Prošli životi, budući životi i priroda vremena

Prema racionalnom duhovnom svjetonazoru utemeljenom na modernom znanstvenom istraživanju prošlih i budućih života, karma uključuje izbor i učenje, a ne predodređenost i reakcije na prošle događaje.

Ian Lawton © 2005
Web-lokacija:
http://www.ianlawton.com

Dok sam pisao svoju drugu knjigu, Genesis Unveiled (Razotkriveni postanak), usvojio sam širok duhovni svjetonazor utemeljen na povezanim idejama o reinkarnaciji i karmi kao okviru unutar kojeg bi se trebale interpretirati drevne globalne predaje o pretpovijesti čovječanstva. I to je pokrenulo zanimljiv lanac događaja. Kao prvo, moj je izdavač inzistirao da nekoliko primjedbi u fusnotama nisu dovoljan dokaz za ovakav svjetonazor, što me prisililo da poduzmem neka nova dodatna istraživanja kako bih mogao ubaciti cijelo novo poglavlje sa spomenutim dokazima na početku knjige.

Već sam bio vrlo impresioniran istraživanjima koja je proveo psiholog Ian Stevenson sa Sveučilišta Virginia, o djeci koja se spontano sjećaju prošlih života. Ali sam također, pomalo slučajno, otkrio rad kalifornijskog psihologa Michaela Newtona. U to vrijeme, bio sam općenito donekle skeptičan u vezi s regresijama u prošle živote, pretpostavljajući, poput mnogih ljudi, da se radi o previše subjektivnoj liniji istraživanja, s prevelikom mogućnosti da subjekte aktivno navodi njihov regresor. Ali ono što me privuklo kod Newtonovog rada bila je dosljednost s kojom su njegovi subjekti opisivali međuživot, ili njihov «život između života» u eterskim razinama. Osim toga, činilo se da transkripti njegovih seansi ne dopuštaju bilo kakvu ozbiljnu mogućnost subjektivnog navođenja, budući da su se subjekti redovno smijali ili ga čak grdili kada bi rekao nešto što su smatrali smiješnim ili netočnim.

Zatim sam, kada je 2002. objavljena knjiga Genesis Unveiled, otkrio da je vrlo velik broj ljudi bio fasciniran dokazima iznesenim u ovom novom poglavlju. Moj apetit je porastao, i, opet zahvaljujući nizu sretnih slučajnosti, brzo sam otkrio da je određen broj drugih pionira psihologa i psihijatara istraživao međuživot, mnogi od njih prije Newtona, i s uglavnom konzistentnim rezultatima. Činilo se da nitko prije mene nije prikupio i usporedio te rezultate, pa sam smatrao da je to važna knjiga koju treba napisati.

Od tog vremena pojavili su se razni novi faktori. Odlučio sam se vratiti osnovama i napisati knjigu koja će sadržavati sve dokaze u prilog reinkarnacijskom svjetonazoru, uključujući čak i ključno istraživanje iskustava na rubu smrti za koje se pokazalo da pružaju važnu potvrdu iskustava iz međuživota. Nakon primjerenog istraživanja, također sam otkrio da sam bio u krivu kada sam općenito odbacivao regresije u prošle živote, zbog dva važna razloga koje ćemo uskoro razmotriti. Tako sam s jedne strane, i bez prethodnog planiranja, shvatio da gradim osnovni duhovni okvir utemeljen u potpunosti na modernim dokazima, umjesto na «otkrivenoj mudrosti». S druge strane, postajalo mi je sve očiglednije da su pokušaji materijalista da objašnjenjima pobiju ove različite linije istraživanja potpuno neuspješni – zapravo, potpuno nelogični ako se uzme u obzir širina i dubina dokaza koji su na stolu. Iako sam se i ranije bavio tom idejom, to je bilo ono što me uvjerilo da je stvaranje izraza «racionalna duhovnost» potpuno na mjestu.

