Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

Moc svjest umS ovim četvrtim dijelom, završit ćemo priču o silama koje upravljaju našim životima. Ovdje ćemo spomenuti prirodne sile, ego, kolektivno nesvjesno i podsvijest.

Prirodne sile:

Ovdje nećemo spominjati sile planete Zemlje, koje neupitno utječu na naš život (recimo voda, hrana, nadmorska visina, geografski položaj itd.,), nego ćemo spominjati prirodne sile koje se nalaze u čovjeku. Spomenut ćemo samo emocije i nagon.

Emocije;

Često puta volimo misliti da su naše emocije isključivo naše i ničije više? Mislimo da su naše emocije neotuđive i da nikad nikome ne bi dali da upravlja našim osjećajima, pogotovo onima koje su vezane za naše najmilije? Pa ipak, koliko god da nam bilo teško prihvatiti, ponekad naše emocije koje potječu iz temeljnih emocija (strah i ljubav) ipak nisu naše nego su nam nametnute. Svi znamo za jednostavne primjere manipuliranja i nametanja emocija kao što su ljubav prema domovini ili sportskom klubu. Ali okrenimo se onim intimnijim emocijama, emocijama usmjerenim prema našim najdražim. To su emocije za koje smo uvjereni da nam nisu nametnute. Ali sile nas i ovdje mogu izigrati. Uzmimo jednostavni primjer, a to će biti dan kada se kršćani sjećaju svojih najbližih osoba koje su preminule – dan Svih svetih ili „Sesvete“. To je dan kada su neki ljudi emotivniji nego inače. Tad se kolektivno kršćani podsjećaju na svoje najdraže koji više nisu s njima. Osoba koja je na taj dan emotivnija nego inače, ona je takva samo jer je uvjetovana sociološkim pojavama, u ovom slučaju, kolektivno obilježavanje dana kada se sjećamo preminulih osoba. Da je ta osoba rođena u Kini ili Indiji, ili da je samo druge religije, tad ne bi obilježava taj dan, i taj dan bi joj bio kao i svaki drugi. Ta osoba bi bila tužna na sasvim neki drugi dan ili možda uopće ne bi bila žalosna ako joj je društvo od malena učilo da duh nije tijelo i da je ta osoba živa i sretna i nakon smrti. Ovdje su dva bitna faktora (i nekoliko podfaktora) koja utječu na ponašanje i izražavanje emocija u ovom slučaju.

1. Rođenje u određenom društvu, odnosno kulturološkoj sredini

2. Sociološki uvjeti tog društva, a to su:

a) vjerska pripadnost

b) povijesno društvene okolnosti. Npr; ako dođe do miješanja vjera, kod te nove     vjere ne mora se držati do nekih tradicija ili društvo može biti više sekularno ili pak može strogo držati do vjere.

c) posebne osobne okolnosti. Npr; određeni događaji u životu koji su utjecali na razočaranje u vjeru ili suprotno, događaji koji su uzrokovali produbljivanje vjerovanja.

3. Svjesnost same osobe

To su uvjeti koji oblikuju naše misli u navedenom slučaju. Na naše emocije utječu još mnogi faktori, najjednostavnije, reći ćemo da su to društveno ekonomski. Misli se odražavaju na emocije. No, nije stvar samo u mislima. Stvar je i u informacijama koje su utisnute u podsvijest. Te informacije također utječu na naše osjećaje. Recimo, tuga prema preminuloj osobi jer smo podsvjesno uvjereni da je to kraj. Ili strah prema nečemu (nekome) zbog trauma prouzrokovanih od strane te osobe ili određene situacije. Jednostavan primjer je slučaj kad doživimo traume kao mala djeca. Te informacije se utiskuju u nama i utječu na naše ponašanje, misli ali i emocije. Kao što vidimo, jedna od najvećih sila koja (će) utječe na naše ponašanje je rođenje u određenom društvu, odnosno u određenoj kulturološkoj sredini, koja nas polako (ne)svjesno usmjerava u životu, nas same, naše misli i naše osjećaje. Tu je naravno i individua. Odnosno osjećaj i potreba pojedinca da razvija svoje mišljenje, vjerovanje, karakter, odnosno da razvije svoj vlastiti život. Taj unutrašnji osjećaj, različitog je stupnja i snage kod ljudi. Taj stupanj unutrašnje potrebe osobnog i svojstvenog razvoja, ovisi o kojekakvim faktorima. Jednim djelom to su vanjski faktori, a drugim djelom to je unutrašnja životna sila.

