Ljudska inteligencija se često koristi kao argument za ljudsku dominaciju nad prirodom i ostalim životinjskim vrstama. Drugim rječima, ljudska inteligencija daje čovjeku pravo na sva zvjerstva koja čini. Na devastaciju, iskorištavanje i zlouporabu prirode, na iskorištavanje životinja za hranu, odjeću, vivisekciju, zabavu i fetiš. Po svemu sudeći, u ovom uvodu ima mnoštvo apsurda. Mogli bi postaviti pitanje: što je to uistinu inteligencija i jesmo li zaista inteligentni na način na koji se volimo hvaliti?
Što je to inteligencija?
Inteligencija je sposobnost uočavanja važnih veza, a to vrijedi za sve žive sustave, poput ljudi, životinja, zajednica i društava. Sudjelovanje u svakodnevnim obredima koji potiskuju našu sposobnost stvaranja veza ozbiljno smanjuje našu inteligenciju. Budući da smo naučili odvojiti se od patnje koju nanosimo životinjama, neizbježno spontano se odvajamo i od patnje koju nanosimo gladnim ljudima, živim ekosustavima, ratom zahvaćenim zajednicama i budućim naraštajima. Zbog naše vještine nasilnog sprečavanja pritoka povratnih informacija, također nas lako zavode korporativni interesi čiji profit ovisi o našoj nesposobnosti uočavanja važnih veza. Kapitalizam i konzumerizam pronalaze plodno tlo u svjetini kojoj manjka sposobnost uočavanja veza, jer samo pripadnici takve svjetine jesu potrošači.
Suosjećanje je etička inteligencija: ono je sposobnost uočavanja veza, uslijed čega nastaje poriv za ublažavanjem patnje ostalih bića. Nju, kao i spoznajnu inteligenciju, guši čin jedenja životinja. Sposobnost odvajanja od vlastitih osjećaja, koju vježbamo za svakim obrokom, možda se bolje može uočiti na jezivim primjerima nekadašnjih znanstvenika koji smrzavaju žive pse kako bi proučavali ljudsku fiziologiju, suvremenih vojnika koji gledaju ravno u oči bespomoćnih civila dok pucaju u njih, lovaca koji mame i natjeravaju bespomoćne životinje ubijajući ih zbog zabave, te mnogih drugih društveno prihvaćenih i zakonitih ponašanja.
Dokle god ćemo mi biti društvo koje u životinjama vidi nižu vrstu koju time možemo izrabljivati radi profita i zarade, imat ćemo male nade za preživjeti jer i sami sebe promatramo kao međusobno manje vrijedne i koristimo jedni druge za profit. Sustavna praksa zapostavljanja, potlačivanja i isključivanja koja je temelj naših svakodnevnih obroka, odvaja nas od naše unutrašnje mudrosti i osjećaja pripadnosti blaženom svemiru. Ako aktivno zapostavljamo istinu o našoj povezanosti, neizbježno ubijamo zemlju i sami sebe. Naša inteligencija vene.
´Ne treba vjerovati da sva bića postoje radi čovjeka. Upravo suprotno, sva druga bića imaju svoju vlastitu svrhu i ne služe svrsi bilo koga drugoga.’ – MAJMONID
Majstorstvo poricanja
Naše uporno i neprestano pretvaranje životinja u predmete uzrokovalo je sljepoću zbog koje sebe smatramo materijalnim bićima koja se rađaju, žive neko kratko vrijeme i onda umiru. Poput drugih životinja mi u osnovi nismo fizička bića, već svijest. Nažalost, ostala bića nazivamo (rasistički) crncima, robovima, poganima, ciganima, (ili seksistički) ´pičkama´, kurvama, droljama, (ili specističkii) gamadi, stokom, životinjama za hranu, živadi, divljači, laboratorijskim životinjama. Tim kategorijama zapravo samo zamagljujemo i zatvaramo naše umove pomoću isključivog i samodopadnog stava.
Naše društvo nas potiče da budemo svejedi. ˝jedimo sve!˝ je postalo prikladan opis naše civilizacije dok proždiremo ekosustave. Zbog industrijalizacije jedemo umjetno obojane, rafinirane, ozračene, genetički modificirane i kemikalijama opterećene proizvode, ubijamo i u meso prerađujemo životinje koje su oboljele i koje su prepune lijekova i kemikalija. Pojest ćemo gotovo sve. Reklame nas uče i odgajaju kako treba gutati sve, a zahvaljujući našoj sposobnosti da razdvojimo našu svijest od strave koju svakodnevno unosimo u sebe za vrijeme svojih obroka, s istom lakoćom iz svijesti potiskujemo činjenicu da naša hrana sadrži otrovne kemikalije.
Možda čak i da se ponosimo na svoju inteligenciju, te na izbirljivost svoje hrane, svojim mentalitetom zapravo stvaramo zaradu industriji lijekovima, što nas dovodi do direktnog sudjelovanja u stvaranju društva ‘žderača’. Jedenje životinja je tako prepoznatljivi temelj potrošačkog mentaliteta, koji je postao pseudoreligija suvremenog svijeta.
