.
Dali je drugačiji svijet moguć?
Društvo i institucije bi trebale pružiti mogućnost svakom pojedincu da sazrije u emancipiranu osobu kako bi mogao pridonositi svojoj zajednici. No današnje društvo, zajednica, roditelji, odgoj, jezik i opće javno mnijenje nam uskraćuje znanje, uči nas krivim vrijednostima, krivom ponašanju i krajnje iskrivljenom pogledu na ljudske odnose i svijet općenito.
Većina odnosa među ljudima su iskrivljeni. Ljudi vole suditi, zabadati nos u tuđe živote, vole biti zlobni i ponajviše, prebacivati teret odgovornosti na drugoga. Zadržimo se na ovom zadnjem problemu. Smatram da gotovo sve krize vrijednosti, pa i svjetski problemi, počivaju na upravo tome;´prebacivanje odgovornosti na onoga drugoga´. Pitate se kakve to veze ima s nekakvim anarhizmom? Pokušat ću obrazložiti tvrdnju da je upravo shvaćanje biti anarhije i načina na koji trebamo promatrati svoju ulogu u društvu, glavni čimbenik o kojemu ovisi dobitna kombinacija, kako vašeg života, tako i općeg života na ovoj planeti.
Piše: duh-vremena
Čitajući komentare i rasprave na nekim stranicama koje se tiču´svjesnosti´ i općenito koje se bave temama sličnima kao i ja na ovome blogu, opet sam naišao na visoku stopu skepticizma, nevjerice i omalovažavanja određenih ideja. Česti su komentari; ´svi nešto govore da svijet ne valja, no nitko ne nudi alternativu…. ´. Stoga sam odlučio nekoliko narednih postova posvetiti toj temi, s tim da će u samom početku biti riječ o anarhizmu.
Predrasude o anarhizmu
Jedna vrsta dogme, na koju smo naučeni od uvijek, su stavovi o određenim stvarima, idejama, događajima, ljudima itd.(o čemu sam opširnije pisao u temi´društvo predrasuda´-link-) i sistem je taj koji je nama svima taj stav zabetonirao u glavu – što dovodi do toga da smo prepuni predrasuda prema mnogim stvarima. Posljednja´slamka spasa´ jest mogućnost da jednog dana, tijekom svog života, iskoristimo šansu bijega s te indoktrinirajuće trake za pranje mozgova i postanemo svoji. Svatko ima šansu početi kritički razmišljati.
Kako većina ljudi percipira termin anarhija? Već kod samih riječi “anarhizam” i “anarhija” postoji puno krivih definicija i objašnjenja, tako u “Općoj enciklopediji” (JLZ, Zagreb, 1977.) stoji da je: “Anarhija – bezvlađe, bezvlašće, raspuštenost, nedostatak zakona i autoriteta u društvu; nered, kaos.”, dok u “Velikom rječniku stranih riječi” (Zora, Zagreb, 1974.) stoji: “Anarhija – bezvlađe, nered, bezvlašće, raspuštenost, nered, kaos”. Dakle, istovremeno se sam anarhizam objašnjava kao politička struja neprihvatljivih ideja, što je razumljivo zbog konteksta (vrijeme totalitarne komunističke vlasti) u kojem nastaju spomenute publikacije. Naravno, ni dolazak parlamentarne demokracije (koja je u zapadnom svijetu prisutna već dugi niz godina) nije donio znatne promjene u samoj interpretaciji i korištenju tih riječi, pa se danas često srećemo sa korištenjem riječi “anarhizam” i “anarhija” kao sinonimima za nasilje, kaos i slično.
Nerijetko će te i u samim dnevnim novostima, koje prenose zbivanja s raznih prosvjeda koji su odmakli kontroli, poput onih u Londonu (link) čuti komentatore; zavladala je prava anarhija na ulicama! To samo prikazuje koliko su svi mediji koji nas okružuju ne profesionalni i koliko šire dezinformacije. To je potpuno krivo značenje. Isto će učiniti odgojni/obrazovni sustav i cjelokupno javno mnijenje koje anarhizam karakterizira kao ´bezvlađe, raspuštenost i kaos´.