Međutim, nešto kasnije, u posljednjim fazama pregledavanja knjige, otkrio sam da se još uvijek borim s dinamikom karme i idejom da se ona temelji na nekoj vrsti «akcije i reakcije» ili «žetve onoga što si posijao». Nakon puno zbrke i razmišljanja, došao sam do onoga što sam do onoga što sam smatrao vitalnim zaključkom u vezi s netočnošću ovog gledišta, kao što ću uskoro objasniti. Ali opet, to je učvrstilo moju želju da odvojim duhovni okvir koji sam razvijao od bilo koje otkrivene mudrosti iz prošlosti.

The Book of the Soul: Rational Spirituality for the Twenty-First Century (Knjiga duše: Racionalna duhovnost za dvadeset prvo stoljeće), moja najnovija knjiga, objavljena je krajem 2004. U ovom članku namjeravam sažeti dokaze i analize u vezi s reinkarnacijom i karmom, koji se mogu naći i u knjizi zajedno s odgovarajućim izvorima podataka.

Prošli životi, reinkarnacija i karma

Gotovo bez ičije pomoći kroz više desetljeća, Ian Stevenson bavio se pionirskim istraživanjem djece koja se spontano sjećaju prošlih života. Tek danas, poluumirovljen, počinje dobivati priznanje koje tako bogato zaslužuje. Mnogi njegovi slučajevi uključuju provjerljive detalje koji su tako opskurni da nisu mogli biti dobiveni normalnim sredstvima, osim ako se nije radilo o dogovorima i namjernom obmanjivanju – a njegova metodologija bila je namjerno tako uređena da uoči ove i druge sumnjive motive.

Da ukratko prepričamo samo jedan od njegovih impresivnijih slučajeva, od rane dobi Swarnlata Mishra spontano se sjećala detalja iz života jedne druge indijske djevojčice po imenu Biya Pathak, koja je živjela u drugom gradu na određenoj udaljenosti od njenog sadašnjeg doma i čija je obitelj na kraju pronađena. Stevenson je otkrio da je ona dala ukupno 49 tvrdnji o svom prethodnom životu, od kojih se samo par moglo smatrati u bilo kom pogledu netočnim, i od kojih je 18 dano prije nego što je došlo do bilo kakvog kontakta između dviju obitelji.

Te tvrdnje uključivale su identificiranje članova nekadašnje obitelji, ponekad uz aktivno krivo navođenje, spominjanje slabo poznatih nadimaka, pa čak i otkrivanje njenom bivšem suprugu da je uzeo 1.200 rupija iz njene kutije s novcem – za što je znalo samo njih dvoje. Ima još mnogo sličnih impresivnih slučajeva među Stevensonovim materijalima.

Ako se sada okrenemo regresiji u prošle živote, njena vrijednost kao dokaza reinkarnacije leži u dva glavna područja. Prvo i najočiglednije ponovno uključuje slučajeve u kojima se javljaju povijesni detalji koji nisu samo provjerljivi, nego su i tako opskurni da nisu mogli biti dobiveni bilo kakvim normalnim načinom – i, opet, u kojima je mogućnost podvale tako mala da se može zanemariti.

Neki od najboljih primjera dolaze iz istraživanja australskog psihologa Petera Ramstera, koji svakako dosad javnosti nije bio poznat, barem ne izvan Australije, u mjeri koju nesumnjivo zaslužuje. Ramstera su tako zaintrigirala sjećanja na prošle živote nekoliko njegovih boljih subjekata da ih je odlučio odvesti u Europu, gdje su se ti životi navodno bili odigrali, i koju oni u svom sadašnjem životu nisu nikada ranije posjetili. On je također sastavio ekipu za snimanje dokumentarnog filma koja je snimala događaje pod kontroliranim uvjetima.

Jedan od njegovih najboljih subjekata bila je Gwen McDonald. Ona se u početku sjećala brojnih opskurnih detalja iz života djevojke Rose Duncan, koja je u 18. stoljeću živjela u Glastonburyu, Engleska. Kad su je doveli u Englesku, lokalni povjesničari i stanovnici potvrdili su sve te detalje – uključujući slabo poznata ili zastarjela imena mjesta i ljudi, arhaizme lokalnog dijalekta, i detalje kuća i drugih građevina onakvih kakve su bile u 18. stoljeću.

