Činjenice gube osnovno svojstvo koje mogu imati kao dio strukturizirane cijeline, a zadržavaju jedno apstraktno, kvantitativno značenje.
Svaka činjenica je samo još jedna činjenica, a važno je samo da li znamo više ili manje činjenica.
Zbog toga internet, radio, filmovi, novine, mediji općenito, te tekstovi poput ovoga djeluju razorno.
( Ipak ću se potruditi da ovaj tekst učini potpuno suprotno, iako to niti sam sebi ne mogu garantirati…)
Reklame za alat, lijekove, detergent…
Vijest o bombardiranju nekog grada ili o smrti više stotina ljudi…
Niti sekunda ne stoji između te dvije informacije.
Vijest o tome kako Obmana printa još par milijardi papira i šalje vojsku kako bi „spasila” još jednu državu od zločestog diktatora, onaj isti spiker, istim sugestivnim, umilnim i autoritativniom glasom kojim se poslužio da bi na nas ostavio utisak o ozbiljnosti političke situacije, sada usađuje publici u glavu dobre osobine posebne vrste Monsanto – Terminator sjemena čiji proizvođač plača za emitiranje Vijesti. ( Ne šalim se, da, zaista se sjeme naziva Terminator – zaista ekološki, prikladan i prirodan naziv, zar ne?) Eh da, još jedna zanimljivost u vezi toga sjemena.
Naziva se “Terminator” zbog toga jer se sjemenje koje plod daje razgrađuje (terminira), ne dozvoljavajući ponovnu sadnju. Naravno, tada ponovno moramo kupiti sjeme od iste te mega klaster korporacije koja je valjda nekako zaključila kako smo joj prešutno dozvolili da proizvoljno proizvodi neakve “ nove prirodne zakone…”
Sutra će možda ta ista kompanija proširiti svoj habitat, doživjeti metamorfozu i evoluirati u novu duhovnu struju!? To bi mogao biti sasvim “prirodan” slijed događaja… Ionako već posjeduju patent?!!? na soju, kukuruz…
Kažu, ono si što jedeš….
Zaključite onda što polako postajemo… Patent?!
Globalizacija nas je odavno već progutala i ispljunila u distopiju stvarnosti koju smo nekada zamišljali kao vedra budućnost…
„U ponovnom raketiranju pobunjeničkih baza u Siriji, zločesti diktator Bašar al Asad pobio na stotine mirnih prosvjednika!” – Istih onih mirnih prosvjednika koji sa Turske granice neometano uvoze oružje i bojne otrove, te papaju organe zločeste diktatorove vojske!?
Ovdje ne želim pisati još jedan “angažirani” pamflet protiv Američke vanjske politike i njihove kontrole medija.
Ne želim također da me krivo shvatite, nema danas “jadnih i nevinih” te “zločestih i proždrljivih”.
Uostalom, cijela jedna “jadan i goloruk narod” – regija, prije par tisuća godina bila je močna i proždrljiva Perzija…
Patetično kukanje o tome kako trenutno jedni žare i pale, a mi ispaštamo, pada u vodu.
Sve je to ciklus, neka je!
Zatim voditeljica nastavlja blic vijesti: “Iranu nove vojne sankcije, u Etiopiji zbog gladi ovoga vikenda umrlo dvije – tri tisuće djece, Dinamo primio pet, šest golova i ispao iz lige prvaka. Sutra sunčano sa povremenim pljuskovima…”
Slajdovi koji se prošetavaju našim monitorima na dnu ekrana, uz slike modne revije prenose vijesti o ubijenim civilima na redu za kruh. Novine nas obavještavaju o neakvom celebritiju koji objašnjava svoje navike pri doručkovanju na istom prostoru sa istom ozbiljnošću koje upotrebljavaju za izvještaje o događajima kulturnog ili znanstvenog značaja.
Zbog svega toga, prekida se veza između nas i onoga što se događa.
Prestaje naše uzbuđenje, sputavaju se naše emocije, naš kritički sud i naš stav prema onome što se u svijetu zbilja događa, te potiče naše svojstvo ravnodušnosti i dosade.
ALI, ako ništa drugo, sa ovim informativnim kupusom i mesom na dnevnom jelovniku, zapravo konzumiramo transcendiranu sarmu. Tko voli sarmu, njemu je u biti veoma ukusno, ugodno i udobno u ovome svijetu. Meni sarma nije draga. Naravno da “ALI” filozofija nikada nije jednostavna, nikada uobičajena, ponekada se čini pretjeranom, nepovezivom i jednostavno nerealnom i netočnom.
Ona je pretjerana ali je u pravu.
U ime “slobode” informacija, i “slobode” općenito, (jednostavno ne mogu riječ sloboda ne staviti pod navodne znakove) život sasvim gubi strukturu; on je sačinjen iz mnogih malih komada međusobno odvojenih, koji kao cijelina nemaju nikakav smisao. Sa tim komadićima u rukama, pojedinac ostaje sam, kao dijete sa kockicama; međutim, razlika je u tome što dijete zna što je kuća, te može spoznati male dijeliće kuće u komadićima što ih ima, te ju sastaviti, dok odrasla osoba ne uviđa značenje cijeline čiji joj dijelovi dospijevaju u ruke. Ona je pometena i uplašena pa i dalje samo zuri u te beznačajne komadiće…
Zašto je tomu tako? Čemu tolika zapetljavanja, ratovi, zbunjenosti, strah i neslaganja, kako na globalnom planu, tako i pojedinačno, na osobnom nivou?
