Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

C G jung tumacenje prirode i psihe„Problem sinhroniciteta* zbunjivao me dugo, sve od sredine dvadesetih godina kad sam istraživao pojavu kolektivno nesvjesnog i neprestano nailazio na veze koje jednostavno nisam mogao objasniti kao slučajne skupine ili tokove. To što sam našao bile su „podudarnosti“ koje su bile tako smisleno povezane, da bi njihovo „slučajno“ podudaranje bilo nevjerojatno.“

 

Ovo je zanimljivo djelo u kojem su se našle dvije značajne osobe, koje su ostavile duboki trag u znanosti a i u razumijevanje prirode stvarnosti. Ova knjiga je zanimljivi spoj psihoanalitičara i fizičara. Kako su se našli jedan psiholog i fizičar? Prvi je istraživao jednu zanimljivu pojavu u prirodi, a to je bio sinkronicitet, dok je drugi doživljavao ili uzrokovao tu pojavu. Kakve su to bile pojave koje je uzrokovao Pauli, što je to sinkronicitet, kako djeluje, što je uzrok… Brojna su pitanja kako funkcionira priroda stvarnosti a neke odgovore dali su nam upravo ova dva velikana znanosti.

 

Naslov knjige: Tumačenje prirode i psihe

Autor: Carl Gustav Jung i Wolfgang Pauli

Naslov izvornika: Naturerklarung und Psyche

Broj stranica: 190

*Knjiga je tiskana 1990., u vrijeme kada se je sinkronicitet prevodio kao 

sinhronicitet. Citati su u originalu prenesi iz knjige.

Knjiga je podijeljena u dva dijela. U prvom dijelu pod nazivom „Sinhronicitet: načelo neuzročnog povezivanja“, Jung raspravlja o sinkronicitetu, dok u drugom dijelu pod nazivom „Utjecaj arhetipskih ideja na Keplerove znanstvene teorije“, Pauli raspravlja o prirodi svemira na temelju ideja Keplera.

Za početak, ukratko ćemo predstaviti C. G. Junga.

Doktorirao je medicinu u Baselu. Godine 1904. razradio je metodu testiranja koja je postala standardni postupak u otkrivanju “kompleksa“. Začetnik je tzv. analitičke psihologije u kojoj se razlikuju dva sloja nesvjesnoga : osobno nesvjesno i kolektivno nesvjesno (rjeđe korišteni naziv je “arhetipska psihologija”). Jungova psihologija dala je značajne rezultate u interpretaciji mitoloških i religijskih simbola. Njegova djela imaju snažan utjecaj u mnogim područjima kulturnog stvaralaštva Jastvo ili «pravi ja» osobe. Jung ga je izrijekom izjednačio s Atmanom iz Chandogya upanišade, Buddha prirodom iz tekstova Zen budizma, Lapisom alkemičara i Nousom Plotina. Jung je bio učenik Freuda. Na početku, njihov odnos je bio na dobrom nivou, no tokom vremena, njihova mišljenja su se razilazila. Freud je cijeli svoj rad preusmjerio na utjecaj sila koje upravljaju čovjekom i dolaze iz libida i više se je koncentrirao na individualno nesvjesno. S druge strane, Jung se nije usredotočio na libido, nego se posvetio kolektivnom nesvjesnom polju (po čemu je postao i poznat), i utjecaju arhetipova na naše živote. I jedan i drugi, svoje su radove posvetili silama koje se nalaze u nesvjesnom području. Jung se bavio i tumačenjem snova i opet, tu se vidi razilaženje između njega i Freuda. Iako, na samom početku skeptičan prema hipotezi da nama upravljaju sile koje su van naših poimanja, prst sudbine nije mu dao mira i tako je na kraju i sam priznao da postoji neka sila koja je onkraj našeg razumijevanja. Kada se je Jung susreo sa Rudolfom Steinerom, proglasio ga je shizofrenikom. No, potkraj svojeg života, i on sam je otišao onkraj modernih znanstvenih okvira. On više u bogovima nije vidio halucinacije nego oblike više inteligencije, prihvatio je stavove drevnih istočnih učenja. Jung je znao zaploviti i u duboke vode ezoterije, drevnih i mističnih učenja, bilo to američkih Indijanaca, spisa iz drevnog Egipta ili iz drevne Indije. Ali znao je i otići u alkemiju, u kojoj je vidio prethodnicu psihologije, u kojoj je radio studiju o alkemičaru Gerardu Dornu.

