Ljudi mocSva sreća, eto, iza nas su svi mogući jednostranački sustavi, totalitarizmi i gušenja slobode govora. Demokracija je prevladala i danas se mišljenja ljudi slobodno mogu suprotstavljati.

Ali pitanje koje svakako vrijedi postaviti jest – otkuda stižu mišljenja i kako nastaju?

Odgovor se čini očiglednim – iz umova ljudi. Ta informacija dosta olakšava stvar svakom potencijalnom diktatoru jer ne smijemo zaboraviti – svijet je i dalje pun malih hitlera, a i onih velikih. Drugim riječima, ako želimo nesmetano totalitaristički vladati, trebamo zavladati uvjerenjima i stavovima ljudi, tako da oni misle točno ono što je potrebno za nečiji cilj.

Pri tom se ne moramo nužno zadržati samo na svakom određenom mišljenju o nekoj određenoj temi jer to opet zahtijeva dosta posla – puno je, naime, važnih tema. Možda bi bolji posao bio upravljati dubljim razinama percepcije ljudi, onima koji određuju pojmove ispravnog ili neispravnog, dobrog ili lošeg, poštenog ili nepoštenog, moralnog ili nemoralnog. Osim toga, tako će ljudi imati jači dojam da su sami nešto smislili, da je neki njihov stav baš njihov, a ne nečiji tuđi. Također, u svojoj težnji prema pravdi, bit će jače emotivno vezani uz takve stavove pa će ih gorljivo braniti. Tada vam više ne trebaju policajci, prislušno uređaji, ograda oko tora. Stoka će se sama čuvati.

Dio života proživio sam u tzv. totalitarizmu, a dio u tzv. demokraciji. Nijedno ni drugo nije u potpunosti bilo, niti je, ono kako ga naziv opisuje. Istina je uvijek bila u sivim tonovima, a ne u sferi crnog ili bijelog. No, ta iskustva omogućuju određene usporedbe. Recimo, u tzv. totalitarizmu, jednostranačkom sustavu i vremenu otvoreno nadziranih medija znao si što ne smiješ reći, ali si i dalje mogao imati neke svoje misli jer su rešetke oko tebe bile dosta vidljive. Te si misli čuvao za sebe ili od određenih ljudi, a s nekima, onima od tvog povjerenja, si ih slobodno razmjenjivao.

Onda je – bar tako kažu – prošlo vrijeme jednoumlja.

No, zapravo, tek tada je nastupilo pravo vrijeme jednoumlja u doslovnom značenju te riječi. Zahvaljujući sve većoj prisutnosti medija u svakom segmentu života (nemojmo zaboraviti da su se 1960-tih kod nas još uvijek cijela susjedstva okupljala kod onih koji su imali televizor da bi gledali neku utakmicu ili film) postalo je doista moguće oblikovati jedan svjetski, kolektivni um. Na scenu je stupio novi, naizgled bezazleni pojam:

Politička korektnost.

Zapravo je riječ o tome da se rešetke, koje su do tada bile izvana i vidljive, počinju instalirati u ljudske umove, čime postaju nevidljive, a njihovi nositelji se s njima počinju identificirati.

Ispočetka se pojam „politička korektnost“ , kao što nas obavještavaju enciklopedije, povezivalo samo s upotrebom određenih riječi, kako se ne bi nehotice uvrijedili neku grupaciju. „Invalid“ bi postao, recimo „osoba s poteškoćama u kretanju“, a u najnovije vrijeme čak se neki moroni u SAD-u grče oko toga što se „crna kava“ naziva „crnom“, u nekom čudno iracionalnom strahu da će tako uvrijediti crnce. Nije pomoglo ni kad su im ti isti crnci rekli da ih to uopće ne vrijeđa.

Rekao sam da je ispočetka krenulo s riječima, ali u biti – riječi i pripadajući pojmovi i jesu jedna od meta galopirajuće političke korektnosti. Jer čim imaš manje riječi u svom umu, tim barataš s manje pojmova, ideja i koncepata. Pokušajte nekome tko u rječniku niti pojmovnom sklopu nema riječ „revolucija“ objasniti što je to i čemu služi. Namučit ćete se za nešto što oni koji imaju tu riječ u rječniku shvate trenutno i na više razina.

