Ateizam kao urbani mit

 Nietzsche je mrtav, ali njegov reakcionarni religijski bunt je živ i raste čitavo stoljeće i pol. Darwin ga je gotovo nehotice pomogao razbuditi, u konačnici ojađen utjecajem svojeg vlastitog djela. Religijski je bunt dio nas, utkan duboko u naš zeitgeist. To je bunt protiv licemjernog roditelja koji traži našu poslušnost INAČE! Bunt koji je i sam nalik na novi val renesanse, gdje otpadništvo od religije i ideje boga preporađa čovjekove ideje o svemiru i sebi samome. Bunt koji je možda individualna koliko i društvena faza odrastanja.
Ovdje je riječ o ateizmu.
                Ateizam je modernistička reakcionarna struja i on ne posjeduje odvojeno značenje od dominacije monoteističke autoritarne religije (ili autoriteta vjerske institucije). Upravo zbog svojeg identiteta koji sebe definira kroz opoziciju – institucija socijalizma je od institucije monoteizma načinila svojeg neprijatelja i gledala ga istisnuti. Ateizam je pak druga strana novčića institucijskog religijskog ‘apsolutizma’. Isti je novčić: pismo ili glava. Ateizam, ako podrazumijevamo klasičnu definiciju ne vjerovanja u Boga i Božanstava, je etiketa sa tri temeljna značenja:
–          dajem prednost razumu i znanstvenoj metodi spram iracionalizma i metafizike
–          odbijam sve što ima veze sa vjerskim institucijama,predodžbom Boga i lažnom duhovnosti
–          više vrijednosti i istine biram vidjeti isključivo kao društvene i humanističke
Ateizam kao deklaracija je zapravo nalik na jedan ”bljak” znak. Ono je odbijanje. Sam za sebe on je negacija bez afirmacije, osim ako se atezimom ne služi drugi sustav koji afirmira novu vrstu vjere, poput socijalizma ili humanizma. Tada je ateizam jedno deklarativno oruđe u izgradnji novog sustava uvjerenja i vrijednosti, koje božanske atribute pridijeva društvu ili čovjeku.  Ateizam sam za sebe je odbijanje svega za što se crkva ili religijska  institucija zalažu. On govori o stavu spram religije,  ”religijskog Boga” i djelovanja institucije, a vrlo rijetko o stavu spram viših istina, iskustvima istih,  odnosa sa sobom, prirodom ili bilo čime većime od nas samih.
                ”Religija kakva danas postoji potpuno je nijekanje istine.” Krishnamurti
 Religija u svojoj svjetovnoj pojavi kao centar moći zasipala nas je lažima, licemjerjem i u konačnici – izdajom.  Mene je od kršćanske institucije odbijala činjenica kako su od najsvetije stvari učinili profanu laž. Činilo mi se teško da ima većeg grijeha od toga da se u ime Boga čine bezbožna djela. Činilo mi se mnogo časnijim biti kriminalac nego božji čovjek koji čini kriminal. Mnogi ljudi osjećaju izdaju i odbojnost spram religije i njenih poglavara, jer u duboko ljudima živi i obitava ono što je srž upravo svake religije. Živi Bog! Kako u slijepom vjerniku tako i u ”mehaničkom ateistu”. U toj srži obitava naš vlastiti doživljaj i iskustvo Boga duboko u nama. Religija je u originalu (duh kakavoga je kod monoteizma danas teže pronaći) stvorena da služi i inicira ljude u odnos sa Bogom i nama samima te organizira društvo po božjem modelu. Pravedno. O tome u što se pretvorila govori se i piše sasvim dovoljno, pa ne mislim dužiti. Izdaja svakako budi bunt u mnogih ljudi. U nekih svjesno, u nekih manje.
