Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

Nakon što sam krenuo dublje u proučavanje epifize, tražeći konačnu potvrdu i odgovor na pitanje o tome predstavlja li epifiza uistinu mistično treće oko o kojem se govori u drevnim kulturama diljem svijeta, te istražujući simboličku povezanost drevnog Egipta, Biblije i kršćanstva, sasvim neočekivano sam nabasao na knjigu Georgea Washingtona Careya, pod nazivom “Bogo-čovjek, Riječ je tijelom postala” (God-Man, The Word Made Flesh), koja ne samo da je dala odgovor na to pitanje, nego je ponudila jedno sasvim novo i “prosvjetljujuće” tumačenje Biblije te objasnila njezino istinsko značenje na dubok i smislen način.

Za mene osobno, otkriće ove fascinantne knjige predstavlja još jedan komadić slagalice, jer sam ovdje po prvi put naišao na vrlo uvjerljivo, i dosad najbolje objašnjenje mnogih šifriranih i u najmanju ruku nelogičnih biblijskih priča, izreka, citata i prispodoba koje nikako nisam mogao shvatiti dok sam još kao ministrant u crkvi slušao kako svećenik doslovno čita i prizemno tumači “Riječ Božju”. Jednostavno, mnoge od njih nisu imale smisla, bile su nelogične i na prvi pogled djelovale kao proturječnosti, a u nekim slučajevima i apsolutne gluposti. Shvativši negdje početkom srednje škole da su “crkveni pastiri” više okupirani idejom kako što bolje kontrolirati umove svojeg stada nego ponuditi prave odgovore, prestao sam ići u crkvu i potragu za odgovorima nastavio drugdje. No, značajno je da sam se u tom razdoblju odlično upoznao sa “svetim pismom” u njegovom doslovnom smislu, jer bez toga ne bih mogao shvatiti važnost i kontekst unutar kojeg je ova knjiga napisana. Što me dovodi i do njezinog autora, Georgea Washingtona Careya, američkog liječnika rođenog polovicom 19. stoljeća. Sama činjenica da je čovjek rođen 1845. godine čini ovu knjigu utoliko fascinantnijom. Knjiga je napisana 1920. godine, i to takvom razboritošću, jasnoćom i izravnošću u izlaganju koja daleko nadmašuje stupanj svijesti ljudi onog doba. Štoviše, kada biste sudili po stilu pisanja i svjetonazoru autora, imali biste dojam da je autor vaš suvremenik. Očigledno je da se radilo o čovjeku koji je posjedovao duboka i napredna ezoterijska znanja za vrijeme u kojem je živio.

Piše: Nova Vizija

U toj knjizi, on iznosi ideju da Biblija kakvu danas poznajemo nije kronika povijesnih događaja i ličnosti, kao što je općeprihvaćeno uvjerenje, nego da ona prije svega predstavlja zapis o fiziologiji i kemiji ljudskog tijela, vrstu anatomskog priručnika, te kao takva opisuje organe i procese koji se odvijaju unutar samog tijela svakog čovjeka, prikrivajući njihovo stvarno značenje pričama o fizičkim likovima i mjestima.

U samom uvodu Carey o tome kaže sljedeće: “Istraživanja teoloških učenjaka poput Jamesa Leggea, prof. Jeninga, i Clementa Allena, uz nekoliko stotina drugih koje bi se ovdje moglo nabrojati, slažu se da stotine, ako ne i tisuće drevnih rukopisa, tablica i rezbarija nedvojbeno dokazuju da su sve rase i svi narodi koji su ikada nastanjivali zemlju stremili, najbolje što su mogli, kako bi ostavili zapise o kemiji i fiziologiji svojih vlastitih tijela.”

Objašnjava da je glavni razlog nepoznavanja te činjenice u današnje vrijeme izravna posljedica sazivanja Nicejskog sabora 325.godine, na kojem je car Konstantin izbacio mnoge tekstove iz konačne verzije Biblije. Među starozavjetne apokrifne tekstove ubrajaju se: Knjige Adama i Eve; Životi Adama i Eve; Mojsijeva Apokalipsa; Slavonička knjiga Eve; Tekstovi pripisani Enohu; Velika Proročka knjiga Enoha; Izgubljena knjiga Noe; Baruhova Apokalipsa; Priča o Ahikaru; stara armenijska verzija, dok se među novozavjetnima nalaze: Evanđelja Kristovog djetinstva; Protevangelium; Evanđelje ‘Nevjernog’ Tome; Navodno Evanđelje Mateja; Arapsko evanđelje djetinjstva; Nikodemova evanđelja; Grčko Nikodemovo evanđelje; Kasnije Evanđelje; Djela Pilatova; Pilatova pisma.

Carey nastavlja: “Rani kršćani, Eseni, znali su da su sveti spisi napisani na drevnom hebrejskom ili grčkom tek alegorije, parabole ili priče utemeljene na ljudskom tijelu, koje je “bogobojazno i predivno stvoreno”…
…”Tijekom prvih tristo godina kršćanske ere, sve gore napisano pravi su kršćani razumjeli, da bi krajem tog razdoblja progoni Esena od strane svećenstva bili toliko izraženi da su bili primorani sastajati se u tajnosti, a kao znak raspoznavanja uvijek bi u pijesku urezivali znak ribe.
Oko 325. godine, rimski poganski car Konstatnin, sazvao je sve kršćanske učitelje na Nicejski sabor.
Konstantin je ubio svoju majku i skuhao svoju ženu u ulju jer su se još uvijek pridržavale izvornih esenskih doktrina. Konstantinu su svećenici njegovog vremena rekli da ne postoji oprost za zločine kakve je on počinio, osim u obliku dugog niza inkarnacija; ali antikrist je pokušao skovati plan putem kojeg je namjeravao prevariti Kozmički zakon. I tako se dogodilo, nakon mjeseci natezanja i prepiranja oko tekstova izvornih kršćana koji su zaodjenuli čudesa ljudskog tijela u orijentalne slikovite prikaze, da je sabor, ponekad minimalnom većinom glasova, odlučivao o tome koji su tekstovi “Riječ Božja” a koji nisu. Nicejski sabor, kojim je dominirao Konstantin, izglasao je da simboli ljudskog tijela zapravo predstavljaju osobe; da je Isus bio stvarna povijesna ličnost, tvrdnja koja je zapravo, u potpunosti i bez sumnje neutemeljena, i da će svi koji budu vjerovali (?) u tu priču biti spašeni te da će im grijesi biti oprošteni odmah, ovdje i sada. Ta se ideja Konstantinu činila kao lak način da umiri svoju opterećenu savjest, i tako je ideja o spasenju preko krvi stvarnog čovjeka ili boga usađena u svijest ljudi.”… “Toliko o uvjerenjima starog svijeta, da su Sveti Spisi zapisi o muškarcima, ženama i mjestima, geografskim i povijesnim. Te predivne priče su fabule, parabole, alegorije koje se tiču kemijskih, fizioloških, anatomskih i astroloških operacija LJUDSKOG TIJELA, ‘prekrasno stvorenog’ “.