„Politička korektnost“ danas ipak nadilazi riječi i doista ima ulogu vage koja procjenjuje što je pravo, a što krivo. Recimo, danas je u svijetu u modi nešto što neki ponekad nazivaju „ljevičarskim globalizmom“, mada su te riječi vrlo nejasne, neprecizne, a u konačnici rekao bih – i pogrešne. Uostalom, vidimo to i u kod nas. „Desni“ stavovi po ‘defaultu’ se smatraju ekstremističkima i obilježava ih se etiketama (zamkama satkanim od riječi – to je odlika „političke korektnosti“ – poigravanje riječima,a time i pojmovima u umu) „ksenofob“, „homofob“, „rasist“, „ekstremist“ i sličnima.

Bez namjere da ulazim u rasprave između „lijevih“ i „desnih“ o tome što je pravo, a što krivo, jer me nijedni ni drugi ne zanimaju, to etiketiranje pomalo vrijeđa osjećaj sportskog fair-playa. Jer tko je ikada i kako odredio što je ispravno, a što ne? Među ljudima po takvim pitanjima ne postoje istine, već samo perspektive. Sve su to jednakopravni pojmovi, međusobno niti više niti manje vrijedni.
Ako još nije jasno o čemu pričam evo jednog drastičnog primjera političke korektnosti koji sam uočio u medijima, koji su, naravno, jedni od glavnim promicatelja tog suvremenog jednoumlja. Sjećate se, recimo, vremena kad se posvuda pisalo o „gay prideovima“. Ako biste se tih dana (a uostalom i danas) odlučili iz nekog mazohističkog razloga uključiti u „javnu“ „raspravu“ (nemam više dovoljno navodnika za sve pojmove koji ih zaslužuju) po pitanju dosega prava homoseksualnih parova, recimo treba li im se omogućiti da usvajaju djecu ili ne, i ako biste slučajno iz prikrajka bojažljivo dometnuli da se vama možda čini da bi dijete trebalo imati muškog i ženskog roditelja, što mislite kako bi za vas bio rasplet? Bi li takav stav bio prihvaćen kao jednakopravan subjektivni stav? Ili je vjerojatnije očekivati da bi se tu osobu etiketiralo kao „homofoba“, dakle nekog tko se navodno boji pripadnika homoseksualne orijentacije ili ima nešto protiv njih.

Ovaj primjer sam uzeo jer je drastičan i aktualan, ali ista formula može se primijeniti za niz drugih tema. Ako smatrate da je cijepljenje prihvatljivo – vi ste u redu, to je politički korektno. Ako smatrate da nije, tada dobivate svježe skovanu etiketu – „antivakcinist“.

Ako ste za ulazak Hrvatske u EU, to je u redu, politički je korektno. Ako ste protiv, tada dobivate etiketu „euroskeptik“. Jedan stand-up komičar kojega sam nedavno gledao, u svom nastupu zapitao se slijedeće – ako ne želi pojesti govno na cesti, čini li ga to – „govnoskeptikom“? Ili, zašto se ne bi zagovornike ulaska u EU nekako nazvalo – možda „kroatoskepticima“?

Ako iz nekog neznanog razloga stvarno mislite da se putnički avion 11. rujna 2001. zaletio u zgradu Pentagona, ostavio rupu promjera pet metara i potom iščeznuo, to je u redu, vi ste politički korektni. Ako vam je nešto čudno u toj priči pa pomislite da biste mogli postaviti par logičnih pitanja, tada postaje nešto grozno – „teoretičar urote“.

