Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

„UKnjiga postanka početku stvori Bog nebo i zemlju.  Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom i Duh Božji lebdio je nad vodama. I reče Bog: “Neka bude svjetlost!” I bi svjetlost.  I vidje Bog da je svjetlost dobra; i rastavi Bog svjetlost od tame.  Svjetlost prozva Bog dan, a tamu prozva noć. Tako bude večer, pa jutro – dan prvi.“

Naslov knjige: Knjiga postanka

Autor: Mojsije

Broj poglavlja: 50

 

„Zvuči paradoksalno da jednu od najstarijih knjiga zapadne kulture, možda najbolje mogu shvatiti oni koji su najmanje opterećeni tradicijom i najsvjesniji radikalne prirode procesa koji se odvijaju u današnje doba.; Stari je zavjet raznobojna knjiga, pisana, dotjerivana i prepravljena od mnogih pisaca tokom tisućljeća, koja sadrži u sebi značajnu evoluciju od primitivnog autoritarizma i klanske orijentacije do ideje o radikalnoj slobodi čovjeka i bratstvu svih ljudi. Stari zavjet je revolucionarna knjiga.“

                                                                                                                 Erich Fromm

Doista, ovo je knjiga o revoluciji. Ovo je knjiga o pobuni čovjeka protiv Boga i priča o njegovom najvećem grijehu, svetom gralu, a to je svjesnost. To je spoznaja o vlastitoj božanskoj prirodi čega se Bog (Bogovi) plašili i zbog toga je čovjek bio kažnjen. Ovo nije priča o pravom Bogu (ovdje se istinska priroda Boga čak i demantira), niti je ovo priča o dušama koje su se pobunile protiv svojeg Stvaraoca i postale ohole i umišljene pa su se uvjerile da mogu bez Boga. To nije priča o izgubljenim i odmetnutim dušama na svojem putovanju. Knjiga postanka je definitivno intrigantna i zanimljiva knjiga koja čini Bibliju. To je priča o revoluciji, o pobuni čovjeka, ovo je priča koja demantira istinsku prirodu Boga, to je priča o razvoju ljudske svjesnosti i njegovoj težnji da ostvari svoje potencijale i postane božansko biće. Ovo je intrigantna priča jer govori o strahovima Bogova, njihovim seksualnim avanturama, velikom egu kojeg posjeduju, incestnim avanturama čovjeka i još koje čemu.

Iako je Biblija više puta tokom povijesti prepravljana, izbačeni su dijelovi koji nisu odgovarali autoritetima, dodavale se i uljepšavale neke stvari, unatoč tome i dan danas u Bibliji možemo naći neke vrlo zanimljive i intrigantne poruke i pouke. Prepravljani dijelovi nisu se niti dan danas izgladili među ljudima koji su ih pisali ili u današnje vrijeme – onih koji ih tumače. U Knjizi Postanka možemo naići na mnoge proturječnosti koje na prvi pogled proizlaze zbog drugačijeg načina tumačenja (npr: jedan ili više bogova, Jahve ili Elohim). No takvi nesporazumi ne potječu isključivo iz tog segmenta. Tu se javlja problem prevođenja (npr.: shem i Nefili), ali i „problem“ vrlo jasnih i nedvosmislenih poruka (koje ćemo objasniti u daljnjem tekstu), kao što je demantiranje Biblije prave božanske prirode. Ali nesporazumi su problem samo kod onih koji žele vidjeti samo ono što njima odgovara, to je ograničenje koje se javlja kod pojedinca (masa) zaslijepljenim određenom religijom. Naravno, ovdje se pojavljuje i protupitanje – da li oni koji vide demantiranje istinske božanske prirode u Bibliji, također vide samo ono što žele vidjeti? Ovo pitanje je potpuno pošteno i pravedno i zbog toga ćemo ponuditi čitatelju razna tumačenja, pa neka on sam prosudi, što je i bit recenzije – ponuditi informacije. Neki autori smatraju da je Biblija prožeta kodiranim tekstovima. U prijevodu, u tim tekstovima se nalaze dublja i skrivena značenja o ljudskom biću i samom duhu. Time, ne trebamo sve shvaćati doslovno, ali postoje neki dijelovi koje se mogu uzeti u pravom smislu riječi. Jedan od takvih primjera su tekstovi Ezekiela. Austrijski inženjer Joseph Blumrich koji je radio u NASA – i, napisao je knjigu “The Spaceships of Ezekiel”, prema Ezekielovim svjedočanstvima o viđenju letjelice. Blumrich je shvatio da ti opisi doista predstavljaju nevješt ali jasan opis svemirske letjelice. Već je svima poznat i Zecharia Sitchin o kojem nešto više u daljnjem tekstu.

