Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

Piše: Krešimir Mišak

Prije dvije godine David Icke je u intervjuu rekao ovo: „Hrvatska nema pojma što je čeka i u što ulazi. Vlada i oporba Hrvatske sramote svoju zemlju jer dozvoljavaju slijepi ulazak u Europsku Uniju bez imalo razmišljanja. Hrvatska kultura, suverenitet i sposobnost odlučivanja zbog toga jure prema ponoru. … Na predavanjima u Hrvatskoj spomenuo sam kako ljudi znaju reći da se na granicama države gomila vojska koja čeka da krene u invaziju. Na granicama Hrvatske nešto se doista gomila, ali ne vojska i tenkovi, već zakonodavstvo. To je plimni val Europe s 500 milijuna stanovnika koji će preplaviti ovu državicu od svega pet milijuna stanovnika. Hrvati će biti zaprepašteni promjenama kad vlada, ako joj to Hrvati dopuste, učlani Hrvatsku u Europsku Uniju.“

To je bilo prije dvije godine. Otada u sitnim retcima u novinama pokušavam pratiti što se zbiva i evo što sam uočio: kad se pojavi odluka neugodna za ljude, ili čak potpuno nepotrebna, uvijek se ispostavi da je ona posljedica „usklađivanja zakona s europskom legislativom“. Na prvi se pogled uvijek čini da je riječ o nekakvom velikom pospremanju, da su ti zakoni napredak jer stvaraju disciplinu, spašavaju od recesije (koju su stvorile iste sile koje sad nude i rješenje za nju) i sl., ali u biti su potpuno nepotrebni. Do sad se živjelo bez njih. Dodir niti jednog od tih zakona ljudima nije bio ugodan. Zar doista zakoni navodno dobro za društvo moraju biti neugodni za ljude? Otkad su društvo i ljudi dvije različite kategorije? Možda odonda otkad su svi ti zakoni sustavno na tragu ciljeva skupina poput grupe Bilderberg, o čijim namjerama  Estulin u svojoj knjizi piše da je jedan od njihovih ciljeva i načina uspostavljanja nadnacionalne strukture to da svijetom vlada nulta stopa rasta – dakle, besparica i stalna kriza, ali ne tolika da se pretvori u revoluciju.

I tako sam u svojim izrescima iz novina, na temelju kojih sam napisao knjigu “SVE PIŠE U NOVINAMA (…a ponešto i ne)” opet čitao o Brodosplitu kojem je Europska komisija preko ekspoziture, hrvatske vlade, odredila privatizaciju i zabranila ugovaranje daljnih narudžbi pa su izašli na ulice, jer posla imaju, pisalo je, samo do Nove godine 2011, a tada 4000 zaposlenika više neće imati što raditi. Nije to tako čudno jer je  prije nekog vremena nadležni ministar Đuro Popijač u intervjuu za dnevne novine rekao da je privatizacija hrvatskih brodogradilišta odavno dogovorena s Europskom komisijom i da je taj  ‘dogovor’ prenesen upravama, sindikatima, ali i ambasadorima brodograđevnih velesila. Tim se dogovorom Vlada odriče kapitala od 2,5 milijarde dolara (stalni iznos knjiga narudžbi hrvatskih brodogradilišta) i 13-15 % (oko 780 milijuna dolara) ukupnog  godišnjeg izvoza države te prodaje svjetski respektabilnu granu hrvatske industrije.  Brodogradilišta 3. Maj, Brodosplit, BSO, Kraljevica, Brodotrogir, Uljanik i Viktor Lenac su od 1991. do danas ukupno proizveli 283 broda u vrijednosti od 8 milijardi dolara.

No, sindikalne čelnike Brodosplita premijerka već mjesecima nije htjela primiti. Mada oni imaju zamisli da grade škversku flotu ili manja plovila za rasute terete i tako premoste to razdoblje, a ponudama za kupnju Brodosplita nisu zadovoljni je ne jamče dugoročno održavanje splitske brodogradnje.

Brodogradilište 3. maj je u problemima, pisalo je, pa su u zadnji čas prihvatili ponudu za gradnju 4 asfalt-tankera za Šveđane (koja će ih zaposliti do 2012, ako država dade jamstva, pa da naručitelj može uplatiti prvu fazu, i potom, kako je uobičajeno, po fazama financijski pratiti gradnju brodova.). To su učinili u nadi da se zabrana EU za izdavanja jamstava škverovima ne odnosi na ove gradnje koje su ugovorene 29. lipnja, dva dana prije te odluke. Naime, svi (osim Uljanika) moraju dobiti odobrenje Vlade za pregovore s potencijalnim kupcima, a Vlada ta odobrenja ne može dati bez Europske komisije. Upitno je, pisalo je, hoće li Vlada dobiti dozvolu (nije li tužno što je uopće mora tražiti?), a u međuvremenu sva brodogradilišta rade svoje planove restrukturiranja, koje također mora odobriti Bruxelles. Tako to izgleda kad politička elita preda pravo odlučivanja o sudbinama ljudi koji ovdje žive nekoj neizabranoj diktaturi. Osobno smatram da je cilj tih mjera uništenje hrvatske brodogradnje. Ali tko sam ja da išta znam?