Ono što slijedi je doista zapanjujuć proces dekodiranja, odnosno otkrivanja istinskog značenja koje se krije u pozadini biblijskih priča, otkrivanja fizioloških i kemijskih procesa i načina na koji se oni odvijaju u tijelu te njihovog značaja za naš duhovni rast i razvoj. U objašnjavanju tih procesa, Carey pokazuje zavidno i detaljno znanje o anatomijii, organima i dijelovima tijela o čijoj ulozi ni današnja znanost ne zna mnogo, kao ni o samim tim procesima. S obzirom na širinu same tematike, odlučio sam svako poglavlje prevesti i pretvoriti u jedan post, kojeg ću dopuniti vlastitim komentarima, slikama i dodacima kako biste i vizualno stekli dojam o čemu se tu zapravo radi i kako bih usput sam sebi još pojasnio neke stvari koje nisam u potpunosti uspio povezati prilikom prvog čitanja. Nadam se da ćemo na taj način zajednički doći do dubljeg razumijevanja ove uistinu fascinantne priče. Jer, on govori o nečemu o čemu još nisam čuo nikoga da govori, i to ni u jednom kontekstu. Da, bilo je pokušaja tumačenja Biblije u vidu Acharye S., autora Zeitgeista, Ickea i sličnih koji su se fokusirali isključivo na astrologiju i Novi Zavjet, te pokušavali dokazati da je Isus solarni mit i slično, ali dalje od toga nisu došli, što je prilično površno i labavo objašnjenje. Carey je, s druge strane, ponudio mnogo dublje i mnogo obuhvatnije objašnjenje Biblije, uključujući u svoje tumačenje mnoge likove iz Starog kao i Novog Zavjeta te ih povezao u jednu jedinstvenu cjelinu, koja, nakon što sve uzmete u obzir, itekako “drži vodu”. Naravno, dopuštam mogućnost da je Carey sve to umislio, no, u tom slučaju, pozivam bilo koga da mi ponudi bolje i detaljnije objašnjenje svega što ćete u sljedećim postovima pročitati.

Oni sa poznavanjem anatomije slobodno mogu ispraviti moj prijevod pojedinih stručnih anatomskih termina koji eventualno budu pogrešni. Također, htio bih naglasiti da se u prijevodu poglavlja moji komentari pojavljuju u zagradama i označeni su terminom op.prev (opaska prevoditelja) kako ne bi došlo do zabune. Poglavlja neću prevoditi po redu onako kako su poredana u knjizi, s obzirom da se neka poglavlja bave i drugim temama, nego ću izdvojiti ona koja su po značaju i smislu najzanimljivija.

Također, htio bih vas upozoriti da na početku ovog poglavlja, kao uvod u cijelu priču Carey daje objašnjenje hebrejskog značenja biblijskog termina RIJEČ, koje je lingvistički dosta komplicirano i može djelovati nerazumljivo jer se radi prije svega o značenju hebrejskog prijevoda engleskog pojma, zbog čega će vam se u početku možda činiti da sve to skupa nema previše smisla, no ako nastavite dalje, stvari će sjesti na svoje mjesto, tako da ćete do kraja posta imati potpunu predodžbu o čemu je riječ.

RIJEČ BOŽJA

“U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog.” – Ivan, prvo poglavlje.

“W.O.R.D. (navodim u originalu jer se objašnjava engleska verzija hebrejskog značenja pojma “RIJEČ”, op.prev.). Ova kombinacija slova ne podrazumijeva, u svom prvotnom i izvornom značenju, glas, zvuk ili govor. Fiziološki govoreći, ona podrazumijeva dragocjenu tvar, suštinu. Dakle, jednako kao što čovjek mora “stati na vlastite noge” u fizičkom smislu, prije nego se isti uvjeti mogu ostvariti u mentalnom i duhovnom smislu, tako i mi moramo krenuti od temelja, i dati fiziološko značenje pojma W.O.R.D. (Riječ, op.prev.).
Hebrejski alfabet sastoji se od 22 slova, od kojih svako slovo ima čvrsto i određeno značenje. Prilikom oblikovanja hebrejskih znakova, odabirana su slova, koja, kada ih se iskombinira, ukazuju jasno na svaku fazu ideje koja se pokušavala izraziti.
Uzmimo sada W.O.R.D (Riječ), razložimo ju, i pokušajmo shvatiti značenje svakog pojedinog slova.
U hebrejskom alfabetu ne postoji slovo “W”. Ono što su oni koristili da bi izrazili naše “W” bilo je VV (dvostruko V), koje se također koristi u našem modernom francuskom jeziku. Njegovo značenje je “kuka”. Ruke i noge su kuke tijela.
Dakle, VV, ili dvostruko V, je osamnaesto slovo hebrejskog alfabeta, a slova pomoću kojih su (Hebreji, op.prev.) izražavali to slovo, u pismenom obliku glasi: TZADDI, gotovo neizgovorljivo. To slovo je također, onako kako ga mi pišemo, osamnaesto slovo u našem alfabetu. Njegov broj ima važno značenje. Kao što deveto slovo hebrejskog alfabeta, “Teth” predstavlja ravnotežu oca i majke – savršenu uravnoteženost muškog i ženskog, ili pozitivnih i negativnih sila, kakve su manifestirane u usavršenom i ostvarenom ljudskom biću, tako i osamnaesto slovo, Tzaddi, ili dvostruko V (VV), predstavlja pad duha prema materijalnom svijetu – ili materijalno tijelo i njegove strasti. U astronomiji, ono odgovara zodijakalnom znaku Vodenjaka.
Kako šesto slovo alfabeta, Vav, izražava borbu između strasti i savjesti, antagonizam ideja, tako i osamnaesto slovo, VV, koje iznosi tri puta po šest ili 666, predstavlja “zvijer” o kojoj čitamo u Otkrivenju, ili adamičnog čovjeka. Na mentalnoj razini koristimo izraz He Phren za ovaj broj, niži um, materijalni um. U astronomiji, sklonost ovog broja (6) je bik (Taurus). Čovječanstvo, koje u potpunosti živi na materijalnoj ravni, je stoga zvijer – zvijer fizički, mentalno i emocionalno. Životinja na tri razine. Zbog toga u Tarotu pronalazimo da 18 predstavlja “Antagonizam”.

Smještajući dva slova V zajedno, jedno preko drugoga, ona predstavljaju dvije ruke i dvije noge nepreporođenog, neobnovljenog čovjeka, s obzirom da je gornje V ili trokut usmjeren prema dolje. Kod preporođenog, obnovljenog čovjeka, ruke su sklopljene skupa iznad glave u znak divljenja prema božanskome, pa je stoga i vrh usmjeren prema gore. U nižem trokutu događa se ista promjena, sile dosad zlouporabljivane, koje su se kretale prema dolje i prema van, poslane su prema gore i vraćene do “Najsvetijeg od svetih”, trokut se zatvara na dnu i otvara prema vrhu.

Slovo “W”, stoga, ili VV, predstavlja zemaljskog ili adamičnog čovjeka, materijalno tijelo i niži um.

Slovo “O”, šesnaesto slovo alfabeta, koje se na hebrejskom piše Ayin, ima donekle isto značnje kao i prvo slovo, ali u dubljoj razini aludira na materijalno građenje, operaciju u vidljivom i materijalnom svijetu. “Materijalizaciju Boga, Duha Svetog, ulazak Duha Svetoga u vidljivi svijet”, kaže nam Tarot. S obzirom na to da je Bog, Jedno, individualan ili nepodijeljen i nerazlikovan, da bi se manifestirao na materijalnoj razini, Bog ili TO se mora podijeliti, mora postati dvije polovice kruga, mora se manifestirati kao pozitivno i negativno, muško i žensko, elektricitet i magnetizam. Odavde izvodimo riječ “dvojna snaga” ili “dvojno djelovanje” – “dvojna sila”. U astronomiji, ovo je predstavljeno znakom Jarca. Te dvojne sile, koje djeluju u nama, stoga postaju Koza, koja “Odnosi grijehe svijeta” (kružno-materijalno tijelo).