Na žalost, prema nekim tumačenjima čitatelja i sljedbenika Knjige postanka, vidljivo je da ljudska svijest još uvijek u fazi razvoja. To možemo vidjeti po nesposobnosti čovjeka da propitkuje i postavlja logična pitanja koja se nameću sama po sebi čitajući retke ove knjige a koja ćemo postaviti u ovoj recenziji. Zanimljivo je i to, da sve ono što su nam govorili u školi, na satu vjeronauka, da na kraju ispada potpuno obrnuto od onoga što su nas učili o Bogu i čovjeku. Ali baš sve! Upravo prema Knjizi Postanka, vidljivo je kako crkveni autoriteti, skaču sami sebi u usta, ili im se ježi kosa na glavi od nekih dijelova u ovoj knjizi kao što ćemo i vidjeti u niže u tekstu.

Ponekad smo zaslijepljeni nekim stvarima i nismo ih sposobni vidjeti, zato jedni drugima omogućujemo da sagledamo stvari s drugog kuta gledanja, zato smo tu jedni drugima da ukažemo na određene pojave kojih nismo svjesni. Osobno, u recenzijama zaključke uvijek prepuštam čitatelju jer je to osobna stvar, ali ovaj put ću prekršiti ovo nepisano pravilo i donijeti barem jedan zaključak, a to je da Knjiga postanka (Biblija), demantira istinsku božansku prirodu, a to je čista Bezuvjetna ljubav!

Neke od intrigantnih stvari koje možemo pročitati u Knjizi postanka su: da se ovdje govori o bogovima a ne samo o Bogu, da čovjek tokom vremena počinje pregovarati i stvarati kompromis s Bogom (predvodnikom bogova?), čime se približava njegovoj razini. Intrigantno je i to da Bog ima sinove (što se recimo nikad ne uči na vjeronauku), što Bog ima emocije koje su ljudske a to je strah, a ima i neke ljudske osobine kao što je egoizam i potreba za obožavanjem, dozvola da njegovi sljedbenici lažu, iako je jedna od božjih zapovijedi – Ne laži, dozvoljavanje Boga da njegovi sljedbenici budu svodnici, ropstvo i tako dalje!!! No krenimo redom.

Da povučemo jednu paralelu, Bogovi i Bog koji se spominju u Knjizi postanka, imaju iste (ljudske) osobine koje su imali i Bogovi na Olimpu u drevnoj Ateni. Kao što znamo, njihovi životi su bili takvi da ih se ne bi posramile niti najveće meksičke, brazilske, turske ili koje već sapunice. Životi su im bili prožeti seksualnim avanturama, intrigama, prevarama, ljubomorama, osvetama i još koje kakvim začinima. Naravno, u Bibliji se ne opisuju ovakvi sočni detalji, ali je očito da su i ovi naši bogovi imali tipične ljudske osobine. Uostalom, čovjek je nastao na sliku i priliku samog Boga. Pa ako je čovjek pun plitkih potreba i žudnji, za očekivati je da takav bude i njegov stvoritelj. Da ne bi gledali samo negativnu stranu, nisu u pitanju samo plitke potrebe, tu su i pozitivne osobine kao što je sposobnost za opraštanje i spremnost na kompromis.

