Intro

Informacije objavljene na ovom portalu potencijalno mogu promijeniti Vaš život, stoga ako niste spremni staviti po strani sve što mislite da znadete i ostaviti mogućnost da ste možda čitav život bili sustavno zavaravani i lagani, onda ovaj portal nije za Vas. Ne očekujemo da pasivno prihvatite sve što pročitate, ali Vas potičemo da obratite pažnju na ove informacije radi Vas samih.

Aleksandar S. NeillIako nastala 1921. godine škola Summerhill, Alexandera Neilla, još je uvijek, nažalost, jedinstvena po cilju koji je nastojala ostvariti. Dok su, naime, druge škole bile – a i danas su to jednako tako – prvenstveno zaokupljene oblikovanjem djece za obavljanje ovih ili onih privrednih i drugih društvenih funkcija, Neillova je škola prije svega imala za cilj pomoći djetetu da izraste u sretnu osobu, neovisno o tome kojim će se poslom baviti.

Oslanjajući se u početku na Freudeovu psihoanalizu, a zatim na nauk Wilhelma Reicha, te ponajviše na vlastito pedagoško iskustvo Neill je izgradio originalan i za filozofiju odgoja nezaobilazan pristup odgoju. Doduše, moguće je u njemu prepoznati ponešto Rousseauovog ili još više Fourierovog utjecaja, ali Summerhill nije bio samo maštovita vizija, već odgojna utopija koja je postajala stvarnost.
Po prvi je puta netko stvarno i sustavno pokušao prilagoditi školu djetetu, a ne dijete školi. Iako ne bez mana Neillov je pedagoški pristup bio znatno ispred doba u kojem je djelovao. Stoga ne čudi da je Summerhill malo koga ostavio ravnodušnim. Jedni su njime bili oduševljeni, drugi zgroženi, ali jedva da je itko bio nezainteresiran.

slika

Okrećući se djetetovoj osobnosti, poštujući njegovo pravo na slobodu i samooblikovanje, na igru i sreću, na zadovoljenje vlastitih potreba, Neill je okrenuo novi list u pedagoškoj praksi. Pretpostavke od kojih je krenuo zaista su pretpostavke odgoja, a ne manipulacije. No, upravo zato valja upozoriti i na određene nedostatke njegova pristupa.
Prije svega na njegov nepromišljen odnos prema obrazovanju. Jer, ma koliko bio u pravu da djecu ne treba silom privoditi znanju, njegovo je poimanje slobode – koje ne uvažava spoznaju da sloboda nije tek apstraktno pravo na nešto ili odsustvo prisile, već zbiljska mogućnost za nešto – bilo ispod tada već filozofski domišljene razine. A bez valjanog obrazovanja, pitanje je za što čovjek može biti slobodan?

TEORIJA OBRAZOVANJA A. S. NEILLA

A.S. Neill također je bio zagovornik radikalnih promjena u obrazovanju. On je smatrao da škole zapravo štete prirodnom razvoju djece, koja se rađaju dobrima, i koja bi bez ikakvih izvanjskih prinuda izrasla u sretne, slobodne i dobre osobe s osjećajem poštovanja i ljubavi prema svim ljudima. No zahvaljujući roditeljskom i nastavničkom podučavanju djece moralnim vrijednostima i normama društva djeca se zapravo kvare.
Ovdje on misli čak i na ideje koje smatra pozitivnima, jer smatra da će djeca sama do njih doći (na primjer, roditelji pacifisti ne bi smjeli svojoj djeci zabranjivati da se igraju s plastičnim puškama i pištoljima, jer je igra normalan proces razvoja djeteta koje će samostalno postati pacifist, ne zato što ga roditelji tako uče, već zato što mu je takva priroda).
Osim toga, Neill se protivi i obveznom znanstvenom obrazovanju djece jer smatra da se djeca trebaju igrati i raditi ono što ih veseli, pri čemu se dijete (naravno, ako je bez psihičkih problema i kompleksa koje su mu mogli usaditi roditelji i društvo) samostalno, bez ikakvih vanjskih utjecaja u pravilu odlučuje za učenje znanosti i zanata koji ga zanimaju kad osjeti da je za to vrijeme i da je razdoblje intenzivne igre završeno.