Nagoni:

Najveći nagon, a možda, (naglašavam možda) i jedini iz kojeg se šire ostali, je nagon za preživljavanje. U ovaj nagon možemo svrstati ostale podvrste nagona, kao što su seksualni nagon, nagonski strah, pa čak i ljubav jer bez ljubavi ne možemo preživjeti. Pa težnja zajednici, težnja za hranom, borbom i mirom. I tako dalje. Pod nagonom za preživljavanje, nalaze se neke ironične pojave. Želimo preživjeti, pa se možemo boriti za komad zemlje. Ali znamo da nas borba može uništiti pa težimo miru i ljubavi. To su nagonske potrebe koje su dio čovjeka. Naravno, kada svrstavamo ljubav pod prirodni nagon, i označavamo ga kao podvrstu nagona za preživljavanje, misli se na ljubav fizičkog podrijetla.

Koliko god da težimo da se ubijamo i razaramo, u svemu tome, ipak postoji i nagon za opstanak. I ne samo nagon pojedinca da preživi, nego tu je i nagon društva da opstane. Čovjek podsvjesno teži društvu, jer ga je u samoj srži strah biti sam. „Homos solitarius aut bestia aut deus“  „Čovjek samotnjak ili je zvjer ili je bog“. Kaže stara latinska poslovica. Glavna sila koja čovjeka tjera da bude u društvu je strah. U gomili se osjećamo sigurnijim. To je svima jasno. Prema Frommu, glavni razlog što čovjek teži društvu, je strah od ludila. Jer jedni druge činimo čovječnim, osjećamo se živim, imamo smisao postojanja. Imamo sukobe, mržnju i ljubav koji nam daju osjećaj živosti. Bez toga, običan čovjek može biti izgubljen u mračnom ludilu. Mi ne možemo opstati jedni bez drugih. I zato, koliko god da se mrzimo, uvijek ćemo težiti barem nekom malom društvu. Ili, osim ako ne spoznamo boga u sebi, Atmana. Dubokom spoznajom i svjesnošću, više ne ovisimo o drugom čovjeku i društvu, jer životnu energiju, ljubav i sigurnost, dobivamo izravno iz Izvora.

Sile su svuda oko nas i igraju se sa nama kao sa lutkama. Pa i onda kad pomislimo da smo slobodni, uvidimo da to nismo!

Kako se osloboditi toga? Zapravo, pravo je pitanje kako se osloboditi samoga sebe? Tu u nama se režu konopi. Treba se vratiti na početak. Dijete, kao biće koje je tek došlo na ovaj svijet, nema misli. Misli se oblikuju uz pomoć rečenica. A pošto ne zna govoriti, nema riječi. Nema riječi, nema misli. Dijete je podsvjesno biće. Recimo, osjeti da nema majke, osjeti strah i počne se plakati. Kad je majka tu, osjeti mir i ljubav. A kad nema misli, nema niti procjenjivanja, osuđivanja itd…

Čim manje misli odnosno prosuđivanja, proces vaše transformacije biti će nezaustavljiv

Nagoni od čovjeka čine automat. Nagonski reagiramo i mislimo. Upoznavanjem nagona, počinjemo ih se oslobađati. Nagoni nam služe za preživljavanje u ovom svijetu i zbog toga, oni sami po sebi nisu loši. Loše je u tome što smo postali njihovi robovi. Umjesto da nam služe, mi služimo njima.

Ego

O egu su napisane bezbrojne riječi, slova i stranice, pa će ovdje biti dovoljno samo da se spomene da je ego jedna od najvećih sila koja upravlja našim životima. Ali niti on nije slobodan jer je vezan za vanjske sile, recimo društveno ekonomske. Tu silu on sam i stvara i postaje ovisan o njoj, time se krug zatvara.

Kolektivno nesvjesno;

O kolektivnom polju može se puno toga reći. Ovdje ćemo samo ukratko spomenuti neke primjere kako informacije u energetskom polju mogu utjecati na naš životni tok. Kad se uspijemo odmaknuti od tog toka, počinjemo razmišljati svojom glavom i tad krećemo na put slobode. Ovo polje, možda je najviše proslavio C. G. Jung. Prema njemu, u kolektivnom nesvjesnom, nalaze se informacije koje utječu na naše živote. Te informacije su kao zrcalo.

