PROSTOR I VRIJEME
Primijetio sam da ono što našu stvarnost, u umovima većine ljudi, čini jedinom stvarnošću jesu koncepti prostora i vremena. Vrijeme je nešto što implicira promjenu i neraskidivo se povezuje s jednosmjernim pravocrtnim gibanjem. Dakle, drugim riječima, sve se kreće od svog početka prema svom kraju bez mogućnosti povratka. Ili, kao što se to pjesnički kaže: „Vrijeme teče.“ To uvjerenje je duboko ukorijenjeno u kolektivnu svijest. Međutim, što je vrijeme doista? U svojoj osnovi, vrijeme je izmišljotina ljudskog uma stvorena s namjerom da se beskonačnost nekako nagura u skučene pretince naše percepcije. U tu svrhu, izmišljena je srednja osnovna mjerna jedinica za vrijeme – jedan sat! Sat se sastoji od 60 manjih jedinica nazvanih minutama. Svaka minuta se sastoji od 60 još manjih mjernih jedinica nazvanih sekundama. No znamiljivo, svaka se sekunda ne sastoji od 60 još manjih mjernih jedinica nazvanih stotinkama nego od njih 100. S druge strane, veća mjerna jedinica od sata je jedan dan! On se sastoji od 24 sata! Razlog zbog čega je uzeta baš brojka 24 povezan je s „vremenom“ koje je potrebno Zemlji da se jednom okrene oko svoje osi. Sljedeća mjerna jedinica je mjesec, koja je povezana s vremenom potrebnim Mjesecu da se jednom okrene oko Zemlje. To vrijeme iznosi od 28 do 31 dan! Zanimljivo, Mjesec nikada ne kruži 31 dan, nego u prosjeku 29,5 dana, ali nama sasvim lijepo odgovara da to u većini slučajeva bude brojka 31. Zatim je tu i godina, kao vrijeme koje je potrebno Zemlji da se jednom okrene oko Sunca. Ona iznosi 365 dana, ili 366 svake prijestupne godine s obzirom na to da se svake četiri godine nakupi cijeli dan viška u Zemljinom kruženju. Dakle, kao što vidimo, mjerenje vremena je izravna posljedica kretanja nebeskih tijela. Drugim riječima, dojam o protoku vremena je uvjetovan gibanjem nebeskih tijela. Tome smo svjedoci svaki dan. Pratimo Sunce i prema njegovom kretanju određujemo koliko je sati. Malo imamo dan, pa zatim noć, i ta dinamika izmjene dana i noći je ono što nam stvara dojam da je vrijeme stvarno. Sat zamjenjuje sat, dan zamjenjuje dan, godina zamjenjuje godinu i mi polako, postojanim promatranjem dobivamo dojam kako vrijeme zaista „teče“.
Ali zamislite na trenutak ovaj scenarij. Napustili ste naš Sunčev sustav i nalazite se negdje duboko u svemiru, negdje gdje ne postoji sustav referentnih točaka na koji biste se mogli osloniti. Vi jednostavno plutate u tom beskraju, lišeni bilo kakvih smjernica. Umorni od puta, zaspite. Nakon što ste se dobro naspavali, budite se! Što će biti vaša prva misao? Vjerojatno „Koliko je sati?“ ili „Koliko sam dugo spavao?“ Pun pogodak! Ali postoji kvaka! Ne znate koliko je sati jer nemate sat, a s obzirom da za vrijeme spavanja niste svjesni protoka vremena, ne možete sa sigurnošću odrediti koliko ste dugo spavali! Možete samo nagađati. S obzirom da se ne nalazite na čvrstoj podlozi nego plutate u beskonačnom prostoru, ne možete odrediti je li Sunce izašlo ili je još uvijek noć, jer je kod vas stalno „noć“. Uostalom, tu gdje ste vi, nema Sunca, vi se nalazite potpuno van referentnog sustava. I tako, za vas dan i noć, tjedan, mjesec, godina i sve ostale vremenske jedinice gube smisao jer nemaju uporišta. U tom trenutku dolazite do jedne veličanstvene spoznaje: Ne postoji vrijme osim vječnog sadašnjeg trenutka! Također, i pojam prostora postaje besmislen, jer, postavlja se pitanje, u vašem novom okruženju, što znači lijevo, a što desno? Gdje je gore a gdje dolje? Što je ovdje a što je ondje? Također ste odjednom suočeni s drugom veličanstvenom spoznajom! Ne postoji prostor nego jedno vječno ovdje! Drugim riječima, jedino mjesto na kojem možete ili ćete ikada moći biti je upravo OVDJE I SADA! Ovo je vrlo snažna spoznaja jer vas izvlači iz šablona i kalupa koje um stvara po navici. Ova prispodoba sa svemirom je prigodna jer daje izravan i nesmetan uvid u narav prostora i vremena, dok je u našem referentnom sustavu priča malo drugačija s obzirom na to da nam stvari i količina informacija koju procesuiramo zaklanjaju pogled. Ali, u suštini, stvar je ista. Uzmite na primjer sljedeću situaciju. Hodate ulicom. Oko vas su zgrade, ljudi, predmeti. Prešli ste sto metara. Zastanete na trenutak. Gdje se nalzite? Nalazite se ovdje, iz vaše perspektive gledano. Prijeđite još pet metara i zastanite. Gdje ste sada? Opet ste ovdje. Shvaćate li poantu? Iako se iz perspektive drugih može činiti da ste vi sada ovdje a već u drugom trenutku ondje, vi ste zapravo uvijek ovdje! Naravno da je takav način orijentacije izrazito nepraktičan u našoj stvarnosti i načinu komunikacije, ali u suštini, vi ste uvijek na jednom mjestu. Isto je i s vremenom. Recimo da vas netko u 12:15 pita koliko je sati. Vi ćete instinktivno i bez razmišljanja odgovoriti: „Sad je 12:15“. Ako vam dvije minute kasnije neka druga osoba postavi to isto pitanje, vi ćete ponovo odgovoriti: „Sad je 12:17“. Kužite u čemu je fora? Vi ne označavate vrijeme, nego sadašnjost! Sada je 12:15, sada je 13:35, sada je 20:45. Ako iz prethodne rečenice uklonite oznake vremena „12:15, 13:35, 20:45,“, što vam ostane? Ostanu riječi „Sada je“. Dakle, iz ovog proizlazi da doista ne postoji drugo vrijeme osim sadašnjeg. Zanimljivo je da mnogim ljudima promiče ta jednostavna i zapanjujuća spoznaja.