Činjenica ostaje da čovjeku nije nužna religija da bi zaživio Boga, ona je tu radi društva i inicijacije.  Sama njena potreba usmjerena je na plural. Problem naime ne leži u samoj religiji ili u samoj politici, već u tome koja i kakva energija teži doći na poziciju moći kakvu imaju političari i visoko svećenstvo. Ta energija, uz visoku čast izuzetcima, nije božanske naravi – toliko je očito.
                Moj otac je sebe sve do nedavno ponosno deklarirao za ateistu, a znam nekolicinu ljudi koji sebe kite tom etiketom. Zanimljivo, ali ta nekolicina ateista koje poznajem su ljudi čiji je moralni kodeks, rekao bih, iznad prosjeka. Njihova savjest je postojana i vidljiva. Trude se biti korektni prema ljudima u svojoj okolini. Nije potrebno naglašavati da su društveno svjesniji i moralniji od mnoštva javno deklariranih vjernika. Mnogi od tih ‘ateista’ nisu uopće daleko od onih vjernika koji vole reći: ”Ne idem u crkvu, ali vjerujem u Boga na svoj način”, a odbijanje ideje Boga kod njih je itekako povezano sa bogom kakvim se prikazuje od monoteističkog autoriteta. To je ”Bog jučerašnjice”, kako ga je N.D.Walsch nazvao. Neki od njih, iako intuitivno vjeruju u višu silu, viši poredak, inteligenciju ili moralni ustroj – ne vole ”to nešto” nazivati ”Bog”. I sam sam imao problema sa ovom riječju ”Bog”, jer je vjersko tržište već toliko mnogo tržilo sa tom imenicom. Rado kažem kako Bog nije imenica već  zamjenica 🙂
No nije kriva riječ, niti Ono što stoji kao krajnje značenje te riječi. Treba shvatiti da ono što nas smeta kod te riječi isključivo ono što su neki ljudi i zajednice uzeli riječ i prekrili je krvlju i prašinom, zaposlili je da zarađuje, rastrgali je da pokorava- a ne to što se krije iza same riječi! Smatram kako ‘ateist’  u velikoj većini slučajeva suprotstavlja se tj. odbija društvene i moralne implikacije koje postoje vezane za ”ideju Boga” poteklu od institucije, a koje su izuzetno duboko ukorijenjene u kolektivnu svjesnost. Bog jučeršnjice! Ateista muči način na koji je Bog tumačen i propovjedan od mnogih koji si daju pravo govoriti i činiti u njegovo ime do te mjere da ‘ateist’ (češće samo verzija ”intelektualnog skeptika” ili agnostika) jednostavno ima volju odbaciti sve vezano uz takvog Boga i njegove podanike, njegove ratnike i klergiju.
Takvi ‘ateisti’ drže se maksime: nije bitno vjerujem li u Boga ili ne, bitno je što činim sa svojim životom i kako se odnosim prema ljudima oko sebe. Radije će se deklarirati ‘ateistom’ nego biti igdje blizu onih koji u Božje ime(ili bilo čije) rade takav goropadni nemoral. Ateizam tako postaje čak moralni apel, rekao bih, intelektualni humanistički apel. Njegovo oružje je humanistički moral, ali i intelektualno znanstvenjački ponos i zaslijepljenost. U konačnici on završi materijalistički, jer je slijep za metafiziku.
U svojoj je biti riječ ‘Bog’ posve čista. Ovdje na površini ona nekome može smrdjeti do nebesa. To je naš jezik, naša kultura, naša duboka uvjetovanost. Naša mrzovolja i bol. To je energija kojom smo nabili riječ. Poanta ‘ateizma’ je slična kao i poanta Nietzscheizma: oni su reakcionarne pozicije! Vrsta bunta. Pozicija koja ima jasno izražen identitet spram onoga čega je protiv. Ovaj bunt i pozicija mogu biti izvanredno intelektualno potkovani, ali oni i dalje nisu pozicije koje su samostalno i prirodno nastale. Svi narodi svih prostora i vremena teisti su u srži i kao takvi su nastajali i stvarali sebe. To je zato jer su ljudska bića u svojem korijenu svjesna sebe i svojeg božanskog porijekla. Od bušmana do mešetara koji zbog zapostavljanja sebe leži u psihoterapijskom kauču. Kao što kaže izreka: mi nismo ljudska bića sa duhovnim iskustvom, već smo duhovna bića sa ljudskim iskustvom.