Ovo polje je izvan vremena i prostora. U njemu se sadržane sve informacije koje su se dogodile a možda i one koje će se dogoditi. To polje je jedna velika TV kamera koja snima i bilježi. Slika se emitira u našim životima. Tko padne pod utjecaj te slike, postane njom opijen, postaje rob informacija kolektivnog polja

Ovdje, u našem svijetu, informacije iz kolektivnog polja su kao reklame koje nas opijaju i mame. Te informacije su u obliku obrazaca i mišljenja društva, njihova vjerovanja ili pak individualnog karaktera, o čemu je govorio Jung, a to su arhetipovi. Arhetipovi su samo uloge koje preuzima ego. Primjer mogu biti polje intelektualca koji se boje priznati i uvidjeti pojave u društvu koje su van njihovog razumijevanja. Odbacivanje čudesnih iscjeljenja, pojava inteligentnog života van ove planet. Ili recimo potiskivanje i odbacivanje činjenice da ljudi mogu hodati po žaru a da se ne ozlijede. To je dobro utvrđena činjenica, koju neki i dalje potiskuju i smatraju varkom. Tu se javlja potiskivanje. Zašto? Ovdje se odmah moramo nadovezati na ego, jer je očito da se potiskivanje uvijek tiče ega ali i kolektivnog polja. Prvo, ego potiskuje očite činjenice iz očitog razloga jer želi zaštiti svoj identitet. Njegov identitet je osoba koja se je godinama školovala, mučila učeći za ispite, trošeći mnogo privatnog vremena, živaca i emocija posvetila istraživanju. Sve to su temelji, kao cigle koje je ta osoba gradila i sada, netko sa nekim očitim dokazima (recimo iscjeljenje „neizlječive“ bolesti), urušava sve ono što je ta osoba dala za ono čime se bavi. Ta osoba se osjeća ispunjenom u poslu kojim se bavi, sve emocije, tuge, sreće, sve je sadržano u tom radu i sada postoji opasnost da netko to uruši. Tu se javlja strah da bi se ti temelji koje je ego gradio, (svoj identitet) mogli urušiti. U tom slučaju, intelektualac nije dovoljno intelektualan (a za ovo niti nije bitna inteligencija nego svjesnost), da bi spoznao istinu i sile koje utječu na njegovo iracionalno ponašanje. Njemu njegova uloga i emocije zamagljuju um. One su ga opile i ponaša se kao pijanica koja mora težiti potiskivanju. Tu se javlja strah od gubitka svega što je ikada imao i znao. Prihvaćanje istine, značilo bi početi iz početka. Neki ljudi u tome vide predivnu i čudesnu priliku, dok većina na to gleda kao prijetnju.

I tu je onda kolektivno polje. Ponašanje kolektivnog polja ovdje postaje vrlo zanimljivo i nadasve intrigantno

Tokom vremena, kako ego izgrađuje identitet, te informacije upisuju se u energetsko polje planete i odražava se na naše ponašanje pa čak i na našu fizičku strukturu što se spominje u teoriji o morfogenetičkom polju. Ovdje sada nećemo ulaziti u biologiju. Za primjer, taj utisnuti obrazac, odražava se na taj način da upravlja našim vjerovanjima, načinom ishrane, kulturom, oblačenjem itd. Dakle, nije stvar da nas samo društvo usmjerava u određenom smjeru, nego je stvar u tome da sve nas, određeni kolektivni obrazac usmjerava u nekom smjeru, što dokazuje i ideja morfogenetičkog polja. I tako, kako se stvara kultura, kako se društvo razvija, razvija se i polje koje je ogledalo društva, ono je stup društva. Zanimljivo je to, da na početku, kada polje nije zrelo, kada je u fazi rađanja, ponaša se kao neki stroj. On samo daje neki odraz, samo zrcali informacije. Ponaša se kao običan mehanizam. Ali tokom vremena, događa se jedna zanimljiva stvar, a to je da se polje sve više razvija sve dok jednog dana ne dođe do nivoa kojeg mogu najjednostavnije predstaviti i imenovati kao umjetna inteligencija! Dakle, to polje više nije samo obično skladište informacija, ono tokom vremena postaje ni manje ni više nego samoorganizirajuća, inteligentna matrica. I kao takva, kao i svako svjesno biće, ima potrebu da se održi i obrani od neprijatelja. Svatko tko ju pokuša mijenjati ili potpuno uništiti, biti će smatran smrtnim neprijateljem. Onaj tko je protiv sistema, njega treba uništiti. U ovom slučaju ta umjetno proizvedena svijest, ta matrica oblikuje ljudsko mišljenje. Kolektivno polje pretvorilo se je iz običnog programa u superračunalo sposobno održavati samog sebe, biti neovisan. Biti neovisan je samo uvjetno rečeno, jer kao i svakom stroju, treba mu hrana a to je čovjek, društvo. Kao takav, potrebna mu je hrana, treba preživjeti. Hrana su iste vibracije koje su ga i stvorile. Stoljećima, čovječanstvo je stvaralo kolektivno polje „teške“ vibracije. To je energija sačinjena od nasilja, sa malom dozom ljubavi. Takva vibracija se odražava na naš život. Ona se ne može naglo mijenjati, velikom revolucijom. Ona se malo pomalo mijenja. Tu matricu, „škaklja“ ta promjena, i naravno da se odupire toj smetnji. Ali kako se sve više mijenja vibracijom mira, tako i ona sama postaje mir. Kolektivno polje utječe na naše živote samo onoliko koliko joj to dozvolimo.