POTRESI MOZGA I EU-ZAKONI

Iz kuverte s izrescima ispao je podnaslov: „Potres mozga više se neće smatrati ozljedom niti će se isplaćivati odšteta, što se opravdava usklađivanjem s EU“. Pa, ima neke, logike, jer Eliti sigurno ne trebaju ljudi s mozgom. Osiguravajuće kuće predlažu Vrhovnom sudu promjene. Sada je gubitak svih prstiju na rukama tjelesno oštećenje od 95 posto, a po novom bi bilo 65 posto. Gubitak vida na oba oka je 100-postotno oštećenje, a po novom – 80-postotno. Lakše tjelesne ozljede više nisu ozljede. Ovi statistički pomaci smanjuju odštetu i do polovice iznosa.

Odvjetnici koji se bave odštetom napominjali su da je prijedlog novih tablica osiguranja nepravedan, da se prilikom njegove izrade nije konzultiralo niti jednog od 350 članova Hrvatskog društva sudskih vještaka, gdje ima liječnika svih medicinskih struka, te da nisu konzultirani odvjetnici niti provedena javna rasprava. U posljednjih je petnaest godina, kažu, teškom mukom ustaljena jedinstvena praksa u vezi s isplaćivanjem odšteta, a sad se sve nepotrebno ruši. A što kažu osiguravatelji? Uvođenje novih kriterija opravdavaju potrebom za jedinstvenim medicinskim kriterijima, obvezom koja proizlazi iz novog Zakona o obveznim odnosima te – obvezama prema Europskoj Uniji. Hoće li od nje ikada stići nešto što ide u korist ljudi?

SOCIJALNA SKRB I EU-ZAKONI

Naslov teksta u dnevnim novinama je  bio „Ministre, podatke koje ste nazvali netočnima ljetos ste poslali u Europsku uniju“. Opet novosti, iznenađenjima nikad kraja. Ali da vidimo što je pisalo. „Podaci izneseni u medijima o novom Zakonu o socijalnoj skrbi su netočni počevši od toga da netko neće moći dobiti socijalnu skrb ako posjeduje stan veći od 35 kvadrata ili auto skuplji od 2 tisuće eura. To je očito netko od 40-tak ljudi koji su bili u sastavu povjerenstva za izradu zakona bio željan medijske pažnje pa je jedan dio podataka, i to onih netočnih, izašao iz Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi“, rekao je u Varaždinu ministar zdravstva i socijalne skrbi Darko Milinović. Milinović je uz to dodao da je Ministarstvo raspustilo povjerenstvo za izradu novog Zakona te da je izradu zakonskih okvira za reformu sustav socijalne skrbi preuzeo državni tajnik Ante Zvonimir Golem.

Nije posve jasno, pisalo je dalje, kako će državni tajnik Golem, kirurg koji je na funkciji u socijali jedva desetak dana ,sasvim sam napraviti novi Zakon (a možda ga ne treba ni raditi već ga samo treba prepisati iz „legalne stečevine EU“?), koji je Hrvatska trebala donijeti najkasnije do kraja prošle godine. Ministar nije objasnio ni što će se zbivati s okvirom novog Zakona koji su izradili najcjenjeniji (a sada raspušteni) stručnjaci, čiji je rad, naravno, honoriran, a onda odbačen.

Taj je rad napravljen nakon niza intervjua s ljudima s terena te je poslan velikom krugu ljudi još ljetos. Većina struke ocijenila ga je dobrim, no svi su jednoglasno isticali potrebu za širokom javnom raspravom. No, pravna stečevina EU nadjačava domaće zakone, pa tako uopće nije bitno kakvo je stanje stvari na terenu, a još manje je potrebna javna rasprava, samo se mora u tišini prenijeti i ratificati diktat EU. Koji, nekako, nikad  ne ide na ruku građanima ove zemlje.