U prvom dijelu knjige, Jung raspravlja o sinkronicitetu, o slučajnostima koje su toliko slučajne, da je nemoguće da budu slučajne.  Odmah na početku, želi nam naznačiti da su ove pojave numinoznog (neshvatljiva sila) karaktera. Da bi se lakše razumjeli ovu pojavu, Jung navodi još neke „čudne“ sposobnosti ili pojave kod ljudi, a to su telekineza i izvanosjetilna opažanja. Za Junga, sinkronicitet nije pojava koja je temeljena na nekom uzroku, pa onda dobijemo i posljedicu, nego je ona temeljena na susretanju, nazovimo ih činilaca, u vremenu i prostoru. Za njega, sinkronicitet je poklapanje u vremenu jedne vrste istovremenosti.

 

„Definirao sam sinhronicitet kao psihički uvjetovanu relativnost prostora i vremena.“

 

Jung spominje kako su Rhineovi pokusi pokazali da su u odnosu prema duši prostor i vrijeme „elastični“ i gotovo mogu biti svedeni na točku nestajanja, kao da ovise o psihičkim uvjetima i ne postoje po sebi, već ih je svjesni um samo pretpostavio. J. B. Rhine je pokusima tražio dokaz da slučajni dokazi ne moraju imati uzrok, što upravo tvrdi Jung. O Rhinovim pokusima sa kartama, možemo nešto više saznati u ovoj knjizi.

Jung je bio jedan od pionira u psihoanalizi. Pionir koji se je usudio dodirnuti nešto što je onkraj mehanicističkog pogleda na prirodu ljudske psihe. Njega nije bilo strah dodirnuti „zabranjeno“ područje znanstvene grane kojoj je posvetio cijeli radni vijek. Otišao je mnogo dalje od svojeg učitelja i suradnika Siegmunda Freuda. On je bio osoba koja je istraživala pozadinu „slučajnih“ događaja, pa je time i sam doživljavao takve nevjerojatne „slučajnosti“. Naravno, sve to nije bilo slučajno. Očito, njegov život je bio predodređen da nam razotkrije barem dio jedne veće cjeline koju zovemo život. Neke nevjerojatne slučajnosti koje je doživljavao, kao slučaj sa simbolom ribe, samo su mu pomogle i gurale ga još dalje u istraživanje ove pojave. Naravno, svatko od nas doživljava ovakve stvari, samo neki od nas su ih svjesni a neki ne. To su bila vremena kada je kvantna fizika još uvijek bila u razvoju, i tek će nekoliko desetljeća kasnije, i ona početi potvrđivati ono što je Jung nagovijestio – da smo svi povezani kolektivnim poljem. I to je samo dio priče, jer to polje, djeluje na jedan poseban, mogli bi reći, na inteligentan način i cijelo vrijeme nas prati i šalje nam znakove u obliku simbola ili događaja kao što je sinkronicitet. Jung je svojim teorijama zalazio u područje koje je van poznatih dimenzija. Prema njemu, ove pojave su izvan vremena, jer i prema nekim eksperimentima Rhinea, vrijeme nije činilac koji utječe na događaje! Prostor i vrijeme su na neki način elastični i mogu biti svedeni na točku nestajanja, navodi Jung. Sinkronicitet je pojava koja je iznad nama poznate četiri dimenzije.