A. S. Neill – Škola Summerhill (online knjiga)

ŠKOLA SUMMERHILL

Neill je svoje ideje provodio i u praksi. Osnovao je školu Summerhill, gdje je djeci pružao obrazovanje potpuno drugačije od onog slikau konvencionalnim školama. Naime,1921. utemeljio je zajedno sa suradnicima međunarodnu školu smještenu u predgrađu Dresdena, koju je kasnije premjestio u Sonntagsberg u Austriji. Nakon povratka u Englesku smjestio je školu na brijegu Summerhill, po kojem je dobila i ime. To je ime škola zadržala i kad je premještena u Leiston u Suffolku.

Osim je što je upravljao školom, Neill je objavio dvadeset i jednu knjigu u kojima iznosi svoju radikalnu životnu filozofiju i teoriju o obrazovanju, na koje nisu utjecali prosvjetni stručnjaci već psiholozi poput Freuda, Stekela, Reicha i Homera Lanea.
Izbor iz njegovih knjiga pod nazivom „Summerhill, Radikalni pristup podizanju djece“ koja je izdana 1960. u prodana je u milijunima primjeraka diljem svijeta.

A. S. Neill je umro 1973. godine, a njegovu školu nastavila je voditi prvo njegova supruga Ena, a zatim njegova kćerka Zoe Readhead, zajedno sa suprugom.
slika
Unatoč vremenskom odmaku, značaj Neillove poruke o vrijednosti sretnog djetinjstva još je uvijek aktualan i jedinstven.
A.S Neill’s Summerhill School: http://www.summerhillschool.co.uk/

U svojim knjigama o radu škole, Neill objašnjava kako djeca koja pohađaju Summerhill nisu uopće obvezna dolaziti na nastavu ako to ne žele. Slobodna su raditi u raznim radionicama koje su u školskom kompleksu, igrati se, čitati, ljenčariti…Učitelji im ne nameću svoje stavove, a Neill kaže da je jedino što je za djecu u budućnosti bitno da budu sretna, a nipošto to da ispunjavaju roditeljska i društvena očekivanja te da budu ukalupljena u općepriznati model potrošaća i konformista.
Kad Neilla kritičari pitaju kako će se njegova slobodna djeca prilagoditi mukotrpnom, jednoličnom radu koji ih u životu čeka, on odgovara da je njegova želja da ta slobodna djeca budu predvodnici u njegovom ukidanju. Još jedna stvar koja je specifična za njegovu školu jest to da djeca sama upravljaju stvarima koje su bitne za njihov svakodnevni život i međusobne odnose u zajednici, što ih bolje od bilo kakve poduke uči da se međusobno poštuju i da shvate da su slobodni činiti sve što žele sve dok to ne ometa slobodu drugih članova zajednice.

VIDEO: Evo koja je svrha današnjeg obrazovnog sustava

.

U Summerhillu, naime, postoji demokracija u pravom smislu te riječi. Djeca su u Summerhilu slobodna od bilo kakve indoktrinacije, imaju vremena za bavljenje aktivnostima koje vole, za razvijanje svog karaktera, tj. individualnosti, ali ne nauštrb razvijanja osjećaja za kolektiv.
Na primjerima kapitalističkih i socijalističkih obrazovnih sistema (kao uostalom i tih sistema u cjelini) vidimo da se događa upravo to: u socijalizmu se inzistira na razvijanju osjećaja za zajednicu bez pridavanja dovoljno pažnje individualnosti, a u kapitalizmu se, posebno u posljednje vrijeme, promiču individualističke vrijednosti dok je društvena solidarnost poprilično zapostavljena. Jedini pravi put za postavljanje temelja novom, drugačijem društvu bez autoriteta i straha jest potpuno razvijanje oba aspekta čovjekove ličnosti. Djeci je potrebno odrastanje bez discipline, jer disciplina stvara strah, a strah stvara nerijateljstvo među ljudima.

Jedina prihvatljiva disciplina je samodisciplina koja se temelji na čovjekovom vlastitom osjećaju odgovornosti slikaprema sebi i drugima koji bi svaki svaki čovjek samostalno razvio kad bi mu se to još od djetinjstva dopuštalo. U Summerhillu u pravilu nije bilo ispita, osim onih koji su bili uvjet za prelazak u više stupnjeve obrazovanja, a i njih su učenici polagali ako i kada bi to sami odlučili. Neill je često naglašavao svoj stav prema kojem se dijete u njegovoj školi, ako tako odluči, sposobno u puno kraćem vremenu pripremiti za određeni ispit nego što je to slučaj u školama u kojima su učenici prisiljeni stalno sjediti u školskim klupama bez stvarnog interesa za gradivo koje im se predaje.