U prosječnom čovjeku, ova dvojna sila ne djeluje u skladu. Djelovanje je nejednako. Kada bi ove dvije struje djelovale u skladu u ljudskom tijelu, preporođeni, obnovljeni čovjek bi se manifestirao, tijelo bi postalo RIJEČ sama.

Slovo “R” je dvadeseto po redu, i piše se “Resh”, a simbolika ovog slova je najljepša. Ona predstavlja glavu čovjeka i samim time je povezana s idejom izvornog i odlučnog kretanja. Ona je znak samog kretanja, dobrog ili lošeg, i izražava obnavljanje stvari u odnosu na njihovu urođenu moć kretanja. Odgovara Saturnu. “Resh” također simbolizira odmor.
Opis unutarnjeg značenja ovog slova u Tarotu baca mnogo svijetla na sam njegov položaj u riječi W.O.R.D. (Riječ), s obzirom da ima dubok ezoterički značaj. Da citiram: “Grobnica se otvori u zemlji, te iz nje izađu čovjek, žena i dijete; njihove su ruke sklopljene u znak divljenja.”
Postoji li bolji način na koji se ponovno buđenje prirode pod utjecajem RIJEČI (WORD) može objasniti? Moramo ostati zadivljeni načinom na koji simbol odgovara hebrejskom hijeroglifu.
Komentar na gornji citat gotovo da nije ni potreban, no ipak, kako bismo olakšali onima koji još uvijek nisu uspjeli shvatiti, neka bude rečeno, da grobnica, pećina, korito ili jasle, predstavlja mjesto rođenja sjemena, RIJEČI, “Sina čovječjeg”, koji otkupljuje adamičnog čovjeka, UKOLIKO SE NE UPLIĆE U TAJ PROCES. “Pod utjecajem Riječi”, doista požudan čovjek “koji je mrtav u prijestupima i grijehu”, biva ponovno rođen za novi život.

Slovo “D”, četvrto u hebrejskom alfabetu, kao i u našem, se piše “Daleth”, i predstavlja utrobu, ili vrata, usta. Označava obilje koje proizlazi iz podijeljenosti. “Stoga Daleth izražava kreaciju stvorenu od strane bića prema božanskim zakonima. Izražava dominaciju duha nad materijom. Tarot predivno opisuje njegovo značenje: “U Božanskom, Odrazu Oca, nalazi se volja. U Ljudskome, Odrazu Adama je snaga. U Prirodnome, Odrazu Prirode, sadržana je univerzalna kreativna tekućina, duša Svemira. U astronomiji ovo slovo povezano je s Jupiterom.
Objedinjujući sve ovo, možemo vidjeti da slovo “D” označava solarni pleksus u čovjekovom tijelu, koji predstavlja odraz istinskog sunca (Oca), i izvora svih stvari.

RIJEČ, (W.O.R.D.) stoga, znači ovo: Stvaranje, prema božanskim zakonima, iz univerzalne kreativne tekućine, u grobnici, pećini ili jaslama zemlje (solarnom pleksusu), tog SAVRŠENOG (sjemena, ribe, ploda, Isusa) Vishnua, Jošue, Mojsija, Horusa, itd., itd., koji ima moć produhoviti – obnoviti adamičnog čovjeka, tako da on postane “Gospodin Bog s nebesa.” – RIJEČ KOJA JE POSTALA TIJELOM.
“I Riječ je tijelom postala i prebivala među nama.” – Ivan 1:14

Shvaćamo, dakle, da se riječ ne odnosi na govor. Hebrejsko slovo koje označava govor je Phe, sedamnaesto slovo. Odnosi se na silu koja dijeli suštinu života, koja joj daje snagu da opetovano obnavlja vlastitu kreaciju nakon uništenja. Možemo govoriti destruktivno ali također imamo moć govoriti konstruktivno.
Dva slova “O” i “R” kada se kombiniraju, koriste se kako bi se označila dragocjena supstanca, koju se izvorno smatra “zlatom”, jer drevni narodi su znali da se, sunčeve zrake koje su nazivali “zlatnima”, talože u ljudskom tijelu i formiraju kreativnu supstancu.

Biblija nam govori da “čovjek ne živi samo od kruha, nego i od svake riječi (sjemena), koje izlazi iz Božjih usta”, dokazujući da, kako bismo istinski živjeli, moramo sačuvati dragocjenu supstancu.
U anatomiji, prolaz koji vodi do talamusa, predstavlja Božja usta, jer iz cerebruma, gornjeg mozga, je ono odakle dolazi najveći “dar” ljudskome tijelu. To predstavlja nevidljiva “usta”. Vidljiva usta su solarni pleksus.

Možemo prolistati stranice Grayjeve anatomije, ili bilo kojeg drugog medicinskog rječnika, te pažljivo proučiti ilustraciju fetusa starog 26 dana. Vidjet ćemo, da se gotovo cijelo tijelo sastoji od moždane tvari – zapravo, fetus izgleda poput izduženog mozga. Gornji mozak, ili Otac-Majka tvar, je ono što dobavlja materijal od kojeg je tijelo sačinjeno. Uistinu, to je Alfa, početak. Kod degenerika, i ljudi koji žive neumjereno, vidljiv je golem manjak tog dragocjenog materijala, i cjelokupni izgled tijela svjedoči u prilog oskvrnuća hrama.
Čovjek može postati preporođen, obnovljen, i tako spasiti svoju dušu, koja je zasijana u propadljivosti, kako bi mogla biti uzdignuta u propadljivosti.
Govor možemo usporediti s djelovanjem planetarnih utjecaja. “Nebesa proglašavaju slavu Božju, a nebeski svod pokazuje svoju raskoš.”
“Nema govora ili jezika u kojima se njihov glas ne bi čuo”.
Nebesa, ili planeti na nebu, imaju svoj vlastiti utjecaj, djelovanje ili govor, na ovaj naš planet. Mi priznajemo da Mjesec upravlja valovima, da bez Sunca ne bismo mogli živjeti, zašto onda niječemo utjecaje ostalih planeta?
Iz priloženog, dakle, vidimo da su riječ i glas ili govor, dvije sasvim različite stvari i da je Ivan mislio na dragocjenu kreativnu supstancu kada je govorio o “RIJEČI”.

“A ovo je prispodoba: Sjeme je Riječ Božja”. – Luka 8:11
“Sjeme”, “Riječ” i “Bog”, su sve sinonimi za jednu te istu stvar – predivnu kreativnu supstancu, univerzalni bitak (esse), iz kojeg sve stvari proizlaze, i u kome sve stvari jesu. Sveto pismo, ili alegorije i parabole Biblije su jedini zapisi koji nam pružaju informaciju o tome što Riječ Božja jest. Stoga ćemo u ovoj knjizi citirati ono što je zapisano o njoj.