Iznimno je važno za shvatiti, bolje rečeno spoznati prirodu Boga i njegove osobine, opisanog u Bibliji, jer se automatski događa jedna druga spoznaja i poruka ove knjige, a to je demantiranje prave i istinske božanske prirode! Dakle, imamo nekog lika koji se predstavlja kao Bog, vrlo je moćan jer ima mogućnost stvaranja ali i uništavanja, ali ima i tipične ljudske osobine što je daleko od božanske prirode, iako je čovjek dio boga i obratno, pa je nekim djelom i to dio njega, ali naš Bog u Knjizi Postanka, ne pokazuje niti približno pravu božansku prirodu! Kao što je i spomenuto, u recenzijama, uvijek težimo samo ukazati na informacije i ponuditi ih, bez donošenja zaključka, jer se on uvijek prepušta čitatelju. Ali u ovom slučaju, teško je ne donijeti barem jedan zaključak koji je nameče sam i koji je više nego očit, a to je:

Knjiga postanka demantira istinsku i pravu prirodu Boga, ona demantira Kreaciju a kao Boga predstavlja lažnog lika punog plitkoumnih želja, emocija, i potreba.

Da bi se tvrdilo da jedna priča koja je imala veliki utjecaj na povijest, kao i sam Bog u potpunosti krivo shvaćen, odnosno da je on zapravo lažan stvoritelj svega što postoji, treba naravno imati pravovaljane dokaze koji su takvi da budu jasni, britki i čisti svakom čitatelju, bez mogućnosti dvosmislene interpretacije. Najveće istine leže u ironiji. I gdje ćemo drugdje naći takve dokaze nego u samoj Knjizi postanka. Jer istina je često puta toliko blizu da ju niti ne vidimo. Ako se malo odmaknemo, možda nam se prošire horizonti i konačno vidimo nevidljivo. Nebitno, što u samoj Knjizi postanka možemo naći jasne činjenice da je Bog iz Biblije potpuno krivo shvaćen, tek na kraju druge recenzije, vidjet ćemo gdje se nalazi konačni odgovori o pravoj prirodi Boga! Prije recenzije same Knjige postanka, krenimo s tumačenjima nekih osnovnih stvari jer će nam ti temelji olakšati daljnje razumijevanje same materije.

„Ako se pojam otuđi, to jest  odijeli od iskustva s kojim je povezan, on tada gubi realnost i pretvara se u artefakt ljudskog uma. Tako se stvara zabluda, da svatko tko upotrijebi određeni pojam podrazumijeva supstrat iskustva koji se nalazi u njegovoj osnovi. Jednom kada do toga dođe, a taj je proces otuđenja pojmova prije pravilo nego iznimka, ideja koja izražava neko iskustvo transformira se u ideologiju koja uzurpira mjesto pripadajuće realnosti unutar živog ljudskog bića. Povijest tada postaje povijest ideologija, a ne povijest stvarnih ljudi koji su stvorili određene ideje.“

Erich Fromm

Da bi smo razumjeli samu materiju i bit knjige i da bi uopće bili sposobni razumjeti „skrivene“ značajke, trebamo odgovoriti na jedno vrlo važno pa čak i ključno pitanje (jer ono ukazuje na put spoznaje), a to je: – Kakva je prava i istinska božanska priroda?

Da bi razumjeli da se ovdje ne radi o istinskoj Kreaciji (Bogu), i da se ustvari ona neizravno demantira, morat ćemo pojasniti kako funkcioniraju božanski principi koji prožimaju cjelokupni Univerzum. To će nam dalje pomoći kod razumijevanja i objektivnog sagledavanja bogova koji se pojavljuju u Knjizi Postanka. Prestriktna orijentacija vjernika na religijske spise, može ih „odvući“ od božanske spoznaje. Odvući, je uvjetno rečeno, jer ispravan, čist i pravedan život, samo je jedan od puteva prema Kreaciji, što naravno nema veze s (ne)vjerovanjem. No, prestriktna orijentacija nas vuče dalje od objektivnosti a to se ponekad (često) može pretvoriti u pravo slijepilo, pa čak i ludilo što nam je pokazala povijest ljudskog roda!