Ako odlučite dublje zaroniti u podatke od kojih je satkana suvremena mitologija zvana „globalno zatopljenje“, pa vam se učini da tu nešto prilično ne štima, dobit ćete titulu „klimatski skeptik“ ili „skeptik globalnog zatopljenje“ ili neku sličnu debilnu konstrukciju. Predlažem da pustimo na stranu takve čudne kovanice, pa onih nekoliko glavnih, uglednih svjetskih promotora te ideje (koju onda bez provjere podataka citiraju drugi ljudi u čiju smo stručnost naučeni vjerovati), nazovemo istinito i sasvim politički nekorektno – lažljivcima (jer oni, za razliku od ponavljača njihovih teza, znaju kako stvari zaista stoje) . Neću sad dublje o toj temi, možda nekom drugom prilikom kad ću htjeti napisati stvarno dugi tekst, o njoj sam pisao u knjizi „Sve piše u novinama“, a i u njenom friškom nastavku „Dečki. odjebite u skokovima“, a uostalom za emisiju Na rubu znanosti najstručnije se i najiscrpnije na tu temu osvrnuo jedna švedski znanstvenik, ali to ćete imati prilike vidjeti.

Osim što su neki ljudi dezinformirani (pogotovo ako su im je propagandna mašinerija zvana vijesti jedini izvor inforamcija), nitko ne želi da ga se naziva bilo kakvim etiketama, pa onda zato svi u javnosti počinju guditi isto. Konformizam i strah da te zajednica ne odbaci.
I tako, mada nam se stalno ponavlja riječ ‘sloboda’, u isto se vrijeme kroz medije neke stvari nameću kao prihvatljive, a druge kao neprihvatljive. Recimo, ako bi se neki Englez iz sasvim praktičnih razloga požalio u vezi bilo čega u vezi Poljaka koji trbuhom za kruhom dolaze u Englesku i rade za bijedno male nadnice izbijajući time iste poslove Englezima, bio bi – ksenofob. Nitko se ne bi pitao koji je dublji uzrok tog zajedničkog problema u kojem su se našli i Poljak i Englez. Lakše je lijepiti etikete.

Kad se pojavi politička korektnost, tu više nema prave slobode. Mediji cil¬jano programiraju kolektivni um željenim obrascima i dalje ne moraju ništa napraviti, ostalo će napraviti inercija i komocija.

Moj prvi susret s tom pošasti suvremenog doba zvanom ‘politička korektnost’ zbio se negdje početkom 1990-tih. Moja prijateljica, s kojom sam četiri godine sjedio u klupi u srednjoj školi, otišla je u SAD i onda se vratila s dečkom i nekim njegovim prijateljem, kolekcionarom stripova, a to sam bio i ja, pa smo se odmah našli u razgovoru o stripovskim temama. Kad sam spomenuo strip Asterix, on mi je rekao da to ne čita – zato jer je to rasistički strip. Molim? Pa da, kaže on, u tom stripu se autori izruguju iz svih naroda koje Asterix i Obeliks sreću.

Kakva glupost. Istina je ta da su svi ti narodi prikazani komično i vrlo simpatično, jedino Rimljani uvijek izvuku deblji kraj. ‘Rasizma’ nema ni u tragovima.

Što je njemu?, upitam ja zapanjeno prijateljicu i njenog dečka kad je on nakratko otišao. Oni odmahnu rukom: „On ti je pi-si“. PC, na engleskom. Kaj je sad to, pitam ih, pa su mi, tada neukom, objasnili da je to kratica od politically correct. Rezultat mozga ispranog političkom korektnošću jest:

On ne želi ni u ruke uzeti Asterixa niti ga čitati. Kako bi sam provjerio je li točno što su mu rekli.

Krajnje glupo. Ali ni po čemu se ne razlikuje od mnogobrojnih političkih korektnosti kojima nas mediji za¬sipaju. Politička korektnost je nevidljivi oblik jednoumlja, što je pak etiketa koju smo naučeni lijepiti na vrijeme komunizma. Sad je možda drugačije? Uopće nije, samo je prikrivenije.