U Summerhill je Neill često primao problematičnu djecu u čijem je odgoju koristio poprilično nekonvencionalne metode, kao što su nagrađivanje djeteta kad bi ovo nešto ukralo, dopuštanje uništavanje školske imovine, dopuštanje da dijete godinama uopće ne prisustvuje niti jednom jedinom satu, i druge, zbog čega su ga neki stručnjaci kritizirali čak i kad su one bile uspješne u preodgoju takve djece. Međutim, Neill sam priznaje svoje neuspjehe s nekom djecom koja bi u školu dolazila starija i s dosta kompleksa i problema nakupljenih tokom odrastanja. Stoga je Neillu prvenstveno bio cilj u školu primati mlađu djecu na koju društvo još nije imalo prilike nepovoljno utjecati.

KRITIKA NEILLOVOG OBRAZOVNOG SUSTAVA

Godine 1970. u Americi je izašao zbornik priloga o Summerhillu, pod nazivom „Summerhill: za i protiv“. U deset priloga iz zbornika nalazimo različita mišljenja o Neillovom modelu obrazovanja. Max Rafferty jedan je od njegovih žešćih kritičara. On smatra da u ovako razvijenom i civiliziranom društvu prirodno obrazovanje nema apsolutno nikakvog smisla, pošto je društvo krajnje izvještačeno. Po Rafferty-u je prirodno obrazovanje nestalo s pojavom pisma.
Također, on smatra da je strah neophodan za preživljavanje vrste, te da bi ljudska vrsta izumrla kad bi se prestala bojati. On kaže da se niti jedno dijete ne želi posvetiti učenju ako ima mogućnost igrati se ili ljenčariti, te da je stoga djecu potrebno na neki način motivirati za rad. Motivacija su ocjene, strh od autoriteta, strah od neuspjeha. Ne uzima u obzir to da su u Summerhillu djeca koja nisu imala nikakvih psihičkih problema uglavnom redovito prisustvovala nastavi, čak su bila tužna ako iz nekog razloga nastavnik ne bi mogao održati nastavu iz nekog predmeta, a nisu bila motivirana ocjenama.
Nadalje, Raferty se koji je smisao prilagođavanja škole djetetu kad mu se život kasnije neće prilagođavati, pritom zaboravljajući na to da mlade generacije stvaraju svijet budućnosti, te da im slobodno obrazovanje može pomoći u stvaranju slobodnog svijeta.

Louise Bates Ames Zamjera Neillu to što previđa činjenicu da su mala djeca sklona laganju i krađi, te da im treba mnogo vremena i poučavanja da sazriju do stupnja na kojem se mogu držati na način koji naše društvo odobrava. Međutim, mala djeca ne lažu zato što po prirodi nisu dobra, već ona jednostavno maštaju ili lažu da bi se opravdali pred autoritetima. Ona ne kradu zato što po prirodi nisu dobra, već zato što ne znaju za postojanje privatnog vlasništva, a upravo takvim izumima civiliziranog društva ne bismo ih niti trebali učiti, jer oni nisu u ljudskoj prirodi, te su ga upravo oni doveli do ovakvog bolesnog stanja u kojem se sada nalazi.

Pozitivna kritika Neillove teorije obrazovanja dolazi, između ostalih, od Ericha Fromma. On je došao do zaključka da Neillova osnovna poruka nije ništa drugo do ljubav prema životu. Fromm kaže da je suvremeni privredni sustav prilagođen proizvodnji konformista, potrošača sa standardiziranim ukusima, ljudi kojima se lako može manipulirati. Takvi ljudi su također tjeskobni, usamljeni, dosadno im je, nemaju uvjerenja i ne raduju se životu. Čovjek koji se ne raduje životu pristupa svemu, pa i drugim ljudima, kao mrtvim stvarima, privlači ga materijalno bogatstvo. Jednom rječju, takav čovjek pretpostavlja posjedovanje postojanju. Fromm kaže da je jedini Neillov cilj taj da odgoji djecu koja vole život, koja će biti aktivni sudionici a ne pasivni promatrači života, što je upravo ono s čim se kritičari Summerhilla ne mogu složiti. Oni ne mogu prihvatiti ideju da ljudi trebaju živjeti zbog života samog, a ne zbog postizanja materijalnog bogatstva i slave.

