Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

Kresimir Misak 5-5Europska unija je politički konstrukt, diktatura koja nameće zakone članicama i koja je nastala zakulisnim manipulacijama, u puno malih koraka kod kojih se nikada nije otkrivao krajnji cilj već se namjerno stvarao utisak da se takvo okrupnjavanje događa spontano, nekom povijesnom logikom. Zato je priča hrvatskih čelnika kako ćemo se u EU pitati više nego ikad sami o sebi, tek pusta floskula, koju na primjerima demistifikujemo i u ovom nastavku.

Izvor: rtcg.me

Kako je i obećano, evo nas opet kod teme načete u prethodnom nastavku, koja me vraća u vrijeme koje je prethodilo pripojenju Hrvatske Europskoj uniji, a kad se često vidjelo po novinama da će po ovom ili onom pitanju Europska komisija „ formalizirati svoje zahtjeve te tražiti da se usklade s europskom pravnom stečevinom“, koja nije nikakva „stečevina“, kako si rado tepa, nego skup zakona i pravila koji su dekretom donijela neizabrana tijela EU.

Ako me sjećanje ne vara, posljednji put sam načeo temu o korporacijskoj prirodi EU. Ne može se reći da se u dnevnom tisku može, tada kao i sada, naći puno materijala na tu temu, ali povremeno se nailazilo na naslove poput „Pravila igre EU – Nacionalne blagajne ostat će kratke za milijardu eura: Jedinstvena osnovica korporacijskog poreza“. Što je sad to, zapitam sam se. Rekao bih to da je EU, pod MMF-ovskom retorikom ‘slobodne trgovine’, napravljena da zastupa korporativne interese, a ne interese građana europskih država. Pisalo je:

„EU uvodi sve na jednom mjestu, ali će zbog toga štetu pretrpiti državne blagajne. Oko tri milijarde eura u godini ostat će više europskim tvrtkama koje posluju preko unutarnjih granica u Europskoj uniji kada se primijeni Zajednička pročišćena osnovica korporacijskog poreza (CCCTB), čiji je prijedlog sredinom ožujka predstavila Europska komisija. Zbog te bi uštede nacionalne blagajne u EU imale štetu od oko milijardu eura, a čak bi dvije milijarde tvrke uštedjele ukidanjem sadašnjih troškova prilagodbe propisima iz 27 različlitih poreznih sustava država članica.“

Iako je u EU uspostavljeno jedinstveno tržište, pisalo je, nikad zadovoljne multinacionalne tvrtke koje posluju u više država članica suočavaju s velikim teškoćama pri izračunu porezne osnovice. U svakoj zemlji moraju posebno obračunavati porez za prihod ostvaren u njoj, prema različitim poreznim propisima u svakoj zemlji, pa moraju „unutar tvrtke voditi vrlo zapleteno knjigovodstvo. K tome, ne mogu prebiti dobit u jednoj s gubitkom u drugoj zemlji.“ Ovo zadnje je posebno zanimljivo. Zamišljam kako neka telekomunikacijska korporacija ostvari dobit u nekoj državi, ali potom ne plati porez državi za tu dobit nego je prebije s gubicima u nekoj drugoj zemlji.

Većina država članica se već, bilo je rečeno, usuglasila s ujednačavanjem te stope, jedino se Irska tad bunila jer je htjela  nastaviti niskim porezom privlačiti ulagače. No, to da netko sam odlučuje o sebi, kao što bi Irci htjeli, a nama su obećavali naši politički vođe, negdje brže, a negdje sporije postaje prošlost.

POZICIJA-OPOZICIJA

U to vrijeme  mi je jedan prijatelj u raspravi oko EU rekao su oni ipak razvijeniji od nas i da nema ništa loše u tome da se kod nas živi sa standardom koji bi bio blizak njemačkom. To je još jedna od zabluda i zbrka koje se često šire u sklopu propagande u budućim članicama EU jer (osim što bismo mi trebali tražiti usporedbe s novim članicama EU s istoka Europe) Njemačka svoj standard nema zahvaljujući EU, ona je motor kontinentalne Europe stopedeset godina, a i duže, ako uračunamo austrougarska stoljeća.

