Mnogi se ljudi počinju buditi i obraćati pozornost na ono što se događa

indijanci

 

Diljem svijeta možemo vidjeti starješine iz raznih plemena kako istupaju da bi podijelili svoju mudrost koja nam je tako očajnički potrebna. Svi mi svjesni smo da je vrijeme za promjene SADA, i da ovaj prozor promjena neće biti otvoren zauvijek.

Ne tako davno, starosjedioci i šamani Sjeverne i Južne Amerike okupili su se u Južnoj Dakoti kako bi prenijeli temeljnu poruku čovječanstvu:

Svi smo dio kreacije, stoga, ako kršimo zakon kreacije mi uništavamo same sebe. Mi, izvorni čuvari Majke Zemlje nemamo drugog izbora nego slijediti i podržavati izvorne upute koje održavaju kontinuitet Života. Svjesni smo naše veze sa Majkom Zemljom te shvaćamo da je ona izvor života, a ne resurs koji treba iskoristiti. Govorimo u ime i korist svakog stvorenja kako bismo prenijeli ovu hitnu poruku, kako je čovjek otišao predaleko, da dolazimo do točke preživljavanja. Upozoravali smo da jednoga dana nećete moći kontrolirati ono što ste stvorili. Taj dan je stigao. Na putu smo samouništenja. Taj put nas je doveo do nuklearne krize u Fukushimi, do izlijevanja nafte u zaljev, do krčenja prašuma, zagađenja podzemnih voda, izumiranja biljnog i životinjskog svijeta, ratova, bolest… -C hief Looking Horse

Svijet ima veliku potrebu za ovakvom mudrošću. Naše znanje i poštovanje prema prirodi znatno se umanjilo tokom vremena, ali čini se kako se ipak počinjemo kretati u drugom smjeru. Mnogi se ljudi počinju buditi i obraćati pozornost na ono što se događa na našem planetu, te izražavaju želju za promjenom.

Luther Standing Bear (Luther Medvjed Koji Stoji)

Luther Medvjed Koji Stoji bio je u jedinstvenom položaju kao most između indijanske i europske kulture. Bio je poglavica Oglala Lakota Siouxa i jedan je od rijetkih ljudi – kao što su Charles Eastman, Black Elk i Gertrude Bonnin, koji je živio prije i za vrijeme dolaska europskih doseljenika, u vrijeme kada se, prema svemu sudeći, odvijao najveći genocid u ljudskoj povijesti.

Odgojen je u tradiciji svoga naroda, a u dobi od jedanaest godina se počeo školovati na internatu Carlisle Indian Industrial u Pennsylvaniji gdje je naučio engleski jezik.

Do smrti je objavio četiri knjige i postao voditelj progresivnog pokreta s ciljem očuvanje indijanske baštine i suverenosti. Najpoznatiji je ostao kao edukator doseljenika o indijanskom životu i kulturi.

U nastavku donosimo zapisane mudrosti velikog poglavice…

Stari Lakote su bili mudri. Znali su da ljudsko srce, daleko od prirode, postaje tvrdo: bili su svjesni da bez poštovanja prema drugim za rastuća, živa bića je direktno vodilo manjku poštovanja i prema ljudima. Stoga su držali svoju djecu blizu prirode, kako bi osjetila njezin blagi utjecaj.

 

Dobro je za kožu da dodirne zemlju, stari ljudi su skidali svoje mokasine i hodali golim nogama na svetoj zemlji … stari Indijanci i dalje sjede na zemlji, a ne dižu se visoko iznad nje kako se ne bi odmaknuli od temelja koji im pruža sve što trebaju za život.  Za Indijance sjedenje ili ležanje na zemlji je zapravo sposobnost da duboko promišljaju i da osjete svoju okolinu. Povezivanjem sa zemljom Indijanci jasnije vide i razumiju misterije života te se povezuju sa svojim bližnjima.

 

Nikada nismo razmišljali o velikim otvorenim ravnicama, prekrasnim valovitim brdima, vijugavim potocima sa zapetljanim tokom, kao ‘divljoj zemlji’. Samo je bijelcu priroda “divljina”, “zaražena” divljim životinjama i “divljim” ljudima. Za nas je ta zemlja bila pitoma. Zemlja je bila bogata i bili smo okruženi blagoslovom Velikog Otajstva.

 

Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete kupiti?

 

Šutnja za indijance ima smisla, a davanje prostora tišini prije razgovora je bila praksa istinske pristojnosti i poštovanja pravila da “misao dolazi prije govora” … i usred tuge, bolesti, smrti ili nesreće bilo kakve vrste, ili u prisustvu bitnih i velikih stvari – tišina je bila znak poštovanja. Strogo poštivanje ovog načela lijepog ponašanja bio je razlog, bez sumnje, zašto ga bijelci nisu poštivali. Smatrali su ga glupim, sporim, ravnodušnim i neugodnim.

 

Pohvala, laskanje, prenemaganje i prazne riječi nisu bile dio uljudnosti Lakota Indijanaca. Prenemaganje se smatralo neiskrenim, a onaj tko neprestance govori nepristojnim i lakomislenim.

Mi moramo zaštititi šume za našu djecu, unuke i djecu koja će se tek roditi. Moramo zaštititi šume za one koji ne mogu govoriti za sebe, za ptice, životinje, ribe i drveće.

Indijanci vide dva puta s kojima se suočava bijeli čovjek, put tehnologije i put duhovnosti. Mi osjećamo da put tehnologije vodi moderno društvo ranjenoj i sprženoj Zemlji. Može li biti da put tehnologije predstavlja žurbu u uništenje, dok put duhovnosti predstavlja sporiji put kojim su Indijanci putovali i koji sada ponovo traže? Zemlja nije spržena na tim tragovima. Trava tamo još uvijek raste.

“Gdje je guštr? Otišla je. Gdje je orao? Otišao je. To je kraj življenja i početak borbe za preživljavanje.”