Vrijeme je u suštini posljedica stanja svijesti u kojem se osoba nalazi.
Gledao sam na You Tube-u jedan zanimljiv pokus koji je napravio izvjesni David Eagleman, mladi znanstvenik sa sveučilišta u Texasu. Uglavnom, pokus se sastojao u tome da je on imao nekakvu napravu koja je bljeskala brojke brzinom koja je bila prevelika da bi ju mozak percipirao u normalnim okolnostima, pa su za potrebe pokusa izgradili čeličnu konstrukciju od nekih 30 ili 35 metara na čijem je podnožju bila razapeta mreža slično kao kod trampolina. Zatim su pozvali tog dobrovoljca kojem su za ruku zavezali uređaj i poslali ga na vrh te konstrukcije s koje su ga pustili da slobodno padne. Pretpostavka je bila da će, ukoliko on bude u stanju pročitati brojke na zaslonu uređaja, to ukazati na činjenicu da vrijeme drugačije teče ukoliko je osoba pod utjecajem stresa ili uzbuđenja. Nakon što su ga prvi puta pustili da padne, tip je rekao da je na zaslonu vidio brojku 56. Nakon što je David usporio brzinu titranja brojki, uspostavilo se da je brojka zapravo bila 50, a da je do pogreške došlo zbog sličnosti šestice i nule. Odlučili su još jednom ponoviti pokus, ovaj put s drugom nasumičnom brojkom. Ipak, sama činjenica da je dobrovoljac bio u stanju očitati prilično točnu brojku bila je velika stvar.
Drugi puta je očitao brojku 96, a ispalo je da je prava brojka bila 98. To ukazuje na činjenicu da u ekstremnim situacijama vrijeme ipak može usporiti. Još jedno objašnjenje ovog pokusa može biti da je mozak tog pojedinca radio brže pod navalom adrenalina pa je brzo titranje uređaja za njega postalo sporo zbog čega je mogao raspoznati o kojim se brojkama radilo. I jedno i drugo objašnjenje se zapravo svode na isto, brzina titranja uređaja se smanjila, što se može protumačiti na način da je vrijeme usporilo. (Na kraju posta možete pogledati filmić tog pokusa.)
No, da bismo potvdili plastičnost i iluzornu prirodu vremena nije potrebno da izvodimo ovakve komplicirane pokuse nego da se jednostavno prisjetimo trenutaka u kojima smo to i sami doživjeli. Koliko ste puta bili na nekom dosadnom predavanju, čekali u redu, čekali tramvaj, autobus, vlak, ili općenito radili nešto za vrijeme čega vam je bilo nevjerojatno dosadno? Sjetite se kako vam je vrijeme sporo protjecalo u tim trenucima. Recimo da je na početku predavanja bilo 12 sati. Nakon, po vašoj procjeni proteklih 40 minuta, pogledavate na sat i na vaše zaprepaštenje otkrivate da se kazaljka pomakunla samo 15 minuta! Hej, pa koliko ste vi onda sjedili na tom predavanju koje je po normalnim vremenu trajalo sat i pol? Jeste li tamo proveli četiri sata, pet sati? S druge strane, izreku „Vrijeme leti kad se zabavljaš“ ste također nebrojeno mnogo puta osjetili na svojoj koži. Igra s prijateljima, zanimljiv razgovor, (čitanje ovog zanimljivog posta! :D) ili bilo koja radosna aktivnost vas je toliko zaokupila da je vrijeme proletjelo za čas! Možda ste se igrali cijelo popodne i začudili se kako se odjednom smračilo! A tek ste maloprije počeli!
Postavite sada dvoje ljudi koji su vrijeme doživjeli na sasvim različit način jednog do drugog. Koliko je sati proživio prvi, a koliko drugi u istom vremenskom okviru i kako je to uopće moguće ako je vrijeme jednako i nepromjenjivo za sve? Mnogi će vam reći da se tu radi samo o vašem osobnom dojmu i da to nema veze s vremenom kao takvim. Ali, tu se postavlja pitanje. Postoji li vrijeme kao takvo izvan nas ili smo mi ti koji stvaramo svoje vrijeme? Ja bih rekao da svatko stvara svoje vrijeme, odnosno, da stanje svijesti uvjetuje vrijeme.