Europska unija je politički konstrukt, diktatura koja nameće zakone članicama i koja je nastala zakulisnim manipulacijama, u puno malih koraka kod kojih se nikada nije otkrivao krajnji cilj već se namjerno stvarao utisak da se takvo okrupnjavanje događa spontano, nekom povijesnom logikom. Europa je pak nešto drugo – lijepi kontinent prepun raznolikih jezika, tradicija i naroda. I naravno da svi ti ljudi, baš kao i svi ostali na svijetu, rado prihvaćaju ideju o zajedništvu i miru. No, kroz floskule o zajedništvu nekako se progurava diktatura koja se rijetko naziva tim imenom.

Bilo bi poučno da nije bilo mučno tamo negdje prije dvije-tri godine gledati kako je naša politička elita pojačavala korake sustavne kampanje za ulazak u EU. Recimo, stalno se spominjao „uspjeh referenduma“. Što li to znači „uspjeh referenduma“, pitao sam se.

“Uspjeh referenduma”- jedva 25 % građana Hrvatske odlučilo o ulasku u EU

Pa referendum je u svakom slučaju uspješan, jer pokazuje volju građana. On prema tome ne može biti neuspješan. Izraz „uspjeh referenduma“ jasno je govorio o namjeri, kao i o tome što politička elita smatra da je ulazak u EU nešto korisno i potrebno. Za mene bi, recimo, uspjeh referenduma, bio da su rezultati, čak i usprkos ustavnih promjena koje su smanjile broj glasova potrebnih za ulazak u EU bar za pola, pokazali da ovih jedva 25 posto građana koji su za EU ipak ne može biti dovoljno. Nažalost, upravo je toliko bilo dovoljno.

U tome sam se slagao i s predsjednikom i s bivšom premijerkom – i ja sam se nadao da će referendum biti uspješan, što na kraju nije bio, jer evo nas  u EU. Da se ne biste zavaravali oko toga da živimo u pluralizmu mišljenja – oko EU slagali su se predsjednik, premijerka i stranka na vlasti, a  i „opozicija“. I veća i manja, i glavnine i manjine.

Šef tadašnje opozicije (SDP-a) rekao je da će njegova stranka aktivno pozivati ljude da izađu na referendum i glasuju za ulazak u EU. U javnost je izašao sa slijedećim spinom kojeg se moglo čitati po portalima: „Kad uđemo u EU, više nego ikad odlučivat ćemo sami“.

Baš kao sad, kad odlučujemo o ulasku o EU ili nekako drugačije?, zapitao sam se tad. Dok danas promatram tok stvari oko sebe i to kako nas je EU prisiljava da uđemo u njihove programe smanjenja deficita i štednje, koji za sobom povlače smanjivanje radničkih prava, plaća i socijalnih davanja, nekako bih volio da mi isti ljudi koji su davali gornje izjave objasne što su zapravo njima htjeli reći.

EU UZIMA VIŠE NEGO ŠTO DAJE

Gornja izjava rečena je kad je u sjedištu SDP-a održana otvorena sjednica na temu ‘Hrvatska u finišu pregovora s Europskom unijom’. Uvodna izlaganja održali su šef stranke i tadašnja predsjednica Nacionalnog odbora za praćenje pregovora, a sadašnja ministrica vanjskih poslova, koja se uvijek jako trudila da nas smjesti u EU, sa ili bez naše volje. U svom izlaganju je istaknula da je na političkoj sceni jedini bitan politički konsenzus postignut oko ulaska Hrvatske u EU: „Naša je zadaća informirati javnost o onome što nas u budućnosti čeka. Možda nisu svi zainteresirani za svaki sadržaj, ali svi žele da ih se tretira kao normalne i inteligentne građane“, naglasila je Pusić.

... a narod se guli PDV-om - V.Pusić … a narod se guli PDV-om – V.Pusić

Pa i ja to želim, ali još nisam dočekao da ih političke elite počnu tako tretirati.