Dakle, svako opisivanje božanske prirode je besmisleno iz razloga jer ju riječi i slova ne mogu približiti našem biću. No iz nekog razloga znamo pisati, čitati i govoriti, pa ćemo uz pomoć tih alata samo ukazati na nju, kao što možemo prstom ukazati na Mjesec, ali ga ne možemo dodirnuti. Ne možemo ga dodirnuti sve dok doslovno ne odletimo na njega, a baš tako je i s našim duhom. Duh ne može „dodirnuti“ boga sve dok ne „odleti“. Sve je to uvjetno rečeno, jer neka odvojenost od Boga je prividna. To je svrha pisanja, ukazivanje, a na drugima je da li će onda krenuti tim putevima na kojima bi mogli naći i spoznati samu Kreaciju.

Ljudi su oduvijek htjeli prikazati Boga i time su stvorene bezbrojne slike i simboli. Pošto je on bezobličan (i obličan), može ga se prikazati na bezbrojne načine. No neki simboli su opaženi kao univerzalni arhetipovi u kolektivnoj svijesti. To je definitivno krug. Poneka se je Bog prikazivao kao Sunce (kod drevnih naroda, kao što je bilo u drevnom Egiptu). I to Sunce s zrakama koje su simbolizirale njegove dijelove (duše) koji su se udaljavale od središta (Jednote). Kako su se udaljavale, tako je sve više oko njih bila tama, što je kod njih izazvalo strah, osjećaj izgubljenosti i ispraznosti (kao što je slučaj s većinom ljudi, duša u ovom svijetu). Tu nam je i svima poznati ying i yang s dalekog istoka. Ying i yang izvrsno simboliziraju božansku prirodu. A ona je takva da su ujedinjeni dualiteti, odnosno svi principi i načela ovoga svijeta. Muško – ženski, dobro – loše, bijelo – crno, itd. Dakle, Bog je jedinstven i cjelovit. On nije niti žensko (kako se je nekad prikazivao(la)), niti muško kako se prikazuje od doba patriarhizma kada su potisnute božice. Princip Svemira je Jedno! Jer da je on muško ili žensko, znači da bi bio ovisan o nekom drugom izvoru, koji će mu pomoći kod stvaranja. Postoji izreka – „kako dolje tako i gore“. Dakle, ako su ovdje potrebni dualiteti za stvaranje, potrebni su i gore, ali onaj gore je ujedinio te dualitete i ne treba ih tražiti van sebe. Odvojenost dualiteta izaziva mnogobrojne posljedice koje možemo vidjeti na svoje oči – strah, ispraznost, paranoje, shizofrenije, ludilo, mržnja i tako dalje. Pošto je Kreacija ispunjena, pošto je ona Jedno, takvi padovi su joj nepoznati u onom smislu kao nama.

Slijedeće, sam temelj Boga je bezuvjetna ljubav! Sama riječ govori da je on(a) bezuvjetan. Znači ne postavlja uvjete čovjeku (da se ponaša tako i tako, da učini to i to, da štuje samo njega itd). Bog u Knjizi Postanka postavlja uvjete čovjeku, želi ispitati njegovu vjernost njemu, što pak potvrđuje da posjeduje ljudske atribute kao što su sebičnost i egoizam! Principi bezuvjetne ljubavi su da daje i samo daje a nikada uzima niti traži, što je predivna istina koju ljudi polako počinju spoznavati.

Bezuvjetna ljubav nema ljudske emocije, bezuvjetna ljubav nije strah, ona je ljubav, ona nije ljubomora, ona je ljubav, ona nije sebična, ona je ljubav i tako dalje. A naš Bog, ima sve te osobine koje ga raskrinkavaju – strah, ljubomoru, osjećaj ugroženosti, egoizam itd!!! Na primjer, Bog u Knjizi Postanka, boji se čovjeka i njegovih mogućnosti, o čemu detaljnije u recenziji. Bezuvjetna ljubav je kao roditelj pun ljubavi, koji želi sve najbolje za svoje dijete, želi da se razvija, raste, upoznaje svijet i sebe, dok Bog (bogovi), koče čovjeka, kao što je recimo kada bogovi sprječavaju i koče čovjeka da sagrade kulu babilonsku. Neuki, neupućeni i nenačitani bi tumačili ovakvo djelovanje bogova zbog ljudske oholosti, no to ni približno nije onome što piše u samoj Knjizi postanka, ali o detaljima u nastavku recenzije. I naravno, bezuvjetna ljubav želi nešto predivno za svoju djecu a to je da u konačnici ona budu u najmanju ruku kao on sam – biće ispunjeno ljubavi i srećom!