Ekstremni primjer toga javlja se (opet) u Star Treku, The Next Generationu, u epizodi „The Inner Light“ (Unutarnje svjetlo) gdje posada Enterprisea za vrijeme jedne od svojih misija nailazi na čudnu sondu koja se zaustavila na određenoj udaljenosti od Enterprisea. Ispostavi se da sonda skenira brod i uspijeva ispustiti zraku koja prolazi kroz štitove i pogađa Picarda koji pada u neku vrstu kome. Picard se uskoro budi u nepoznatom okruženju, u kući gdje ga njeguje žena imenom Eline. Ona mu govori da je njegovo ime Kamin i da su vjenčani već tri godine. Objašnjava mu da je bio bolestan i da je vrlo vjerojatno to razlog zbog kojeg je izgubio pamćenje. No ono što ga dodatno zbuni je to što primjećuje da Eline na lančiću nosi repliku sonde na koju je naišao Enterprise. Ona mu govori da joj je tu ogrlicu poklonio sam Picard. S vremenom, Picard saznaje od prijatelja da se planet zove Kataan i da je on po zanatu kovač. Nakon neuspješnih pokušaja da stupi u kontakt s posadom Enterprisea, Picard se počinje prilagođavati svom novom životu. Kroz seriju se prikazuju faze njegovog života, od nekih četrdeset godina do duboke starosti. U međuvremenu, on dobiva kćer i sina i postaje uvaženi član zajednice. Za vrijeme svog boravka na tom planetu otkriva svoju ljubav prema sviranju frule u kojem postaje majstor. U međuvremenu mu umru žena i najbolji prijatelj. U dobi od devedeset godina kćer vodi Picarda na gradski trg na kojem se sprema lansiranje nekakve sonde. Picard ju pita što to lansiraju, a kćer mu odgovori da on to već zna, jer da je sve to već vidio. Svega u čudu, Picard joj odgovara da ne zna o čemu govori, nakon čega iza sebe čuje glas svog pokojnog prijatelja koji je sada ponovo mlad kako mu govori da je to vidio na svom brodu. Picard tek tada shvaća da prisustvuje lansiranju sonde koja ga je prije 50 godina onesvijestila na Enterpriseu. Zatim se s njegove druge strane pojavljuje i njegova žena koja mu govori da su svi oni mrtvi već tisuću godina i da je on taj koji će otkriti sondu i koji će moći prenijeti priču o njima drugim ljudima kako oni ne bi pali u zaborav. U sljedećem kadru, Picard se budi na Enterpriseu i nakon inicijalnog šoka pita Rikera koliko je vremena prošlo otkako se onesvijestio. Riker mu odgovara da je prošlo oko 20 do 25 minuta! Nevjerojatan koncept. Na kraju, Riker ulazi u Picardovu sobu i obavještava ga da su u sondi pronašli kutiju namijenjenu njemu. Picard otvara kutiju i unutra nalazi frulu na kojoj je svirao u svom drugom životu! Stvarno snažna poruka. Ako pogledate seriju, znat ćete o čemu govorim. Inače, to je peta sezona, 25. epizoda. (napomena – torrenti)
Evo još jednog primjera koji govori u prilog činjenici da su prostor i vrijeme tek stvar percepcije. Razgovarate telefonski s prijateljem koji živi u Americi. Pitanje koje se postavlja je sljedeće? Gdje ste vas dvojica dok razgovarate? Vi ste ovdje, u toj, nazovimo ju „virtualnoj“ domeni. Odjednom se sve granice vremena i prostora brišu, jer vi komunicirate upravo ovdje i upravo sada. Iako je „vremenska razlika“ između vas nekih osam sati, vi razgovarate sada! Iako ste udaljeni tisućama kilometara, vi se nalazite ovdje! Tu se pokazuje taj element nelokalnosti, odnosno trenutačnosti. Iako se ovakvom objašnjenju može suprostaviti argument da je to sve posljedica telekomunikacijske tehnologije, ostaje činjenica da je konačni efekt ipak ostvaren. Ako zamijenimo tehnologiju telekomunikacija telepatijom dobit ćemo isti učinak – nelokalnost, ovdje i sada!
Također, možda ste čuli za onaj paradoks blizanaca prema kojemu vrijeme u svemiru teče različito od vremena na Zemlji. “Uzmimo da su Ivica i Marica desetogodišnji blizanci. Marici je dosta Zemlje, te odluči otići na odmor na zvjezdani sustav Alpha-3 koji je udaljen 25 svjetlosnih godina. Kako Ivica ima test iz informatike te mora ostati na Zemlji surfati Internetom, Marica ode sama. Želeći što prije stići na odredište, Marica odluči putovati brzinom od 99.99% brzine svjetlosti. Put tamo i natrag traje (prema Ivičinom mjerenju) nešto preko 50 godina. Što se događa kada se Marica vrati? Ivica je star 60 godina, a Marica tek 10.5, iako je bila otsutna 50 godina!„
Vremenska odiseja
Na kraju krajeva, vrijeme zapravo uopće ne možemo vidjeti! Ono što određuje vrijeme su kazaljke sata ili brojke na ekranu, ali u toj priči nigdje nema vremena! Ako rascijepamo sekundu na manje intervale, sve do recimo, Planckove skale koja se uzima kao najmanja vremenska jedinica koja iznosi 10 -43 sekundi , što nam ostaje? Ostane nam beskonačnost, jer i iza tog vremenskog intervala postoji opet manji interval koji je nama beznačajan ali ipak postoji, a iza njega ponovo još jedan manji i tako u beskonačnost ili sadašnjost! Ista je stvar i kada idemo prema gore. Kako postaviti najveću mjernu jedinicu vremena? Nikako, to je nemoguće jer nakon, primjerice, trilijuna godina još uvijek postoje stotine tisuća trilijuna i milijarde trilijuna godina, dakle, očigledno je da je to uzaludan pokušaj. Nama se, zbog uvjetovanosti samo čini da vrijeme teče.
