„Istina ne postoji“; ova tvrdnja (tzv. nihilistički paradoks) sama po sebi dokazuje postojanje istine jer istu negira predstavljajući sebe kao istinitu… Dok nas nihilizam uvjerava kako ništa zbiljski ne postoji, odnosno da se ništa ne može pouzdano spoznati, relativizam nas pak uvjerava kako ne postoji apsolutna istina prema kojoj bi se upravljalo ljudsko ponašanje… I uistinu, u relativitetu postojanja čovjek apsolutnu istinu nije u stanju spoznati, odnosno dok god našim bivanjem upravlja ego relativitet je jedina stvarnost koju doživljavamo… Apsolutna istina za koju relativizam tvrdi da ne postoji je tu, samo što je mi ne „vidimo“ jer ju tražimo uvjetovanim umom (mišlju, egom), i u tom smislu i nihilizam i relativizam su u pravu – apsolutna istina je u relativitetu nespoznatljiva, odnosno doima se kao da je nema…
Naime, čovjek sa svojih pet osjetila nije u stanju spoznati apsolutnu stvarnost, već samo relativnu, ili drugačije rečeno u stanju je spoznavati samo relativnu istinu… Taj naš doživljaj stvarnosti uvijek je subjektivan… Ne može drugačiji biti jer sve što promatramo, promatramo iz svoje perspektive, iz svog položaja, sa svojim ograničenim osjetilima kojima možemo percipirati samo jedan dio spektra te stvarnosti, i sva ta iskustva koja doživljavamo putem svojih osjetila provlačimo kroz svoju misao koja je uvjetovana prošlošću… Tako npr. promatrajući Sunce mi doživljavamo njegov izlazak i zalazak iako danas znamo da Sunce ne izlazi niti zalazi, i unatoč tom znanju mi ćemo iz svoje perspektive, iz svog subjektivnog doživljaja stvarnosti i dalje taj događaj doživljavati kao izlazak i zalazak Sunca… Da to isto Sunce promatramo s nekog drugog mjesta u svemiru doživljaj stvarnosti bi bio drugačiji, ali također subjektivan… Objektivan doživljaj Sunca bi postigli jedino kada bi bili u stanju „postati“ Sunce…
Mi smo u relativitetu postojanja osuđeni na život u prošlosti… Iako živimo u sadašnjem trenutku mi ga kao takvog ne spoznajemo (čast prosvjetljenim izuzecima)… Naša osjetila nisu u stanju percipirati sadašnjost… Zvuk koji čujemo putuje do naših slušnih organa, impuls od slušnih organa putuje do mozga i kada se u mozgu taj impuls „obradi“, odnosno kada mi nešto čujemo, to što smo čuli dogodilo se u prošlosti, iako mi imamo osjećaj da je taj doživljaj zvuka trenutan… Tako je sa svim osjetilima, bol, miris, okus koje osjećamo, osjeti su iz prošlosti… Svjetlost također putuje od objekta koji gledamo do našeg oka, i sliku koju vidimo uvijek je slika iz prošlosti… Uzmite zvijezde za primjer; mi ne vidimo zvijezde kakve su u ovom trenutku već kakve su bile prije određenog broja godina, ovisno o njihovoj udaljenosti od Zemlje… Ako je zvijezda udaljena deset svjetlosnih godina od nas, mi tu zvijezdu uvijek vidimo kakva je bila prije deset godina, koliko je svjetlosti potrebno da dođe do našeg oka… Što je predmet koji promatramo udaljeniji od nas to je slika koju vidimo dalje u prošlosti…
I kako sva ta osjetilna iskustva provlačimo kroz misao koja je uvjetovana prošlošću, odnosno opterećena prošlim znanjem, naš doživljaj stvarnosti u potpunosti je zarobljen u prošlosti… Zaključak je kako nismo u stanju doživljavati objektivnu stvarnost, odnosno spoznavati apsolutnu istinu (barem ne putem naših osjeta i misli), već samo relativnu… A relativnih istina, odnosno subjektivnih doživljaja stvarnosti ima koliko i ljudi… Međutim, sve su te relativne istine odraz jedne jedine apsolutne istine… A ta apsolutna istina smo mi, kao i svekoliko postojanje… Ili, kako je Isus rekao: „Ja sam Put, Istina i Život!“… Odnosno, svatko od nas je taj Put, Istina i Život, svatko od nas je odraz apsolutne istine na relativan način… Ali do te spoznaje kako smo mi odraz apsoluta u relativitetu, odnosno do te spoznaje apsolutne istine ne možemo doći putem naših misli, putem naših riječi…