Prirodno je i zdravo jedino da osjećamo žalost i grižnju savjesti koje potiskujemo u pogledu strave koju redovito i učinkovito nanosimo životinjama kako bismo ih jeli. Jeziva nam je pomisao na ljude koji bez grižnje savjesti ubijaju ili muče druge, te ih označavamo sociopatima i psihopatima i zatvaramo ih. A ipak mučimo i ubijamo životinje koje osjećaju bol i strah jednako kao i mi. Lako pokušavamo zaboraviti ili obezvrijediti patnju koju im nanosimo, duboko u sebi znamo da je bespotrebna, stravična i nemoralna.
Postoji njemačka izreka: vježba čini majstora. Ako vježbamo sviranje nekog instrumenta, postajemo vješti u tome i ono postaje dio nas i dio našeg bića. Ako vježbamo ubijanje, laganje ili krađu, postajemo vješti u ubijanju, laganju i krađi i ono postaje dio našeg bića. Kada neumorno i marljivo vježbamo sposobnost razdvajanja stvarnosti iza mesa, sira ili jaja od stvarnosti bijede koju je biće sposobno za patnju proživjelo radi stvaranja te hrane, onda postajemo majstori reduciranja takvih bića na puke predmete, oruđe, sredstva ili imovinu. Postali smo zapravo vješti u tuposti i isključivanju, u nepokazivanju suosjećanja prema patnji. Postali smo majstori poricanja jer u potpunosti odbijamo urezati posljedice svojeg ponašanja u vlastitu svijest. To poricanje postaje naša paraliza koja sprečava naše učinkovito i drugačije ponašanje. Naši dnevni prehrambeni objedi, koje vježbamo o kolijevke, od nas su učinili majstore umjetnosti ponašanja prema drugima kao prema predmetima. To je strahovita tragedija koju ne želimo osvijestiti.
U crkvama svećenici često govore o tragičnoj činjenici da volimo stvari i iskorištavamo ljude, a zapravo bismo trebali voljeti ljude i koristiti stvari. Nakon propovjedi isti ljudi odlaze svojim kućama i jedu obroke zbog kojih su životinje postale stvari koje se koriste, a ne bića koja ljudi vole. Posebno u ovo blagdansko vrijeme (kada je Uskrs) i kada će svi pričati o praštanju, ljubavi, dobroti, dijeljenju, a istovremeno će na svom blagdanskom stolu servirati veliku količinu mrtvih životinja i sudjelovati u globalnoj eksploataciji kokoši koje se na farmama muče i tetoše za proizvodnju golemih količina jaja (link na post o proizvodnji jaja). To ponašanje, ako se ritualno ponavlja, od nas stvara ljude koji koriste druge ljude kao što koriste i životinje – kao stvari.
Ignoriranje univerzalne inteligencije
Sve cjeline: sustavi, planeti, ljudi, zajednice, životinje, biljke, dio su univerzalne inteligencije koja djeluje kroz njih i u nama. Ta inteligencija predstavlja njihovu osobnost stvaranja njihovih veza koje su bitne za njihovo postojanje i koje služe njihovoj svrsi, odnosno telosu. Telos svakog čitavog dijela je služenje većim cjelinama u kojima postoji. Univerzalna inteligencija koju vidimo u prirodi, beskrajno je složena i široka mreža te međusobne povezanosti i povratnih poruka. Primjerice, inteligencija koja se očituje u obliku kokoši, posebno je prilagođena ispunjenju svrhe kokoši. Ona se brine za kokoš i upravlja njezinim odnosima s cjelinama koje služe njezinoj svrsi, odnosno sa stanicama i sustavima koji su u njezinom tijelu. Kao i naša, njezina inteligencija uključuje svjesnost, emocije, želje i središnji živčani sustav s receptorima za bol.
Kada prisilno izdvojimo kokoš, svinju, ribu, kravu ili bilo koji drugu životinju od njezinog staništa, kako bismo je zatvorili i iskorištavali radi hrane, sustavno sputavamo njezinu urođenu inteligenciju. Univerzalna inteligencija u kokoši, svinji, kravi, jelenu, medvjedu, dupinu ili kitu, više ne može slobodno djelovati te tako pridonijeti i obogatiti mnoge više razine kojima služi. To je golem i tragičan napad na srž određenog bića.