Najšokantnije je bilo njeno inzistiranje da ju se odvede u ladanjsku kuću čije su podne kamene ploče bile ukradene iz Glastonbury Abbeya; jedna od njih je na sebi imala uklesan opskuran znak, koji je ona skicirala dok je još bila u Sydneyu. Kad ih je dovela do onoga što je sada bilo oronuli štagalj s pilićima, i nakon što su pomeli ptičji izmet koji se tu desetljećima gomilao, pronašli su točno onakav znak kakav je ona nacrtala! Ramster i drugi autori iznose mnoge druge jednako dojmljive slučajeve.

Drugi način na koji regresija u prošle živote pruža impresivne dokaze o reinkarnaciji javlja se u slučajevima koji uključuju dramatične terapeutske koristi. Mnogi od pionirskih terapeuta koji su koristili regresiju u prošle živote, čiji je rad procvao 1960-ih i 1970-ih, bili su znanstveno obrazovani psiholozi i psihijatri, ali većina njih su u početku bili skeptici i ateisti. Među tim pionirima bili su Alexander Cannon, Denys Kelsey, Morris Netherton i Edith Fiore (vidi The Book of the Soul).

Tehnika regresije se i prije toga desetljećima povremeno koristila, ali se čini da su je ti terapeuti otkrili neovisno i manje ili više slučajno, često kad bi u regresiji vraćali pacijente u njihovo djetinjstvo. Osobe pod hipnozom doslovno shvaćaju neprecizne naredbe, i kada se, na primjer, od pacijenata tražilo da se «vrate dalje u prošlost», oni bi iznenada počeli opisivati događaje koji nisu mogli imati veze s njihovim trenutnim životima.

Zaintrigirani, pioniri su nastavili eksperimentirati i u mnogim su slučajevima otkrili da su ozbiljni psihološki i psihosomatski poremećaji – koji su ostali doslovno nedirnuti nakon godina konvencionalne terapije – bili potpuno uklonjeni, ponekad nakon samo par seansi s vraćanjem u prošle živote. Također, terapija je bila uspješna bez obzira da li su pacijenti, ili terapeut, što se toga tiče, vjerovali u reinkarnaciju. Upravo je to univerzalno iskustvo uvjerilo sve pionire da se ne radi o običnom placebo-efektu, i da je reinkarnacija stvarnost.

Ali čak i ako su materijalisti potpuno nesposobni na zadovoljavajuć način objasniti te razne tipove dokaza, postoje li alternativna paranormalna objašnjenja koja ne uključuju reinkarnaciju? Jedan od prijedloga je da subjekti crpe sjećanja predaka koja su primili preko njihovih gena. Ali često bi se pokazalo da su mnogi životi previše vremenski blizu jedan drugom, a ipak uključuju različite kontinente ili čak rase, u vrijeme kada ljudi općenito nisu bili previše pokretljivi. Osim toga, mnogi Stevensonovi slučajevi uključuju živote koje razdvaja samo nekoliko godina, i moguće je dokazati da dvije uključene obitelji nisu genetski povezane.

Drugo moguće paranormalno objašnjenje je da se subjekti povezuju s nekom vrstom univerzalnog sjećanja ili svijesti, i da prošli životi kojima na ovaj način pristupe ne pripadaju toj osobi. Ali terapeutski rezultati se nikada ne bi mogli dobiti kada bi to bila istina. Pored toga, većina slučajeva regresije u prošle živote pokazuje jasne karmičke veze između života koji su osobni i individualni.

To nigdje nije tako očigledno kao u najizvanrednijim slučajevima koje je Stevenson istražio – slučajevima djece rođene s neobičnim madežima i defektima. Istražujući izvještaje o autopsiji i tome slično, on je otkrio da se u određenom broju slučajeva madeži i defekti točno podudaraju s ranama koje su ubile prethodnu ličnost za koju dijete tvrdi da je bilo i o kojoj je dalo druge provjerljive podatke.