» Sustav A. S. Neilla je jedno radikalno približavanje podizanju djeteta. Po mom mišljenju, njegova knjiga je od velike važnosti jer predstavlja istinsko načelo odgoja bez straha. U školi Summerhill autoritet ne prikriva sustav manipulacije. Summerhill ne izlaže neku teoriju; on povezuje slikastvarno iskustvo od skoro 40 godina. Autor potvrđuje da “sloboda funkcionira”. Osnovni principi Neillovog sustava su predstavljeni u toj knjizi jednostavno i bez dvosmislenosti. Oni su tu sažeti. 1. Neill se čvrsto drži vjere “u djetetovu kvalitetu”. On vjeruje da se prosječno dijete ne rađa kao sakato, mlitavo, ili kao bezdušni automat, nego puno mogućnosti voljeti život i s interesom za život. 2. Cilj odgoja – ustvari cilj života – je raditi radosno i tražiti sreću. Srećom, prema Neillu, prosječni su zainteresirani za život; ili dodao bih, odgovaraju životu ne samo svojim mozgom nego cijelom svojom osobnošću.« (Fromm, 1960.)

» Nastava je usklađena s dječjom dobi, ali ponekad i s njihovim interesima. Nemamo neke nove metode podučavanja, jer smatramo da ono samo po sebi i nije jako važno. Posve je nevažno podučava li škola dijelenje velikih brojeva na neki poseban način, jer je i dijeljenje velikih brojeva nevažno, osim za one koji to žele naučiti. A dijete koje želi naučiti dijeliti velike brojeve, naučit će to ma kako ga podučavali.« (Neill, 1999., 29)

»Trinaestogodišnja Winifred, tek pristigla u Summerhill, rekla mi je da mrzi sve predmete i vrisnula je od veselja kada sam joj rekao kako je slobodna raditi po svome. “Ne moraš uopće ići na nastavu ako ne želiš”, rekao sam.
Odlučila se dobro zabaviti, a to je i činila – nekoliko tjedana. A onda sam primijetio kako se dosađuje.
“Nauči me nečemu”, rekla mi je jednog dana. “Umirem od dosade”.
“Super!” rekao sam razdragano. “A što bi htjela naučiti?”
“Ne zna”, rekla je.
“Ne znam ni ja”, rekao sam i otišao.
Prošlo je nekoliko mjeseci, a onda je opet došla k meni. “Položit ću prijemne ispite za koledž”, rekla je, “i želim da mi daješ sate”.
Svakog je jutra radila sa mnom i drugim učiteljima, i to vrlo marljivo. Povjerila mi je kako je predmeti baš i ne zanimaju, ali je zanima cilj. Winifred je našla sebe jer joj je bilo dopušteno biti ono što jest.
« (Neill, 1999., 163-164)

» Ili, recimo, Jack, dječak koji nije mogao naučiti čitati. Nitko mu nije mogao pomoći. Čak i kad je sam tražio poduku iz čitanja, zbog neke skrivene smetnje nikako nije mogao razlikovati b i p, te l i k. Školu je napustio u sedamnaestoj, a da nije znao čitati.
Danas je Jack vrhunski alatničar. Obožava razgovarati o izradi predmeta od metala. Naučio je čitati; ali, koliko znam, uglavnom čita članke o strojevima, a ponekad i knjige o psihologiji. Ne vjerujem da je ikad pročitao roman; no ipak govori savršeni, gramatički pravilni engleski, a opća kultura mu je izvanredna. Neki mi je američki posjetitelj, neupućen u njegovu priču, rekao: “Kako je Jack pametan momak!
“« (Neill, 1999., 163)

» U Summerhillu nikada ne pitam svoje učitelje kako podučavaju. Znam da ima novih nastavnih metoda, recimo iz matematike, i da su neke sjajne, osobito u početnoj fazi. Ali zbilja ne mogu zamisliti neki moderni način podučavanja kvadratnih jednadžbi ili faktora; ako i postoji neka nova metoda povlačenja tangente na kružnicu kroz vanjsku točku, meni nije poznata.« (Neill, 1999., 136-137)

Izvor: https://www.themajka.com/viewtopic.php?t=137
Slobodna škola – Summerhill – u Hrvatskoj http://www.slobodnaskola.hr/
.

Previous postŠkole su danas centri za uvježbavanje navika i stavova koje korporativno društvo traži Next postEvo kako se djeci uspješno ispire mozak od samog rođenja