Jer je potom, ne trepnuvši, rekla da nas čeka ukidanje nulte stope PDV-a i uvođenje najmanje pet posto na sve vrste kruha, mlijeka, knjiga, znanstvenih časopisa i ortopedskih pomagala; uvođenje novih trošarina za električnu energiju, plin i duhanske proizvode te ukidanje posebnih poreznih olakšica. I još dodala da „nažalost nećemo uspjeti iskoristiti sav novac koji smo dobili od EU.“

I druge nove države-članice su očekivali silni novci, ovako za reklamu, a u praksi se dogodilo da, iz ovih ili onih razloga, plaćaju u blagajnu EU više nego što iz nje dobivaju. Kod EU ništa nije onakvom kakvim se predstavlja, to treba stalno imati na umu.

Po pitanju, rekao bih – besramnih izjava da ćemo „s ulaskom u EU više nego ikada odlučivati sami“ mogao bih navesti više od nekoliko konkretnih primjera takvog „odlučivanja“ na raznim područjima, kad su preporuke domaćih stručnjaka do kojih je došlo elaboracijama ili na temelju dugogodišnje prakse  jednostavno odbačene dekretom pa su uvedene restriktivne europske direktive, ali bilo bi to previše detalja na jednom mjestu. Ono što je pouka tih događaje jest da kod tog „odlučivanja“ jedino smiješ odlučiti bespogovorno prihvatiti što ti se naredi usprkos svim vlastitim podacima, istraživanjima i ekspertima.

„NIKAD SAMI O SEBI NEĆEMO ODLUČIVATI VIŠE NEGO KAD UĐEMO U EU…“

Spomenimo i ovo: prema ‘ustavu’ prihvaćenom u Lisabonu 13. prosinca 2007, odluke unutar EU se više neće morati donositi konsenzusom (tj. da se sve zemlje moraju složiti) nego će se od 2014. godine odluke donositi većinom od 75%, a već od 2017. odluke će se donositi većinom od samo 55%.(Članak 1 Deklaracije iz Lisabona od 13.prosinca 2007.)

To je nekako prešućeno tijekom kampanje o pripojenju Hrvatske Europskoj uniji.

Valja stalno mati na umu – kad god netko žučno zagovara ulazak u Europsku uniju, najvjerojatnije je ili potpuno odgojen u tom duhu ili žestoko potplaćen novcem ili obećanjima. Čovjek sa zadatkom. Ne vjerujete? Neka povijest bude učiteljica. U jednom tekstu o skandaloznom trošenju novca u Europskoj komisiji pisala je i jedna mala slovenska epizoda iz 2004 godine: „Kad je Slovenija već završila pregovore i bilo je jasno da ulazi u EU 1. svibnja 2004. godine, otvorilo se važno pitanje – tko će biti slovenski povjerenik u Komisiji (velika prava, malo obaveza, odgovornost nikakva, ravno dobitku na lotu, op. K.M.). Tadašnji ministar vanjskih poslova Dimitrij Rupel smatrao je da to mjesto po svim zaslugama pripada njemu“.

Brži od Rupela - J.Potočnik Brži od Rupela – J.Potočnik

Al’ krivo je procijenio. Netko drugi se malo dublje ugurao, pa je pisalo: „I onda je uslijedio hladni tuš – vlada je odlučila da taj položaj dobije Janez Potočnik, glavni pregovarač. Rupel je bio bijesan pa je napustio ministarski položaj i prešao u glavnu opozicijsku stranku.“ Baš me zanimalo u čemu je sve glavni pregovarač Potočnik morao zakinuti slovenske građane da bi udovoljio Europskoj komisiji? Sigurno je dao bolje stvari od Rupela. Bilo je prenesportski kladiti se tada da ću glavne zagovarače hrvatskog  ulaska u EU za koju godinu gledati na ladanjskim položajima u europskoj birokraciji, dok će nama ostaviti europske programe štednje.