Ovi slučajevi madeža i defekata ne samo što potkrepljuju ideju o ponovnom utjelovljenju individualne duše, nego zapravo pružaju najuvjerljivije dokaze da su povijesne predodžbe o karmi netočne – iako njihova važnost kao pokazatelja karmičke dinamike nije uočena ranije, a svakako ne od strane samog Stevensona, budući da se on uvijek profesionalno suzdržavao od bilo kakvih zaključaka o dalekosežnijim implikacijama svojih istraživanja. Čini se kao da subjekti trpe fizičku «kaznu» u svom trenutnom životu, a ipak su obično bili prilično nedužne žrtve u svom prošlom životu. Kako to može predstavljati karmički proces «akcije i reakcije»? Odgovor je, zaključio sam, da ne predstavlja.

Moderna istraživanja međuživota pokazuju da naprednije duše ne samo što provode detaljnu analizu svojih prošlih života, nego također planiraju svoje sljedeće živote. Čak i kada izaberu teške okolnosti, kao što su tjelesni invaliditet ili financijski ili emocionalni problemi, oni to čine kako bi unaprijedili svoju karmu kao dio iskustva učenja. Ali ovo istraživanje također pokazuje da manje napredne duše često zanemaruju analizu i savjete o planiranju u međuživotu, i kao rezultat toga u njihovim su životima često vidljivi ponavljajući obrasci.

Međutim, čak i kada se kao rezultat toga opetovano suočavaju sa sličnim negativnim okolnostima, smisao toga je da im se da nova mogućnost da nauče lekciju koju su u prošlosti propustili – a ne zbog neke vrste karmičke kazne ili dinamike akcije i reakcije. Najvažniji test je na odgovarajući način asimilirati jake negativne emocije mržnje, straha, ljubomore, osvete i tako dalje, bilo tijekom utjelovljenog života ili u međuživotu, kako te emocije više ne bi predstavljale ograničavajući karmički teret.

Čini se da su unesrećeni s madežima ili defektima, iz razloga što nisu imali odgovarajuće iskustvo u međuživotu, zadržali umjesto raspršili te snažne emocije iz njihovog prošlog života koje su se utisnule u njihovo sljedeće tijelo – iako bi to moglo konstruktivno poslužiti kao podsjetnik da imaju emocije iz prošlosti koje trebaju raščistiti.

Moj najjači zaključak iz analize modernih dokaza je da se kod karme i karmičkog napredovanja radi isključivo o učenju i doživljavanju obje strane svakog novčića. Nema karmičkog zakona akcije i reakcije, i taj aspekt otkrivene mudrosti iz prošlosti zapravo ne samo što navodi na zablude, nego je i istinski štetan.

S druge strane, da stavimo sve ovo u puni kontekst, povijesna predodžba da je cilj svih duša dovoljno napredovati da «pobjegnu od zemaljskih karmičkih ciklusa» je manje-više točan, osim što istraživanja međuživota također pokazuju da je to samo pripremni korak – i da čak i nakon toga slijedi još puno učenja i razvijanja na eterskim razinama.

Budući životi i priroda vremena

Nekoliko hipnoterapeuta eksperimentiralo je s progresijama svojih subjekata u buduće živote. Prvo istraživanje poduzela je kalifornijska psihologinja Helen Wambach, a nakon njene smrti istraživanja je nastavio njen štićenik Chet Snow. On je slijedio njen pionirski rad s istovremenom regresijom grupe subjekata, a isti protokol je djelomično korišten u progresijama.

Prva stvar koju treba istaknuti je da se čini kako su i Wambach i Snow bili poklonici rada Edgara Caycea, takozvanog «spavajućeg proroka» koji je u svojim viđenjima u stanju transa predvidio da će doći do katastrofalnih «zemaljskih promjena» u raznim dijelovima svijeta negdje između 1958. i 1988. Činilo se da Snowove vlastite detaljne individualne progresije s Helen Wambach, provedene ranih 1980-ih ali s fokusom na njegov život u kasnim 1990-im, potvrđuju Cayceova predviđanja – za koja, naravno, danas znamo da se nisu ostvarila, barem ne još.