 

„Sami po sebi prostor i vrijeme sastoje se ni od čega. Oni su opredmećeni pojmovi rođeni iz sposobnosti uočavanja razlika, sposobnosti svjesnog uma i tvore veličine neophodne za opis ponašanja tijela u pokretu.“

 

U ovoj knjizi, Jung spominje i slavni, često puta spominjani slučaj sa skarabejom. Jedna njegova pacijentica, opisivala je san sa skarabejom, i baš tada je u prostoriju uletio kukac iz te porodice. I sam Jung priznaje, da više nikada u svojem radu, nije naišao na tako zanimljiv slučaj. Detaljnije o ovome slavnom slučaju, možemo pročitati u ovoj knjizi.

Ovdje se spominju još neki zanimljivi slučajevi kao što su snovi, u kojima su ljudi vidjeli buduće događaje kao što je san jedne osobe koja je sanjala erupciju vulkana. Snovi koji su dati kao primjer, događali su se prije samih događaja. To daje naslutiti, na što Jung i aludira, da je sinkronicitet izvan (iznad) vremena, prostora i uzročnika.

 

Ali budući da je iskustvo pokazalo da pod izvjesnim uvjetima prostor i vrijeme mogu biti svedeni gotovo na nulu, zajedno s njima poništava se i uzročnost, jer je uzročnost povezana s postojanjem prostora, vremena i sadržaja. To su kao po pravilu skupovi čija je konačna osnova arhetip – ´instinktualni obrazac´.“

 

U svakom vremenu ljudske povijesti, prevladavalo je mišljenje da su prijašnja doba bila puna predrasuda i da se danas tako misli više nego ikad prije. Naglašava Jung. Kaže i to, da je i sam imao problema kod istraživačkog rada, jer vjerovanje da na neobične slučajeve utječe viša sila, u društvu nije ništa više nego obična lakovjernost. I tako, mislimo da smo napredniji nego ikad prije, a opet sa druge strane, i dalje smo puni predrasuda prema novim idejama, kao i do sada u našoj povijesti.

 

„Pokus stvara uvijete, nameće ih Prirodi, i na taj način je prisiljava da daje odgovor na pitanje koje je izmislio čovjek. Ona je spriječena dati odgovor iz obilja svojih mogućnosti, jer su te mogućnosti ograničene.“

 

U ovom dijelu, Jung raspravlja i o pojavi koju zovemo Bog, s tim, da je više sklon istočnjačkoj filozofiji boga ili filozofiji o Tao principu. U konačnici, na kraju svojeg razlaganja, Jung staje u obranu sinkroniciteta i naglašava da niti determinizam jednog znanstvenog doba nije mogao potpuno ugasiti uvjerljivu moć sinkronicističkog načela. Kako god, ovaj veliki čovjek definitivno je pokazao da je u nekim stvarima bio ispred svojeg vremena a čovječanstvu i budućim generacijama, ostavio je potpuno novi uvid o prirodi stvarnosti da ga razvijaju do neslućenih granica!

Na kraju, Jung je govorio o jednoj sili, faktoru, koji nema veze sa mozgom i umom, nego je iznad njih. Zaključuje kako je teško zamisliti kako kemijski procesi u mozgu, mogu uzrokovati psihičke procese, dok je sa druge strane čudno kako jedna sila, koja nije fizička može pokrenuti materiju. Za njega je sinkronicitet pojava koja je vidljiva ali opet još teško dokaziva. To je pojava koja je povezana sa našim nesvjesnim. Sinkronicitet nema uzroka, ali poziva na oprez, jer ako ne možemo zamisliti uzrok, to ne znači da on i ne postoji. To je pojava koja oduvijek postoji i koja je samo dio bezbrojnih stvaralačkih činova koji se pojavljuju u vremenu i prostoru.