Totalitaristi dobro znaju da moraju zavladati mislima ljudi. To se, već sam rekao, između ostalog, radi i kroz riječi. Zato su sve diktature 20. stoljeća, od nacizma do komunizma, imale svoje politički korektne pojmove (a ponekad je njihova primjena ili neprimjena mogla imati i teže posljedice od puke političke neko¬rektnosti). Tako je bilo u SSSR-u, među drugovima i drugaricama, tako će biti i u EU, jednako nedemokratskoj državi. Prema web-siteu europskaunija.yola¬site.com, od političara u tijelima Unije očekuje se umjesto imenovanja svoje države rabiti frazu “zemlja koju najbolje poznajem”, kao dio strategije brisanja nacija i sveopćeg ujednačavanja.

Tom podatku ide u prilog i vijest koja se 2011. pojavila u našim novina-ma:

Europska unija odlučila je da se žene treba prestati oslovljavati sa gospođice ili gospođo, a kao razlog odluci navode da je riječ o seksističkim titulama. U Bruxellesu su izdali letak s uputama kako koristiti rodno neu¬tralan rječnik, kojeg se moraju držati europski političari. Kao zamjenu, Bruxelles preporučuje da se žene jednostavno zove imenom. Taj je pri¬jedlog isto pomalo dvojben, jer je osobe koje ne poznate nemoguće zvati imenom, a to nije pristojno ni u slučaju kada službeno razgovarate s os¬obom s kojom niste bliski. Tako u ropotarnicu povijesti odlaze i frau i fraulein, i madame i mademoiselle, a i senora i senorita. Ovaj trend svoju preteču ima u njemačkoj odluci, gdje je iz službenih formulara još davne 1972. godine uklonjen fraulein – titula za gospođicu, pod izlikom da je to uplitanje u privatnost. Ali ostao je frau. U Bruxellesu je također usvojeno da odsad za sportaša treba koristiti izraz ‘atleta’, dok za državnika treba koristiti riječ ‘politički vođa’.

Uplitanje u riječi nije niti najmanje bezazlena stvar – kakve riječi, takve i misli, u konačnici, čim manje riječi, tim manje i misli jer se umovi programira¬ju riječima. Ali što je još važnije, riječi (a time i misli) mogu postati i kaznena dijela. U jednoj knjizi naletio sam na podataka o europskoj policiji, Europolu, koji će nadgledati građane Europe u vezi trideset i dvije vrste kaznenih djela, među kojim su rasizam i ksenofobija. Oni koji se protive nekontroliranom useljavanju iz Trećeg svijeta bit će smatrani rasistima, a oni koji se opiru daljnjim europskim integracijama bit će smatrani ksenofobima. Spomenuti planovi predviđaju da se poricanje službene verzije sukoba u Afri¬ci i na Balkanu proglasi kaznenim djelom. Takve zločinačke primisli (misaoni zločini) i preispitivanje službene povijesti povlačili bi za sobom kaznu zatvora do tri godine zbog ‘poricanja genocida’.

Uostalom, kad sam već spomenuo ksenofobe, da ih ne bismo zapostavili na račun nekih drugih nositelja politički nekorektnih misli, sigurno vam nisu promakli novinski tekstovi o problemu ‘ksenofobije’ u Europi. Evo malo svjetla na tu materiju pomoću par odličnih odlomaka iz knjige Vodič Davida Ickea kroz svjetsku zavjeru (i kako joj stati na kraj):