Njihove kasnije grupne seanse, u kojima je subjektima davana mogućnost da se ili vraćaju ili odlaze dalje u budućnost u buduće živote – u 2100. ili u 2300. – kao da su na određene načine potvrđivale ideju o globalnoj katastrofi na kraju 20. ili početkom 21. stoljeća. Ali one su također sadržavale razne događaje, uključujući izvanzemaljske kontakte, koji bi se vjerojatno mogli očekivati od bilo koga tko je ikada pogledao par znanstveno-fantastičnih filmova ili filmova katastrofe.

Drugi glavni hipnoterapeut koji je eksperimentirao s individualnim progresijama također je iz Kalifornije: Bruce Goldberg. Neke od njegovih studija slučaja svakako sadrže detalje koji su barem jednako opsežni kao oni u impresivnim slučajevima regresije, ali je on u progresijama svoje pacijente ponekad slao znatno dalje. Jednom prilikom odveo je jednu ženu u njen život u godini 3015. Da sažmem njegove pomalo konfuzne ideje, on tvrdi da svaki budući život nije potpuno predodređen, i može imati pet «alternativnih frekvencija», koje su u rasponu od «vrlo loše» do «izvrsne». S terapeutske perspektive, on tvrdi da ako pacijent ima lošu progresiju, jednostavno ga reprogramira tako da ima jednu od ugodnijih verzija. Međutim, svaka od alternativa uključuje istu osobu s istim širim okolnostima.

Dakle, jesu li progresije u buduće živote u bilo kom smislu pouzdane? Dokazi za to su svakako slabi, a iz Snowovih predviđanja znamo da one nisu u potpunosti točne, posebno što se tiče vremena događanja. No, s druge strane, to vrijedi i za mnoge regresije u prošle živote, koje mogu uključivati elemente mašte i druge informacije isprepletene sa stvarnim sjećanjima. Međutim, zapanjujuća razina detalja u nekim slučajevima progresije sugerira da ih ne bismo smjeli potpuno odbaciti bez daljnjeg razmatranja. Ali ako su one imalo točne, što nam to govori o predodređenosti i izboru, kao i o prirodi samog vremena?

Poput mnogih drugih ljudi koji vole preispitivati naše konvencionalne pretpostavke o vremenu, i Snow i Goldberg spominju Einsteinovu teoriju relativnosti u, kako se čini, pokušajima sugeriranja da ono ne protječe na linearan način – to jest, iz prošlosti, kroz sadašnjost i u budućnost.

Međutim, rekao bih da obojica donekle krivo interpretiraju ovu teoriju. Točno je da je Einstein dokazao da prostor i vrijeme nisu neovisni jedno o drugom i da se, budući da je svjetlosti potrebno određeno vrijeme da prevali veće udaljenosti, događaji mogu opisati s potpunom točnošću samo uz poznavanje kombiniranih prostorno-vremenskih koordinata promatrača. To je najbolje vidljivo kod ogromnih udaljenosti koje postoje u svemiru. Da uzmemo najekstremniji primjer, galaksije u najudaljenijim dijelovima našeg svemira danas možemo otkriti pomoću modernih svemirskih teleskopa. Zbog njihove udaljenosti od nas i vremena koje je vidljivoj svjetlosti koju one emitiraju potrebno da stigne do nas, naši astronomi te sustave opažaju u stanju u kakvom su bili prije mnogo milijardi «svjetlosnih godina» – to jest, puno bliže točki kada je stvoren fizički svemir. Ali to ne implicira da vrijeme ne protječe kao linearna pojava; to jednostavno govori da se ono može mjeriti samo ovisno o položaju promatrača.