Kada određene religije nameću svoje postojanje, autoritet i zahtijevaju podanost – otpor je prirodna reakcija. Kada se bilo što nameće dvije su moguće reakcije: pokornost ili otpor. Naime, iako živimo u relativno religioznom društvu, naša religioznost je na razini koja odgovara razini našeg svećenstva – neosvještena! Mi imamo široko rasprostranjenu predpubertetsku religioznost. Gotovo bezbojnu i ritualističku, donekle nalik religioznosti talijanskih mafijaša kakve viđamo u filmovima. Ritualno i putem ego identiteta oni se poistovjećuju sa religijom, njenom ikonografijom, ritualom i njenim znamenjem, no o bilo čemu dubljem od toga nema niti spomena. Leži duboko uspavano.
No ne bi smo smjeli po običaju fundamentalista i buntovnika bacati sjeme zajedno sa kukoljem! Znam više izuzetaka i znam više kršćana koji ritualno prakticiraju svoju vjeru ne samo kroz formu već i nastojanja te djela koje ih čine većim ljudima. Osjećam da ih nema mnogo, ali svakako postoje. Kao što postoje i razne pastve, župe i religijske zajednice koje koriste svoju moć širenja pozitivnog utjecaja na društvo i zajednicu u kojoj su. Religiju se mora promatrati i iz društvenog, a ne samo duhovnog aspekta, jer pojedinac i njegova osobna duhovnost ne moraju biti povezane sa religijom, ali društvo kao takvo ima itekako snažnu tendenciju da dijeli svoje ideale i svoja, barem neka, ujedinjena uvjerenja i poglede. Sama činjenica da postoji pleme, skupina, narod, nacija, etnicitet – nužno impliciraju zajedništvo nečega ili u nečemu. Viša istina je okosnica svih nižih uvjerenja o životu, ako je doista istina u koju se vjeruje i kojoj se ljudi vraćaju.
Sudeći kako su srednjovjekovni i renesansni političko-religijski poglavari imali problem sa neovisnim znanjem i spoznajom ono je kroz socijalnu i humanu svijest preraslo u nezavisnost znanosti od religije, a kroz bunt i dogmatičnost same znanosti dijelom je postala ono čega se željela osloboditi. Nastao je rat između religije i znanosti. Danas najviše naglašen u SAD-u.
Zanimljivo je primjetiti kako budizam ili hinduističke religije nemaju izraženih ‘problema’ sa znanošću, niti znanost s njima. Niti imaju nekih velikih problema utkanih između sebe i naroda čiji su dio. U Indiji političari odlaze duhovnim Učiteljima po blagoslov i savjet, dok su Učitelji apsolutno nepolitički i posve implicitno – nepotkupljivi. Sad se čak i to iskvarilo no srećom nije posve nestalo.
Budizam primjerice ne vodi borbe protiv nikoga. Budizam šutljivo živi ono što propovjeda. On je tiha struja, otvoren i prijemčiv. To ne znači da kršćanstvo i energija Krista u svojoj srži ne posjeduju onu vrijednost koju navode i propagiraju oni koju su je izdali. Postoji napisano, a postoji tumačeno, postoji izvještačeno, postoji manipulirano, a postoji sveto i istinito koje se skriva u tekstu i iza njega – za onoga koji je dovoljno čist da vidi! Zato kažem, ne bacajmo zrnje sa kukoljem ili dijete skupa sa prljavom vodom.