Mislim da sam na tragu odgovora na to pitanje.
„Zašto je uopće biće, a ne radije ništa?”
Kada je to pitanje postavljeno, tada se u tom pitanju , u slučaju da je doista izvedeno, nužno zbiva povratni udar iz onoga za što se pita i što je upitano unatrag na samo pitanje. Stoga to pitanje nije slučajan događaj, nego iznimno događanje, koje nazivamo zbivanjem.
To pitanje neusporedivo je sa bilo kojim drugim.
Heidegger bi na takav način objasnio, svjestan da na prvi pogled to pojašnjenje izgleda kao prazno mozganje. Odlučimo li ne biti žrtvom tog privida, zasigurno ćemo se složiti kako je to upravo prvo od svih pitanja. Doduše, ne prvo u poretku vremenskog slijeda, nego po važnosti.
Kao najdalekosežnije i najdublje pitanje, ono je i najizvornije.
Ono je krucijalno kao osnova i temelj za strukturu predstave o svijetu i stvarnosti.
Ono je majka svih pitanja.
Zamislite, milijuni informacija i dvojbi dnevno kolaju našim mozgom. Borimo se za svoje ideale i ciljeve, kao da nam postojanje kao takvo ovisi o tome, a rijetko, možda i nikada ne postavljamo takvo pitanje. Fascinantno, zar ne?
Dakle, nemamo temelj, a gradimo kule u zraku i pitamo se zašto nam se život s vremena na vrijeme urušava, baca nas u ponore depresije i ogorčenja.
Zašto uopće postojimo?
Dali postojimo kako bi svakoga jutra otišli na posao?
Možda postojimo kako bi smo stvorili obitelj, prakticirali spolnost i odnose koji iz spolnosti proizlaze te dovodili na svijet još izgubljenih duša?
ILI smo možda rođeni kako bismo nešto promijenili?
Evo, dođošmo i do “ILI” filozofije.
Ovoga puta do Kierkegaardove ;- “Nakon silnoga mozganja o današnjoj stvarnosti, ne znam dali da popijem kavu ILI se ubijem?!”
Meni osobno je u najmanju ruku nepošteno i kukavički dovoditi nove duše u fizičko tijelo i u ovu našu današnju stvarnost.
Možda je ovaj opis depresivan i pesimističan, ali pod dojmom sam kako ljudi dovode djecu na ovaj svijet pod utjecajem okoline i društva općenito. Naravno i zbog svojih sebičnih razloga.
Zašto biti toliko okrutan i dovesti nekoga u ovu stvarnost koja je toliko brutalna, gruba, nestrukturizirana, nekorektna, nepravedna; svijet u kojemu je sve zatrovano, duhovno i materijalno. Kao situacija u kojoj pozoveš gosta na večeru koji nikada nije bio u tvome domu.
Gost se odazove na tvoj poziv, shvati da zapravo živiš na divljem deponiju, dok ti je za objed servirana lešina.
Znam da je ovaj opis ekstremno pesimističan, ali svoje dijete, koliko god ga želio ili ne želio imati, nikada ne bih osudio na ovakav život koji se prakticira na ovoj našoj kugli zemaljskoj, u ovom našem trenutnom realitetu.
Tek kada smo “dokučili” strukturu, ključ i smisao ovoga života i imamo nešto za ponuditi novome biću koje se ovdje zateklo, tek onda imamo pravo to biće i pozvati. Većina ljudi se bori krajnjim naporima za čistu egzistenciju, muči pod križem neznanja, te dovodi još mučenika na ovaj svijet…
No, nije sve tako crno. Sivo je. A to znači da u ovome mraku življenja i neznanja ipak sija i pristojna količina svjetla.
Ovaj život također i po mnogočemu ovisi o kutu gledanja. Kada bi sve u životu “išlo glatko” i po našim zahtjevima i željama, to niti ne bi bio život i znanje. To bi bio komformizam, lagodnost i stagniranje, mirovanje. A mirovanje znači beživotnost.
Kao i vjera. Ako se vjera ne izlaže stalnim propitkivanjima i mogućnosti nevjerovanja, onda i nije vjera, nego ravnodušnost, neakav kompromis i sporazum sa samim sobom.
Dakle „Zašto je uopće biće, a ne radije ništa?”
Ne bih si želio davati takvu veličinu i važnost pa vas prepotentno uvjeravati da vam upravo ja pružam odgovor na takvo pitanje.
Ali, mogu vas navesti na zaključak.
Krenuo bih od starog teorema kojeg je izveo jedan meni izrazito naporan, ali u istu ruku pronicljiv, samosvjestan i istinoljubljiv čovjek; ”Sve se u povijesti dešava dva puta.”
Iz toga bi se dalo zaključiti, ako uzmemo da je pitanje „Zašto je uopće biće, a ne radije ništa?” jedan mali komadić, uzorak i fraktal misli u vremenu, koju možemo nazvati i djelićem povijesti, da je zapravo riječ “ništa” napisana dva puta u istome pitanju. Prvoga puta oslovljena, zamaskirana kao “biće”, drugoga puta upriličena izravnijim izrazom, ali istoga značenja; “ništa”.
Zig Atman
Comments are closed.