Novije su dalje pisale da je javnu raspravu osobito zahtijevao dio o  određivanju imovinskog cenzusa, kojeg ministar negira, a koji su te novine gotovo doslovno prepisale iz dokumenta (uz tekst je priložen skenirani dio dokumenat s tim tekstom). Ministar, dakle,  laže. Javite kad bude nešto novo.

U svojoj (sada odbačenoj) ekspertizi (sada raspušteni) stručnjaci su upozoravali da treba dobro raspraviti što će ulaziti u imovinski cenzus jer treba pronaći najpravednije rješenje.

Zanimljivo je i to, pisalo je dalje, da je „dio podataka, i to onih netočnih“ koje je novinarima dostavio netko „željan medijske pažnje“, kako je to rekao ministar Milinović, njegovo Ministarstvo još ljetos – kao praktički gotovu stvar – dostavilo Europskoj uniji. Tim će zakonom, objasnili su Europi, biti moderniziran sustav, a osobito detaljno je objašnjen model „socijalne mirovine“.

U prijevodu, podaci dostavljeni novinama bili su točni, a ministrova izjava ne.

Socijalna mrovina će ovisiti, piše u dokumentu, o provjeri dohotka i imovine starije osobe i njezinog partnera, a možda i drugih članova kućanstva, o broju godina boravka osobe u RH te bi trebala biti 15 do 30 posto veća od standardne pomoći. Tako je pisalo. Ali zapravo ništa precizno.

Ono što se vidi precizno iz ovog članka jest da je ministar bez razloga raspustio domaće  tijelo koje je analiziralo situaciju i na temelju analize predložilo rješenje, a potom šefovima u Europskoj uniji javi da sve ide po njihovom planu.

EU I ZATVOR

Koliko je duga ruka EU-diktature iskočilo je i na neočekivanom mjestu – novinskoj reportaži-duplerici koja je predstavljala zatvor u koje će Glavaš ‘guliti’ kaznu. Novinarima je vodič kroz zatvorski život bio jedan zatvorenik, a ukupna je slika bila sasvim pristojna: bilo je tu i teretane i šetnje po krugu i jutarnje kave i televizije navečer, pa čak i posjeta rodbine na roštilj, kao i posjeta supruga. Sve to u tzv. „petom paviljonu“, najboljem što Zenica nudi. U jednom trenutku zatvorenik je rekao: „Samo, volio bih da Europa ne dođe u peti paviljon. Jer, onda će mnogo toga što se sad može biti ukinuto, nestat će neograničene šetnje, zgurat će nas u ćelije.“ Valjda čovjek zna što priča, to je ipak svijet u kojem će provesti godine i direktno ga se tiče, kao što sam ja pratio uvođenje zabrana pušenja u kafićima jer je udarilo na moj omiljeni ritual.

Pa što nas još čeka ulaskom u EU, a da piše u novinama? Stvari koje se predstavljaju kao nužnost, ali koje to nisu, jer smo do sada živjeli bez njih, a ne vidim razlog da to i dalje ne bude tako. Na stranu s nepotrebnom zabranom pušenja u kafićima (posljedica hrvatskog potpisa na Europsku konvenciju o nepušenju), ali slijede nova oporezivanja privatne imovine. Za sad (u skladu s doktrinom malih koraka) automobili i vikendice, za sad nećete plaćati porez za vaš dom.

Ali pitanje je koliko dugo.

Kako je jasno pisalo u članku, „budući da slijedi izborna godina, za sad se ne razmišljao o oporezivanju cjelokupne imovine građana premda je to izgledno u nekom srednjem roku.“ To je okušana metoda malih koraka i propaganda. Jer „sve važnije političke strane zauzimaju se za oporezivanje privatne imovine, s time što bi se od tog poreza izuzeli stanovi i kuće u kojima građani žive“.

Koliko dugo? I zašto bi nas zapravo trebalo biti briga što se u zemljama EU sve to tako radi? Valjda možemo razmišljati i odlučivati za sebe? Odgovor je – ne, a kad se postigne taj ‘veliki uspjeh’ ulaska u EU, onda to zaboravite u potpunosti. U Austriji se plaća porez na svaku nekretninu? U Gčkoj, Irskoj, Italiji, Litvi i Portugalu ne plaća se porez samo na stambeni prostor u kojem osoba živi ili se plaća sniženo, kao u Bugarskoj? Pa što.