Arhetipovi

Arhetipovi su univerzalni obrasci ponašanja. To su uloge u našim životima koje preuzima ego.

Arhetipove ćemo najbolje razumjeti ako na život doslovno gledamo kao kazalište ili predstavu. Život je predstava u kojoj glumci (mi), preuzimamo određene uloge a to su arhetipovi. Te uloge nam omogućuju da doživimo određena iskustva koja smo si predodredili. Iz njih, vučemo neke lekcije, znanje i mudrost, bilo u ovom životu ili u jednom od života. Oni su osobni izazovi koje smo si sami postavili. Izazovi nas jačaju, osnažuju, tjeraju nas da napredujemo i evoluiramo. Arhetip je obrazac, znači informacija u kolektivnom nesvjesnom polju koja se reflektira na naše živote. Dakle, ta informacija se reflektira kao uloga. Najgore za čovjeka može biti ako se neke uloge prihvati čvrsto i onda ju ne zna pustiti. Da bi razumjeli, uzet ćemo jedan primjer.

Primjer: Na ulici sam sreo jednog čovjeka i počeli smo razgovarati. Požalio se kako mu je teško. Ima ženu i malo dijete i navodno žive samo od dječjeg doplatka. Kad sam ga upitao da li im država još nešto daje, rekao je da su im nudili preko tisuću kuna ali nisu htjeli uzeti iz nekakvog glupog razloga, kao što je osjećaj ponosa ili tako nešto. Istina, od dodatnih tisuću i nešto kuna i ne može se bog zna kako živjeti, ali bi im opet bilo lakše.

Ovo je primjer kako je siromah preozbiljno shvatio i primio ulogu siromaha. To je bila odluka ega da odigra ulogu siromaha do maksimuma. Dakle, kao što je bilo spomenuto u jednom od tekstova, ako maknemo jednog tlačitelja, na njegovo mjesto vrlo lako će doći drugi. On neće iskočiti iz grma tek tako, nego će nastati jer smo ga mi podsvjesno hranili i stvarali ga. Tlačitelje stvaraju žrtve i obratno. Ali ako žrtva ne postane svjesna ovog procesa, ona će se do smrti držati te uloge. I ne samo to, nego će se dogoditi ono što nam se događa već tisućama godina, a to je da će se ta uloga prenositi na slijedeće generacije. Najgore je to, kada uloga žrtve postane kolektivna! To je najbolje objašnjenje kako funkcionira obrazac. Kao što je spomenuto, obrazac je utisnuta informacija u kolektivno polje koje se odražava na društvo iz generacije u generaciju. Imamo radikalne primjere nekih nacija kao što su Palestinci, neki manje radikalni primjeri mogao bi biti Hrvatski narod, ali najgore je to, da cijeli planet boluje od jedne velike bolesti a to je uloga žrtva – tlačitelj. I tako, u polju se je stvorila jedna informacija koja nas oblikuje iz razloga jer smo u toj matrici i nitko nam ne govori da postoje vrata kroz koja možemo izaći. Odlogiranje iz matrice, iz ovih arhetipova, u biti je jednostavna kao što je i spomenuto na samom početku ovih tekstova. Prvi korak je njezina spoznaja, treba ju rastvoriti, iznijeti na svijetlo dana. Kada ju prepoznamo (što je i cilj ovih tekstova), već smo napravili veliki napredak. Idući korak je čišćenja tih informacija koje su programirane iz kolektivne, u našu privatnu matricu. Mi smo savršeni i zbog toga nema potrebe da čistimo sebe, nego samo moramo pročistiti te informacije koje su se nataložile u bunaru našeg života. Mi smo kao bunar, a svaki prolaznik u njega baci neko smeće. To moramo očistiti. Dakle, postoji jedna kolektivna matrica i osobna. U procesu odlogiranja, događa se i proces reprogramiranja vlastite matrice, što se još naziva Nulto stanje.