Jer već tada je po novinama pisalo da će hrvatski p(r)ovjerenik u Europskoj komisiji, Mimica mu je prezime, s 23 000 eura biti naš najbolje plaćeni političar kad  nakon ulaska Hrvatske u EU 1. srpnja 2012. ode u Bruxelles.

A dok Hrvatska ne postane punopravna članica u Europskom parlamentu, pisalo je tada u novinama, Sabor je poslao 12 promatrača čija je naknada za promatranje 304 eura na dan uz saborsku plaću. Hrvatski promatrači u Europskom parlamentu imaju sva prava poput izabranih zastupnika osim što ne mogu glasovati (što i nije neki gubitak). Inače, mjesečna plaća prije oporezivanja europskih zastupnika u 2011. godini bila je gotovo 8.000 eura, nakon europske porezne stope 6.200 eura, a i zemlje članice također imaju pravo naplatiti porez na njihovu plaću. Uz plaću, euro-zastupnici imaju pravo i na neke dodatke kako bi pokrili troškove koje iziskuje njihov rad, poput pomoćnika, ureda i uredskog materijala, koji dosežu 4299 eura na mjesec. Također imaju pravo na plaćene putne troškove u poslovnoj klasi u zračnom prometu, u prvoj klasi u željezničkom ili povrat od pola eura po kilometru za putovanja automobilom plus fiksni iznos koji se izračunava na osnovi udaljenosti i duljine putovanja. Nadoknađuju im se i svote koje izdvajaju za autoceste.

Parlament zasjeda 12 puta godišnje u Strasbourgu, a ima i šest mini-zasjedanja u Bruxellesu, ali postoji i nadoknada plaća za rad u odborima i drugim tijelima europskog parlamenta. Uz sve to, dnevnica za rad Parlamenta i parlamentarnih tijela je 304 eura. To pokriva smještaj, prehranu i sve druge troškove. Naravno, zastupnik se mora registrirati da je prisutan kako bi ostvario pravo na dnevnicu. Gromko je odjeknula TV-reportaža jedne njemačke televizije u kojoj su kamere uhvatile parlamentarce kako se dolaze registrirati i potom hvataju krivinu.

Europski san samo za elitu - E.Kohutikova, slovačka g-đa euro Europski san samo za elitu – E.Kohutikova, slovačka g-đa euro

Nije prehrabro tvrditi da su ta odlično plaćena mjesta neka vrst obećanog mita političkim elitama u budućim članicama, jer upravo će njihovi pripadnici biti najutjecajniji po pitanju ulaska neke zemlje u EU, pa sam se često pitao je su li doista tako gorljivi zagovornici zbog nacionalnih interesa, ili zato jer smatraju da je ulazak u EU odlična ideja, ili se možda negdje krije i nada da osiguraju sebe i svoju obitelj pomoću birokratskih beneficija koje dolazi izigravanje fikusa u europskim tijelima.

U tekstu koji se bavio pitanjem monitoringa nad Hrvatskom u razdoblju od završetka pregovora do potpisivanja pristupnog sporazuma pisalo je da su, „s druge strane, sve države članice pod nekom vrstom permanentnog monitoringa – svaki zakon koji iskače iz pravne stečevine naiđe na neodobravanje i pritisak da ga se izmjeni.“

Eh, da, ali „nikad nećemo više odlučivat o samima sebi…“

TKO JE BOLJI: EU ILI SAD?

Naš je premijer tih dana često govorio slične rečenice, poput te da sad kad ulazimo u EU, „prvi put imamo sudbinu u svojim rukama“, što je upravo nevjerojatan spin, kad su zapravo svi znali da tek sad ne možemo više utjecati na svoju sudbinu. Još je rekao da je EU „najbolja naddržavna kreacija ikada stvorena, bolja i od SAD-a zbog toga jer je humanija i socijalnija“.

Američki san i java Američki san i java

Pitam se za koga najbolja. Ako je mislio da će njeni građani biti socijalni slučajevi s tendencijom beskućništva, kao što se to zbiva s američkim građanima, onda doista jest „socijalna“, a osim toga bizarno reći „bolja čak i od SAD-a“, jer za većinu svojih građana SAD nije ni približno toliko dobra kako je to prikazano u holivudskim filmovima. O tome je dosta govorio članak na  jednom portalu, koji je govorio o „smrti američkog sna“ a glasio je: „Srednja klaso, počivaj u miru“.