Neko je vrijeme, podsjećaju me novinski izresci, aktualna bila rasprava o novom ustavu. Novinarka-komentatorica dnevnih novina sažela je bit, koje je danas već općepoznata, ali i pomalo zaboravljena pa se vrijedi podsjetiti: „Tekst novog ustava dogovoren je u krugu političkih elita, uz malu pomoć eksperata. Europski paket ugrađen u ustav u funkciji je strateških odnosa s EU“. Dobro je zapazila i to da je „javna rasprava bila nikakva“. I to je cijeli štos svjetske diktature:  ako želiš držati za jaja naciju, dovoljno je imati u šaci političku elitu, koja će se igrati demokracije i ići za ‘prioritetima’, kao što se godinama po novinama naziva ulazak u EU. Ustvari, pravi bi priroritet vjerojatno  bio pobjeći glavom bez obzira.

U novinama sam naišao i na raspravu o izgledu hrvatskog eura, valjda dio kampanje svršenog čina jer, jesam li ja nešto propustio, ali mi još nismo ušli u EU, nismo čak niti odlučili želimo li to, mada bi čovjek koji prošeće po hrvatskim trgovima mogao zaključiti drugačije kad vidi zastave EU. Vjerujem da je njihova svrha da se referendum o ulasku u EU u svijesti ljude svede na tek formalnost.

Stupanj  opčinjenosti političke elite s EU otkriva analiza rečenica, poput one s početka članka o zastupnicima dijaspore kad je  „visokopozicionirani HDZ-ovac“ izjavio „da nisu zbog dva zastupnika mogli riskirati Europsku uniju“. Da, kakav bi to samo gubitak bio. To je članak iz vremena skupljanja dvotrećinske većine za donošenje „ustavnih promjena nužnih za ulazak Hrvatske u EU“ . Jer svi mediji, političari i većina komentatorskih pera, koji se ne slažu ni oko čega, ipak su jednoglasni kad je riječ o ulasku u EU. Što je, kad se bolje razmislim, zapravo nevjerojatno, čak i neprirodno stanje.

Tako je, u ono vrijeme promjene ustava koji je priječio udruživanje hrvatske s drugim državnim zajednicama, bilo dosta riječi i o uvjetima referenduma (koji su također ublaženi). Evo jedne zanimljive, čak faktički točne formulacije jednog komentatora: „Osim zemalja članica EU, Pristupni ugovor mora ratificirati i Hrvatska; odlučeno je da to učine građani na referendumu.“  Pa nije odlučeno, nego drugačije nije moglo s obzirom da je nekim sticajem okolnosti referendum već otprije bio ugrađen u ustav. Kamo sreće da nije, kladim se da tako razmišljaju izabrani i neizbrani vladari Hrvatske. Osim toga, izraz „ratificirati sporazum“ zvuči kao riješena stvar koju samo treba potvrditi. Moglo se reći i da će se građani na referendumu izjasniti jesu li za ili protiv EU, zar ne?

Dalje je pisalo da, nakon promjena ustavnih odredbi o udruživanju, „vladajući sada, međutim, prtljaju pa spominju da postupak koji je započeo prema prethodnom ustavu, treba prema njemu i završiti.“. Zašto bi se zvalo „prtljanjem“ razmišljanje o upotrebi kriterija kojima je teže dobiti referendumsku većinu za ulazak u EU? Ja bih nazvao „prtljanjem“ to što se taj broj smanjio. Komentator dalje piše da „ako i prihvate da se referendum provede prema vrijedećem Ustavu, ne bi ga bilo pametno sazvati u proljeće, kako se najavljuje“ jer je „lako moguće, naime, da bi i Hrvati, poput Francuza kada su odbacili zlosretni ustav EU, iskoristili referendum kao priliku za glas protiv nepopularne vlade.“

Je li to doista jedini mogući zaključak? Možda Francuzi nisu bili samo iz niskih strasti upropastili izglasavanje ustava EU? Možda jednostavno nisu htjeli taj ustav, niti EU uopće? Zapravo je riječ o dvije muhe jednim udarcem jer njihov glas protiv EU nije ni kontradikciji s nepopularnošću vlade, ako je i ona dio prevare, instrument kojim EU želi nametnu svoju dikaturu ljudima Europe.

Evo podnaslova iz jednog tjednika – „Da je i ne želimo, EU je već tu.“ Deset godina nitko nije spomenuo referendum za ulazak u EU, koji je, po nekoj zdravoj logici, trebao biti raspisan prije nego što su počeli pregovori. No, sad sve češće čitam zabrinute tekstove koji se bave pitanjem što ako građani na referendumu ne reagiraju kao treba pa ne glasaju za ulazak u EU? Uvijek kod demokracije postoji taj mali problem koji se zove volja naroda. Što ako narod krivo izabere, ako ne prepozna što je najbolje za njega? Tu su zato elite koje znaju, a u doba razvijenog političkog marketinga i sveprisutnih medija ima načina kako ljude izmijesiti da ne donose zaključke na temelju svog iskustva, već da tuđe misli smatraju svoji zaključcima, a vlastita iskustva zamijene tezama iz vijesti.