Naravno, šire se i bezlične laži tretirajući anarhizam kao teoriju suprotstavljenu jednakom kapitalizmu, ili etatističkom komunizmu. Stoga mnogi ovu, kako ćemo vidjeti, najhumaniju i najslobodoljubiviju alternativu, uporno vežu za terorizam, zaluđeni fanatizam, te terorističke organizacije.
Mnoge predrasude su temeljene i na primjerima anarhista koji žive u vašoj okolini. Iz osobnog iskustva tvrdim da je sve, pa tako i anarhizam, često mamac za one ljude kojima treba nekakva klasifikacija i pripadnost čoporu kako bi zadovoljili svoj ego. Tu je i pretpostavka da su ´anarhisti oni pankeri koji piju iza ugla te svi njima slični i prepoznatljivi po izgledu, i treba ih se kloniti´, dok u stvarnosti takvi nadobudni klinci, žljni zabave, nemaju veze s anarhizmom.
Termin anarhizam uz sebe nosi i toliko lošu konotaciju da se mnogi pokreti trude ne nazivati anarhističkima, kako to ne bi loše utjecalo na prihvaćanje kod ljudi.
Bez autoriteta
Anarhija, odnosno anarhizam, dolazi od grčkih riječi an što znači suprotan i archos što znači autoritet/vlast. Dakle anarhija znači suprotan autoritetu/vlasti, ili, slobodnije, bez autoriteta. Anarhiju će zato ne prihvaćati i dalje jedino oni ljudi koji nedostatak autoriteta smatraju kaosom, što bi značilo da pate od kroničnog manjka odgovornosti za svoje postupke, angažmana u svakodnevnom životu te bilo kakve inicijative da se brinu o stvarima´u svom dvorištu´. Na žalost, takva je većina ljudi, jer uporno inzistiraju na tome da je normalno da njihov život bude pod budnim okom jednog, ili više autoriteta – zato odlaze na izbore i glasaju, vjeruju u političke autoritete, državnike, gradonačelnike, predsjednike, odlaze u Crkvu ili održavaju iluziju o nekakvim unijama i super državama očekujući od njih rješenje problema u svojim zajednicama, umjesto da sami preuzmu inicijativu i odgovornost.
Upravo se o ovome radi u anarhizmu. Preuzimanje odgovornosti na svakog pojedinca, te samoorganizacija. Kada kažem da su ljudi sami krivi za situaciju u svijetu i za ishod njihovog života koji ih je doveo u bijedu, te da su zavjerenici samo projekcija naše ignorancije, mislim da sam u pravu.
Riječ´anarhizam´, koja se koristi još od početka 19.stoljeća, je naziv za političku ideju i filozofiju koja teži društvu anarhije, dakle, društvu bez vlasti, autoriteta i prisile. Ono je društvo blagostanja, u kojemu su vlast i autoritet zamijenjeni samoorganizacijom, ravnopravnošću, ravnopravnom raspodjelom svih resursa, tj, u takvom društvu su zadovoljene potrebe svakog pojedinca, a da pri tome isto ne nanosi štetu nikome drugome. To je život u potpunoj slobodi, uz potpunu odgovornost prema slobodi druge osobe.
Predviđam komentare čitatelja ovog teksta koji će glasiti; ´takvo društvo je utopija´,´do toga nećemo stići u narednih 200g.´,itd.,itd. Kao prvo, samu riječ utopija ljudi krivo koriste. Utopija predstavlja sve ono što još nije ostvareno, i to ne znači da neće biti ostvareno. Za mnoge ljude je jednostavnije prihvatiti ovakvo stanje društva, bez obzira slagali se s njim ili ne, pa su skloni odmahnuti rukom kako bi imali izgovora ne raditi ništa i uživati u svom statusu quo. Isključivo takvi ljudi, koji se nisu okušali u niti jednoj aktivističkoj grani, niti su pokušali primijeniti nove inicijative i ideje u svom životu, skloni su omalovažavati anarhizam.
Ako pogledate povijest i sve promjene koje su se događale, mnoge političke ideje nazivane su utopijom. Ukidanje robovlasničkog društva i prelazak u feudalno jest predstavljeno kao utopija. Nestanak monarhija i uspostava parlamentarne demokracije je također smatrano utopijom. Zapravo je svaka promjena dominantnog stanja i uspostava novih vrijednosti smatrana utopijom. Stoga se nadam da će te odbaciti ovakve polazne predrasude i pročitati cijeli tekst prije eventualnog komentiranja.