„Kao što sam tijekom godina mnogo puta ponovio, osjećaj nacional-nog identiteta potencijalno je fatalna prepreka kod provedbe plana za uvođenje tiranije svjetske vlade, tako da smo imali desetljećima staru kampanju diskreditiranja i potiranja ideje o suverenim državama. Ja nisam nacionalist i ne poistovjećujem se s državom ili rasom, no nije u tome stvar. Mnogi se ipak poistovjećuju i sve dok je tomu tako, oni će se oduprijeti svim pokušajima ubacivanja njihovih voljenih zemalja u um-jetno sastavljen kulturni koktel osmišljen s ciljem zatiranja različitosti. (…)Kontroverza o useljavanju (imigraciji) sada je u svijetu često spomin-jana tema. U SAD-u čuju se zamjerke zbog tolikih razmjera useljavanja, naročito iz Meksika, a širom Europe imigracija se doživljava kao jedan od glavnih problema današnjeg doba, gdje se milijuni ljudi protive priljevu ljudi iz istočne Europe i drugih dijelova svijeta. Otkako su se njihove zem¬lje pridružile EU a granice uklonile, u Ujedinjeno Kraljevstvo nahrupilo je toliko istočnih Europljana da su neke banke otvorile poljske podružnice i ponudile telefonske usluge na poljskom, a znam za barem jedan slučaj prometnih znakova ispisanih na poljskom. Procjenjuje se da je u dvije godine u Britaniju sasvim legalno pristiglo 265.000 Poljaka, a pristizat će i dalje. Što stoji iza te ‘imigracijske krize’ koju su zapravo izazvali gmazovski hibridi?

Jedan od najdjelotvornijih načina da se uništi osjećaj pripadnosti naci¬ji tijekom više generacija i da se otvore vrata svjetskoj vladi slobodno je pritjecanje ljudi iz drugih kultura. Nastoji se postići to da starosjedilačka kultura izgubi svoj neprikosnoveni status temeljnog uzorka pripadnosti ‘britanskom’, ‘njemačkom’ ili bilo kojem drugom narodu. Primjerice, što god da je glavna značajka pridjeva ‘britansko’, postupno će ispariti u ‘lon¬cu za taljenje’ nadmećućih kultura, sve dok se na koncu sve one ne stope
u jedan koktel koji prkosi svakoj definiciji. Osoba s takvom neodredivom predodžbom o ‘naciji’ daleko će se prije podčiniti strukturama svjetske vlade negoli netko tko želi zaštiti suverenitet svoje nacionalne države.

Problem je u tome što, kada započnete ukazivati na skriveni plan u po-zadini ‘multikulturalnosti’ smjesta vam prikače etiketu s početnim slovom ‘r’ (rasist). Iluminati žele da se ova ‘rasprava’ odvija upravo na takvoj razini. Na jednoj strani imamo ‘pristaše prevlasti bijelaca’ koji žele da nji¬hova rasa upravlja njihovom državom, a na drugoj imamo antifašističke antifašiste iz redova robotskih ljevičara, s njihovim neokaljanim mislima i postupcima, koji svaku osobu drukčijeg mišljenja od njihovog stigma¬tiziraju kao ‘rasista’. Ova polarizacija i etiketiranje zamagljuju, namjer¬no, dublju svrhu imigracijske politike.

Ne radi se o ovoj ili onoj rasi, ovoj ili onoj kulturi. Radi se o stvaranju jedne kulture, globalne jednoobraznosti koja u ljudima isključuje osjećaj jedinstvenosti i povezanosti s nacijom, tako da prihvate gubitak nacio-nalne pripadnosti i prigrle globalnu orvelovsku državu. (…) Moramo se izdignuti iznad ovih djetinjastih razina ‘rasprave’ i sagledati širu sli¬ku. Oni žele i podrovati islam jer on predstavlja ogromne skupine ljudi, ujedinjenih svojim suštinskim vjerovanjem, koji bi se oduprli stapanju s globalnom kulturom centralizirane diktature ‘jednog svijeta’, a koju neki istraživači nazivaju ‘Novim svjetskim poretkom’. Iz tog razloga žele da se muslimani bore jedni protiv drugih, kao i svi mi ostali. Sve rase, sve kul-ture i sve religije trebaju shvatiti da smo svi mi u istom sosu. Ovdje je na kocki sloboda svakoga od nas.“

Taj manipulirani lonac za taljenje svakako je jedan od razloga uvođenja prezaposlenog korporatizma u zapadni svijet. Sve je to davno zamišljeno. Frankfurtska škola je još prije nekoliko desetljeća spominjala potrebu za „velikom imigracijom kako bi se uništio nacionalni identitet“, a dr. Richard Day, državni znanstveni direktor iluminatskog paravana, udruženja „Planira¬no roditeljstvo“ 1969. rekao je da će „odavno uspostavljene zajednice biti uništene masovnim useljavanjem i nezaposlenošću“.