ULAZAK U EU I MUDRE MISLI

Novinarka je na početku teksta postavila zanimljiva pitanja: „Što ako Hrvati na referendumu jednostavno odbace ulazak u EU? Hoće li Hrvatska postati i ostati posljednja oaza zakrvljenih krastavaca ili pak mala izoliana državica koju guraju uz istočno susjedstvo? Europa nema alternativu, maksima je koju ponavljaju sve političke opcije. Ima li uopće života izvan EU?“

I bacila se na skupljanje odgovora od kompetentnih ljudi, pripadnika političke elite, pa su takvi i odgovori. Nekadašnji ministar za europske intergracije N. Mimica izjednačio je unutrašnje promjene u državi s nužnošću da se uđe u EU, inače odoše promjene u vjetar. Indirektno je potvrdio politiku svršenog čina čije je geslo ‘tko te pita’. „Otišli smo predaleko“, rekao je, „i nema pravnih izgleda da se političkom odlukom povučemo iz cijele priče“ (što nije točno jer negativni referendumski ishod bi značio upravo to, da smo se pravno ispravno ‘povukli iz cijele priče’). I on to zna pa je nastavio: ….“a i teško da bi referendum, u ovom okviru, mogao propasti“, (To je točno, jer je „u ovom okviru“ potrebno skoro polovica glasova manje nego prije za ulazak u EU). Ali u “gotovo nevjerojatnom scenariju da Hrvatska ne uđe u EU“ on tvrdi da je „EU već ušao u Hrvatsku“.

To je, nažalost, točno, kao što su to na koži osjetila brodogradilišta, pušači, klijenti osiguravajućčih društava…Ali zapravo je htio reći da smo u tom procesu sebe pozitivno iznutra promijenili, reformirajući zakone i institucije, a „ako smo spremni odreći se svega toga, onda imamo puno veći problem od samog nepristupanja EU“. Moje je iskustvo drugačije, zašto nas svi uvjeravaju da ne možemo živjeti bez EU? Ako su se i dogodile pozitivne promjene iznutra, zašto to nužno podrazumijeva da moramo svoj (okrnjeni i nagriženi, ali ipak) suverenitet predati nekoj birokraciji? No, bivši ministar europskih integracija, od kojeg se zaista ne može očekivati objektivno mišljenje, smatra da ne bismo uspjeli sačuvati promjene niti standarde EU. Pa, nekih standarda EU, poput Codexa Alimentariusa, bih se rado odrekao, za dobrobit svih.

Prema njemu, nije da mi ne možemo sami, ali EU nam je dobar model jer ima „provjeren model društvenog razvoja“. Što god da to značilo. A možda znači – razvoj prema diktaturi? Ne znam, stvarno, isprazne političarske frazetine zamišljene su tako da im svatko tko ih čuje prida vlastito značenje. Sad naravno dolazi najvažnija stavka – novac – jer  „čak 4 posto GDP-a se financira iz Europe, pa bismo se odrekli gotovo 2,5 milijarde eura iz fonodova EU te bi rast i razvoj bili manji.“

Sjetio sam se narodne mudrosti: „Nema džabe ni kod babe“. Skeptičan sam prema takvim ‘pomoćima’ otkada mi je prijatelj, koji se bavio projektima financiranim iz stranih fondova, ocrtao kako u praksi izgleda tok novca u njima. Evo primjera kojega se sjećam. Neki mali projekt edukacije dobije toliko i toliko novca. Onda se novac potroši tako da se nekom broju ljudi plati boravak u mađarskom hotelu, honorar se plati američkom predavaču…novac njima, ali nismo ni mi ostali kratkih rukava, nama ostaje znanje, i to besplatno. Ili su to oni tek financirali svoju propagandu, ja sad stvarno ne znam.

Recimo, kad vidim da EU ulaže novac u sređivanje zemljišnih papira, uhvati me jeza. Što će to njima? Zašto im je toliko stalo do toga? Da mogu satelitski nadzirati što se i gdje uzgaja i je li sve po njihovim propisima koji će praktički izvan zakona staviti ekološki uzgojenu hranu, jer je hrana, sa svojim GMO-izdancima i aditivima, važno iluminatsko oružje. Ili u blažoj verziji – da se mogu bolje snaći kod kupnje hrvatskog zemljišta? I na kraju se sjetim onih brodogradilišta i pomislim – pa dobro, možda nam, u slučaju neulaska, EU ne bi davala novac za sređivanje papira grunotovnice, ali bi  brodogradilišta bila lišena njihovih naputaka. Ona ipak vrijede malo više.