Sam bit arhetipova i je da izvučemo iz njih lekcije i da ih nakon toga transformiramo. Ako ne težimo transformaciji, to znači da ne težimo evoluciji. Stojimo na mjestu i ne krećemo se. Kretanje je razvoj i život.

Dakle, uloga žrtve je jedna od najgorih koje možemo preuzeti bilo iz kolektivnog polja, bilo da ju sami stvorimo sa „partnerom“ tlačiteljem. Odnos ta dva arhetipa, ima puno dublje uzroke i posljedice nego što se čini na prvi pogled. Puno toga ovisi u kakvom su odnosu te dvije uloge. Taj odnos utječe na vrstu uloga i kako će se te uloge izraziti u ulozi tlačitelja ili žrtve. Nije isto, odnosno ne mora biti isto, ako su oni u obiteljskom srodstvu, ili ako se radi o odnosu između uloge žrtve i tlačitelja kao predstavnika kolektiva, recimo vlade. Takve uloge će drugačije odigrati svoje predstave. Recimo, uloga djeteta kao žrtve, može biti iz više razloga. Uzmimo primjer da roditelj tuče dijete samo iz nužde, kad napravi neki kvar i uvijek nakon toga, kaže mu da ga voli. Nešto o tome je pisano i u djelu o alergijama. Kasnije, kada odraste, takva osoba može preuzeti ulogu žrtve, samo zato jer je u njemu usađena informacija da ljubav boli i da će na taj način, preko boli izgraditi odnos sa roditeljem i drugim bližnjima. To se može odraziti i kao neka bolest. Podsvijest stvara bolest jer je programirana da smatra da jedino uz pomoć boli može imati ljubav i održati taj odnos sa roditeljem. Ili može pak podsvjesno narušavati odnos sa roditeljima, bilo samo buntovnim ponašanjem ili ovisnostima iz istog razloga. Buntovno ponašanje je samo pokušaj privlačenja pažnje (ljubavi) i energije o čemu je pisao James Redfield, što ulazi u područje energetske psihologije. Ovdje je bitno za shvatiti da je ljubav prema drugim ljudima duboko u nama usađena (pogotovo prema roditeljima) i kod ljudi koji nisu i nemaju skladne odnose, ona se može izraziti na vrlo čudne načine. Ali to čudno je samo uvjetno rečeno, jer sva ta izražavanja ljubavi nama su čudna samo zato jer ne poznajemo pravu prirodu funkcioniranja ljudskog bića. Da navedemo dva primjera. Poznato je da neki (možda i velika većina) zlostavljači, često puta budu uvjereni da kada zlostavljaju svoju obitelj, da rade za njihovo dobro. Recimo, drže ih zatvorene u podrumu jer misle da će ih na taj način zaštiti od vanjskog svijeta. Ili ih siluju jer su i njih silovali i tako je kod njih deformirana energija koju zovemo ljubav. Silovatelj želi izraziti ljubav prema drugim ljudima, ali on to radi na deformiran i iskrivljen način. Kao što je i rečeno, sve što radimo u životu, radimo samo zato jer smo odvojeni od Cjeline. Seks je samo primjer podsvjesne i finalne potrebe da se čim više približimo i ujedinimo sa drugim bićem. To je naravno nemoguće učiniti u ovom obliku jer nas tijela sprječavaju u tom procesu. Silovanje je čin koji je sličan virusu u računalu. Virus poremeti sustav rada. Računalo više ne funkcionira kao nekada, izbacuje čudne informacije koje nemaju smisla. Tako i taj čin. Poremeti sustav protoka energije, i  onda se ta energija izražava na čudan način. Naravno, tu je i osjećaj moći nad drugim ljudima a moć je kao snažna droga. Ona opija i zavodi, moć je opijum. Silovatelj kao i neki sadist, uvjerava se u iluziju da bi potisnuo neke svoje impulse koji su u njemu naravno iskrivljeni (traumama) i nisu njegovi pravi. Sadist sebe uvjerava u iluziju da kažnjava svoje bližnje jer ih na taj način upozorava i daje im lekciju što smiju raditi u životu, daje im lekciju što je opasno a što ne i tako dalje. On je uvjeren da čini dobro, a zapravo zadovoljava svoje impulse. Silovatelj isto tako može misliti da daje ženama utjehu i ljubav, ali time prikriva istinu koju zna u podsvijesti, a to je da takav način davanja ljubavi vodi u patnju i uzrokuje bol. On time želi pokazati kakva je nepravda njemu učinjena. Ali da ne bi duljili, idemo dalje.