Prenesena je kolumna iz Newsweeka u kojoj se autor između ostalog zapitao: „Je li već toliko loše da se siromašni ne mogu više nadati uspjehu? Jesmo li na putu prema ekonomijama Trećeg svijeta, gdje nekolicina ima sve, a većina nema ništa? Svjedočimo li smrti velike američke srednje klase?“. Jer „nedavni izvještaj Središnje banke SAD-a ukazuje na kolaps srednje klase.“ Danas oko 40 posto američkih građana živi ispod ili oko granice siromaštva. O tome se, naravno, ne izvještava skoro nikad ni u novinama ni na televiziji

Danas europske države još uvijek ima u svojoj praksi elemente socijalne države, ali ne može se ne uočiti da se one dosta brzim ritmom iz mjeseca u mjesec i godine u godinu sve više smanjuju, pa se može reći da se naddržavne kreacije svakako nisu pokazale kao njihov zaštitnik.

EU TOTALITARIZAM U SVAKOJ PORI DRUŠTVA

U vrijeme koje je prethodilo pripojenju Hrvatske Europskoj uniji često se u medijima pisalo o točkama pregovora vezanim uz poljoprivredu, što je jedno od najosjetljivijih područja u svakoj zemlji. Jednom prilikom pisalo je i ovo:

„Među mnogim uspjesima po kojima je znamenit EU jedan je ‘uspjeh’ postao predmet sprdnje: regulativa koja je propisivala da mrkve, krastavci i drugo povrće ne smiju biti na tržištu ako su ‘čudnog’ ili ‘ružnog’ oblika. Ta je regulativa pod pritiskom javnosti 2008. U Hrvatskoj ukinuta, ali je ostala na snazi za deset vrsta među kojima su jabuke, jagode i paradajzi. Što je RH ‘ispregovarala’ u vezi s time? Hoće li uzgajivači smjeti prodavati ‘kvrgave’ paradajze? Ispregovarana stajališta ne spominju paradajze, ali spominju ovo: EU pristaje na hrvatski zahtjev za prijelaznim razdobljem do 31. prosinca 2014. tijekom kojeg će različite sorte repe, žitarica, ulja, povrća i sjemenskog krumpira koje nisu prošle DUS-test smjeti u prodaju, ali samo na hrvatskom tržištu. DUS je test jasnoće i ujednačenosti koji propisuje, među ostalim, i oblike povrća“.

Što će biti kad ne bude kvrgavog paradajza? Što će biti kad ne bude kvrgavog paradajza?

Ta odluka EU nije nimalo za sprdnju, niti je tek pokazatelj birokratiziranosti koju se želi preliti na prirodu, već je dio korporativne agende uništavanja biološke raznolikosti, uvođenja beživotne hrane poput GMO-a, a na sitne „ustupke“ nemojte ni računati. 2014. je već tu, ali odgoda je tada poslužila samo da se javnost privremeno sedativizira.

Također, Hrvatska se u pregovorima s EU obvezala da će se odreći svih „posebnih prava u privatiziranim kompanijama“, dakle neće imati prava veta na odluke u državnoj naftnoj kompaniji INA-i i slično.

Potom, obavezala se do dana ulaska u EU ukinuti nultu stopu na kruh, mlijeko, knjige i lijekove: „U početku pregovora Hrvatska je tražila da zadrži nultu stopu PDV-a na te proizvode“, ali su hrvatske pregovarače glatko odbili. (Nikad nećemo više odlučivati o samima sebi?).

Hrvatska se trudila i da kinoulaznice ostanu oslobođene PDV-a, jer su distributeri filmova zbog silne piratizacije na rubu sloma, ali uzalud. Nevjerojatno je do kakvih sve detalja europski diktatori žele kontrolirati ljudske živote. Ali to je odlika svakog totalitarizma, da je opsjednut detaljima i da se nastoji uvući u sve pore društva i svijesti ljudi.