Slijedeći ispitanik, bivši ministar vanjskih poslova M. Granić, jednom je rečenicom izrekao da EU ne prihvaća ‘ne’ kao odgovor, kao niti pravu demokraciju: „Kad bi referendum pao, i to bilo bilo demokratski“, započeo je, ali i dodao: „U tom bi ga slučaju trebalo ponoviti i učiniti apsolutno sve da prođe.“  Jer tako je učinila i Irska, kaže. Poruka ove rečenice je opet u Bernaysovom duhu: ljudi su glupi i treba ih nekako navesti da ne donose krive odluke. A kad smo već kod ponavljanja refrenduma, imam ja jednu ideju. Predlažem da se referendum ponovi ako slučajno ljudi izglasuju ulazak u EU, i da se to radi sve dok ne izglasaju protiv. Može li tako? Ili ovako: ako prvi referendum bude protiv, a drugi za – koliko se ja kužim u sport – to je tek 1:1. Znači, mora se raspisati play-off  da se vidi tko će pobijediti. Jedno je sigurno, oni dečki na samom vrhu imaju plan i odlučni su ga provesti na ovaj ili onaj način, a demokracija im je samo maska koju navlače samo kad je mogu (zlo)upotrijebiti.

Drugi bivši ministar vanjskih poslova, T. Picula, rekao je da moramo u EU jer „Hrvatska nema plan B“. Evo, ja predložem ‘plan B’ – da zauvijek ostanemo izvan EU. Dodao je i to da su „od 3. siječnja 2000. sve vlade usmjerene prema EU“, pa bi „neulazak  u EU značio odbacivanje deset godina zajedničkih napora“.

Pa, vlade, je li vas  netko molio, tražio ili tjerao da se izlažete takvim ‘zajedničkim naporima’. Nitko nije upitan, nije bilo javne rasprave, neki zlobnik bi mogao reći da ćemo se na jako dugo vremena usositi s tom EU, i sad bi trebalo pustiti suzu zbog vaših napora? Tonino nas i plaši jer kaže da bi nas, osim političkih previranja, po glavi lupile i cijene: „Cijene kredita bi porasle, naišao bi val skupoće“ te navodi primjer Osla koji je izbio na prvo mjesto UN-ove ljestvice najskupljih gradova,a „tako bi mogao i Zagreb, ali bez norveških prihoda i plaća.“ Svakako, lijepo je čuti kad netko razmišlja naglas, ali ja bih ipak volio vidjeti bilo kakve studije koje su to proučavale, prije nego kao zaključke prihvatim ovaj niz osobnih impresija i dojmova.

Politolog D. Grubiša bio je direktniji rekavši da bi neulazak u EU bila „ekonomska, ali i politička katastrofa, a rezultat uzdrmana politička scena jer je EU apsolutni koncenzus hrvatske vlasti i oporbe“. Šteta što slični koncenzus ne postoji između ljudi i vlasti. I uopće, ne bi li se vlast trebala prilagođavati ljudima, a ne da se ljudi moraju prilagođavati tome što misle „vlast i oporba“ (koji se po pitanju ulaska u EU čine kao jedna stranka, pa tu zapravo i nema oporbe). Još je rekao kako će carine za hrvatske proizvode narasti, što će dovesti do skupoće i slično.

Kod onih koji nisu na vlasti ima drugačijih pogleda. M. Tuđman smatra da je Hrvatska već preuzela standarde i da se ne bismo se našli u lošijem položaju jer „EU je sredstvo a ne cilj“. Apokaliptične tvrdnje da bi Hrvatska ekonomski bila gurnuta u zapećak S. Letica nazvao je glupošću: „Članstvo u EU više nije ekonomski rentabilno. Ove godine Slovenija uplaćuje za sanaciju Grčke više nego što dobiva“. Kad smo već kod Grčke, koja je sad osuđena na milostinju i nove kredite, u jednom drugom novinskom tekstu, koji se bavio pitanjem sudbine eura i problemima koji proizlaze iz činejnice da se u Europskoj uniji nalaze i bogate i siromašne zemlje, moglo se pročitati da se sada „Grčka ne može izvući tradicionalnim receptom – devalvacijom svoje valute, jer je u eurozoni, pa može samo čekati milost svojih kolega iz euro kluba.“ Zašto ih ne puste da svoje probleme rješavaju svojim sredstvima, kakva god ona bila? Ali u totalitarnoj tvorevini EU, to je zabranjeno. A iz nekog čudnog razloga, ishod svih ‘pomoći’ uvijek bude još veća zaduženost i još veća nevolja za građane.