Ima jedan zanimljiv članak o prirodi vremena koji sam našao na stranici naše kolegici Iride (koja mi nadam se, neće zamjeriti na korištenju linka :D), Magicus.info, za one koji žele znati više! 😀 Vrijeme možda ne postoji
No, ako doista ne postoji linearno vrijeme, što su u tom slučaju pojmovi koje nazivamo prošlost i budućnost? U osnovi, samo prividi.
Standardno poimanje prošlosti podrazumijeva da je prošlost zbir svih događaja, doživljaja i okolnosti koje smo proživjeli do ovog trenutka i koji su otišli u nepovrat a koji žive tek u našem sjećanju. Međutim, je li doista tako, ili se radi tek o našoj ograničenoj sposobnosti percepcije? U knjizi „Holografski svemir“ Michael Talbot navodi primjer čovjeka pod imenom Stefan Ossowiecki koji je bio u stanju doticanjem određenih drevnih predmeta vidjeti njihovu prošlost kao da se ona događa upravo sada.
„Postupak Ossowieckog uvijek je bio isti. Uzeo bi predmet u svoje ruke i koncentrirao se sve dok prostorija u kojoj je bio, pa i njegovo vlastito tijelo, nisu postali poput sjenki, gotovo nepostojeći. Nakon što bi došlo do tog prijelaza, našao bi se kako gleda u trodimenzionalni film prošlosti. Mogao je otići kud god zaželi i vidjeti sve što izabere. Dok je gledao u prošlost, Ossowiecki je čak micao očima simo-tamo, kao da su stvari koje je opisivao bile stvarno fizički prisutne pred njim. Opažao je vegetaciju, ljude i prebivališta u kojima su živjeli. Jednom prilikom, nakon što je primio u ruke kameno oruđe magdalenske kulture iz kamenog doba koja je procvjetala u Francuskoj između 15.000. i 10.000. godine prije Krista, Ossowiecki je rekao Poniatowskom kako su magdalenske žene imale vrlo složene frizure. To se, s obzirom na dotično razdoblje u povijesti činilo apsurdnim, međutim otkrića kipova magdalenskih žena s bogato ukrašenim frizurama koja su uslijedila kasnije dokazala su da je Ossowiecki bio u pravu. Sposobnosti takve vrste daju naslutiti da prošlost nije izgubljena nego da i dalje postoji u nekom obliku dostupna ljudskoj percepciji. Dok naš uobičajeni pogled na svemir ne dopušta takvo stanje stvari, holografski model to dopušta. Bohmova ideja da je vremenski slijed produkt neprestanog niza odvijanja i uvijanja sugerira da kada se sadašnjost uvije i postane dio prošlosti, ona ne prestane postojati već se jednostavno vrati u kozmičko skladište implicitnog. Ili, riječima Bohma: Prošlost je u sadašnjosti aktivna kao neka vrsta implicitnog reda. Ukoliko i svijest izvire iz implicitnog, kao što Bohm sugerira, to znači da ljudski um i holografski zapis prošlosti već postoje u istom području – oni su, da tako kažemo, susjedi. Stoga bi jednostavan pomak čovjekove pozornosti mogao biti sve što je potrebno za pristup prošlosti. Vidovnjaci kao što su McMullen i Ossowiecki možda su pojedinci koji imaju unutarnji «grif» za postizanje tog pomaka, no opet, kao i kod tolikih drugih izvanrednih ljudskih sposobnosti o kojima je bilo riječi, holografska ideja sugerira da je ta nadarenost latentna u svima nama. I sama metafora za način na koji je prošlost smještena u implicitnom također se može pronaći u hologramu. Ukoliko je svaka faza neke aktivnosti – uzmimo primjer žene koja puše mjehurić od sapunice – snimljena kao niz sukcesivnih slika u hologramu s višestrukim slikama, svaka slika postaje poput okvira na filmskoj traci. Ako je hologram ‘bijele’ svjetlosti – komad holografskog filma čija se slika može vidjeti golim okom, te nije potreban laser kako bi postala vidljiva – kada promatrač hoda kraj filma i mijenja kut svog opažanja, vidjet će ono što je zapravo jednako trodimenzionalnom filmu sa ženom koja puše mjehurić od sapunice. Drugim riječima, različite slike koje se odvijaju i uvijaju izgledat će kao da teku zajedno i stvarat će iluziju pokreta. Osoba koja nije upoznata s hologramima mogla bi pogrešno pretpostaviti da su različiti stadiji puhanja mjehurića od sapunice prolazni te da se, nakon što se jedanput opaze, više nikada neće moći pogledati, međutim – to nije točno. Na hologramu je uvijek snimljena cjelokupna aktivnost, no promatračev kut gledanja koji se mijenja je taj koji stvara iluziju da se prizor odvija u vremenu. Holografska teorija daje naslutiti da isto vrijedi i za našu prošlost. Umjesto da se postupno izgubi u zaboravu, ona ostaje snimljena u kozmičkom hologramu i uvijek joj se može ponovno pristupiti.”