KAKO JE EU “UPECALA” RIBARE

Kako je dalje pisalo u novinama tih dana, „u iskustvima turista koji ljetuju na Jadranu često se može čuti jedna lijepa priča: uživali smo, bili smo smješteni u apartmanu uz more, a vlasnik je bio stari ribar koji bi nam navečer pripremao ono što je ujutro sam ulovio. Ta praksa ribarenja za osobne potrebe mijenja se ulaskom Hrvatske u EU“.

Slijedio je citat ispregovaranoga: „EU prima na znanje promijenjeni zahtjev Hrvatske za prijelaznim razdobljem do 31. prosinca 2014. za postupno ukidanje nekomercijalnog ribarenja, tj. malog ručnog ribarenja u osobne svrhe.“ Hrvatska je prvotno tražila  prijelazno razdoblje od pet godina od ulaska u EU (kao da je uopće bitno koliko je prijelazno razdoblje ako će se neka šteta ionako dogoditi), ali u posljednjem krugu pregovora promijenila je taj zahtjev i tražila rok do 2015. kada će ribari koji love za osobne svrhe morati dobiti posebne dozvole i uči u hrvatsku ribolovnu flotu.

Zahtjev EU - Adio mali ribari Zahtjev EU – Adio mali ribari

Ali tu postoji kvaka – EU je to prijelazno razdoblje prihvatila samo pod uvjetom da broj takvih plovila „ne prelazi 2000“. Od 2015. više se neće prepoznavati ribarenje za osobne potrebe, a to je ono „u kojem se koriste udičarski alati i ograničen broj mreža stajaćica do ukupne dužine 20 metara, a dnevni je ulov manji od 5 kg“. Najveći je broj takvih ribara među otočnim stanovništvom. No, Hrvatska je već u zaključivanju pregovora o ribarstvu prihvatila odredbe kojima je zabranjeno izdavanje novih ribolovnih dozvola i certifikata za izvoz ulovljenje ribe u EU. Ne zna se kad će uopće nove dozvole dijeliti.

Zato se moglo vidjeti naslove poput: „Sramotni državni propust – crna budućnost hrvatskog ribarstva“. Vraga propust. Jednostavno im puca ona stvar. Pisalo je da je „vodeći hrvatski stručnjak za ribarstvo, dr. sc. Alen Soldo iz Centra za studije mora Sveučilišta u Splitu, upozorio u intervjuu u Vjesniku da „većina ribara ni dan danas ne zna što ih čeka nakon ulaska u EU’, a razlog tome je što doslovno nijedan europski ribarski propis nije preveden na hrvatski jezik”.

Ima vremena, sad kad je sve gotovo svi su obaviješteni.

Eh, da, sva sreća da sami odlučujemo o svojoj sudbini.

A ta će nas sudbina koštati, o čemu se više nigdje ne piše. Tek povremeno se može naslutiti ponešto, kao što sam u intervjuu s najutjecajnijim slovenskim ekonomistom i akademikom, prof. dr. Jožom Mencigerom, saznao da Slovenija u Fond solidarnost EU („fond za spašavanje očajnika“) daje 3,7 milijardi eura godišnje, više od deset posto BDP (što je postotak veći od njemačkih 211 milijardi eura).

KAKO EU POTAPA BRODOGRADNJU

Vrijeme pregovora s EU donosilo je i druga ograničenja pa se krajem 2011. moglo pročitati slijedeći naslov: „Brodogradnja – četiri naše kompanije zajedno smiju proizvesti samo 13 tankera godišnje“.