U svom tekstu bivši ministar financija B. Škegro, raspravljajući o tome kako provoditi reforme poput Zakona o radu (koji u sebi isto sadrži europske ‘tekovine’), osim što je naveo da bi jedan od izlaza bio da velike političke stranke sjednu za stol i dogovore zajedničke točke reforme, drugi izlaz bi bio, rekao je, da „trajno zadržimo ‘benevolentog diktatora’ koji se zove EU“, jer „ da nije bio njega, brojne reforme,poput restrukturiranja brodogradnje, nikada ne bi došle na dnevni red“. Očito, čak i oni koji prepoznaju da je EU diktator, doživljavaju je tek kao dobronamjernog diktatora. Što se mene tiče, onima koji su istinski dobronamjerni ne treba nikakva diktatura da bi provodili svoje dobre namjere.

U Ministarstvu vanjskih poslova ne žele niti čuti za opciju negativnog ishoda referenduma. Glasnogovornik Ministarstva rekao je „da su sve snage usmjerene na dovršetak pregovora te i samo spominjanje mogućnosti odbijanja ulaska u EU na referendumu može biti kontraproduktivno. Nezadovoljstvo koje se povremeno pokazivalo kroz neke ankete prije svega je bilo izazvano blokadama kojima smo bili izloženi tijekom pregovora.“ Znači, nezadovoljstvo ulaskom u EU izražavalo se onda kad su pregovori o ulasku zapinjali? Zanimljiv spin.

A evo još jednog. V. Pusić, predsjednica Nacionalnog odbora za praćenje pregovora s Europskom unijom smatra da bismo se „u tom slučaju našli u slijepoj ulici, u kojoj ne bismo imali svijetlu budućnost“. Susjedstvo bi ubrzano ušlo u EU, a mi bismo izgubili utjecaj na donošenje bilo kakvih odluka. „O našoj budućnosti bi se odlučivalo bez nas“, završila je spin. Jer je stvar suprotna: upravo ulazak u EU donosi taj scenarij.

No, građani su neugodno dosljedni.

Rezultati EurobarOmetra objavljeni u Bruxellesu krajem 2009. pokazali su da su Hrvati i dalje bili među najvećim euroskepticima u Europi, manje od četvrtine građana je smatrala da bi članstvo u Europskoj uniji bilo dobro za zemlju. Sve se tamo pratilo. Prema tom istraživanju na tisuću ispitanika u Hrvatskoj, samo 24 posto Hrvata smatralo je da bi članstvo u Europskoj uniji bilo dobro za njihovu zemlju, 37 posto ih je držalo da bi bilo loše, a 35 posto da ne bi bilo ni dobro ni loše. I evo nas kod novina godinu dana kasnije, iz rujna 2010, kad je Eurobarometar opet pokazao da tek 26 posto Hrvata smatra da bi članstvo Hrvatske EU bilo „dobra stvar“, dok ih 31 posto misli da bi bilo loše. No, to su službene ankete. Prema neslužbenim stvari stoje još gore po Europsku uniju.

U vijesti na internetu pisalo je da je t-portal proveo na Facebooku anketu, a rezultat je bio da bi za članstvo u EU-u glasalo 32 posto građana, a pr tiv bi bilo čak 59 posto, dok na referendum uopće ne bi izašlo devet posto hrvatskih građana. Glas Istre je prije nekoliko mjeseci objavio da je Tomislav Capar, dopredsjednik udruge Volim Hrvatsku, ne u EU u Puli proveo anketu u kojoj se od 250 anketiranih samo 17 izjasnilo za ulazaka u EU, što je tek 12 posto.

Mislite li da će Unija dopustiti da na tome ostane? Bojim se da ne, ti dečki nikad ne odustaju: „Diplomati u EU smatraju“, pisalo je u novinama, „da se sada i Hrvatska i Europska unija moraju više pozabaviti kampanjom kojom će građanima objasniti korist od članstva.“

Pa ta kampanja traje neprekidno, ali kaže se: možeš muljati neke ljude neko vrijeme, ali ne možeš sve ljude cijelo vrijeme. Ipak, nema sumnji da ti iskusni ispirači mozga znaju svoj zanat i da nas čeka intenzivna demonstracija Bernaysovih načela.