Usprkos tome, kako se čini, ova teorija govori da ne možemo objektivno definirati ništa što se zove «sada», zato što je taj trenutak zaista ovisan o promatraču. Ali to je nebitno za tip analize koji je ovdje relevantan, posebno zato što je moderna znanost – kroz EPR [Einstein-Podolsky-Rosen] pokus i Bellov teorem, na primjer – također dokazala izvan svake sumnje da se drugi oblici komunikacije koji se ne temelje na svjetlosti događaju ne samo brže od svjetlosti, nago zapravo trenutno. Tako, na primjer, kad bih bio dovoljno razvijen da mogu uspostaviti telepatski odnos s vanzemaljcem na planetu udaljenom 10.000 svjetlosnih godina i pitao ga čime se oni sada bave, oni to ne bi preveli u kontekst kašnjenja vidljive svjetlosti i pokušali mi reći što su radili prije toliko vremena. Zapravo, takav pokus predstavljao bi težak test njihovog pamćenja prošlih života. Umjesto toga, oni bi smatrali da je u trenutačnom svijetu telepatske komunikacije njihovo sada potpuno isto kao i moje. Tako je savršeno prihvatljivo koristiti koncept univerzalnog «sada» kada djelujemo u područjima koja su očigledno izvan normalnih ograničenja vidljivog, fizičkog svijeta.

Na temelju toga, predložio bih da zamislimo da vrijeme djeluje otprilike ovako. Prošlost, sadašnjost i budućnost stvarno postoje kao zasebni povezani linearni koncepti, tako da se se uzroci i posljedice zaista događaju. Međutim, može se reći da se u određenom smislu budućnost već dogodila. Ili je možda bolje reći da je doslovno beskonačan broj budućnosti već predviđen, ali se nije dogodio u bilo kom fizičkom smislu.

Kako biste bolje razumjeli što time želim reći, moram se osvrnuti na konzistentnu ideju koja se vidljiva iz regresijskog istraživanja međuživota. a to je da barem relativno napredne duše izabiru i planiraju svoj budući život tako da sebi daju najbolje mogućnosti za poboljšanje karme. Slike potencijalnog budućeg života, koje neke duše vide, nipošto nisu tako nepromjenjive da se može govoriti o potpunoj predodređenosti. Ali one predstavljaju velike vjerojatnosti za taj život, ili ponekad manje alternativne mogućnosti.

Zamislimo da možemo zaustaviti vrijeme u određenom sada, kada neka određena duša gleda budući život koji bi mogla voditi i određeni broj važnih vjerojatnih događaja u tom životu kao da se već događaju. To predstavlja najvjerojatniji ishod ako budu intuitivno slijedili njihov životni plan i prepoznavali razne poticaje koji će im biti pruženi kako bi im pomogli. Ali njihov životni plan je u bliskom međudjelovanju s planovima mnogih drugih duša, posebno onih u njihovoj «grupi duša». A životni planovi udaljenijih duša bit će u interakciji s potpuno drugim grupama duša koje onda treba uzeti u obzir u ovoj verziji budućnosti. U stvari, posebno danas kada živimo u vremenima intenzivnih globalnih komunikacija i putovanja, skoro je sigurno da bismo u našem izvornom planu života duše s lakoćom mogli pronaći veze sa svakom drugom dušom na Zemlji. Ali te veze ne bi prestale sa smrću naše izvorne duše u tom životu. One bi nastavile postojati u budućnosti ad infinitum. I ta budućnost života na Zemlji bi skoro sigurno u nekoj točki omogućila svemirska putovanja i kolonizacije kao velike vjerojatnosti, povezujući ga tako s budućnošću svakog drugog naseljenog planeta u svemiru.

Tako možemo vidjeti koliko bi ova verzija takozvane budućnosti morala biti složena i sveobuhvatna. To po mom mišljenju znači da u određenom smislu ta budućnost već postoji, s točno onim detaljima koje u ovom «sadašnjem» trenutku predviđaju «gospodari vremena», duše koje, kako izvještavaju subjekti regresija, koordiniraju i nadgledaju proces planiranja sljedećeg života. Ali stvarna kompleksnost javlja se čim izađemo iz tog određenog sada i uđemo u novo.