Anarhizam i anarhija
Anarhiju predstavlja anarhizam, i ona je novi oblik organizacije – ravnopravno sudjelovanje svih osoba u društvu, u kojemu svaki pojedinac ima stvarnu mogućnost odlučivanja i sposoban je samoorganizirati se i snositi odgovornost za svoja djela. Samoorganizacija pri tome ne definira brigu o sebi, uspješnost u karijeri, u obiteljskom životu, itd., već se pri tom terminu u ovom kontekstu misli na inicijativu, aktiviranje i djelovanje u svojoj zajednici.
U anarhiji pojedinci ne posjeduju moć, već moć posjeduje zajednica, te ona predstavlja moć ispunjenja zajedničkih potreba i zajedničkog djelovanja. U takvom društvu sistem odluka se bazira na istinskoj parlamentarnoj demokraciji, u čijem parlamentu se nalaze ljudi svih zanimanja i godišta, te odluke o svim mogućim pitanjima donose na način glasanja. Ono što mi poznajemo kao parlamentarnu demokraciju, ona to nije, iz razloga jer danas parlament predstavlja zbirku bogatih političara koje je izabrao narod kako bi donosili odluke za dobrobit istog naroda. No oni to ne čine. Način istinske parlamentarne demokracije je itekako funkcionalan, no jednako tako globalno je ne prihvaćena, jednostavno, jer zajedništvo i samoorganizacija svih ljudi, pri čemu se briše sistem hijerarhije, nije u interesu moćnicima koji upravljaju gradovima, državama, itd. a niti ljudima koji tvrde da im trebaju gospodari.
Ljudi odlaze u religijske ustanove, jer nisu sposobni sami snositi odgovornost za svoj život i svoje postupke, te pružiti sami sebi utjehu kada im treba, već to očekuju od mitoloških bića. Drugim riječima, gdje god da se okrenemo, vidjet ćemo opću ljudsku nesposobnost da uradi išta. Djelovanje i angažiranje na području društva i aktivizam je većini nestvarno.
Postoje i primjeri zato. Uvriježen je stav da ´postoje aktivisti koji se bave s tim´ kada je riječ o nekoj prosvjednoj povorci koja se odvija kroz grad. Ljudi greškom aktivizam percipiraju kao ´zanimanje´ umjesto da shvate da su svi dužni biti unutar takve povorke. Još jedan ultimativni primjer ljudske nesposobnosti jest i slučaj kada npr. neka gospođa s ulice pokupi leglo mačića. Svaka čast na toj inicijativi, reći će mnogi, no ´tipična uskogrudnost´ gospođe počinje izlaziti na površinu kada krene nazivati udruge za spašavanje životinja, razno razne azile, te od njih očekuje da smjesta preuzmu te mačiće. S obzirom da su takve udruge pretrpane spašenim životinjama koje čekaju udomljenje, a stanovi aktivista su najčešće natrpani životinjama koje su dospjele kod njih upravo zbog ljudske neodgovornosti, odgovor koji će gospođa dobiti jest da (iz navedenih razloga) udruga to nije u mogućnosti, te će ju aktivisti/volonteri savjetovati da pokuša sama nešto učiniti primjerice, s oglasom. Gospođa u toj situaciji reagira tako da ispljuje generalno sve udruge da ne rade svoj posao. No zdrav razum nam nameće činjenicu da je gospođa ta koja ima hendikep, te da je nesposobna u samoorganizaciji i rješavanju problema. Iz ovog prostog primjera izvire generalni prezir društava za zaštitu životinja, jer inertni ljudi smatraju da takvi volonteri služe za zbrinjavanje životinja, te da se nitko osim njih s tim ne treba baviti.
Anarhizam se zalaže za samoorganizaciji i podjednako sudjelovanje svakoga. U takvom svjetlu, ne bi bili potrebni ni prosvjedi, ni azili za životinje, jer bi društvo bili potpuno uređeno i prilagođeno čovjeku, svjesnom biću, koje kao takvo ne bi niti napuštao životinje. Nestali bi i svi ostali svjetski problemi.