Još jedan zanimljiv primjer žrtve, koja patnjom želi sačuvati ljubav, mogu biti slučajevi žena s rakom dojke. Neke žene se nikako nisu mogle riješiti tog problema. Stvari su išle na gore, ali kada su uz pomoć određenih ljudi, ušli u njihovu podsvijest, shvatili su da te žene bolešću žele okupiti svoju obitelj. Strah da će se obitelj raspasti ako ozdrave, sprječavao je njihovo ozdravljenje. Izvlačenje tih informacije na vidjelo, omogućilo je ozdravljenje i nestanak straha.

Primjera kako nam služi patnja i kako ego preuzima ulogu po pitanju financijske situacije, možemo nabrajati, ali idemo dalje. Ali primjere vjerojatno znate i sami, kao što su jamci za kredite. Jamac svjesno ulazi u rizik. I onda, kad vrača tuđi dug, traži krivca, a krivac je samo i jedino u ogledalu! Oni jedan drugoga hrane i podržavaju jer jedan bez drugoga ne može opstati. To je jedna od najgorih uloga koje možemo odabrati. Ponekad te uloge biramo nesvjesno, dok ponekad svjesno biramo ulogu žrtve, kao što je primjer jamca za kredit! To je primjer kada svjesno ulazimo u eventualnu patnju.

Podsvijest

Podsvijest se još naziva i autopilot, unutrašnje dijete, „mehanizam“ za snimanje i puštanje informacija itd. Podsvijest je puno jača od svjesnog uma. I time, ona upravlja našim životima. Time, mi se pretvaramo u žive mrtvace, ako ne preuzmemo kontrolu nad našim životima. Podsvijest je definitivno jedna od najjačih sila koje utječu na naš život. Ali samo i jedino kada je ona pod utjecajem ostalih sila. Jer u konačnici, podsvijest i je energetsko polje za prikupljanje informacija koje se u životu reflektiraju na naše ponašanje a time i na naš život. Mnogobrojne informacije su nakupljene u nama. Na žalost, veliki broj njih je teškog (ono što zovemo negativno) podrijetla. Takve informacije koče bića u njihovom razvoju. Zbog našeg ne znanja o funkcioniranju ljudskog bića i samog života, skloni smo okrivljavati druge za naše nedaće i probleme. Naravno, te negativne informacije dolaze iz okoline, time, možemo okolinu okriviti za našu životnu situaciju. Ali u konačnici, mi možemo biti gospodari tih informacija. Možemo učiniti s njima što želimo. Čuvati ih, prihvatiti ih ili ih jednostavno obrisati i krenuti ispočetka. Okrivljavanje drugih ne vodi nigdje drugdje osim u patnju. O funkcioniranju podsvijesti, dosta toga je napisano u mnogim knjigama, pa se ovdje više nećemo zadržavati.