Očigledno je da su se, čak i u dijelu sekunde koji vam je bio potreban da pročitate zadnjih nekoliko riječi, širom svijeta dogodili milijuni odluka koje nisu bile dio izvornih životnih planova ljudi.

Te praktično beskonačne i neprekidne prilagodbe najvjerojatnijoj budućnosti daleko nadilaze mogućnosti naših smrtnih umova, ali na temelju svih dokaza koje su nam dali naši pioniri, moramo pretpostaviti da su potpuno u dosegu gospodara vremena koji kontroliraju proces. To je možda najviše što se možemo približiti razumijevanju stvarnog značenja uvriježene pretpostavke da se sve moguće budućnosti događaju u paralelnim svemirima.

Dakle, koje su implikacije ove analize? Prošlost je zaista fiksna, i ne može se promijeniti – barem ne u kontekstu potpuno interaktivne fizičke razine. Ali budućnost nije. U bilo kojem «sadašnjem» trenutku, postoji samo jedna verzija budućnosti koja je najvjerojatnija, ali se ona gotovo odmah mijenja na temelju odluka koje individualne duše donose iz trenutka u trenutak.

Dakle, nitko nikada neće iskusiti ovu konkretnu verziju budućnosti na fizičkoj razini, zato što se ona nikada neće dogoditi točno tako. Međutim, u našoj fiksnoj točki u vremenu ona usprkos tome postoji kao koncepcija gospodara vremena.

Stoga tvrdim da bi u bilo kojem «sadašnjem» trenutku bilo barem teorijski moguće hipnotičkom progresijom subjektu omogućiti da, uz razne razine jasnoće, vidi najvjerojatniju verziju budućnosti kako ju gospodari vremena zamišljaju u toj točki u vremenu. Ali, bi li oni vidjeli svoju vlastitu individualnu budućnost, ili samo općenitiju sliku? Ako su progresije imalo pouzdane, a vjerojatno se radi o velikom «ako», tada bi razina detalja pruženih u nekim slučajevima sugerirala da subjekti zacijelo vide svoje individualne buduće živote onako kako oni izgledaju iz te točke, čak i u dalekoj budućnosti.

Zaključak: Budućnost čovječanstva

Nadam se da sam pokazao da je duhovni svjetonazor temeljen na povezanim konceptima reinkarnacije i karme vjerojatno najlogičniji koji možemo usvojiti, uzimajući u obzir svu širinu i dubinu modernih dokaza koji su nam na raspolaganju. Nadalje, karma posve sigurno ne uključuje predodređenje i reakcije na prošle događaje, već uključuje izbore i učenje.

Ali upravo zbog tog razloga ne bismo očekivali da pokušaji progresije ljudi u njihove buduće živote imaju bilo kakvu stvarnu vrijednost. Na prozaičnoj razini dokaza, ako pokušaji da se vidi dalje u ovom životu nisu previše precizni, pokušati progresijom vidjeti buduće živote vjerojatno bi bilo još besplodnije. Ali iz filozofske perspektive, kad bismo mogli predvidjeti budućnost s velikom točnošću, slobodan karmički izbor bio bi isključen – kao i sve drugo što znamo iz modernih regresija i drugih dokaza.

Joan Grant izražava ovo gledište u svojoj prvoj autobiografskoj priči o prošlom životu, Winged Pharaoh (objavljenoj 1937), s pjesničkom ljepotom superiornom bilo čemu što bih ja mogao postići:

Prošlost je fiksna; to što se dogodilo ne može se promijeniti. Ali svaki čin mijenja budućnost koja je fluidna i može se preinačavati u prošlosti koja traje. Tvoj sljedeći dan ili sljedeći život u kojem ćeš biti rođen nalik su tvom odrazu na površini jezera: u bilo kom trenutku možeš provjeriti kako izgleda jezero tvoje budućnosti, ali kroz svoju vlastitu slobodnu volju možeš učiniti da nad njim bjesni oluja ili stvarati valove na njegovoj mirnoj površini. To je razlog zašto se tako malo predviđanja ostvari.