Znači li to da, ukoliko možemo gledati u prošlost, možemo jednako tako gledati i u budućnost? I je li ta budućnost unaprijed određena, definirana i zacementirana ili otvorena za možebitne izmjene? To me je pitanje oduvijek zanimalo, jer još sam kao mali često znao slušati priče o vidovnjacima i njihovim proricanjima budućnosti koja su se ostvarila točno u detalje. Moja prabaka je u mladosti posjetila jednu gataru koja joj je prorekla da će umrijeti u dobi od osamdeset godina, da će nadživjeti svoje dijete (moju baku, što se i dogodilo) i još mnogo stvari koje su se obistinile. Međutim, s druge strane sam također slušao i priče o vidovnjacima čije se proricanje nije obistinilo. Ljudi obično misle da ako se ne obistini nešto što im je proreknuto da je vidovnjak varalica i da zapravo ne može vidjeti budućnost nego samo pokušava zgrnuti lovu. No, je li doista tako ili je u pitanju nešto drugo? Je li moguće da je taj dotični vidovnjak koji je prorekao „krivu“ budućnost zapravo bio u pravu, ali se ta budućnost nije ostvarila u ovoj stvarnosti jer je ona bila tek jedna od beskonačno mnogo potencijalnih, odnosno mogućih budućnosti na čiji su ishod utjecali izbor, odnosno djelovanje pojedinca? Štoviše, (i to je ideja koja me fascinira već dugi niz godina i s kojom još uvijek nisam u potpunosti na čisto), je li moguće da se ta „kriva budućnost“ doista i ostvarila, ali u jednom od beskonačnih paralelnih svemira, odnosno paralelnih života koji se odvijaju istovremeno s našim?!
PARALELNI SVEMIRI/ŽIVOTI/SVJETOVI
Ideja paralelnih svemira/života/svjetova je stvarno zapanjujuć koncept sam po sebi.
Ona se temelji na pretpostavci da za svaki događaj postoji beskonačno mnogo mogućih ishoda i da se svi ishodi koji se mogu dogoditi i događaju u jednoj od alternativnih stvarnosti. Paralelni svemiri su odgovori na vječna pitanja tipa „što bi bilo da sam napravio drugačiji izbor?“ Fizičar Bryce DeWitt, začetnik teorije mnogih svjetova je to sročio ovako: „Svaki kvantni prijelaz, u svakoj galaksiji, u svakom kutku Univerzuma grana naš lokalni svijet u mirijade vlastitih kopija.“
Zamislite da se u određenom trenutku života nađete pred točkom odluke, odnosno u bilo kojoj situaciji u kojoj ste prisiljeni odabrati između dvije ili više ponuđenih mogućnosti koje će odrediti i promijeniti smjer vašeg života. Na primjer, završili ste srednju školu i pred vas se postavlja izbor fakulteta. Odabirete jedan od fakulteta, recimo filozofski, i vaš život kreće u tom smjeru, dolazite u novu sredinu, susrećete nove ljude, nalazite se u novim okolnostima i taj vaš odabir postaje vaš „životni put“ kakvim ga kasnije pamtite. Međutim, u trenutku vašeg odabira kad ste vi odabrali studirati filozofiju, druga inačica vas je odabrala studirati ekonomiju, treća politologiju, četvrta pravo, peta arheologiju, šesta glumu, sedma medicinu, a osma možda uopće nije upisala fakultet nego se odlučila zaposliti, deveta putovati svijetom, deseta ne raditi ništa…itd! U tom trenutku odabira, svaka je inačica stvorila vlastiti svemir koji se odigrava sukladno odlukama koje je donijela. Drugim riječima, koliko god mogućih ishoda postojalo, toliko je i paralelnih svemira u kojima se oni ostvaruju! Fasicinantno zar ne? Iako se ova teorija mnogim ljudima naviknutima na newtonovsko poimanje svijeta i života može činiti besmislenom i u najmanju ruku suludom, ona nije nastala iz ničega. Naime, otkrićem kvantne fizike znanstvenici su otkrili dotad nepoznatu narav elementarnih čestica. Prije se mislilo da je materija sazdana od čestica koje su postojane i moguće ih je odrediti u vremenu i prostoru. Međutim, otkriveno je da čestica može istovremeno postojati na svim mogućim položajima, (što se zove još i superpozicija) pa je nemoguće sa sigurnošću reći gdje će se nalaziti u datom trenutku. Drugim riječima, ispostavilo se da se čestica istovremeno može ponašati i kao čestica i kao val. Tek prisustvom posmatrača, val se sabija u pojedinačnu česticu koju onda možemo odrediti u prostor-vremenu. Što je samo po sebi vrlo zanimljiv fenomen. No glavno je pitanje, na koji način val zna u koju se česticu pretvoriti u trenutku našeg posmatranja! To je stvarno zagonetka.
No, da se vratimo na paralelne svemire. Ukoliko, nazovimo ga tako, mikro-svijet funkcionira po principu kvantne teorije, zašto to ne bi bio slučaj i u makro-svijetu? (Tu je vrlo bitno naglasiti da su pojmovi „makro“ i „mikro“ relativni i da ovise isključivo o percepciji – ono što je za nas „mikro“ za amebu je „makro“, dok je ono što je za nas „makro“ možda za nekoga „mikro“ po principu da ne postoji najveće od najvećeg niti najmanje od najmanjeg). Stoga, ako cijeli naš svemir promatramo kao česticu, onda teorija o paralelnim svemirima ima itekako smisla. U tom slučaju je naš svemir tek jedna od mogućih pozicija unutar superpozicije svemira kao vala.
Ne znam za vas, ali meni je osobno ova teorija nevjerojatno fascinantna i zanimljiva.