Sredinom listopada 2010. u jednom sam političkom tjedniku vidio da je kampanja počela. Na dvije stranice intervjuirana je Elzbieta Bienkowska, poljska ministraica regionalnog razvoja u vladi poljskog premijera engleskog imena, Donalda Tuska. Odmah je u podnaslovu pisalo kako u intervjuu Bienkowska  „otrkiva kako je Poljska procvjetala zahvaljujući fondovima Europske unije, te ocjenjuje zašto Hrvatskoj ne uspijeva iskoristiti bespovratna sredstva iz pretpristupnih fonodova unije čime bi se mogle izgraditi ceste, pruge i aerodromi, a profitirali bi i biznis, turizam i kultura“. Ma, med i mlijeko.

Bienkowska je u cijelom intervjuu do detalja pričala o svih 67,3 milijarde dolara koje je Poljska dobila (ili će dobiti) u razdoblju od 2007. do 2013, precizno navodila godine kad je koji sektor društva što iskoristio, nabrojala infrastrukturne projekte koji su građeni tim sredstvima, naglasila da su financirane stotine malih i srednih poduzeća, da je 85 posto cesta financirano tim novcem koji se dobio na dara i nekoliko je puta naglasila da su to nepovratna sredstva. Zapamtite, nepovratna sredstva.

Ženska je jednostavno sipala detaljne i duge odgovore iz rukava. Zato mi je i upao u oči jedini kratki odgovor. Toliko kratak da ću ga u cijelosti prenijeti. Novinarka je, nakon silnih nabrajanja koliko je novca EU poklonila Poljskoj kao nepovratna sredstva, upitala Bienkowsku: „A koliko ste novca do sad uplatili u proračun EU?“

Odgovor je glasio: „Mi sudjelujemo u europskom proračunu od datuma ulaska u EU. Ali iz proračuna dobivamo više nego što izdvajamo“.

I to je sve što je rekla. Stvarno škrto. Očekivao sam malo detaljniji odgovor od tako informirane ženske. Možda je to neka tajna? A možda nije u duhu propagande kampanje za hrvatske čitatelje?

Onda su u listopadu 2010. po novinama osvanuli naslovi poput „Izbori ili EU? Stvarna dilema ili spin?“.  HDZ na vlasti smatra da bi prijevremeni izbori odgodili ulazak u EU, a oporbenjaci ističu da ne bi, pisalo je. Diplomatski krugovi dali su izjavu da bi prijevremeni izbori bili loši za Hrvatsku zbog moguće odgode ratifikacije od šest do sedam mjeseci čime se „doslovno riskira budućnost Hrvatske“. V. Pusić smatrala je apsurdnim to da se promjenu vlasti može smatrati preprekom za ulazak u EU. Naglasila je da je taj proces započela koalicijska vlada i rekla: „Nama je trebalo 13 godina da s HDZ-om postignemo koncenzus oko Europe. Kad je svjedobno trebalo ratificirati Sporazum o stabilizaciji i udruživanju, HDZ je bio taj koji je napustio sabornicu“. Hvala, Vesna.

Istina jest da nitko nikad ne želi slobodnog čovjeka, uvijek se predstavlja samo izbor između nacionalne i svjetske diktature, što i nije neki izbor. Razni Castro-Lukašenko-Chavezi na jednoj strani, a nadnacionalna elita na drugoj. To je u ponudi. Idem ja, gdje su izlazna vrata iz tog dućana?

U jednoj drugoj kolumni također je besmislicom proglašena teza da bi u slučaju održavanja prijevremenih izbora EU na dulji rok zatvorio vrata Hrvatskoj. „Tvrdnja bi pila vodu“, pisalo je „kad bi hrvatska Vlada, bilo koja, bila u poziciji svojim slobodnim djelovanjem diktirati tempo kojim Hrvatska ulazi u eurointegracije…U Bruxellesu je već sve ionako određeno. Datum, zadnji rokovi, pa i trenutak kad se otvara šampanjac“.

Predviđam glavobolje u danima nako toga.

A glavni politički kolumnist jednih novina, D. Butković, u kolumni je pišući o istoj temi napisao ovu rečenicu: „Ove su novine uvijek i gotovo bezuvjetno podržavale što brži ulazak Republike Hrvatske u Europsku uniju“.

Bezuvjetno?

Razmislimo o implikacijama te riječi.

A potom i o implikacijama tih implikacija na vjedostojnost informiranja kroz novine. I konačno, nazovimo ih pravim riječima, kad već to i one samo indirektno priznaju:

Politička propaganda.

Izvor: http://www.svjetlost-online.com/kresimir-misak/

Previous postIstina o Europskoj Uniji za koju ne žele da znamo Next postMisteriozna DNA

A što Vi mislite o tome?

Ime obvezno

Stranica

XHTML: Za formatiranje možete koristiti ove oznake: <a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <strike> <strong>

*