 

„Sjeme Boga je u nama, sjeme kruške izraste u stablo kruške, sjeme lješnjaka u lijesku, a Božje sjemenje u Boga.“

                                                                               Meister Eckehart

Osim straha, tu je još jedna zanimljiva osobina Boga, koja nam također potvrđuje da je naš stvaratelj samo malo napredniji od čovjeka, a ujedno ta osobina ponovno demantira da je On istinski kreator. Ove riječi se ne tiču izravno Knjige Postanka, ali ćemo ih svejedno navesti jer su iznimno bitne za prepoznavanje lažnog Boga navedenog u Bibliji.

Poglavlje o Izlasku (20:2 – 17):

„Ja sam Jahve Bog tvoj koji te je izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene. Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu ili dolje na zemlji, ili u vodi ili pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran.“

Nedvosmisleno i vrlo jasno, Bog Jahve se izjašnjava kao ljubomorno biće! Ovdje nema skrivenih niti prenesenih značenja. Daljnje čitanje Knjige Postanka, samo potvrđuje ono što je Jahve i sam potvrdio ovom izjavom. A to je da ima tipične ljudske osobine dobre (opraštanje, kompromis), i loše. Moćniji je od čovjeka, ali ga se ujedno i boji jer mu čovjek može postati ravan. I definitivno, ovom izjavom, potvrđuje da nije čista i prava Kreacija koja stvara, jer takva kreacije kao što smo i spomenuli je čista i jednostavna Bezuvjetna ljubav!

Na žalost, spoznaja pravih božanskih načela i principa na kojima počiva Univerzum, zahtjeva izravno iskustvo, što je naravno dug put, ponekad s „bezbrojnim“ životima i lekcijama. Ali to „na žalost“, se pretvara u „na sreću“. Na sreću, jer je to jedini i pravi način spoznaje, iskustva ali i oslobođenja. Ne postoji drugog načina istinske spoznaje božanskih načela osim izravnog iskustva, koje ujedno i oslobađa od zabluda i patnje. Taj put je povratak sunčeve zrake u središte, u Jedno gdje je konačno ispunjenje i izlazak iz Samsare, vječnog kruga patnje. A taj put i to iskustvo je neprocjenjivo za vječni duh.

Nakon što smo razjasnili neke osnovne stvari, možemo konačno krenuti na samu knjigu. Ova recenzija će biti skraćena verzija, jer kao što ćemo vidjeti, na neke priče se nastavljaju mnogi mitovi i legende o kojima su napisane brojne knjige. Da ne bi duljili, ovdje navodimo samo neke dijelove i kraća tumačenja.