Gledao sam nedavno epizodu serije „Na granici mogućega“ (The Outer Limits) pod nazivom „In Another Life“ (U drugom životu) koja možda najdetaljnije kroz jednu snažnu priču objašnjava teoriju paralelnih svemira. Glavni lik serije je Mason Stark, čovjek koji mrzi svoj život. Prije godinu dana izgubio je suprugu Kristin koju je ubio razbojnik, a Mason se još uvijek okrivljuje što nije poduzeo ništa kako bi spriječio njezino ubojstvo. Radnja počinje tako da mu šef uruči otkaz, nakon čega njemu pukne film i nađe se u dilemi: oduzeti život sebi ili upucati sve svoje kolege na poslu. No prije nego uspije učiniti bilo što od toga, iznenadna glavobolja ga odvlači u paralelni svemir i iduećeg se trena nađe na podu neke zatvorene prostorije gdje po njega dolaze dvojica bolničara koji ga vode kroz hodnik u kojem, na svoje zaprepaštenje, ugleda nekoliko svojih dvojnika zatvorenih u staklene čelije, od kojih je svaki u nekom sitnom detalju različit od drugih i od njega samoga. Uskoro ga pozdravlja još jedan dvojnik, samo što je u ovoj stvarnosti taj dvojnik, koji se u seriji zove Stark, vlasnik korporacije koja je Masonu dala otkaz u njegovoj stvarnosti. Stark mu objašnjava da je on verzija njega koja nije odustala od fakulteta i koja je napravila druge izbore u životu. Objašnjava mu također da je stvorio Kvantno Zrcalo, stroj koji je u mogućnosti izvlačiti druge verzije njega samoga iz paralelnih svemira. Razlog zbog kojeg je izgradio Kvantno Zrcalo kako kaže, je da bi istražio sve moguće ishode svog života. No, u jednom slučaju izvlačenja dogodilo se nešto sasvim neočekivano. Inačica Starka pod imenom Mace, koji je inačica Masona koji je ubio svoje kolege na poslu, nakon izvlačenja uspije pobjeći iz zgrade i sada slobodno luta u Starkovoj stvarnosti nakon što je ubio Starkovu ženu. Zato je Starku potreban Mason od kojeg traži da ubije Mace-a i obećava mu da će mu zauzvrat dopustiti da se nađe sa suprugom Kristin koja u ovoj stvarnosti nije mrtva. Mason se sada nađe u dilemi, ali ipak pristane. No, prije nego Mason uspije pronaći Mace-a, Mace pronalazi Masona i prijeti mu smrću Kristin ukoliko mu ne pomogne da se zajednički riješe Starka. Također mu otkriva da je glavni razlog zbog kojeg je Stark izgradio Kvantno Zrcalo taj da pronađe verziju sebe koja je najsretnija, jer je on iznimno nesretan i nezadovoljan svojim životom, kako bi toj sretnoj verziji sebe ukrao život. Mason i Mace se vraćaju u firmu i nalaze Starka koji sjedi za stolom okrenut leđima. Mace puca i ubije Starka, ali nakon što mu vide lice shvaćaju da to nije pravi Stark nego jedna od mnogih verzija koju je Stark podmetnuo sumnjajući na njihove planove. Pravi Stark u tom trenutku ulazi i puca u Mace-a koji pada. Stark pokreće Kvantno Zrcalo i tjera Masona da stane u njega kako bi ga poslao natrag u njegovu stvarnost u kojoj je neizvjesno je li Mason povukao okidač ili je pobio sve svoje kolege. U međuvremenu, dok zrcalo pretražuje pravu stvarnost u koju treba poslati Masona, Mace se diže i gurne Starka u zrcalo nakon čega počinje tučnjava između njih trojice, no nekoliko sekundi prije nego što je Kvantno Zrcalo završilo pretragu, Mason uspijeva pobjeći iz zrcala dok Stark i Mace ostaju uhvaćeni i vraćeni u dvije različite stvarnosti; s tim da Mace ulazi u Masonovu stvarnost baš u trenutku kad je Mason povukao okidač, a Stark se nalazi u stvarnosti u kojoj je Mason pobio sve svoje kolege gdje dvojica policajaca traže od njega da spusti oružje. Stark i dalje sav u bunilu drži pištolj u ruci i viče: „Ovo nije moja stvarnost!“ nakon čega ga ovi upucaju.
Zatim se pojavljuje scena u kojoj Mason, koji je ostao u Starkovoj stvarnosti, šeće parkom i na klupici nalazi svoju suprugu Kirstin koja ga se sjeća tek kao bivšeg dečka s obzirom da se Stark u ovoj stvarnosti oženio drugom ženom. Njih dvoje počinju razgovor i serija završava.
Fantastično, svakako trebate pogledati tu epizodu. Opet, napominjem, može se skinuti preko torrenta!
Ali ono što je pored same priče toliko vrijedno u toj epizodi je sam odnos likova koji je vrlo razrađen i cjelokupni kontekst u kojem se priča odvija, kao i glumačka ostvarenja koja su u najmanju ruku iznimna. No ono što ostavlja najdublji dojam nakon odgledane epizode i što vam se nameće kao pitanje je ovo: „Pa dobro, od svih tih Starkova koji se nalaze tamo, čiji je život doista „stvaran“? Jer, svatko od njih svoju stvarnost doživljava kao jedinu, dok u širem kontekstu njihove stvarnosti postaju tek „jedne od mnogih“.
