladajući stil bliži lijevom centru, poput Lula da Silve iz Brazila i Bacheleta u Čileu, radije nego stil tvrdog ljevičara Huga Cháveza. Od kada je postao vođa Urugvaja, dobivao je same pohvale zbog načina života u okviru svojih sredstava, zbog otvorenog protivljenja prekomjernoj potrošnji, te zbog politike o istospolnim brakovima, pobačaju i legalizaciji kanabisa što je učvrstilo poziciju Urugvaja kao najviše socijalno-liberalnije zemlje u Latinskoj Americi.

Unatoč pohvalama sa svih strana govorio je kako oni koji ga smatraju siromašnim zapravo ne mogu shvatiti smisao bogatstva: “Ja nisam najsiromašniji predsjednik. Najsiromašniji je onaj koji treba puno da bi živio. Moj životni stil je posljedica mojih rana. Ja sam sin svoje povijesti. Bilo je godina kad bih bio sretan samo zato jer sam imao madrac.”

Jedini detalj koji je kuću predsjednika tada izdvajao od ostalih je to što su na prilaznoj cesti bila parkirana dva stražara. Ispred kuće je uvijek i njihov tronogi pas. I sam Mujica se nije razlikovao od ostalih ljudi, baš kao i danas, djelovao je sasvim obično, čak neuglađeno, noseći iznošenu odjeću i obuću.

Na svoju je zemlju uvijek bio ponosan, smatrajući je jednom od najsigurnijih i najmanje korumpiranih zemalja u regiji, odnosno, kako je on naziva “otokom izbjeglica u svijetu ludih ljudi”. Cijela zemlja je ponosna na svoje društvene tradicije, vlada određuje cijene za važnije artikle, poput mlijeka i pruža besplatna računala i obrazovanje za svako dijete. Ključne energetske i telekomunikacijske kompanije su nacionalizirane. Također, Urugvaj je bila prva zemlja u svijetu koja je legalizirala uzgoj, prodaju i konzumaciju kanabisa. Takve akcije su osvojile same pohvale i zajedno s naprednim politikama o pobačaju i istospolnim brakovima, ojačale su urugvajski ugled kao liberalne zemlje. No, Mujica je i tu oznaku gotovo jednako nerado prihvaćao kao i onu za ‘najsiromašnijeg predsjednika’, objašnjavajući to pragmatično: “Moja zemlja nije posebno otvorena. Ove mjere su logične. To s kanabisom, tu nije riječ o liberalnosti. Želimo da se korisnici maknu od tajnih dilera, također ćemo ograničiti njihovo pravo na konzumaciju ako će prelaziti razumne količine potrošnje. To je poput alkohola, ako popijete bocu viskija dnevno, onda vas treba tretirati kao bolesnu osobu.”

Mujica nije naivni utopist, smatrao je da je urugvajska opcija da se poboljša društvo ograničena snagom globalnog kapitala. On objašnjava: “Ljut sam zbog postojećeg stanja stvari. Živimo u doba u kojem ne možemo živjeti bez prihvaćanja logike tržišta. Suvremena politika je sva o kratkoročnom pragmatizmu. Napustili smo religiju i filozofiju … Ono što nam je preostalo je da automatski radimo ono što nam tržište govori.”

No, svoj je mandat ipak iskoristio za opće dobro. Putem vladine politike, poticao je korištenje obnovljivih izvora energije i recikliranje. Na konferenciji Ujedinjenih naroda – Rio +20, o održivom razvoju, on je osudio ‘slijepu opsjednutost’ ostvarivanja rasta kroz veću potrošnju. No, budući da urugvajsko gospodarstvo otkucava zajedno sa stopom rasta od više od 3%, Mujica je, pomalo nevoljko, morao prihvatiti materijalnu ekspanziju. Tako je izjavio: “Ja sam predsjednik. Borim se za više rada i veća ulaganja, jer ljudi traže sve više i više. Pokušavam proširiti potrošnju, ali i smanjiti nepotrebnu potrošnju … Protivim se rasipanju energije, ili izvora, ili vremena. Moramo izgraditi stvari koje traju. To je idealistično, ali to ne može biti realno, jer živimo u dobu akumulacije.”

Kada se sa suprugom prisjećao Che Guevare ili raznih revolucija u svijetu, imao je pomiješane osjećaje. Mujica smatra: “Svijet će uvijek trebati revoluciju. To ne znači pucnjavu i nasilje. Revolucija je kada mijenjate svoje razmišljanje.” No, ciničan je prema demonstracijama u organizaciji društvenih mreža koje se brzo raspadaju prije nego što izgrade išta trajno: “Mislim da će prosvjednici vjerojatno završiti radeći za multinacionalne kompanije i umirući od modernih bolesti. Nadam se da sam u krivu.”