Sjeme je uzrok, jezgra svega, stoga je sjeme “početak”. U početku bijaše RIJEČ.
Tekućina, ulje, ili moždina (srž), koja teče niz kičmeni stup, dolazi iz gornjeg mozga, Stvoritelja, ili Oca, “Najvišeg od najviših”, i u fiziologiji je poznat kao jaje, ili generativno sjeme – ona životna suština koja tvori oblik propadljivog ljudskog tijela. Na grčkom, iz kojeg je Novi Zavjet preveden, ova srž, ili tekućina, naziva se Kristom, što je grčka riječ za ulje. (mast ili pomadu, op.prev)
Kada je ovo ulje pročišćeno, transmutirano, podignuto, uzdignuto, postaje toliko vitalizirajuće da obnavlja tijelo i nadvladava posljednjeg neprijatelja, smrt.
Kako ga je moguće podići?
Tako što ćemo podići “Sina čovječjeg”, sjeme, riječ, spasitelja. Ulje (Krist) u kičmenom stupu, je sol koja se spominje u Bibliji, a spasitelj je sjeme, ili Isus.
Sol i spasitelj oboje dolaze iz istog izvora – istog mjesta – od Oca – gornjeg mozga. U biblijskog alegoriji, sjeme ili Isus, navodno kaže, “Bez svog Oca ne mogu učiniti ništa”. Materijal od Oca koji oblikuje sjeme, je prošao kroz drukčiji proces od onoga koji stvara ulje. Kemijska formula ulja je IVAN, i Isus je bio pomazan od Ivana, a nije ga pomazao Ivan, kao što je netočno prevedeno.
Podizanje ulja u kičmenom stupu, snagom sjemena, kako bismo ga sačuvali, mora podrazumijevati fiziološku i kemijsku operaciju u tijelu svakoga od nas.
Upravo to i jest slučaj.

Ne postoji misterij, nema čuda u cijelom svemiru koje je veće od samog čovjeka. Kroz vjekove, suočeni smo s izazovom koji je postavljen pred nas “Čovječe, spoznaj samoga sebe”, ali tek je nekolicina obratila pozornost na poziv proročice iz Delfa – samo je nekolicina pogledala u svoju nutrinu.
Uistinu, postoji predivan “uzak i tijesan put”, koji se širi iz gornjeg mozga, cerebruma, do kraja kičmenog stupa, koji se još u Bibliji naziva i rijekom Jordan. Otkrivamo da je značenje Jordana u hebrejskom, onaj koji silazi ili “Rijeka Božja”. Uzak i tijesan put, je doista, Rijeka Božja, jer vodi k Ocu – Najuzvišenijem – gornjem mozgu.
Kako se Jordan ulijeva u Mrtvo More, tako i kičmeni stup prestaje u onom dijelu anatomije, koji je u medicinskoj terminologiji označen kao Sodoma. Josephus to područje naziva “Jezerom Sodome”, a u drugim se tekstovima naziva “More Lota”.
Učenik simbologije će lako shvatiti da se radi o sluzavom bazenu iz kojeg izvire lotus, čiji cvijet sa tisuću latica cvjeta, odražavajući u svom zlatnom srcu sliku svog tvorca.

Predivni pneumogastrični (vagus) živac, koji poniče na bazi četvrte klijetke u glavi, i koji je spojen sa malim mozgom, prelazi kičmeni stup, ili Jordan, na bazi lubanje, zvanoj Golgota, i šalje brojne ogranke prema grlu, plućima, srcu i želucu, završavajući u pleksusu ispod drugog organa, koji je nazvan androgenim mozgom, želučanim mozgom, ili solarnim pleksusom. Ovaj predivan živac ima šest različitih fizičkih funkcija, kao dodatak duboko ezoteričnoj ulozi bivanja kanalom za Sveti Dah, ili Sveti Duh, bez kojeg ne bi bilo začeća Svetog Djeteta, odnosno RIJEČI.

U biblijskoj terminologiji, solarni pleskus također znači jasle, korito, pećina, Betlehem, jer upravo u centru ovog pleksusa živaca pronalazimo cilindričnu šupljinu ili udubinu iz koje izlazi otkupitelj adamičnog čovjeka. U dvojnom značenju, on predstavlja “kuću kruha”, s obzirom da se radi o mjestu gdje nastaje božansko sjeme, a naslanja se izravno na kuću materijalnog kruha, želudac. “Ne živi čovjek samo od kruha, nego i od svake RIJEČI (sjemena) koje izlazi iz Božjih usta.” Isus je rođen u Betlehemu, a ta riječ na hebrejskom znači “kuća (Beth) kruha (lehem)”. Vidite kako predivno hebrejske riječi izražavaju istinsko značenje skrivene istine. “Ja sam kruh života”.

U središnjem dijelu glave nalazi se predivna komora ili krevet, zvan “talamus”. Santeejev priručnik Anatomije Mozga i Kičmene moždine” ga opisuje ovako: “To je veliki živčani čvor unutarnjeg mozga. Talamus je važna stanica za prijenos osjeta. Njegov srednji dio je povezan s osjetom njuha, a njegov stražnji sa osjetom okusa. Prema Headu i Holmesu, on je također i organ svijesti za impulse boli i temperature. Treća klijetka glave razdvaja talamus na dva dijela, osim na središnjem-dijelu gdje su spojeni pomoću MASSE INTERMEDIE (Iz medicinskog riječnika: “Massa intermedia je naizgled nefunkcionalna masa sive tvari u središtu treće klijetke koja se može pronaći u mnogim iako ne svim ljudskim mozgovima, a nastaje kada površine talamusa, koje izbijaju prema unutra sa suprotnih strana treće klijetke dođu u kontakt i stope se. op. prev.) Talamus je smješten iza i sa strane u odnosu na corpus striatum, i proteže se unatrag duž središnjeg mozga. U pozadini se naslanja na gornju laminu unutarnje kapsule koja ga razdvaja od lentiformne jezgre (nisam siguran u prijevod). Talamus ima oblik jajeta s time da je maleni završetak usmjeren prema naprijed. Dužina mu je 4 cm a deblijna 2.5 cm. Ima unutarnji i stražnji ekstremitet i četiri površine; gornju, donju, središnju i stražnju.”

Najupadljivija izjava u gornjem odlomku je ona da talamus ima oblik jajeta, i možemo jasno vidjeti zašto u drevnim religijama postoji toliko mnogo aluzija na jaje. Jer talamus sa svojim naliježućim privjescima, kada se promatra na presjeku mozga, izgleda kao buba, jajolikog tijela, dok “rogovi” lateralne klijetke označavaju rogove bube.
U kukcima Egipta, simbolizirano je jaje besmrtnosti, svjetlo svijeta. To je komora, najsvetija od svetih, u kojoj je sakriven zavjetni kovčeg. U Egipatskoj knjizi mrtvih pronalazimo referencu o tome kao o “Brodu Sekera”. Svaka religija, koja je postojala tijekom povijesti, govorila je, svojom vlastitiom terminologijom, istu priču, opisivala isti fiziološki proces koji se odvija unutar ljudskog tijela.

Na stražnjoj strani talamusa nalazimo pinealnu žlijezdu (epifizu, op.prev). To je tkivo po obliku slično borovom češeru, visoko 6 mm i promjera 4 mm, povezano s vrhom treće klijetke izravnanom drškom, habenulom. Santee nam kaže da je “Unutrašnjost pinealne žlijezde sačinjena od zatvorenih folikula koje su okružene uraslinama vezivnog tkiva. Folikule su ispunjene epitelnim stanicama pomiješane s krečastom (vapnenačkom) tvari, odnosno, moždanim pijeskom. Vapnenačke (kalcijeve, op.prev.) naslage su pronađene također na dršci pinealne žlijezde i duž koroidnih pleksusa. Funckija pinealne žlijezde (epifize) je nepoznata (uzmite u obzir da je knjiga pisana 1920. godine, op.prev.). Descartes ju zaigrano naziva sjedištem duše, prebivalištem duha.