Ideja paralelnih svemira shvaćena na način na koji sam ju upravo opisao nameće još jedan zanimljiv, i rekao bih, neizbježan zaključak. Prispodoba o svemiru kao čestici i multiverzumu kao valnoj funkciji podrazumijeva postojanje jedne Nad-Duše pojedinca, jer u suprotnom pojedine inačice ne bi mogle postojati nego bi bile automatizirane jedinice bez svijesti. U toj prispodobi, ta bi Nad-Duša trebala igrati ulogu posmatrača pod čijim se utjecajem val sabija u jednu određenu česticu, dakle, jednu određenu verziju pojedinca. Ali ono što mene posebno muči je, zašto sam ja svjestan onih izbora koje sam učinio, ali ne i onih koje nisam, odnosno zašto nisam svjestan tih paralelnih stvarnosti. Isto tako, nikako nisam uspio proniknuti po kojem principu funkcionira to određivanje stvarnosti, odnosno tko odlučuje o tome koja verzija sebe sam ja upravo sada? Možda vas je ovo malo zbunilo pa ću pokušati biti nešto jasniji. Dakle, uzmimo da se pred mene postavi određeni izbor. Tko je sad taj koji odlučuje što ću izabrati. Naravno, na prvi pogled se čini da sam to ja, ali i ona druga verzija mene također je uvjerena da ona donosi odluke, i da je ona također ja. A opet postojimo u različitim stvarnostima. No pitanje je, gdje se nalaze te paralelne stvarnosti? One također postoje „ovdje“, upravo tu, dijele isti prostor s „našom stvarnošću“ samo im je frekvencija drukčija. To je vrlo slično konceptu radija ili televizije. TV prijemnik je fizički jedno mjesto na kojem se istovremeno emitira na stotine kanala, a mi smo ti koji pritiskom na tipku daljinskog mijenjamo frekvenciju i odabiremo koji ćemo kanal, odnosno program gledati! I dok mi gledamo RTL, HRT, Nova, OTV i Z1 ne prestaju postojati/emitirati samo zato što ih mi trenutno ne gledamo. Ako ovome prilazimo po standardnoj teoriji koja tvrdi da je materija čvrsta, opipljiva i da ima stvarnu masu, onda se ova ideja o paralelnim svemirima koji okupiraju isti prostor s našom, jednako tako teškom i masivnom stvarnošću čini suludom, međutim, ako uzmemo teoriju holograma, i priču da je cjelokupna materija oko nas tek skup interferencijskih uzoraka, nije uopće teško uvidjeti da je naša sadašnja stvarnost tek jedan kanal, jedna frekvencija u TV prijemniku. No ono što mene jako zanima je, kako pronaći daljinski!? Jer, sama narav paralelnih svjetova je prilično nevažna za nas u „ovoj stvarnosti“ ukoliko ih nismo svjesni. Ima jedna serija iz 1995. koja se bavi upravo tom tematikom. Serija se zove „Sliders“ (Klizači) a radi se o tome da jedan student fizike u svom podrumu uspijeva otvoriti crvotočinu kojom putuje, odnosno klizi kroz paralelne svemire. Sa sobom nosi neku vrstu daljinskog pomoću kojeg otvara crvotočine i koji mu određuje dužinu boravka u određenoj stvarnosti. Sa sobom na putovanja vodi svoju curu, profesora fizike i jednog crnca koji je slučajno autom uletio u crvotočinu dok su njih trojica putovala. Svakim novim „klizanjem“ oni dolaze u svemir čija je povijest zahvaljujući drukčijim izborima različita od povijesti onog prethodnog. Ali fora u cijeloj priči je da se prilikom „slajdanja“ ne mogu vratiti u svoju originalnu stvarnost iz koje su otišli! Stvarno zanimljiva serija, trajala je pet sezona a onda su ju zbog nekog razloga ukinuli.
Ovdje možete pogledati foršpan prve sezone!
Također, u Star Treku, The Next Generationu, u epizodi „Parallels“ se isto tako detaljno obrađuje upravo ova tema. Worf se vraća s klingonskog fight turnira kao pobjednik i posada Enterprise mu za njegov rođendan spremi proslavu iznenađenja. Worfa u jednom trenutku uhvati blaga vrtoglavica, i nakon što dođe k sebi, na proslavi ispred sebe ugleda Picarda za kojeg su mu rekli da nije u mogućnosti biti na proslavi. Malo po malo, shvaća da su se i druge stvari promijenile, primjerice, u jednom paralelnom svemiru mu je Diana Troi žena, (To kak Worf reagira na njezino ponašanje je komedija!:D), a u drugom nije osvojio turnir! Kroz cijelu seriju, Worfa svako malo hvata vrtoglavica i on prolazi kroz paralelne stvarnosti za koje se kasnije pokaže da su posljedica Geordijevog vizira koji uzrokuje kvantne fluktuacije.
U jednom trenutku se sve stvarnosti spoje u jednu kvantnu singularnost i tu se zorno prikazuje kako granice među stvarnostima pucaju i odjednom se cijeli prostor oko Enterprisea počinje popunjavati drugim Enterprise-ima iz drugih paralelnih svemira.
Dakle, što bi bila svrha paralelnih svjetova uopće? Po mom skromnom mišljenju, rekao bih da je svrha u tome da mi (ne mi kao ego pojedinačne inačice) nego mi, upravo kao ta Nad-Duša, doživimo i iskusimo sve moguće ishode naših odluka u jednoj osobnosti!
Iako u sadašnjem stanju svijesti ne možemo pristupiti drugim paralelnim stvarnostima, možda im pristupamo tek kada dostignemo višu razinu svijesti?
Razmišljajući tako o svimtim misterijama i mogućnostima, pala mi je na pamet i jedna sasvim neočekivana misao. Što ako mi nismo svjesni paralelnih svjetova u ovom životu, nego tek u idućem? Odnosno, što ako reinkarnacija nije nužno prelazak iz jednog tijela u drugo u vremenu, nego doslovno „re-inkarnacija“, odnosno ponovna inkarnacija u isto tijelo samo s drugim odabirima od ovih koje smo učinili u sadašnjem životu? Zvuči mi nevjerojatno i nelogično, ali ipak nije isključivo.