I na kraju, bilo bi prikladno da razmislimo o tome što bi sve ovo moglo značiti za čovječanstvo u cjelini. Ako zamislimo da našu zajedničku budućnost predstavljaju grane sveprisutnog stabla života, jedan put kroz nju mogao nas manje-više izravno odvesti do duhovnije egzistencije koji mnogi smatraju našom konačnom sudbinom. Drugi put mogao bi biti puno krivudaviji i zavojitiji, ali bi ipak, na poslijetku, mogao izbiti na svjetlo Sunca. Ali ne vjerujem da možemo biti dovoljno nerazboriti da zanemarimo činjenicu da će se neke grane osušiti i umrijeti, zarobljene u gustom lišću prije nego što stignu do Sunčeve svjetlosti. Zbog karmičkog izbora i slobodne volje, sve su to mogući smjerovi za budućnost čovječanstva.

Ako bi se dogodilo da krenemo slijepom ulicom i uništimo naš predivni planet, bio bi to užasan znak naše nesposobnosti da cijenimo svoje pravo stečeno fizičkim rođenjem. Ali, čak i u tom slučaju, većina duša vezanih za Zemlju najvjerojatnije bi se preselila na druge naseljene planete – kako bi nastavila s vrhovnom zadaćom transcendentne evolucije svih duša, gdje god se nalazio njihov privremeni fizički dom.

Izvori i bilješke

• Lawton, Ian, The Book of the Soul: Rational Spirituality for the Twenty-First Century (Lawton Publishing, 2004); vidjeti posebno poglavlja 3 i 8. Obratiti pažnju na moju raspravu o psiho-spiritualnim “povratnim petljama” kao mehanizmu pomoću kojeg bi se mogao zamisliti koncept o “vremenu” koje istovremeno protječe paralelno i u nizu, u posebnom radu na mojoj web-lokaciji na http://www.ianlawton.com/bosmisc2.htm

• Stevenson, Ian, Twenty Cases Suggestive of Reincarnation (University Press of Virginia, 1974), Children Who Remember Previous Lives (University Press of Virginia, 1987) and Where Reincarnation and Biology Intersect (Praeger, 1997).

• Newton, Michael, Journey of Souls (Llewellyn, 2002) and Destiny of Souls (Llewellyn, 2003).

• Ramster, Peter, The Truth about Reincarnation (Rigby, 1980) and The Search for Lives Past (Somerset Film & Publishing, 1992).

• Snow, Chet, Mass Dreams of the Future (McGraw-Hill, 1989).

• Goldberg, Bruce, Past Lives, Future Lives (Ballantine, 1993).

O autoru:

Ian Lawton rođen je 1959. Nekada je bio računovođa i informatički savjetnik, ali je okrenuo leđa komercijalnom svijetu sredinom svojih tridesetih i potpuno se posvetio pisanju i istraživanju, specijaliziravši se za drevnu povijest, ezoteriju i duhovnu filozofiju. Njegove prve dvije knjige, Giza: The Truth (1999, koautor Chris Oglivie-Herald; pogledati recenziju u australskom izdanju Nexusa 7/01) i Genesis Unveiled (2002; pogledati australsko izdanje Nexusa 10/01), u izdanju Virgina, prodane su u više od 30.000 primjeraka širom svijeta. Kroz njih je stekao priličnu reputaciju u usvajanju znanstvenog i logičkog pristupa, čak i duhovnim aspektima svojih istraživanja, i održao je brojna predavanja u Ujedinjenom Kraljevstvu i Sjedinjenim Državama. 2004. objavio je svoju treću knjigu, The Book of the Soul (Lawton Publishing) i velike pohvale koje je ona primila od kritike navele su ga da osnuje Pokret za racionalnu duhovnost; pogledati na http://www.rsmovement.org

Za više detalja ili izravnu narudžbu knjiga, posjetite web-lokaciju Iana Lawtona na http://www.ianlawton.com