Inteligencija živih sustava određuje se količinom i kakvoćom povratnih poruka koje sustavi mogu primiti. Ta sposobnost primanja povratnih poruka je u bliskoj vezi s sposobnošću stvaranja smislenih veza. Budući da je svaka životinjska vrsta jedinstvena, jasno je da svaka vrsta ima svoju vlastitu vrstu inteligencije prilagođenu njezinom telosu. Ako tvrdimo da je jedna vrsta inteligencije viša od druge, onda tu činjenicu zanemarujemo i namećemo svojevoljni standard. Isti onakav kakvog namećemo predodžbom o prehrambenom lancu kojega je čovjek osmislio u skladu s onakvim prehrambenim navikama kakve su potrebne da bi se održavala industrija profita, izlovljavana, zlostavljanja i trgovina životinjama, kao i ljekarski karteli. Isto tako mnogi koriste i argument ljudske inteligencije koja je urodila naprednom tehnologijom. No, gledajući objektivno, živimo u nazadnom tehnološkom društvu (s obzirom da smo okruženi beskrajnim, obnovljivim izvorima energije, a svjetski profit ovisi isključivo o iskorištavanju fosilnih goriva kao osnovnog izvora energije). Dok se službena znanost poziva na otkrića poput atomske bombe, istovremeno pustošimo planet. Takav specistički, nemoralni i diskriminirajući način razmišljanja, kada ljudsku inteligenciju postavljamo na sam vrh hijerarhije, je uobičajen za potrošački mentalitet koji ignorira univerzalnu inteligenciju.
Životinje imaju vrste inteligencija koje ljudi ne posjeduju. Ljudi koji žive u društvu drugih životinja, poput pasa i mačaka čude se intuitivnim sposobnostima tih životinja. Primjerice, istraživanja su dokazala da životinje mogu osjećati točan trenutak kada njihov ljudski prijatelj, koji se nalazi na udaljenosti od nekoliko kilometara, odluči ići kući. Postoje bezbrojni drugi primjeri koji pokazuju da neljudske životinje imaju inteligenciju kojoj se možemo samo diviti. Takve primjere inteligencija, poput posebnog čula za predosjećaj nevrjemena i nečega što će se teg dogoditi, smo posjedovali i mi sami dok smo bili na ˝nižem˝ stupnju razvoja. No, ljudska inteligencija, koja nam je omogućila da izgradimo betonske zgrade, izmislimo religije, države, zastave, institucije i školstvo (i atomske bombe), odvojilo nas je od potencijala kojega smo mogli zadržati. Sada smo ga zamijenili s plitkim strastima, porocima i ovisnošću jedenja drugih životinja, a istovremeno se čudimo njihovim mogućnostima da uočavaju stvari, te njihovoj inteligenciji, koju s druge strane smatramo inferiornom našoj.
Dok s čežnjom promatramo svemir u potrazi za drugim inteligentnim životima, tužna i tragična činjenica jest da smo okruženi tisućama vrsta inteligentnih životnih oblika čiju svjesnost, sposobnost i subjektivna iskustva još nismo počeli shvaćati niti cijeniti.
Raznolikosti inteligencije u prirodi je zadivljujuća jer vrste, podvrste i pojedinci maju jedinstvene značajke inteligencije. Međutim, znanstvenici, kao i većina ljudi, nisu skloni priznati ili cijeniti raznolikosti inteligencije u prirodi jer svjesno sudjeluju u društvu u kojemu se potpuna dominacija nad životinjama podrazumijeva. Primjeri su u društvenim uređenjima južnih država SAD-a prije Građansko g rata, kada je ropstvo bilo zakonito. Članovi tog društva dominacije su smatrali da su crni ljudi, koji su bili robovi i objekti dominacije i iskorištavanja, posjedovali manju inteligenciju.
Kada zanemarujemo, obezvrjeđujemo ili zatiremo inteligenciju drugih životinja, posljedica stvari jest da tako aktivno smanjujemo vlastitu inteligenciju.
Bez grižnje savjesti izlovljavamo ribu i pustošimo oceane, uništavamo staništa divljih životinja odlaganjem otpadnih voda sa stočnih farmi, te rušimo goleme tropske šume radi ispaše stoke, uzrokujući izumiranje nekoliko tisuća vrsta godišnje. Bezobzirni u stvaranju profita, mijenjamo genetske strukture živih bića, samim time i nas, te devastiramo planet vojnim i toksičnim otpadom. Ipak, budući da smo vješto prekinuli veze s tim što se događa, spretno smo zanemarili tu tragediju koju uzrokuje čovjek. Ta neosjetljivost na druge životinjske vrste je uzrokovala neosjetljivost i prema vlastitoj vrsti, poput ljudske patnje, gladi u trećem svijetu koju uzrokuje potrošački mentalitet, štovanje kulture ratovanja, daljnji masovni odziv na vojne poduhvate, i tako dalje. Za taj gubitak društvene i osobne inteligencije prvenstveno je odgovoran društveno poticajni čin jedenja životinja. Držanje, sakaćenje i ubijanje životinja radi hrane je u svojoj biti toliko okrutan i ružan čin da zbog njega moramo umrtviti velik dio naše osobne i društvene inteligencije, osobito kada taj čin poprimi goleme razmjere u kojima se danas životinje ubijaju i zlostavljaju.
Mi smo uistinu majstori poricanja.
duh-vremena
Comments are closed.