Brodogradilištima je, prema poglavlju o tržišnom natjecanju, limitirana godišnja proizvodnja od 323 600 CGT (bruto registarske tone, otprilike 13 tankera nosivosti 52 000 toma), što je za 21 posto manje nego što imaju sada. Navodno zbog „fer tržišne utakmice“, da pukneš od smijeha. Državne potpore za tako životno važnu i sofisticiranu industriju koja pokreće mnoge druge industrije i od koje direktno i indirektno živi preko dvjesto tisuća ljudi trebale biti najnormalnija stvar. To su dugoročni poslovi kojima treba pomoći da prebrode neka razdoblja. Ne moramo razmišljati, sve se to već dogodilo, kako piše dalje: „Poljaci su na tom području potpuno nepripremljeni ušli u EU i ubrzo nakon ulaska Unija je počela istragu o državnim potporama. Potpore su bile nelegalne (po zakonima koje nije donio poljski parlament nego ih je nametnula EU, op. K.M.) i Gdanjsk je otišao u stečaj.(…) Imovina gdanjskog škvera u stečaju prodavana je komad po komad.“

Hrvatska brodogradnja u paukovoj mreži EU propisa Hrvatska brodogradnja u paukovoj mreži EU propisa

A evo kako je isti tekst opisao „uspjeh“ hrvatske strane u uništavanju svojih brodogradilišta, nakon što je navedeno da su nam 2006. progledali kroz prste (kad je restrukturiranje brodogradilišta bila obaveza prema  Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju i potom kad je kasnije bilo uvjet za otvaranje poglavlja u pregovorima, koje je otvoreno mada tu obavezu nismo ispunili, pa je poglavlje i zatvoreno, a da restrukturiranje nije provedeno, već su samo usvojeni planovi o njemu): „U bilo kojem udžbeniku o pregovorima, odgađanje ispunjavanja obveze jedne strane do krajnih mogućih granica naziva se uspješnim pregovaranjem te strane“.

Svašta! Gdje je tu uspjeh kad ti neizabrana birokratska struktura EU određuje da smanjiš  proizvodnju brodova. Njima se ne žuri s time jer znaju da će to prije ili kasnije doći na red, zato su nam „gledali kroz prste“ dok smo stavljali potpise na dokumente koji su nas sve dublje uvlačili u paukovu mrežu.

DIREKTIVA 2004/24/EC – KRAJ TRAVARA I MEDARA

Nadalje, krajem travnja 2011. na snagu je u EU stupila Direktiva 2004/24/EC koja zabranjuje prodaju lijekova tradicionalne medicine baziranih na ljekovitom bilju. Vidite kako to lako ide u centraliziranoj diktaturi, neizabrana vlast jednostavno izda direktivu i zabrani prodaju čajeva i drugih preparata kao lijekova te propiše da se ti proizvodi moraju registrirati kao hrana ili dodaci hrani što znači da će potpasti pod kontrolu drugog zloglasnog dokumenta zvanog Codex Alimentarius, koji ima za cilj ukloniti životnu energiju iz hrane, a „do sada ga je prihvatilo 120 zemalja svijeta, pa i Hrvatska, a propisuje da se posebni dodaci hrani koji sadrže vitamine i minerale moraju znanstveno kontrolirati desetak godina, a istraživanje svakog tog proizvoda stoji 100 000 eura!“

Codex za hranu bez životne energije Codex za hranu bez životne energije

Dovoljno je navesti komentar Vlaste Toth, supredsjendice Zelene liste koja je rekla: „To znači kraj travara i medara. Budući da je Hrvatska odavno uvrstila Codex Alimentarius u svoju pravnu legslativu, može se očekivati da će se brzo donijeti propisi u skladu sa Direktivom 2004/24/EC.“

Uoči referenduma neki su novinari pokušali napraviti mali test za domaće političare i zagovornike EU, da se vidi koliko zapravo znaju o strukturi koju zagovaraju. Rezultati su bili porazni. Neki nisu čak ni htjeli poslušati pitanja, neki su se ispričali obavezama, a samo je jedan političar, inače nezavisni kandidat, pošteno rekao: „Nisam proučio zakone EU i ne bih mogao odgovoriti na ovu anketu. Trebao bih pogledati na internetu za odgovore, a za to bi mi trebalo nekoliko dana. Osobno  jesam za ulazak u EU, ali prije referenduma narodu bi svakako trebalo detaljno objasniti što nas tamo čeka“.