 

Wolgang Pauli – „Utjecaj arhetipskih ideja na Keplerove znanstvene teorije“

 

„Za prikazivanje odnosa između arhetipskih ideja i znanstvenih teorija prirode, Johannes Kepler (1571 – 1630), učinio mi se posebno pogodnim, jer njegove misli predstavljaju jedan osobit posrednički stupanj između prijašnjih magično – simboličnih i modernih, kvantitativno – matematski opisa prirode.“

 

Pauli je bio austrijski fizičar koji se proslavio pretpostavkom do tada nepoznatih čestica, koje je nazvao neutrini. Njihovo postojanje, pretpostavio je 1931. godine. Znanstvenicima je trebalo nekih dvadesetak godina, od predviđanja njihovog postojanja, da ih i potvrde. Pauli je bio zanimljiv i po tome što je nesvjesno i nenamjerno izazivao efekt uništavanja mjernih uređaja. Imao je posebnu energiju, zbog koje su se kvarili uređaji kojima se je približio. Neki uređaji su se pak jednostavno raspuknuli. To su bile slučajnosti koje su toliko slučajne da jednostavno ne mogu biti slučajne. I tako, tu su se našli Jung i Pauli.

 

„… za Keplera je Zemlja živo biće kao i čovjek. Kao što živa tijela imaju kosu, tako Zemlja ima travu i drveće, a cvrčci su joj prhuti, kao što živa stvorenja izlučuju mokraću u mjehur, tako planine stvaraju izvore, sumpor i vulkanski proizvodi odgovaraju izlučevinama, metali i kišnica krvi i znoju, morska voda je zemljina hrana.“

 

U ovome dijelu, Pauli raspravlja o Kepleru i njegovom viđenju funkcioniranju svemira. Johannes Kepler, bio je njemački astronom i matematičar. Ustanovio je gibanje planeta po elipsama, te time srušio teorije i vjerovanja da se planeti oko Sunca gibaju po kružnicama. Iako je Kepler bio čovjek koji je primjenjivao znanstvene metode u proučavanju svijeta, on je prije svega bio filozof ezoterik. Za njega mogli bi reći da je bio preteča Goetheu i Steineru. Geometrija je za Keplera bila vrijednost najvišeg reda u kozmosu. Kepler je bio oduševljen pitagorejskom idejom o muzici sfera. Za njega su planeti živa bića koji imaju dušu. Iz kuta ezoterije, piše o Bogu, svijetu kao o njegovoj slici, svetom trojstvu i vezi između duhovnog i materijalnog svijeta.

„Ljudska duša po Keplerovu mišljenju kod rođenja struji u jedan prijepostojeći lik koji se oblikuje na zemlji pomoću ovih zraka svjetlosti sa zvijezda (planeta).“

Prema Pauliju, Kepler je došao do velikih otkrića zakona fizike, ne zato jer je principe gibanja tijela želio dokazati fizikalnim, znanstvenim dokazima, nego je do otkrića došao zbog svojeg vjerovanja u heliocentrični sustav. Vjera u Sunce, da je ono središte, bili su odredište koje ga je nagnalo da usput i zakonima fizike dokaže tu istinu koja je bila protivna tadašnjem crkvenom vjerovanju.  Na Keplera su utjecali i razni alkemijski spisi.  Ove misli Keplera, možemo naći u predajama nekih društava kao što su Rozenkrojceri, i kao što je spomenuto, takve misli su najviše proširili Goethe a poslije njega Rudolf Steiner.

 

„Dvije polarne temeljne pratvari svemira su oblik kao princip svjetla koji dolazi odozgo, i materija kao princip tame, koji boravi na zemlji. Sva bića, od anđela do minerala razlikuju se samo po svojem većem ili manjem sadržaju svjetlosti.“

                                                   Kepler

Do čitanja

C.G. Jung W. Pauli – Tumačenje prirode i psihe.PDF by mickeyvinca scribd.com

Previous postJedinstvenost - Neponovljiv Dar Života Next postKrešimir Mišak: Prirodno stanje čovjeka ili u potrazi za ekstazom