I doista, u jednom novinskom tekstu pročitao sam da mora postojati određena stopa fertiliteta od 2,11 djece po obitelji da bi se neka kultura održala dulje od 25 godina. Gledano kroz povijest, nijedna kultura nije opstala nakon što joj je stopa rodnosti pala na 1,9, a stopu od 1,3 je nemoguće preokrenuti jer bi trebalo 80-100 godina da se sama ispravi, a nema ekonomskog modela koji bi održavao društvo kroz to vrijeme. Od dva para roditelja, ako svaki par ima jedno dijete, i ako svako to dijete dobije jedno dijete, bit će četiri puta manje djece nego baka i djedova. Kako se populacija smanjuje, tako će i društvo i kultura lagano nestajati. Evo današnjih stopa rodnosti: Francuska 1,8; Engleska 1,6; Grčka 1,3; Njemačka 1,3; Italija 1,2; Španjolska 1,1.
31 zemlja EU ima stopu rodnosti ukupnost 1.38.

No, populacija Europe se ne smanjuje, zbog islamske imigracije. Od cjelokupnog populacijskog rasta Europe od 1990. godine 90% je posljedica islamske emigracije. Francuska ima stopu fertiliteta 1,8, a muslimani u Francuskoj 8,1. U zadnjih 30 godina u Velikoj Britaniji broj muslimana narastao je s 8200 na 2,5 milijuna. U Nizozemskoj je 50% novorođenčadi muslimanskog podrijetla, i za 15 godina pola stanovništva Nizozemske bit će muslimani. U Rusiji ima 23 milijuna muslimana i za nekoliko godina 40% ruske vojske bit će musli¬mani.
Osobno mi je svejedno koje će vjeroispovijedi biti moj susjed jer ja nisam niti jedne, ali zapitao sam se nisu li aktivnosti (ili izostanak istih) koje su ovi podaci pokazali također dio neke veće cjeline globalizacije, koja zapravo pred¬stavlja pripremu terena za uvođenje svjetske države. Te su okolnosti dobre i za stvaranje sukoba među ljudima, što je Eliti uvijek glavna metoda oblikovanja svijeta prema svojim željama.

Treba neprestano imati na umu – koju god od umjetno generiranih strana izabereš, pomažeš u stvaranje problematične situacije koja će se „riješiti“ još većim globalnim zakonskim mjerama. Dio metode je i emotivno uvlačenje ljudi u situaciju da biraju između izbora koje su im oni ponudili, čime ih se onemogućuje da vide širu sliku, utemeljenu na empatiji ili razumijevanju. Treći vid je da ta samozvana Elita svaku situaciju koju ljudi osjećaju kao nepravdu i zbog koje bi mogli reagirati, uvijek prije njih instrumentalizira, organizirajući razne pros¬vjede, demonstracije i revolucije koji su nadzirani, koristeći pritom nezado¬voljstvo ljudi kao pogon za vlastite ciljeve.

Mediji su njihov teren, a tvoj teren je u tvojoj glavi.

Na prvi pogled može se činiti zamršenim nalaženja pravog puta u manipuliranoj stvarnosti. Iluminati pokrenu ‘revolucije’ u Africi, pa njihove žrtve u bijegu dođu u EU, koju su Iluminati tako or¬ganizirali da ‘istope’ nacije i nacionalne države koje im stoje na putu njihove zamisli o državi od (obezvlašćenih) regija. Stanovnici tih država vide nesretne došljake kao prijetnju i ne žele ih, smatrajući da oni kao porezni obveznici financiraju socijalnu pomoć za svoje sugrađane, čije su obitelji također radile to isto, a ne za ljude s drugog kraja svijeta i slično. Na kraju su te strane zavađene, a ‘zavadi pa vladaj’ teh¬nika je čiju efikasnost nikom više ne treba objašnjavati.