 

Moć pojedinca je nemjerljiva

Epilog:

Dakle, kao što smo vidjeli, iako ste uočili mane ovoga društva, odbacili ih i počeli živjeti drugačije od društveno zadanih normi, to ne znači ujedno da ste se i oslobodili konopa sila koje vas vuku. Baš obratno, to može značiti da ste se ponovno zapleli u još jednu paukovu mrežu, samo toga niste svjesni. Samo ste promijenili program matrice. Sad živite bar donekle onako kako ste htjeli, to vas čini prividno sretnim. Hranite se onako kako želite, vjerujete ili ne vjerujete u ono što želite, itd… Pa koja je onda manjkavost takvog puta, pitamo se? Ako su na vaš način života utjecale sile, onda je takvo stanje, takav mir samo prividan. To ćete već sami iskusiti. Uvjereni ste da ste sada oslobođeni od utjecaja društva jer više ne vjerujete u vjeru kao društvo u kojem živite, ne hranite se kao to društvo, ne oblačite itd, ali postoji velika vjerojatnost da ste i dalje rob matrice, sami ste si napravili dodatni program u njoj, program koji vam daje lažnu sliku i lažni (privremeni) mir. Ako ne možete makar i razgovarati sa osobom drugačijeg svjetonazora, ako vas živciraju takve osobe, ako kritizirate, ako vas ometa tuđe mišljenje, tuđi tekstovi itd… Onda ste i dalje kao muha na paukovoj mreži. Zbog toga je navedeno – privremeni mir! Prema svojim reakcijama, vrlo jednostavno ćete znati na kojoj ste razini. Zato je i navedeno da je bitno da se ne odvajate od društva s kojim ne dijelite iste svjetonazore. Dobro je tu i tamo biti i u tom društvu, jer će vam to biti dobar trening. To je trening za umiranje, kako ide jedna pjesma Hladnog piva. To je trening za umiranje vašeg ega, odnosno arhetipova ili osobnosti. Ego je osobnost. On je takav i takav, živi na takav i takav način. Ovo je odličan način kako da provjerimo na kojoj smo razini. Ali kako da se odmaknemo van matrice, kako da se otrgnemo od tih silnih mreža tih sila, koje nas prožimaju iz svakog kutka? Pa to je također vrlo jednostavno. Sve one potječu iz vana. Ego potječe iz nutrine, ali on se razvija zbog utjecaja iz vana. Već je spomenuto da se u nama režu konopi. Ne možete se popeti tamo negdje gore i tražiti početak veza konopa i sila. Ne postoje nikakve ljestve. Nema niti potrebe da ih tražimo. Prauzrok svega su naše misli. Ako svemu pridajete pridjeve ili dualitete, recimo, oni još nisu na dovoljnoj razini svijesti da bi to razumjeli, oni su mesožderi, oni su takvi i takvi… To su misli, one uvijek stvaraju dualitete, tako funkcionara ovaj svijet. Pravi put, je put bez misli. Tada ste sigurni da se sile vama više ne igraju. One se tope i odlaze od vas. Unutarnja tišina je praiskonski Izvor. Ona ne osuđuje, ne prosuđuje, ne stvara vas ovakvim ili onakvim, ona samo je i postoji. Da dam primjer; kada mi je poznanik želio potvrditi svoju tezu o načinu ishrane koji je standardan u društvu i drugačiji od mojeg, tad sam samo promatrao!!! I znalo mi se je dogoditi bezbroj puta da prosuđujem, on to još ne razumije, on nema dovoljno intelekta i znanja da bi razumio itd… I uvijek mi je unutarnji glas govorio: sad si poput njega, prosuđuješ i osuđuješ! Vrlo jednostavno. Pokušajte samo promatrati. Dozvolite si takve treninge. Već sam dobio primjedbe od neukih ljudi, da ako odbacimo sebe, ovakve kakvi jesmo, da onda niti ne bi više mogli komunicirati, pa zar ćemo komunicirati tako da ćemo svi šutjeti? Ništa nije dalje od istine nego takva misao. Ljudi još uvijek imaju veo, maglu ili zid pred očima, pa niti ne mogu vidjeti kakav se predivan horizont pruža s druge strane. Ali stvari stoje upravo obratno. Upravo zbog toga što jesmo, zbog ega, ne možemo normalno komunicirati, nastaju sukobi, mržnja, odvajanje, ratovi itd.. Uvijek možemo dati komentar na tuđe mišljenje, to je i poželjno jer tako učimo i napredujemo. Ali naš problem je u tome da imamo vrlo jak ego. On je prepreka normalnoj komunikaciji. Nestankom ega, počinje pravi život! Tek tada ćemo moći međusobno komunicirati i događat će nam se suprotne stvari od onih koje smo doživljavali sa egom. Tek tada ćemo osjetiti zbližavanje, radost, ljubav, neće biti potrebe za potvrđivanjem itd… Kada dajemo svoje mišljenje ili komentar, kod nesvjesnih ljudi izražava se ego (to se često može uočiti i kod ljudi koji se bave duhovnošću), koji samo želi potvrditi svoju istinu – tu nije ništa rečeno, on ne zna ništa, nije na dovoljnoj razini svijesti, tu su rečene same tlapnje, gluposti, itd… Znate i sami kako to ide. Mnogi bi se zapitali, pa kako onda da reagiram? Maknite ego, pa ćete vidjeti! Tada, ćete samo imati potrebu dati svoje mišljenje, nadopuniti nekoga, itd… I to bez ikakve potrebe potvrđivanje neke svoje istine. Kao što je rečeno. Oslobađanje od sila ne leži u razumijevanju, nego upravo obrnuto, u nerazumijevanju. Tim silama možemo dati imena i brojeve, možemo ih staviti na vidjelo dana, dati im oblike i boje. To je razumijevanje. To činimo da bi smirili naš um. I to je sve. Time, možda se ovi tekstovi čine besmislenim. Ali…