Misao nije istina, riječ nije istina, misao je misao, a riječ je riječ… Misao i riječi mogu ukazivati na istinu ali ne mogu biti istina: „Prst koji pokazuje Mjesec nije Mjesec.“… Spoznavanje istine je osobno iskustvo… Istina nije zapisana niti u jednom spisu (ideološkom, filozofskom ili vjerskom)… Zapisani mogu biti samo putokazi, i ako neke od tih putokaza prihvatimo kao istinu, sebe proglašavamo posjednicima istine dajući si za pravo da neprijateljima proglašavamo one koji su za istinu proglasili neke druge putokaze… I ako kažemo kako od svih tih uvjerenja i vjerovanja jedno mora biti istinito, a ostala lažna, opet nismo rekli istinu, jer uvjerenja i vjerovanja nisu istina, već su to uvjerenja i vjerovanja, te kao takva jedino mogu biti relativna, odnosno subjektivna istina za one koji ih takvima smatraju… Istina postoji, ali je ne možemo naći tako što ćemo misli pretvarati u dogme, u doktrinu, jer na taj način istinu ne otkrivamo, već je stvaramo…
Kao samosvijesno biće čovjek osjeća odvojenost od ostatka svijeta, promatra sebe i svijet, a ne sebe u svijetu i svijet u sebi… I kao takav se osjeća izgubljeno, ne zna gdje pripada, ne zna odgovor na pitanje „tko sam ja?“, te stoga osjeća snažnu potrebu za stvaranjem vlastitog identiteta, za pronalaženjem okvira orijentacije i cilja koji će njegovom životu dati smisao… S obzirom na to da ne znamo tko smo, prisiljeni smo stvarati vlastiti identitet, a u tome nam pomaže ego, odnosno to je njegova svrha – da nam osigura osjećaj vlastitog identiteta… Odnosno, u nedostatku znanja o vlastitom sebstvu uskače ego koji nas uvjerava da je on zbiljski „ja“ i mi to prihvaćamo jer nam se na taj način nudi osjećaj identiteta koji nam nedostaje… Ali, da bi se ego potvrdio kao naše „ja“ on taj identitet mora izmisliti, stvoriti ga umjetno koristeći maštu i s njim se poistovjetiti, odnosno mora pretvoriti laž u istinu – ustvrditi kako sam ja nešto što nisam, kako sam ja etiketa ili odjeća koju nosim…
„Sve ono za čime ego traga i za što se veže samo su zamjene za Postojanje koje ne može osjetiti.“ E. Tolle
Upravo je to poistovjećivanje s našim lažnim identitetima (uz pojam vlasništva) temeljni uzrok sukoba među ljudima… Poistovjetivši se sa svojim lažnim identitetima mi u svojoj nesposobnosti otkrivanja istine istu stvaramo pretvarajući laž u istinu, govoreći kako su ove ili one riječi istina – da sam ja Hrvat, katolik, bijelac itd., i ako te riječi pretvaram u istinski identitet (ako ih ne doživljavam kao ono što one stvarno jesu – etikete), u ime obrane te „istine“ ja sam u stanju oduzimati slobodu i život drugima… Ali riječi su samo riječi i ako ih pretvaramo u istinu, u dogmu, u doktrinu, uzimamo sebi za pravo reći: „mi smo u pravu, a oni griješe!“, i time smo stvorili najopasnije uvjerenje koje je proizašlo iz našeg uma – kako smo mi u pravu!… U ime tog uvjerenja kako smo mi u pravu, a drugi u krivu činili smo najteže zločine, i činimo ih i dalje… U ime tog uvjerenja uzimamo sebi za pravo suditi onima koji „griješe“… Uvjerivši sebe kako isključivo mi posjedujemo istinu dovodimo se do točke ludila u kojoj sebi uzimamo za pravo u ime „istine“ eliminirati neprijatelje koji tu „istinu“ ugrožavaju… Za to u povijesti nalazimo nebrojeno primjera poput inkvizicije, fašizma, nacizma itd…
Ono što nam je potrebno jest svjesnost o tome kako su svi naši identiteti lažni, kako naše dogme, naše doktrine, nisu istina... Potrebna nam je svjesnost o tome da mi nismo etikete niti odjeća koju nosimo, kako su etikete samo etikete i kako je odjeća samo odjeća… I kako ove riječi nisu istina, već samo riječi… Potrebno nam je da se prestanemo vezati uz ono što nismo – uz ego… Potreban nam je „mir Božji“…
„Svoj istinski identitet prepoznajete kao samu svjesnost, a ne ono sa čime se svjesnost poistovjećivala. To je mir Božji… Krajnja istina o tome tko jeste nije u riječima ja sam ovo ili ono, nego Ja Jesam.“ E. Tolle
Comments are closed.