Kakvo je rješenje?

Na razini iz ovih vijesti – nikakvo. Ali kad bi i imigranti i domicilni građani bili svjesni da su žrtve ili buduće žrtve iste manipulacije iz sjene, potpuno sam siguran da bi svi ti ljudi razgovarali drugačije, našli zajednički jezik i energiju koju troše na međusobnu netrpeljivost usmjerili u pravom smjeru. Takva bi svjesnost bila početak domino efekta koji bi se, poput bumeranga, vraćao istim putem kojim je manipulacija dolazila.

Ima tu i još jedan detalj za koji mi se čini da je promaknuo. Novinski tekst iz proljeća 2011. bio je naslovljen „Slobodno kretanje ne smije postati predmet pregovora“. Vidi vraga. Jedna od često isticanih tekovina EU, i jedna od rijetkih koja se doista sviđala većini ljudi, jest nepostojanje bivših nacionalnih granica i sloboda kretanja bez beskonačnih provjera na granicama. Možda je opet na djelu metoda ‘problem-reakcija-rješenje’. Problem bi bili imigranti, reakcija bi bile ‘ksenofobne’ tendencije, a sve to je orkestrirano možda i zato da se ponudi ‘rješenje’ – da se opet ograniči slobodno kretanje ljudi po Europskoj Uniji. U tom slučaju, korporacijske robe i novac, i vojska i policija, mogli bi putovati kako god žele, bez carina ili bilo kakvih drugih ograničenja, ali ne i ljudi. Baš kao u starom SSSR-u. Francuzi i Talijani već su predložili da se, zbog problema izbjeglica, ponovno uspostave kontrole na granicama i ograniči slobodno kretanje ljudi.
No, između pojmova ‘sloboda’ i ‘EU’ nikad nije stajao znak jednakosti.

Vratimo se na kraju opet političkoj korektnosti, koju vidim kao manipulacijom i ponavljanjem u umove ljudi nametnutu lažnu stvarnost, jer je politika u mnogim vidovima omotač koja obavija naš život, pa politička korektnost daleko nadilazi bilo kakvu politiku ili odnos prema manjini . Što ako ljudi progledaju kroz ograde i zidove „političke korektnosti“? Može li se to dogoditi? Događa li se?

A ako se i počne događati – hoće li to biti lako za primijetiti? Hoće li se o tome izvještavati u novinama? Ako hoće – na koji način?
I je li možda vijest koja slijedi odgovor na sva ta pitanja?

List „Guardian“ objavio je prije par dana tekst naslovljen „Svaki četvrti Amerikanac misli da bi Obama mogao biti Antikrist, kaže istraživanje javnog mnijenja“.

Kako politički nekorektno! Odmah mi se dopalo.

Sam je tekst naravno, podatke predstavljao iz perspektive političke korektnosti, ne pitajući se bi li navedena uvjerenja ljudi mogla biti istinita. Evo što je pisalo:

“Ankete provedene među glasačima o teorijama urote otkrivaju alarmantna uvjerenja – uključujući to da 37% ljudi vjeruje da je globalno zatopljenje prijevara.”

Zanimljivo, pomislio sam, istina se probija kroz zid političke korektnosti. I pitam se samo za koga su ta uvjerenja “alarmantna”? Za tebe i mene, dragi čitatelju, sigurno ne.

Dalje je pisalo već rečeno, da svaki četvrti Amerikanac sumnja da bi Barack Obama mogao biti Antikrist, više od trećine Amerikanaca vjeruje da je globalno zatopljenje prijevara, a više od polovica je sklona prihvatiti da tajna globalna elita pokušava uspostaviti Novi svjetski poredak, prema tom najnovijem istraživanju objavljenom u taj neki nedavni utorak.

Anketa koju je proveo Public Policy Polling na uzorku američkih birača ispitala je veći broj teorija urote, “s pitanjima formuliranima u atraktivne fraze zbog kojih bi edukatori u toj zemlji mogli lupati glavom o stol”. Pa nek’ malo lupaju, ja lupam svaki dan kad gledam i slušam oko sebe.