                Današnji tvrdo znanstveni ‘ateizam’ kakav zastupa glasoviti etolog i teoretičar evolucije Richard Dawkins dobar je primjer ove reakcionarne filozofije, ponegdje vrlo ogorčene i neumoljive, egoistične i uskogrudne, usmjerene protiv zla i slijepog dogmatizma koje neke organizirane religije provode nad svojom pastvom ili sustavom. Istina, mnoštvo razornih i nazadnih stvari učinjeno je u sklopu današnjih religija. Nema sumnje. Je li scijentizam čija je filozofija fundamentalni materijalizam – bolja alternativa? Ako uzmemo u obzir da se ‘vjernici u znanost’ ne ubijaju eksplozivima, ne zatvaraju svoju djecu u uskogrudno dogmatsko obrazovanje, ne uče ih ksenofobičnim stavovima već imaju određen humanistički svjetonazor i načelno su miroljubivi – mogli bi možda reći da se čine kao zdravija sredina.
                U praksi ipak oni također rade za vladare, vlade i vladine/korporacijske inerese te na projektima naoružanja, vojske, farmaceutskog profita, masovnog uništenja i ostalih pitanja ‘nacionalne sigurnosti i interesa’. Ako ste dio bilo kojeg ovog sustava teško da ste u mogućnosti vidjeti sebe sa metapozicije. Zato je korisno imati poziciju promatrača. Posebice promatrača sebe.
Ideal znanstvenika kao tragaoca za istinom danas je rijedak koliko i ideal vjernika koji je zbog svoje ljubavi i svijesti neustrašiv i voli bezuvjetno!
-Znanost velikim dijelom danas služi zgrtanju znanja, novca, prevlasti i moći.
-Religija velikim dijelom danas služi zgrtanju znanja, novca, prevlasti i moći.
-Obje strane imaju svoje vrlo ukorijenjene predrasude,
ne samo jedna prema drugoj već i prema svijetu.
-Obje su u svojoj srži predivni izrazi ljudske duše i potrebe za spoznajom,
poboljšanjem svojeg života, osobe i društva!
-One su u svojoj biti služavke.
Kod bilo koje teze i antiteze tek je sinteza ono što nas kao društvo tjera u istinski napredak. Pomirenje znanosti i religije. Spoznajni ekumenizam! Otvorenost istini i ljudskome iskustvu! To bi ujedno značilo rođenje nove vrste znanstvenika i nove vrste vjernika. Ta nova vrsta tragaoca je zapravo stara izvorna vrsta, ona koja je nestajala sve do prve polovice 20. Stoljeća; Goethe, W. James, Heisenberg, Bohr, David Bohm, Einstein i mnogi mnogi drugi. Ljudi koji su bili mislioci, tragaoci, filozofi, ljudi vlastite vjere i moralne vertikale, a ne korporativni plaćenici, tehničari, dogmatici, centar moći i najuže specijalizirani učenjaci.
                Dobra vijest, takvi ljudi već postoje duži niz godina. Lanac zapravo nikada nije  prekinut, samo se stanjio sredinom i drugom polovicom 20. stoljeća. I dalje je mnogo više onih koji su poput teze i antiteze, šipražje koje okružuje lanac:  stavovi unutar fiksne paradigme koji se po svaku cijenu teže održati, obraniti i uspostaviti. Oni ne priznaju ništa što leži izvan njihovog polja tumačenja te u svojim prosudbama nažalost bacaju i zrnje zajedno sa korovom.
Slijepa religija i slijepi scientizam – dva su fundamentalizma. Fali im služenja, poniznosti,  nepotkupljivosti, hrabrosti da istupe ljudima!
Svejedno je koji ste tabor. Slijepi ste.
Ukoliko niste član niti jednoga od ovo dvoje, objektivniji pogled i njihovo viđenje je donekle olakšan. Pod uvjetom da niste slijepi konzumerist, prazna limenka puna želja i straha – takvi su danas češći i od znanstvenika i od vjernika.