Učeniku ezoterije, najznačajnija je tvrdnja gornjeg odlomka ona koja se odnosi na naslage kalcija – moždani pijesak. Sada doista nalazimo riječi velike okultistkinje, Helene Petrovne Blavatsky, napisane gotovo pola stoljeća ranije, opravdanima i potvrđenima u svjetlu moderne znanosti. Tko se sada usuđuje lakomisleno odbaciti tvrdnje mudraca i mistika zapisane u tajnim i svetim doktrinama, kao neosnovane ili neistinite?
Gornji dio pinealne žlijezde je vidni (optički), ili oko, “Svevideće oko”, predivno svjetlo svijeće, koja “daje svjetlost cijeloj kući”.
Pinealna žlijezda (epifiza) je muški duhovni organ. Tražite li dokaz da se radi o muškom duhovnom organu, nesumnjiv dokaz možete pronaći u bilo kojoj dobroj fiziološkoj karti ili anatomiji, jer, tamo ćete vidjeti da su niži dijelovi ovog organa nazvani “corpora quadrigemina”, što znači “četvrtasto savijena tijela” – dva mišića stražnjice i dva testisa. Vidimo dakle, da su, i unatoč našoj nevjerici, najzagriženiji znanstvenici nedvojbeno dokazali istinu okultnih istraživanja, u pogledu ove žlijezde.

U ezoteričnom, jednako kao i fiziološkom značenju, ova žlijezda je Josip, što znači povećati, otac Isusa, sjemena, otkupitelja. To je organ kroz koji električne sile tijela djeluju. To je, drugim riječima, jedan od razvodnika TOGA – univerzalnog bitka, položenog, materijaliziranog u cerebrumu, gornjem mozgu. U srednjovjekovnom hebrejskom, o tome se govori kao o “kristalnoj rosi” s nebesa, uskladištenoj u lubanji. Čudesna simbologija naše Biblije ponovljena je u svim drevnim spisima, svih naroda svijeta. Nešto od ovog predivnog bitka, Oca, slijeva se iz gornjeg mozga u pinealnu žlijezdu (epifizu), gdje biva razdvojena – postaje muževna, pozitivna, električna u kakvoći i djelovanju.
Na drugoj strani talamusa je smještena hipofiza, ženski duhovni organ. To je malen, crvenkasti elipsoidni organ u udubini sphenoidne kosti. (nisam siguran u prijevod, op.prev.) Ima dva režnja, od kojih je jedan žućkasto-sive a drugi crvenkasto-sive boje. Izlučuje sluz ili flegmu. Ona također prima izlučevinu i od Oca, univerzalnog bitka (ESSE), nepodijeljenu supstancu iz koje sve stvari nastaju. Slijevajući se u ovu žlijezdu, ona postaje magnetska, ženska, po kakvoći i djelovanju. To je Marija, čisto more ili voda, Majka Svetog Djeteta.
Pinealna žlijezda se izravno spominje u Bibliji kao Gora Penial, gdje se Jakob hrvao s Anđelom Gospodnjim. Na hebrejskom, riječ znači “Lice Boga”. To je doista lice Boga. S obzirom da je vrh ove žlijezde oko. Gdje može oko biti smješteno osim u licu?

S epifizom je povezan živac zvan pingala u tajnim tekstovima. Taj živac prolazi kičmenim stupom na bazi lubanje, u medulli oblongati, i nastavlja niz desnu stranu do svog završetka. Na isti način, povezan sa hipofizom je živac Ida, koji prolazi kičmeni stup na istom mjestu na kojem i Pingala, osim što nastavlja niz lijevu stranu kičme do svoje baze. Ovdje se dva živca međusobno približavaju u tijelu kroz semi-lunarni živčani čvor, te se stapaju u solarnom pleksusu.
Božanski bitak (esse) koji se razdvaja ulaskom u ove dvije žlijezde je postao Marija i Josip, majka i otac svetog djeteta. Taj materijal, ta stvarna supstanca, ulazi u solarni pleksus gdje se miješa sa Svetim Dahom i rađa se sjeme – stvara se kruh koji se jede u “Očevom Kraljevstvu”.

Prvo sjeme nastaje u solarnom pleksusu svakog pojedinca u dobi od dvanaest godina, što smo mi označili kao vrijeme puberteta. Nakon toga, ono se formira svakih 29 i pol dana, što se kod svakog pojedinca događa u dijelu mjeseca kada je Mjesec u znaku u kojem je Sunce bilo pri rođenju tog pojedinca.

Herod, faraon, strasti, želje i emocije žele zaklati to Božansko djetešce.
U Bibliji pronalazimo sljedeću izjavu: “Josip će primiti dvostruki dio.”
Josip je bio jedan od Jakobovih sinova, što znači “krug” na hebrejskom. Njegovo je ime kasnije promijenjeno u Izrael, tako da su sinovi Jakoba također i sinovi Izraela. Znakove zodijaka se također smatra sinovima Jakoba, a kada ih se primijeni u fiziologiji, odnose se na solarni pleksus i dvanaest sila koje su tamo smještene. Sve sile koje ulaze u tijelo čovjeka se primaju u ovom dijelu tijela, i odašilju iz njega. Josip predstavlja jedan od tih centara i to je jedan njegov dio. Drugi je epifiza, koja se također označava imenom Josip.

Stoga se i sva takozvana plemena poznata pod imenima Gad, Rheuben, Levi, itd., odnose na sile koje djeluju u ljudskom tijelu, a ne na tijela pojedinih ljudi.
Nalazimo, stoga, da se to sjeme, plod, riba, kruh i spasitelj, rađa u solarnom pleksusu.

Mi moramo podići, sačuvati ili uzdignuti ovo sjeme. “A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.” – Ivan 12:32 (ovdje treba naglasiti da se u engleskom prijevodu Biblije ne spominje “sa zemlje”, nego samo “kad budem uzdignut”, op.prev.)
Ono (sjeme, op.prev.) mora biti uzdignuto u kičmeni stup, ili, drugim riječima biti kršteno Ivanom. Mora biti pomazano uljem. Znamo da je ulje prisutno u kičmenom stupu. O ovoj temi će se govoriti na raznim mjestima u ovoj knjizi.