Nadalje, u svijetu koji dozvoljava postojanje institucija, države i zakona, mora postojati policija. Policija nije tu da čuva ljude, već je ona simptom bolesti koja se zove `država`. Primjerice, kada bi ljudi bili zaista sposobni samoorganizirati se, u anarhističkom viđenju, kada se dogodi da netko nekoga napadne u parku, stanari naselja koje okružuje park će samoinicijativno toj osobi priskočiti u pomoć. Dakle, umjesto da se zove policija, jedna zajednica će se aktivirati oko problema. To ljudi danas nisu sposobni i odgovornost se razvodnjava tim više što je više ljudi u okolici takvog nasilnog događaja. Iz ovih banalnih primjera vidimo da je naše društvo u potpunoj suprotnosti od svega što predstavlja anarhija. Neka vam taj razmjer ilustrira uzrok svih problema (simptoma) u svijetu, te zašto je takva ideja omražena kod ljudi.
Anarhizam u povijesti se pojavljivao u segmentima, primjerice u poznatoj Pariškoj komuni (1871), a kasnije u konkretnijim i opširnih ostvarenjima za vrijeme Španjolskog građanskog rata, kada su radnici, često kao članovi anarho-sindikalističkih organizacija kao što je CNT u Kataloniji i Aragoniji, dokazali djelotvornost samouprave javnog prijevoza i proizvodnih poduzeća – industrijskih, kao i poljoprivrednih, preko horizontalnih skupština. Prilikom kolektivizacije zemlje zaplijenjene od veleposjednika u nekim slučajevima je čak došlo do ukidanja privatnog vlasništva, dok sve na posljetku, nije bilo nasilno prekinuto zbog ratnog poraza. Osim što su se ovi judi borili protiv nacionalista i fašista pod vodstvom Franciska Franca (koji su imali i podršku fašističke Italije i nacističke Njemačke), morali su se čuvati i Komunističke partije, koja je imala podršku od Staljina. Tu je još jedan primjer; iskustvo Makhnovićine, tj. pobunjeničke Ukrajine pod vodstvom seljačkog generala Nestora Ivanoviča Makhna i Kronstadtskog otpora u Rusiji.
Legalni i ilegalni kriminal
Jako je bitno da shvatite pojmove ilegalnog i legalnog kriminala, te da na taj način počnete promatrati društvo. Ilegalni kriminal i nasilje dolazi kao posljedica legalnog kriminala. A legalni kriminal predstavlja svaki način iskorištavanja svog vlastitog bogatstva i imovine kako bi se ostvarila moć nad drugim ljudima, te tako bi time drugi bivali zakinuti. Takav legalni kriminal opstaje u državnim strukturama, on ih izgrađuje i samim tim državne strukture i sama država predstavlja posljedicu (legalnog) kriminala. Svaka država je instrument nastao putem legalnog kriminala u svrhu obrane privatnog vlasništva i privilegije bogatih i vladajućih i funkcionira po principu prisile, a svaki oblik prisile je nasilje (o tome u sljedećim postovima).
Ilegalni kriminal je onaj kriminal za kojim posežu ljudi kao jedinim načinom za preživljavanje ili izlaskom iz životnih kriza i neimaštine (zbog nametnutog legalnog kriminala). Legalni kriminal stvara i potiče ilegalni kriminal (pročitajte moj post ´čemu uistinu služe zatvori´-link-), dajući potpuno pravo političkim, bankarskim i ekonomskim elitama pravo da svoje bogatstvo stječu na temelju tuđeg rada, time smišljajući zakone koji će sprječavati sve one ´ispod njih´ da učine isto – jer je takvo djelovanje po˝zakonu˝ ilegalno.
Dakle (ilegalni) kriminal i nasilje su direktni potomci legalnog kriminala, te odnosa moći i ekonomske neravnopravnosti. Onaj manji dio nasilja i kriminala, kojeg možemo pripisati težim psihičkim poremećajima, je ponovno povezan s društvenim odnosima i uzrokuje ga legalni kriminal!
Stoga, anarhizam je kao ideja/pokret u potpunoj suprotnosti s legalnim kriminalom, dakle i s samom državom, te ne priznaje niti jednu poznatu instituciju te institucije općenito, već isključivo ravnopravnu ljudsku zajednicu. Hijerarhijska, autoritarna i centralizirana organizacija društva je neprirodna i bazira se isključivo na potrebi političke i ekonomske elite da se održi na vlasti.