Na upit što će nakon isteka mandata odgovarao je da želi posvojiti što više djece kako bi ih naučio kako se obrađuje zemlja, te da se nada da će se vratiti uzgoju krizantema i drugog cvijeća čime se bavio prije nego li je izabran. Nagađalo se tada i kako bi njegova supruga Lucia bila odličan nasljednik u predsjedničkoj fotelji, no ona se s time nije baš slagala govoreći: “Nema šanse, sada kada sam izbliza vidjela kako izgleda biti predsjednik, ne želim to nikome”. Iako je izjavila da će učiniti sve što njena stranka zatraži od nje, ipak inzistira na tome da je rad na organiziranju zajednice ili kao sindikalni aktivist jednako važno.

Lucia Topolansky – druga polovica para bez premca

Kada priča, gospođa Topolansky još uvijek govori s intenzitetom mlade, plave militantkinje koja je pokušavala promijeniti svoju zemlju kroz oružanu revoluciju od 1966., organizirajući bjegove iz zatvora, pa čak i puzeći kroz kanalizaciju. Ponovno je uhvaćena netom prije urugvajskog vojnog udara iz 1973. i pretrpjela je torturu tijekom svojih gotovo 14 godina zatvora. S povratkom demokracije 1985., ona i Mujica su među bivšim gerilcima kojima je odobrena amnestija. Na kraju su se vjenčali i nastavili raditi na promjenama, postižući putem glasačke kutije ono što meci nisu mogli.

Što se tiče njenog političkog pomaganja svom mužu, on za nju simpatično kaže da je ona njegov ‘hard disk’. Ona je usmjerena na zakonodavstvo i pokazuje vrlo malo strpljenja za ceremonijalne uloge. Njezin mali ured nema nikakve nacionalne simbole ili znakove političke moći. Tamo je hrpa dokumenata, knjiga i nekoliko uokvirenih slika – kultne slike tango pjevača Carlosa Gardela i argentinskog revolucionara Ernesta ‘Che’ Guevare, te izblijedjela crno-bijela fotografija njezina supruga s Tupamaro čelnikom, Raulom Sendic, tijekom njihovih revolucionarnih dana.

Svoj intervju je dala za The Associated Press u vrijeme kada se Senat pripremao dati konačno odobrenje za plan legalizacije kanabisa. Tada je rekla da su postavili dobre temelje za odobravanje ovog prijedloga zakona budući da su se već pobrinuli za više osnovnih problema kao što su povećanje financiranja obrazovanja i stvaranje novih radnih mjesta. S ovime se, naravno, nisu svi slagali, posebno opozicija koja je ovaj prijedlog, kao i one o pobačaju i istospolnim zajednicama smatrala luksuznim izmišljotinama SAD-a i Europe, koje su stvorene kako bi se skrenuo pogled s pravih problema.

O svojoj gerilskoj prošlosti priča kako u obitelji njezin izbor nije prihvaćen, njezin otac to nije odobravao i smatrao je da je prevarena, no ona sama ne žali ni zbog jednog trenutka, čak ni zbog mučenja niti zbog toga što nema djece. Na pitanje postoji li opravdanje što su Tupamarosi ubijali nenaoružane zarobljenike izjavljuje: “Povijest je ono što jest. Nećemo je promijeniti pokušavajući se vratiti i analizirati je.”

Kao mlada žena, revolucionar, zatvorenik i političar, ona je uvijek tražila sreću za narod, a za osobnu sreću kaže da je već pronašla, na trošnoj farmi cvijeća koju dijeli s Joséom, popularno – Pepeom. Za njih dvoje kaže: “Mi ne smatramo da smo toliko siromašni kao što to drugi navode. Skromni smo, jer to nam odgovara. Sretniji smo. Imamo manje briga, manje problema i imamo ovaj cijeloživotni projekt; sviđa nam se i osjećamo se dobro.”

Nakon svojeg mandata, Mujica je izjavio kako svom nasljedniku, Tabare Vazquezu, želi puno uspjeha te da bude bolji od njega, iako je i on postigao jako puno. Uspio je svoju zemlju, poznatu samo po uzgoju stoke, pretvoriti u zemlju koja izvozi energiju, postavivši je visoko na vrh izvoznog tržišta. Smanjio je i stopu siromaštva te trend smanjenja javnog duga.

Ovakvi ljudi bude nadu te nam trebaju služiti kao primjer koji će se često navoditi, jer u ovo ludo doba, lako je podlegnuti propagandi zla i zaboraviti da na svijetu još uvijek postoji dobro. Morat ćemo se za to izboriti, razmišljati svojom glavom, a ne nametnutim, iskrivljenim stavovima. Davati glasove i izabirati predstavnike naroda kojima neće prioritet biti vlastiti interes, već prosperitet naroda.

Izvor: Os Uma
Piše: Irena Dujmušić

Izvori: The Guardian, The Guardian, Yahoo, RT

Previous postCharlie Chaplin - Kada sam zaista počeo voljeti sebe