U knjizi Jošue, nalazimo priču o Kovčegu VRHOVNOG BOGA kojeg su svećenici dvanaest plemena odnijeli u rijeku Jordan, i opet, u Novom Zavjetu, nalazimo identičnu priču o krštenju Isusa Ivanom (uljem) u Jordanu. Hebreji su ispričali svoju priču, a Grci su dali svoju u Novom Zavjetu.
U Jošuinoj (koji znači riba na hebrejskom) priči, nalazimo da je on zapovijedio suncu i mjesecu da se umire, dok je ubijao svoje neprijatelje. Semi-lunarni živčani čvor, koji je pričvršćen za solarni pleksus, je identičan s mjesecom. Živci iz ovog pleksusa protežu se do nižih dijelova tijela i, zapravo, povezuju se sa reproduktivnim organima. Nije ni čudo što je Jošua zapovijedio tim silama da budu mirne kako bi sjeme moglo proći sigurnim putem u Jordan. Jer, pronalazimo da se, tik ispod tog prolaza u kičmeni stup, nalazi drugi prolaz, zvan “riblja vrata” koji vodi izravno u genitalije. Ako se niže strasti ne umire, ovo sjeme ili riba će biti “progutano”, ubijeno od strane reproduktivne ribe.
Kada su ove niže sile pod kontrolom, Visoki Svećenici tijela, više sile vladaju, i sjeme može ući u Jordan.
“U vrijeme poplave, kada je Jordan preplavio svoje obale i “ustao”, bilo je vrijeme kada je Kovčeg unesen u Jordan. Ovo uvjerljivo potvrđuje točnu lokaciju, fiziološki gledano, ulaza u kičmeni stup. Jer ovaj dio kičmenog stupa je najširi – to je područje na kojem on “ustaje”, ili kontaktira sa dijelom anatomije koji se naziva Sodomom i Gomorom.
Na mjestu gdje Kovčeg ulazi u “vodu”, dvanaestero ljudi je bilo odabrano da podigne kamenje, a Biblija nam kaže da je ono (to kamenje) “tamo do današnjeg dana”. Tih dvanaest kamena odgovaraju dvanaesterima leđnim kralješcima, svakom kralješku za koji je pričvršćen živac koji oblikuje dio solarnog pleksusa. Tih dvanaest živaca završava u solarnom pleksusu. Oni predstavljaju dvanaest svećenika čija je služba omogućila da Kovčeg uđe u “Rijeku Božju”.
Tih dvanaest sila je onda iznijelo ovaj Kovčeg iz vode. Oni su razvalili zidine Jerihona i ušli u grad sa Kovčegom VRHOVNOG BOGA.

U novozavjetnoj priči, Isus je kršten u Jordanu. Zatim, kada je došlo vrijeme za njegovo raspeće, on je otišao u Getsemanski vrt. U anatomiji to mjesto se nalazi blizu Medulle Oblongate, puno maslina s obje strane, što je fiziološka činjenica, kao što anatomija dokazuje. Na tom mjestu također postoje i dvije “piramide”.
U anatomiji, Golgota (što na hebrejskom znači, mjesto lubanje) je baza lubanje, gdje kralježnica ulazi u glavu. Na tom mjestu se nalazi dvostruko križanje koje čine Adi, Pingala i pneumogastrični živci. To su križevi svetog Gregora i Andrije (st. George and st. Andrews cross u izvorniku, op.prev.), s likom čovjeka. Mnoge vrlo drevne Bizantske kovanice i freske pokazuju ovaj duboko ezoterijski simbol. Ova ista osmokraka zvijezda ili kombinirani križevi se također pojavljuju na amajlijama i pečatima drevne Kaldee, Babilona, Asirije, Perzije i Indije.

Možemo li više i trenutak sumnjati u činjenicu da su drevni spisi pričali istu priču kakva je ispričana i u našem Svetom pismu, i da sve te priče ukazuju na jednu stvar, jedan proces, OVLADAVANJE LJUDSKIM TIJELOM?

Sjeme je, zatim, raspeto na križu (križano), ojačano, jer nigdje raspeće ne podrazumijeva smrt. Mi “križamo” životinje kako bismo unaprijedili vrstu ili pasminu, kako bismo unaprijedili kvalitete. Prekrižene električne žice proizvode mnogo jaču struju nego obične. Procesom križanja ili raspeća, ovo sjeme je, stoga, dobilo na snazi, te je zapravo, primilo “prosvjetljenje” koje je prethodno zatražilo riječima: “Oče, došao je čas! Proslavi Sina svoga, da i Sin tvoj proslavi tebe” U trenutku proslavljenja ili prosvjetljenja, sjeme nije reklo “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio”. To je velika greška u prijevodu. Štoviše, to se uopće ne poklapa sa mirnim tonom zahtjeva, neposredno prije umiranja na križu. Ispravni prijevod ovog usklika je “Bože moj, Bože moj, kako si me proslavio”. Ne čini li se to više u skladu sa mirnim i iskrenim zahtjevom: “Oče, došao je čas! Proslavi Sina svoga, da i Sin tvoj proslavi tebe?”

Pročitajte Ivanovo evanđelje i obratite pozornost na slavu i proslaviti. Ivan je mast, pomada ili ulje, koje je ovdje personalizirano.
Proslaviti znači prosvjetliti – dati svjetlo – zračiti zraku (glow-ray što fonetski odgovara engleskoj riječi za slavu, glory, op.prev.).
Prolazak sjemena preko prekriženih živaca, i njegov daljnji put u pinealnu žlijezdu (epifizu), uistinu uzrokuje prosvjetljenje – blijesak svjetla, podizanje ili prosvjetljenje svijesti pojedinca kod kojega je ovaj proces dopušten da se dogodi. Jer, sam čovjek je taj koji sprječava njegovo ostvarenje.

Nakon raspeća, Isusovo “tijelo” je uzeo Josip i položio ga u svoj vlastiti grob, gdje nijedan čovjek još nije bio pokopan. Taj Josip je isti Josip, otac Isusov, pinealna žlijezda (epifiza), jer još nijedan drugi čovjek, još nijedno sjeme nije bilo upijeno od strane epifize, jer ovo je prvo sjeme koje je sačuvano. Drugim riječima, Sin se vraća Ocu, sjeme se vraća svom izvoru. Otac i Sin su postali jedno.

Nijedno drugo objašnjenje osim fiziološkog ne može tako jasno objasniti Isusovu izjavu. “I veće stvari od ovih ćete činiti, jer ja odlazim Ocu.” Očigledno je da ovu izjavu daje prvo sjeme koje je sačuvano. Kada je prvo sjeme sačuvano, cijelo se tijelo mijenja. Vibrira na višoj razini, tekućine tijela postaju čišće. U sljedećih 29 i pol dana, rađa se novo sjeme, a materijal od kojeg je ovo sjeme sazdano je sada od mnogo čišće supstance, i veće snage. Stoga, kada je razapeto, nema li ono veću snagu od prvog sjemena? Treće sjeme će također biti za jedan stupanj jače od drugog, i tako redom. Čitavo tijelo je izmjenjeno podizanjem ili spašavanjem svakog pojedinog sjemena. Sveti Pavao kaže: “Vi ste preobraženi obnavljanjem svojih umova”. Um, mozak, je doista obnovljen svakim sjemenom koje, sa pripadajućim uljem, ulazi u epifizu.

To je, dakle, proces, po kojem RIJEČ, koja je također BOG I SJEME, obnovljeno, preobražava adamičnog čovjeka kako bi on postao “GOSPODINN BOG s neba”.

Postoji mnogo izravnih referenci na ovaj proces, među kojima su sljedeće:

Korinćanima 11:28, “Neka se dakle svatko ispita pa tada od ovog kruha jede i iz ove čaše pije.” 11:29, “Jer tko jede i pije nevrijedno, osudu (prokletstvo) sebi jede i pije ako ne razlikuje Tijela.” Osuda, (ili prokletstvo) jednostavno znače nastaviti ili zaustaviti tijek procedure, odnosno, procesa.
11:30, “Zato su među vama mnogi nejaki i nemoćni, i spavaju mnogi.”

Djela apostolska, 1:11, “Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.”

Druga Ivanova poslanica, stih 7, “Onaj koji ne priznaje da Isus dolazi kao utjelovljeni Mesija, svaki takav je Antikrist.” (Ovdje imamo slučaj nepotpunog ili izvrnutog prijevoda. U engleskoj verziji stih glasi ovako: “Onaj koji ne priznaje da Isus Krist jest došao u tijelo, taj je Antikrist.”, op.prev.)