„Načinimo čovjeka na svoju sliku…“

Već na samim počecima knjige, pojavljuju se neke zanimljive i intrigantne stvari. Već na samom početku Bog se obraća u prvom licu množine – načinimo čovjeka… Dakle, ovdje se ne radi samo o jednom Bogu, kako su nas učili, nego same riječi kažu da je riječ o više bogova (što se i kasnije potvrđuje). Ako je istina da je čovjek načinjen na sliku Božju, onda iz ovog proizlazi da je Bog imao atribute čovjeka a time i suprotno, čovjek je imao osobine Boga, odnosno bogova. Ali tijekom vremena, duhovni vođe, inzistirali su na postojanju jednoga Boga, što je i prihvaćeno, iako su u svim drevnim kulturama i religijama postojali bogovi, na scenu je stupila monoteistička religija koja je pregazila sve ostale. No, to su sve koraci razvoja ljudske svijesti dok konačno ne dođe do nivoa kada bude spreman vidjeti pravo lice same Kreacije. Suprotno tome, tumačenje kršćana zašto se spominje množina (hebrejski Elohim), je taj jer se plural izgovara iz poštovanja i superlativa, najviši od svih bogova, najviši na postolju, iznad svih anđela itd. Hebrejski Elohim (Bog – u množini), izvedena je od imenice opće semitske imenice za Boga, odnosno za božanstvo – „el“. Dublje u analizu ne možemo uči jer bi to zahtijevalo previše prostora. Iznimno je važno napomenuti i to da u starijoj verziji o stvaranju čovjeka, ne postoji poruka da je čovjek načinjen na sliku i priliku Boga (bogova); „Tada je Gospod Bog stvorio čovjeka iz prašine sa tla i udahnuo mu u nosnice život, i čovjek je postao živo biće.“. Kao što je spomenuto, Biblija je knjiga koja je tokom stoljeća mnogo puta prepravljana. Očito je da je netko, tijekom povijesti, s ciljanom namjerom želio prenijeti određenu poruku budućem čitatelju. Kao prvo, osoba koja je izmijenila, nadodala riječi, očito je morala biti moćna i utjecajna osoba, jer nije bilo tko mogao prepravljati Bibliju. Drugo, ta osoba je imala namjeru da ostavi određenu poruku (subliminalnu?). Treće, ta osoba je vrlo dobro znala što radi i što se krije iza te poruke! Poruka koja je nadodana, može imati pozitivan ili negativan predznak. Autor (vjerojatnije je da je ipak bila riječ o autorima) dodatka ili je želio poručiti čitatelju da je nalik samom Bogu (bogovima) i da time može biti potpuno jednak njemu (njima), kao što su tumačili određeni svećenici (koji su zbog takvih tumačenja bili izbačeni ili obezvrijeđeni u svećenstvu). Naravno, ta osoba je takvo nešto morala napraviti na taj način da je prevarila sve ostale crkvene moćnike (zato je vjerojatnije da je riječ o više autora) i uvjeriti ih u neku određenu „istinu“, a to je bilo iznimno teško. Izmjene su mogle doći i pod utjecajem prevoditelja s hebrejskog, koji su željeli prezentirati svoju istinu, i tako dalje. Kako god da bilo, nadodane informacije da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku i priliku samo su stvorila dodatna pitanja, nagađanja i intrige.

 

„I doda Bog: ´Evo, dajem vam sve bilje što se sjemeni, po svoj zemlji, i sva stabla plodonosna što u sebi nose svoje sjeme: neka vam budu za hranu! A zvijerima na zemlji i pticama u zraku i gmizavcima što puze po zemlji u kojima je dah života – neka je za hranu sve zeleno bilje!´ I bi tako.“

Jahve je stvorio čovjeka da se hrani biljnom hranom, a životinje je stvorio da njima vlada ali nije spomenuto da ih jede kao što je jasno i glasno naveo za biljke – neka vam budu za hranu, dok za životinje kaže: „Vladajte ribama u moru i pticama u zraku i svim živim stvorovima što puze po zemlji!”. Jasno je da se nigdje ne spominje da životinje budu hrana čovjeku. Dakle, prvotno, prema Bibliji, čovjek se je trebao hraniti samo biljnom hranom, trebao je biti vegetarijanac. No, kako su se stvari odvijale sve samo ne onako kako je zamišljao Jahve, došlo je do kojekakvih promjena. U priču su se umiješali sinovi od Jahve (detaljnije kasnije u tekstu), koji su došli na Zemlju i općili sa ljudskim kćerima. One su rodile divove (možda mitske Titane, polubogove?). I tek su ti divovi počeli jesti meso. Tek je s njima krv potekla zemljom. Ovo je detaljnije opisano u knjizi proroka Henoke, („Knjiga proroka Henoke“), o kojoj ćemo pisati u budućnosti. I tako, iz prvobitnog vegetarijanstva, čovjek se okrenuo mesu životinja. Kako se je čovjek sve više oslobađao, tako mu je Bog sve više ustupao i dopuštao čovjeku nove izlete u životu, pa tako i jedenje životinja kao i njihovo žrtvovanje.