A ne bi li onda prvo trebalo iste stvari objasniti zastupnicima i političarima, koji su nas uvjeravali da je ulazak u EU dobar, a u ovoj vijesti se ispostavilo da nemaju pojma o njoj, već samo papagajski i u skladu s političkom korektnošću ponavljaju reklamne poruke?

Jedan profesor, sveučilišni profesor i bivši SDP-ov ministar znanosti, te tadašnji kandidat za europski parlament“ kazao je u vezi te ankete: „Pa to je smiješno. Imamo pametnijeg posla nego se baviti ovakvim testovima“.

Da, recimo, sapunati dasku nama ostalima i čekati europsku plaćicu od par somova eura.

Nikad nećemo odlučivati o sebi više nego kad uđemo u EU? Bullshit, rekli bi Ameri.

AUTOMATSKO USVAJANJE PREPISANIH ZAKONA

Obrazac toga da „odlučujemo sami o sebi“ jest taj da se odjednom niotkuda, ignorirajući i domaća istraživanja, i domaće strukovne udruge i podatke koji govore u prilog tome da to baš nije dobro tako napraviti, donese neki zakon, protiv kojeg su svi koji imaju pojma o toj temi. Malo se žale, i to je to, zakon je donesen bez javne rasprave, praktički automatski, prepisan i uvezen i bez čitanja od strane saborskih zastupnika, i moraš ga prihvatiti. Demokracija suspendirana. Sve se odvija ispred naših očiju i može se naći po novinama i news-portalima.

Tako to ide ovih dana – ljudi se bune, ali zakoni se donose.

Naravoučenija iz Naravoučenija iz “Putovanja jednog slona” – Hannes Swoboda

Zato bi bilo zabavno (da nije bilo mučno) pročitati ciničnu primjedbu izvjestitelja Europskog parlamenta za Hrvatsku, čovjek imenom Swoboda, u kojoj je, povodom prosvjeda u Hrvatskoj, rekao da je „legitimno pravo da ljudi prosvjeduju“ jer „to je Europa“ i „to je demokracija“.

A možda ne bi trebali prosvjedovati, kad bi postojali drugi kanali za promicanje njihovih želja?

Pokušajmo ovako prevesti Swobodine riječi. Donosit će se zakoni koje nitko ne želi, niti će ih struke podržavati, a sve bez ikakve javne rasprave, pa će ih se potom nametati ljudima kroz parlamente i vlade njihovih država već obvezanih svakojakim ugovorima potpisanim u tišini. I kad se provede sva ta nedemokratska procedura, nek’ ljudi protiv njih (uzalud) prosvjeduju, jer to je demokracija. Netko te baci u zatvor, a onda mu se ti kroz rešetke žali. To je sloboda, prema Swobodinom shvaćanju i shvaćanju EU. Tako je i sa zastupnicima u Europskom parlamentu. Oni mogu samo raspravljati o već predloženim zakonima i davati svoje mišljenje o njima, zastupajući pritom stavove nadnacionalnih europskih partija kojima pripadaju. U tom parlamentu  Hrvatskoj pripada12 zastupnika, što u ukupnom broju od 736 članova čini 1,6% zastupnika, a što je manje od prosječne statističke pogreške.

Da ne zaboravimo – Unija ima i vođu, Predsjednika Europskog vijeća. Tko je on? Tko ga je izabrao? Predsjednika pola milijarde Europljana ne bira narod, njega postavlja Europsko vijeće. Ova je funkcija, uz nevjerojatnu osobitost Europskog parlamenta da samostalno ne donosi zakone i sklonost Europske komisije da se ponaša poput sovjetskog politbiroa, jamačno jedna od najnedemokratskijih institucija na svijetu. Po Lisabonskom ugovoru, EU efektivno preuzima, određuje i vodi vanjsku politiku, a sporazumi koje zaključi obvezni su za sve zemlje članice.

Uz takve prijatelje – što će ti neprijatelji?

Izvor: rtcg.me

Previous postO ovisnosti - Anthony De Mello Next postVrhovna Istina o Smislu Života