Ivan, 3:3, “Zaista, zaista, kažem ti: tko se ne rodi nanovo, odozgor, ne može vidjeti kraljevstva Božjega!

Prva Ivanova poslanica, 3:9, “Tko god je rođen od Boga ne počinja grijeha, jer sjeme Božje ostaje u njemu; ne može ostati u grijehu jer je rođen od Boga.”

Prva Petrova poslanica, 1:23, “Ta nanovo ste rođeni, ne iz sjemena raspadljiva nego neraspadljiva: riječju Boga koji živi i ostaje.”

Luka, 4:4, “Odgovori mu Isus: ‘Pisano je: Ne živi čovjek samo od kruha, nego i svake RIJEČI Božje.’”

Galaćanima 3:16, “A ova su obećanja dana Abrahamu i potomstvu njegovu. Ne veli se: “i potomcima” kao o mnogima, nego kao o jednomu: I potomstvu tvojem, to jest Kristu.” (U ovom stihu, koji je uzet iz hrvatskog prijevoda, nailazimo na korjenito prepravljanje i prilagođavanje originala, čime se smisao u potpunosti mijenja kako bi se dobio dojam da se ovdje govori o Isusu kao o povijesnoj osobi, kao o potomku Abrahama, dok se u originalu nigdje ne spominje “potomak”. Ispravan prijevod ovog stiha glasi “A ova su obećanja dana Abrahamu i njegovom sjemenu, i tvojem sjemenu, koje je Krist.”, op. prev.)

Luka 8:11, “A ovo je prispodoba: Sjeme je Riječ Božja.”

Kološanima 1:26-27, “Otajstvo pred vjekovima i pred naraštajima skriveno, a sada očitovano svetima njegovim. Njima Bog htjede obznaniti kako li je slavom bogato to otajstvo među poganima: to jest KRIST U VAMA, NADA SLAVE! (nastavak dodatno objašnjava djelovanje procesa u svakom čovjeku “Njega mi navješćujemo, opominjući svakoga čovjeka, poučavajući svakoga čovjeka u svoj mudrosti da bismo svakoga čovjeka doveli do savršenstva u Kristu.”, op.prev).

Ponovljeni zakon 28:38, “Mnogo ćeš sjemena bacati u polje, ali ćeš malo žeti jer će ti urod skakavci ogolijevati.” Jedenje, žderanje, proždrljivost.

Druga poslanica Korinćanima 13:27, “A onaj koji pribavlja sjeme sijaču i kruh za jelo, pribavit će i umnožiti sjeme vaše i povećati plodove pravednosti vaše.”

Ivan 6:58, “Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, ŽIVJET ĆE UVIJEKE.”

Ivan 6:51, “Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.”

Prva poslanica Korinćanima 15:21, “Doista po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće od mrtvih!” (U originalu glasi: “Jer kako je od čovjeka došla smrt, tako od čovjeka dolazi i uskrsnuće od mrtvih!” op.prev.)

Ivan 17:8, “Jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. (Ponovo slučaj krivog prijevoda, izvorno stih glasi ovako: “Jer RIJEČ koju si mi dao njima predadoh, i oni ju primiše i usitinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao.” op.prev.)

Psalmi 119:130, “Objava riječi tvojih prosvjetljuje.” (Ispravan prijevod glasi: “Ulazak tvoje RIJEČI daje svjetlo.” op.prev.)

Djela apostolska 13:26, “Vama je upravljena ova Riječ spasenja.”

Hebrejima 6:5, “i okusili Lijepu RIJEČ Božju.”

Izaija 30:23, “A on će dati kišu tvojem sjemenu što ga posiješ u zemlju, i kruh kojim zemlja urodi bit će obilat i hranjiv.” (Još jedan pogrešan prijevod. Izvorno je: “A on će ti dati kišu tvojeg sjemena, koje ćeš posijati u zemlju, i kruh kojim zemlja urodi bit će obilat i hranjiv.” op.prev.)

Pa ipak, Smithov biblijski rječnik, u svojim prividnim naporima da pronađe značenje “RIJEČI”, propušta citirati Luku 8:11, “SJEME JE RIJEČ BOŽJA.” Zašto? Je li možda zbog toga što besmrtna izjava dokazuje izvan svake sumnje da je sjeme unutar nas spasitelj, a ne čovjek izvana? Greška teško umire, ali uvijek na kraju umre i to “usred svojih obožavatelja”.

ŠTO JE “RIJEČ GOSPODNJA” KOJA JE TAKO ČESTO OBJAVLJIVANA PROROCIMA?
“Sjeme je riječ” – Luka 8:11

U svim biblijskim izjavama koje se odnose na “Riječ Gospodnju” pronalazimo istu veliku istinu koja se iznova ponavlja u hebrejskim spisima i prevodi kao “Riječ Gospodnja” – Sjeme.
“I Riječ je Gospdnja došla Jeremiji”, ili “Joelu” ili “Ezekielu” ili “Hošei”.
Stoga proizlazi da je, nakon što je svako sjeme bilo sačuvano, prorok predskazivao, podsjećao i propovijedao istinu svijetu.

PUTOVANJE JOSIPA I MARIJE

PREDIVNA PRIČA O PUTOVANJU JOSIPA I MARIJE U JERUZALEM DA BI PLATILI POREZ FIZIOLOŠKI OBJAŠNJENA

Na svakoj strani talamusa, u glavi, nalazi se žlijezda, poznata u fiziologiji kao Pinealna (epifiza), s prednje, i hipofiza, sa stražnje strane talamusa.
Epifiza ima oblik borovog češera te izlučuje žutu ili zlatnu tekućinu. Preko puta nje je hipofiza, elipsoidnog oblika i sadrži bjelkastu izlučevinu poput mlijeka.
Tekućine koje možemo pronaći u obje ove žlijezde dolaze iz istog izvora, Klaustruma, što znači “prepreka” ili “manastir”, i tako je nazvan iz vrlo dobrog razloga jer se u njemu izlučuje ili skriva dragocjena ili sveta stvar. Sveti Nikola (Santa Claus ili Djed Mraz, op.prev.) je još jedan termin za ovu dragocjenu tekućinu, koja je doista sveti dar u tijelima svakog od nas. (o ovome će biti više riječi u jednom od sljedećih postova, op.prev.)