Kako postići bolji svijet?
Nisam zagovornik identificiranja s nekim pokretima te klasificiranja, podjele ljudi u grupe, ideologije, žanrove itd. No, ukoliko postoji globalna dezinformacija i neznanje o nekoj temi, prisiljen sam nešto napisati o tome. Jednako tako, ukoliko netko ipak teži ka tome da podržava neku ideju, osobnog sam stava da; anarhija je najčistija.
Na kraju, tko su sve anarhisti i anarhistkinje? Anarhisti i anarhistkinje su svi ljudi koji djeluju sukladno s idejom anarhije i bez da se nužno identificiraju s anarhizmom. Ne postoji nikakav kriterij koji određuje tko je pravi anarhist/inja. Onaj ˝anarhist˝ koji tvrdi da je on veći anarhist od nekoga, je osoba koja svoj ego stavlja u prvi plan ispred solidarnosti, ravnopravnosti i zajedništva, što je matrica anarhije. Stoga je on lažnjak.
Dakle, anarhizam danas može prakticirati svatko od vas a da pri tome nastavi živjeti svoj život, raditi svoj posao, zabavljati se na svoj način, no s jednom razlikom u pogledu na stvari. Bilo tko može imati anarhistička uvjerenja! Svatko tko se bavi s bilo kojim poslom, od nuklearnog fizičara do vozača tramvaja, može biti anarhist/anarhiskinja. Ono što je bitno je da se sukladno s tim ´novim´uvjerenjima nastoji živjeti. U svoj život i odnose s drugim judima potrebno je unijeti solidarnost i ravnopravnost (u pravom smislu riječi), te potpuno odbaciti bilo koje predrasude i diskriminaciju, nacionalni ili vjerski identitet, i zatim jasno ukazivati svoj stav bojkota autoriteta, hijerarhije, države i norme. Pitate se, kako je moguće tako i dalje živjeti unutar sistema? Mnogi ljudi smatraju da je jedini način postizanja te čistine izlazak iz sistema. Neki to prakticiraju doslovno te odlaze u prirodu i miču se iz urbanih sredina. Po meni je to bijeg od problema i odgovornosti, jer smatram da je nužno djelovati u svojoj sredini i nastojati što više aktivirati se. Dovoljno je rješavati se svog ega, konzumerističkih poroka, megalomanije, komfora, inercije, ignoriranja, nerada (i svega gore navedenog) te početi s inicijativom i samoorganizacijom. Time će doći i kraj krizama vrijednosti, pa i svjetskim problemima.
Učite iz primjera koje možete pronaći u svojoj okolini – raznih aktivističkih udruga, kolektiva, organizacija.
Do boljeg svijeta nećemo doći samo pričajući na Internet portalima ili negdje drugdje, stoga je potrebno i aktiviranje. Kada vidite neki prosvjedni skup ili doznate putem oglasa da se tako nešto planira, umjesto da nastavite ulicom hodati s pomisli;´ma, ima aktivista koji će se time baviti!´ – budite vi jedan od njih i pokažite svoju inicijativu o čemu god da se radilo – s tim da je većina toga ispravno u današnje vrijeme kada se budi svijest i ljudi traže svoja prava. Ne postoji izgovor za ne djelovanje.
Govorite ljudima o ovoj temi i razuvjeravajte neznalice koji neupitno vjeruju medijima.
Zdrav odnos prema životu započinje onda kada počnemo propitkivati i proučavati stvari koje nam dođu´pod ruku´, te ih nastojimo shvatiti umjesto da ih kritiziramo prije nego smo se upoznali s njima. Bolestan odnos prema životu jest kada sudimo o stvarima, odbacujemo ih prije nego ih upoznamo, te kada očekujemo od autoriteta da se brine o nama onatoč bolnoj činjenici da će nad nama upotrijebiti silu, ako mu iskažemo neposlušnost.
Vaš Duh.
- Popis šire anarhističke literaure za one koji žele više – http://anarhizam.hr/literatura
Sve je stvar izbora. Bez truda, bez rada, bez posla, bez uštedevine i novca.
Samo izbor, ovog trenutka, izmedu straha i ljubavi.