Studija je otkrila da 13% ispitanih misli da je Obama Antikrist, dok slijedećih 13 posto “nije sigurno”, pa su tako barem otvoreni prema mogućnosti da bi moglo biti tako. Nekih 73% ljudi se jasno izrazilo da Obama nije “antikrist”.

Anketa je pokazala da 37% Amerikanaca misli da je globalno zatopljenje prijevara, dok 12 % nije sigurno, a tek slaba većina 51% “složila se s prevladavajućim većinskim pogledom znanstvenog establišmenta misli da globalno zatopljenje nije prijevara”. Dobro, dobro, rezultat nije loš, ne može se reći da je. Sve politički nekorektniji. Naravno, zato takva razmišljanja i nećete čuti u večernjim vijestima.

Anketa je također pokazala da 28% ljudi vjeruje u “opaku urotu Novog svjetkosg poretka, koja ima za cilj vladanje svijetom kroz autoritarnu vladu.” 25% ljudi “nije sigurno”, a samo manjina američkih glasača – 46% – misli da takva urota ne postoji.

Potpuno politički nekorektno mišljenje, što ne znači da je zbog toga pogrešno. Ali znači da se o njemu neće raspravljati u Kongresu, da će svaki stručnjak koji ne želi da mu se kolege smiju u televizijskim debatama u širokom luku izbjeći ovu temu ili takve zaključke, da o tome neće biti vijesti u novinama…. Postoji koncenzus da se to ne zbiva – mada mi znamo da se doista zbiva i štoviše, sve jače osjećamo posljedice u svakodnevnom životu. I ovih skoro preko pedeset posto anketiranih Amera koji su uspjeli gurnuti nos kroz rešetke mentalnog kaveza ‘ispravnog’ razmišljanja i političke korektnosti.

“Barem su neke lude teorije ispitane kroz anketu odbačene od velike većine”, tvrdilo se u vijesti. Primjerice, samo 7% Amerikanaca iz ankete bjeruje da je spuštanje na Mjesec lažno, 14% vjeruje u Bog Fooota, a 4% prihvaća da “naš svijet kontroliraju gmazovi-mijenjači oblika uzimajući ljudsku formu”. Samo 5 posto Amera vjeurje da je Paul McCartney poginuo u atomobilskoj nesreći 1966. i da je zamijenjen dvojnikom da bi Beatlesi mogli nastaviti karijeru, a samo 11% prihvaća koncept da je američka vlada znala unaprijedi i dopustila da dođe do terorističkih napda 11. rujan 2001. (Blago rečeno.)

“Čak su i lude teorije urota predmet polarizicije njihovih pristalica, posebeno kad su uključeni politčki tonovi. Ali većina Amerikanaca odbija luđe ideje o lažnom slijetanju na Mjesec ili gušterima mijenjačima oblika”, rekao je predsjednik Public Policy Polling PPP-a Dean Debnam, koji je inače stručnjak za procjenjivanje toga što je normalno, a što ludo, a sve na temelju kompjutorskog programa o tome što je ispravno, a što ne, i što je moguće, a što ne, kojega su mu ugradili u glavu dok nije gledao. Nije da se zamarao proučavanjem tih tema. Jednostavno – zna.

Zapravo, kad bih se vratio na onu usporedbu s početka teksta, i u starim inačicama totalitarizama, kao i u ovoj novoj, neki su ljudi uvijek međusobno pričali nešto potpuno drugačije od onoga što je o njihovom omiljenom vođi tog dana pisalo u novinama. Stvari se nisu baš puno promijenile.

Čini mi se da mentalno zdravom pojedincu nema druge nego da bude politički nekorektan.

Haug, Šokre je govorio.

Čitamo se!

Izvor: svjetlost-online.com

Previous postEkološka poljoprivreda: Primjena ekoloških preparata-iskustvo i preporuke Next postHrana kao ovisnost - Stvara li nepravilna prehrana ovisnost?