Dragocjena tekućina koja teče iz Klaustruma se dijeli tako da jedan dio odlazi u epifizu a drugi u hipofizu, a to dvoje, kao posebni laboratoriji glave, razdvajaju tekućinu iz Klaustruma tako da ona dobiva gore spomenute boje, dakle u epifizi postaje žuta i ima električna svojstva, a u hipofizi postaje mliječna i ima magnetska svojstva.
Ove dvije žlijezde su muško i žensko, Josip i Marija fizičkog tijela i oni su roditelji duhovnog sina koji se rađa u solarnom pleksusu svakog ljudskog bića, što se događa u dobi od dvanaest godina.
Ovaj žuti i bijeli materijal, što se u Bibliji spominje kao med i mlijeko, (djeci Izraela je dano obećanje da će se vratiti u ovu zemlju u kojoj teku med i mlijeko), naposljetku dolazi do solarnog pleksusa preko semi-lunarnog živčanog čvora, do Betlehema fizičkog tijela. Na Hebrejskom, Betlehem znači “kuća” (Beth) “kruha” (lehem). “Ja sam kruh života,” reče alegorijski Isus.
U solarnom se pleksusu nalazi cilindrično oblikovana udubina – PEĆINA – ili jasle u koje je položeno psihofizičko sjeme, ili sveto dijete, rođeno iz ovog bezgrešnog začeća. Ovo psihofizičko sjeme se također naziva i ‘riba’, jer ima miris ribe i stvoreno je u vodama, čistoj vodi. “Isus je riba usred voda” – Sveti Augustin. Prije rođenja, ljudski fetus pluta, poput ribe u tekućini kojom je okružen. I jednako kao što je slučaj sa djetetom sazdanim na fizičkoj razini, tako je i sa duhovnim djetetom koje se rađa u solarnom pleksusu – Betlehemu. Josip i Marija su, namještanjem mjesta gdje će se roditi duhovno dijete koje će otkupiti fizičko dijete, ili tijelo koje se formira, platili simboličnu otkupninu.
Duh Sveti – Grčka riječ za dah. Dah, spuštajući se pneumo-gastričnim živcem u solarni centar, ulazi u jasle gdje su Josip i Marija, i gdje je Isus ‘Sjeme’ doslovno “začet Duhom Svetim”.

ČOVJEK

U čovjeku postoji automatska procedura, koja, ako se ne upleće u nju, ima način da odagna sve bolesti, probleme, patnje i smrt, kao što stoji u Bibliji.
Doista, čovječanstvo, ili prirodni čovjek, traži mnoge načine i sredstva kako bi zaustavio uspravan, automatski način da ‘obavi ono zbog čega je poslan’.
Prirodni čovjek uvijek traga za ugodnim osjetima, što je u neprijateljstvu s Bogom. Fizički osjet “grešna zadovoljstva za jednu sezonu”, ili kratkoročno vrijeme, kao što to spominje Pavao, su pod zakonom, ili ispod solarnog pleksusa, te stoga, “Onaj koji je vođen od duha nije pod zakonom.”
21.-om slovu Hebrejskog alfabeta, “schin” ili “shin”, nedostaje jedno od potpunog alfabeta, “tav”, 22. slovo koje znači “križ”.
Ovdje su nekolicina grčkih i hebrejskih slova koja su prevedena kao “grijeh, ili nedostatak”. Hebrejski: “asham, het, chet, hata, avon” (nepravedno prevođeni više od 200 puta), znači “Začeti u grijehu i odgojeni u nepravdi” (ili grijehu), pesha ili pasha. U grčkome nalazimo ovu riječ napisanu kao “harmartia, proanartano, anamartetos, anomia, anomos, parabaimo.”

Svako djelo koje dolazi pod značenje grijeha, usporava ili sprječava automatsko djelovanje sjemena, koje, ukoliko se ne upleće u njega, podiže dio (desetinu) životne esencije (ulja ili izlučevine) koja neprestano teče niz kičmeni stup (“tijesan i uzak put”) i transmutira ga, pritom povećavajući svoju snagu višestruko i permutirajući tijelo neograničeno, ili dok ga Ego ne odluči razriješiti stopom kretanja koja započinje njegovom urođenom voljom.
Ako alegorije Mateja, Marka, Luke i Ivana, jednako kao i Pavlove poslanice te Djela Apostolska nečemu uče, onda je to majstorstvo i transmutacija ljudskog tijela od strane bilo koga tko poštuje fiziološki priručnik – cjelovitu knjigu – Svetu Bibliju.
Ali neka čitatelj primijeti da svaka od 66 knjiga, kao i bezbrojni niz drevnih tekstova svih rasa i jezika, podučava iste matematičke i fiziološke činjenice.
Čovjek je usmjerio veliku moć koju posjeduje na svaku stvar i silu u svemiru osim njega samoga, najvećeg čuda od svih. Kada čovjek usmjeri svoje božanske misaone leće na sebe, shvatit će da je oličenje neograničene Kozmičke Energije. Tada će se “nebesa razviti poput svitka” i otkriti Pravog Čovjeka kao “Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta”.

Dakle, pokušajmo sada ugrubo rezimirati sve ovo gore napisano.

Proces o kojem Carey zapravo govori je proces koji se sastoji od dva dijela. Prvi dio je začeće sjemena (Isusa), koje predstavlja neku vrstu svjesne energije koja se rađa posredstvom tekućine koja se stvara u Klaustrumu.

(Klaustrum je, zanimljivo, prilično tanak (od djelića milimetra do nekoliko milimetara) vertikalan naboran listić subkortikalne sive tvari čija je uloga još uvijek nepoznata modernoj znanosti. Ovdje možete pogledati trodimenzionalnu animaciju koja pokazuje točnu lokaciju Klaustruma)

Jedan dio te tekućine se zatim slijeva u epifizu (Josip) gdje dobiva električna svojstva, a drugi dio u hipofizu (Marija), gdje dobiva magnetska svojstva. Tada semi-lunarnim živčanim čvorom nastavlja svoj put do solarnog pleksusa (Betlehema) gdje se miješa sa Dahom (Duhom Svetim) koji, spuštajući se pneumograstričnim živcem u solarni pleksus sudjeluje u rađanju sjemena (bezgrešno začeće).

To prvo sjeme se rađa u dobi od dvanaest godina. Nakon toga, ono se formira svakih 29 i pol dana. Drugi dio procesa je podizanje tog sjemena iz solarnog pleksusa, duž kičmenog stupa (rijeka Jordan) do epifize, gdje, prilikom ulaska u medulu oblongatu na bazi lubanje (Golgota) sjeme biva razapeto (mnogostruko ojačano), da bi konačno ušlo u epifizu gdje se događa prosvjetljenje koje obnavlja cjelokupno tijelo. Sjeme se nesmetano uzdiže duž kičmenog stupa (odnosno, biva sačuvano) ukoliko čovjek uspije nadvladati niže strasti i kontrolirati svoju seksualnu želju, dok onaj tko se prepusti nižim strastima gubi svoje sjeme.

Proces podizanja sjemena podsjeća na podizanje kundalini energije ili zmije, o kojoj se govori u vedskim tekstovima, iako ima elemenata koji se bitno razlikuju.
U idućem postu slijedi još detaljnija i potpunija razrada dosad spomenutih organa (ili biblijskih likova) koji sudjeluju u ovom procesu.

Ali, složit ćete se da bajka ima svoju draž!

Do čitanja!

Izvor: Nova Vizija

Vezani postovi:

Misterij Epifize

Jedan od komadića koji se uklapaju u slagalicu prisjećanja ili samospoznaje o kojoj sam pisao u prethodnom postu, a koji za sobom povlači i ostale komadiće je zasigurno priča o epifizi (poznatijoj pod nazivom pinealna žlijezda), te njezinoj istinskoj ulozi u duhovnom razvoju pojedinca i njegovom povezivanju sa višim razinama svijesti.
Epifiza je malena endokrina žlijezda veličine zrna graška, smještena između hemisfera mozga. Naziv pinealna žlijezda dolazi od engleske riječi “pine cone” (borov češer) jer oblikom podsjeća na češer. Opširnije…

 

PORTAL “2012-TransformacijaSvijesti.com” i na Facebooku

 

Previous postIstina nije šala, ali se može kao takva ispricati (George i Bill) - VIDEO Next postOsobna Rekonekcija - iskustvo (nastavak)