Ali, to nije sve. Razmišljanje o paralelnim svemirima nameće duboka filozofska pitanja i pomiče granice mašte do krajnosti. Primjerice. Uzmimo da je jedan izbor osobe uzrokovao niz posljedičnih događaja koji su njezinu stvarnost usmjerili u jednom pravcu. No istovremeno, drukčiji izbor te iste osobe je uzrokovao niz posljedičnih događaja koji su njezinu stvarnost usmjerili u drugom pravcu.
Evo vam jedna živopisna slika ovog primjera.
Dakle, dečko i cura razgovaraju. U prvom oblačiću piše: Jesi za kavu? Zatim dolazimo do točke u kojoj cura odlučuje. U tom trenutku, ova se stvarnost dijeli u dvije stvarnosti. U jednoj cura kaže: „Hmm…može, zašto ne?“, što u konačnosti vodi do zasnivanja obitelji i onog: I živjeli su sretno do kraja života.
Međutim, na drugoj slici cura kaže: „Hmm…oprosti, previše sam umorna.“, što u konačnosti vodi do toga da svatko od njih ode svojim putem.
Ono što mene zanima je slijedeće – mijenja li se u ovakvim slučajevima isključivo stvarnost pojedinca (u ovom dotičnom slučaju tog dečka i cure) ili se mijenja stvarnost svih ljudi koji su živjeli u trenutku te odluke?! Očito je da se prema teoriji kaosa (ili bolje, teoriji polja) mijenja, s obzirom da svaki od ova dva ishoda sa sobom povlači drugačija mjesta, okolnosti i odnose koji zauzvrat mijenjaju i sve ostalo. No, ako je tome tako, onda dolazimo do još jednog pitanja. Što je s odlukama i izborima svih ostalih ljudi oko nas? Jesu li oni također u našem paralelnom svemiru svojom odlukom ili postoje u našoj stvarnosti tek kao proizvod našeg uma? Odnosno, još preciznije, stvaramo li mi svakim našim izborom svemir u kojem drugi ljudi postoje samo zbog nas ili se sve naše odluke i svi mogući ishodi naših i tuđih odluka međusobno isprepliću kroz sve paralelne svemire u jednom skladu i podudarnosti?
To je vrlo zanimljivo pitanje. Naime, ako svakim izborom nastaje kopija, onda bi to trebalo podrazumijevati da početno stanje svake kopije ostaje isto dok se ne dogode određene izmjene. Tek u trenutku naše odluke dolazi do cijepanja „originalne stvarnosti“ i to postaje naša kopija. Jednako tako, odluke drugih ljudi stvaraju njihove kopije u kojima se sve odigrava na drukčiji način. Tako, pirmjerice, postoji svemir u kojem je ovaj post napisan već u sedmom mjesecu, ali također postoji i svemir u kojem ovaj post uopće nije napisan, jer, recimo, autor Blog.hr-a nije došao na ideju otvoriti Blog, ili još bolje, nije se ni rodio! Također, postoji i svemir u kojem vi uopće ne postojite jer se vaši tata i mama nikada nisu sreli!
Kad razmišljate o svemu tome, teško je ne doći do jednog očiglednog zaključka, a to je da je ovaj život, i cjelokupni svemir, vrlo osoban, možda osobniji nego što smo mogli i zamisliti. Jer, ako mi svakim odabirom stvaramo vlastiti svemir u kojem se stvari odigravaju sukladno našim odlukama, onda je moguće da taj svemir postoji zapravo kao projekcija naše svijesti i da smo mi ujedno svi stanovnici i svi životni oblici tog našeg svemira. Ovo opet dovodi do nove definicije pojma „ja“ i „mi“ jer ako ste vi produkt mog paralelnog svemira, odnosno moje svijesti, i ja sam istovremeno svi vi kao što ste i svi vi istovremeno ja, iako sebe doživljavamo kao odvojene entitete, Mi smo zapravo odrazi svijesti jedni drugih, što bi u konačnosti značilo da u ovom cjelokupnom postojanju ne postoji ništa drugo osim Jedne Svijesti!!!! Nije li to, drugim riječima, definicija onoga što mnogi nazivaju Bogom?! Svi smo mi zapravo Bog koji stvara i doživljava sam sebe, a cjelokupno postojanje je samo izraz tog našeg stvaranja! Jer, da citiram Isusa : „Nije li pisano u vašem Zakonu: Ja rekoh: bogovi ste!“
Evo, toliko od mene za sada, a ukoliko sljedeći post ne vidite uskoro na blogu, to ne znači da on nije napisan, može biti da je napisan u nekom od paralelnih svemira! 😀
P.S.
Kao dodatak ovom postu i kao kontekstualni okvir, evo vam popis serija i filmova koji se bave tematikom paralelnih svemira, prirode vremena i srodnim temama, kao i video linkovi koje sam obećao!
Pozdrav!
The Outer Limits, sezona 3, epizoda 21 – In Another Life, Star Trek – TNG, sezona 7, epizoda 11 – Parallels, Star Trek – TNG, sezona 5, epizoda 25 – Inner Light, Star Trek – Deep Space Nine – sezona 2, epizoda 23 – Crossover, Star Trek – Deep Space Nine – sezona 3, epizoda 19 – Through The Looking Glass, The Family Man (Nicholas Cage), Frequency (Jim Caviezel & Dennis Quaid), Contact (Jodie Foster & Matthew McConaughey), i vjerojatno ih ima još, samo ih se trenutačno ne mogu sjetiti, ako se sjetim, dodat ću ih kasnije! 😀
Can Time Slow Down?
Michio Kaku: Time Travel, Parallel Universes, and Reality
Comments are closed.