 

Čovjek može postati ravan Bogu, postati sam Bog ako jede s drva spoznaje. Adam i Eva bili su stvoreni s mogućnošću izbora. Dakle, nisu bili roboti u raju. I dan danas postoje mnogobrojne teorije o tome što je ovo simbolično drvo predstavljalo. Kako god da bilo, jedno je sigurno – ovo drvo je bilo spoznaja o samom sebi, spoznaje dobra i zla i besmrtnosti! To je bila mogućnost spoznaja o ljudskim mogućnostima, slobodi izbora i ono najgore za bogove koji se spominju u Knjizi postanka, a to je ujedno velika istina, istina o koju potvrđuje i ova priča, sama Biblija. To je bila istina da čovjek može biti isti kao i Bog (bogovi), koji ga je stvorio, što je na kraju krajeva i bio razlog izgona iz raja a kasnije i sabotaže bogova nad ljudskom rasom kada su im pomiješani jezici. Kad su Adam i Eva jeli sa drva spoznaje, Bog se osjećao ugroženim, što je samo početak demantiranja istinske božanske prirode opisane u uvodu.

„Evo, čovjek postade jedan od nas, znajući dobro i zlo! Da ne bi sada pružio ruku, ubrao sa stabla života, pa pojeo i živio navijeke! Zato ga Jahve, Bog, istjera iz vrta edenskog da obrađuje zemlju iz koje je uzet.“

Prije nego prokomentiramo ovu rečenicu, važno je napomenuti slijedeće; u Postu 2:10 piše: „Tada Jahve, Bog, učini da iz zemlje nikoše svakovrsna stabla – pogledu zamamljiva a dobra za hranu, i stablo života, nasred vrta, i stablo spoznaje dobra i zla!“

Dakle, ovdje se radi o dva vrlo važna „drveta“ koja bi eventualno mogla čovjeku omogućila jednu ključnu stvar zbog koje su se bogovi osjećali ugroženi, a to je već spomenuta svjesnost (spoznaja)! Adam i Eva jeli su s drveta spoznaje dobra i zla. A to je bio samo korak prema idućoj stepenici – drvo besmrtnosti, i time bi čovjek bi ravan samom Bogu. Jahve se je zbog tog prekršaja Adama i Eve, osjećao ugroženim, bojao se svoje kreacije da mu ne bi bila ravna. Zbog toga je morao poduzeti preventivne mjere i otjerati ga iz raja. Prema tumačenjima kršćana, ovdje se htjelo samo naglasiti kako čovjek nije Bog niti to ne može biti, jedino ga može oponašati. No, vidjet ćemo u daljnjem tekstu da stvari i nisu baš takve, da se ipak ne radi o pokušaju oponašanja Boga od strane prvih ljudi i izgonu iz raja zbog njihove oholosti.

Ako se nadovežemo na kabalu (mistični dio judaizma), i njezine tumače, pogotovo na neke „odmetnike“, možemo vidjeti da neki od njih imaju vrlo intrigantna tumačenja koja i spominjemo u ovoj recenziji. Neki od najvećih rabinskih učitelja (npr; R. Akira) izrekli su ta „svetogrđa“, uspoređujući čovjeka i Boga i ne samo to, prema njima razlika između čovjeka i Boga može biti potpuno eliminirana.

Ovdje je vrlo bitno dodatni jednu primjedbu. Kod samog stvaranja određenog aspekta svijeta (zemlje, vode, neba, zvijezda, biljaka, životinja…), uvijek se kaže: „I vidje Bog da je dobro“. Ali nakon stvaranja čovjeka, ne kaže se (Bog ne kaže), „dobro“. Prema nekim tumačima, to znači očitu stvar, a to je da je čovjek nije dovršen, on je stvoren da se razvija i evoluira. Ostaje samo pitanje do kojeg stupnja evolucije, da li do samog Boga?