Da bi našli mir, moramo spoznati nemir

Um se nikada ne može osloboditi tih sila, jer opstanak uma, ovisi o vanjskom svijetu koji je prožet tim silama. Ne samo to, te sile i čine ovaj materijalni svijet. Sama misao je i stvorila ovaj svijet. Može li materijalni svijet postojati bez tih sila? Bez nekih sila, ovaj svijet ne bi mogao postojati. Recimo sila privlačenja. Bez nje, materija ne bi bila materija. Bez nje, ljudi se ne privlačili jedni drugima što dalje vuče svoje posljedice. Ovo je svijet dualiteta i privlačenja. Neke sile kao ove su nužne i neizbježne. Oslobađanje od sila leži van uma, transcendentacijom misli. Oslobađanje je bezmisao!!!  Biti bez misli, jer misli su podložne vanjskom utjecaju. Dokle god mislimo, mislimo jer sile iz vana utječu na nas. Oslobađanje od sila je u biti vrlo jednostavno. Prema njihovoj anatomiji, možemo vidjeti da imaju svoje osobine. Jedna od njih je da dolaze iz vanjskog svijet a ne iz unutrašnjeg!!! Ne zaboravimo, čak i one koje se nalaze u kolektivnom polju, dolaze iz materijalnog svijeta i nalaze se van četvrte dimenzije i tako utječu na ljude danas, prije 200 godina i utjecat će i na ljude za tisuću godina ako i dalje ostanu usidrene tamo….. Nismo još odgovorili na pitanje, kako bi izgledao svijet bez tih sila, ili barem sa silama privlačenja i dualiteta, jer su one temelj materijalnog svijeta? Pa to bi doista bilo zgodno za vidjeti. To i mene zanima. I ovaj put išlo bi opet ispočetka. Krenulo bi se od tišine, pa onda od misli, jer misao kreira svijet a kasnije sve se vrati kao bumerang i onda taj svijet (sile), kreiraju misao. To je isto kao i sa računalima. Stvorili smo računala da si olakšamo život, da njima upravljamo a na kraju je ispalo da ona upravljaju nama. Postali smo ovisni o njima. Naš život je jedno putovanje. Kreiranje je započelo sa mislima, put je bio dugačak i izgubili smo se na tom putu. Sada učimo ponovno kako se vratiti doma. Učimo kako da opet mislima stvaramo stvarnost, a ne da živimo u uvjerenju kako stvarnost stvara nas, da smo marionete u nemilosrdnim rukama sila. Mi i jesmo marionete, ali samo zato jer smo si to dopustili. Samo zato jer je ovo putovanje za čovjeka bilo dugačko (iz ljudskog gledanja) i jednostavno smo zaboravili neke stvari. Ali ponovno učimo, budimo se i sazrijevamo. S pogleda duše, taj zaborav je samo tren u njezinoj vječnosti.

Oslobađanje leži u ne razumijevanju, jer kada mislimo da razumijemo tada mislimo. A misli su pokretane silama koje dolaze izvana.

Budi slobodan čovječe, isprazni um. Budi prazan da bi se ispunio i opet krenuo ispočetka.

 

Ivan

Previous postI Istina Će Vas Osloboditi: Iluzija Razdvojenosti - Sve JEDNO Je! Next postMooji - Ja Svjesnost Jesam