Kao i drvo, zmija također simbolizira nekoga (drvo je simbol nečega) tko omogućava čovjeka da doživi svjesnost o svojem biću. Teorija je mnogo, prema nekim autorima, riječ je palom anđelu Luciferu (koji se kasnije pokajao i prešao na dobru stranu), prema nekima to je Sotona (koji se nikad nije pokajao), prema nekima je to samo od jednih vanzemaljskih posjetitelja (ili opet pali anđeo) koji je želio napraviti sabotažu. Prema nekim autorima, zmija simbolizira DNK lanac, jer je vijugava pojava zajednički ljudski arhetip koji se pojavljuje u našoj svjesti (o tome ćemo više u recenzije neke druge knjige). Kako god da bilo, “zmija” je omogućila čovjeku da doživi svjesnost o samome sebi.

Dalje ne možemo nastaviti a da ne spomenemo Zechariu Sitchina. Za one malobrojne koji još nisu čuli za njega, ukratko ćemo samo navesti da je bio poznat po tome što je bio jedan od rijetkih ljudi na svijetu koji je znao čitati pismo drevnih sumerana. Najpoznatiji je po knjizi “Dvanaesti planet”, u kojoj tvrdi da je čovjek produkt genetske manipulacije posjetitelja s drugog planeta (Nibiru), a zvali su se Anunakiji, u Bibliji spominjani kao Anakim. O njemu ćemo pisati detaljnije u recenziji knjige “Dvanaesti planet”. Prema njemu, odnosno prema sumerskim zapisima, ovdje je dakle riječ o naprednoj civilizaciji koja je trebala robove za iskapanje ruda, pa su uz pomoć genetske maipulacije i gline stvorili čovjeka. A priča o zmiji, Jahvi i njegovim sinovima koji opće s ljudskim kćerima, zapravo je priča o frakcijama i podjelama među njima zbog tipičnih plitkoumnih ideja i emocija – borba za vlast, moć i slično. I tako su podijeljene frakcije htjele iskoristiti čovjeka u svoju korist.

 

S treće strane tumačenja (osim kršćanskog i teorije o vanzemljanima), a to je duhovna strana, nadodali bi još da jabuka može simbolizirati okus materije koja je duša probala, zarobila ju i odvela u zaborav. Duša je “morala” napustiti raj, i otići u materiju, na zemlju. To bi značilo da je čovjek doživio pad u jednom vidu (kao duša), ali je dobio svjesnost – znači počeo je razmišljati umom i tako je duša krenula u jednu novu avanturu i dugi put na kojem smo još uvijek. No ovakva simbolika je malo vjerojatna kada se vidi da Jahve niti slučajno ne predstavlja pravu božansku prirodu koju smo već objasnili, pa time niti izgon iz raja ne predstavlja emancipaciju čovjeka od Izvora i pad u materiju.

Biblija navodi da je čovjek već grešan i u rajskom vrtu jer se nije sramio svojeg tijela! Što je kasnije crkva iskorištavala za manipuliranjem neukog puka nasamarivši ih na priču da je čovjek grešno biće od rođenja i da spasenje treba tražiti preko crkve i svećenstva. Dijelovi Biblije su se iskorištavali i  za potiskivanjem seksualne energije što je imalo, kao što znamo, katastrofalne posljedice na razvoj čovjeka u zadnjih dvije tisuće godina. Naravno nitko nije želio gorjeti u paklu, bez obzira da li si vjernik ili ne, uvjeravanje u tim vremenima bilo je moćno i snažno. I tako je crkva vrlo lako prevarama pridobila moć, novac i neslavnu slavu.

 

S druge pak strane, priča ima drugu stranu. Kako se čovjek sve više razvijao, Bog radi sve više ustupaka, tako se njegova kreacija sve više približavala samom stvoritelju.

 

„Sa zaključenjem saveza, Bog prestaje biti apsolutni gospodar. On i čovjek postaju partneri u skladu s ugovorom. Bog se pretvara iz ´apsolutnog´ u ´ustavnog´ monarha. On podliježe, kao i čovjek, ustavnim propisima. Bog je izgubio slobodu arbitra, a čovjek je zadobio slobodu da poziva Boga na red zbog njegovih vlastitih obećanja u ime principa utvrđenih savezom.“

E. Fromm

Previous postHrana je zdravlje: Istina o farmaceutskoj i prehrambenoj industriji Next postKB - Filozofija Prirodnog I Zdravog Života