Gledano izvan tabora, to je kao kada promatrate bračni par koji se svađa pred vama. Vama je njihov problem očit, ali oni ga iz te blizine ne mogu vidjeti iz. Stajanje na stranu između njih dvoje nema smisla(niti je zdravo ili mudro) i znate da nitko od njih dvoje ne može biti posve u pravu, niti posve u krivu – no oni se ne žele odreći identiteta kojeg brane, jer SU U STRAHU! Svatko od njih dijelomice želi od vas dobiti priznanje, namaknuti vas da stanete na njegovu/njezinu stranu, oboje prezentirajući svoje argumente žustro i borbeno. Vi nemate emocionalni ulog ega u toj priči, oni ga itekako imaju. Ljudi će u pravilu uvijek radije biti u pravu nego biti sretni. Zato nam i ide ovako loše u većini aspekata života.
Iz pozicije promatrača na kojoj se nalazim, vidim jasno:
1.       -U Bibliji je mnogo istine! No i onoga što nije tako.
2.     – -U znanstvenim teorijama je mnogo istine! No i onoga što nije tako.
3.        -Neke istine se razlikuju po dosegu i po samoj vrsti.
4.       -Nisu sve istine za uspoređivati, ali nemoguće ih je uvidjeti pomirene ukoliko nemate volju shvatiti da svo znanje potječe iz istog izvora!
5.       -Postoji još mnogo svetih spisa pored same Biblije!
6.       -Postoje stare znanosti koje imaju mnogo istine, a koje današnji znanstvenici niti znaju niti priznaju! Posebice u medicini.
7.       -Kada se istina iznosi na krivi način ona postaje jednaka laži! Za neke ona postaje ”slijepa istina”, a za druge ”nametnuto znanje”. Pada na gluhe uši.  Na taj način istina nije samodostatna ukoliko govorimo o čovjeku i društvu. Ona mora biti prenešena sa ljubavlju.
– Moramo imati ljubavi, dakle snage – da našu istinu pretočimo na shvatljiv, tolerantan i miran način! Bez gorčine i želje za dominacijom. Onaj tko se boji za svoju guzicu taj nema ljubavi, taj samo teži pobijediti, prevladati, obraniti, osvojiti.
Predodžba Boga naša je predodžba. Ako uzemte da vjernici Islama svakako jesu religiozni, a s druge strane zabranjuju slike i predodžbe Alaha, jer smatraju da ga čovjek ne može sebi niti predočiti – tada shvatite da je dio našeg lokalnog problema svakako u ljudskoj slobodi predočavanja i nametanja predodžbi. Na kraju se opet dođe na problem (ne)vjere u određenu predodžbu Boga.
Religija ima sposobnost izvitoperiti ‘božju riječ’ i čovjeka staviti u poziciju duhovne i intelektualne neimaštine. Ona može tražiti pokornost i služenje, upravo zbog čega današnji čovjek više nema pristup izvornom značenju služenja! Zbog toga se neki ljudi itekako štrecnu i razljute kada negdje spomenem  s l u ž e nj e.  To je problem uvjetovanja i reakcija je ega.  Izgubili smo uopće značenje tog pojma jer ga povezujemo sa izvorom mnogih laži! Služiti ljude i Boga nema nikakve veze sa služenjem religijskim vođama ili vladarima. Nadam se da će to jednom uvidjeti dovoljan broj ljudi.
Kao što rekoh, čini se kako je ateizam doista samo specifičan ‘STOP’ znak. ‘STOP’ je povezano sa arhaičnim predodžbama monoteističke religije. Dakle povezano je sa uvriježenim tumačenjem više nego sa univerzalnim značenjem. Sa religijskom praksom više nego sa pravom duhovnošću. ”Bog” na kraju ostaje samo riječ, a ”riječ je od Boga i riječ je sa Bogom” – da se šaljivo izrazim.
U kontekstu razvojne duhovnosti pojedinca čini se kako je deklarativni ateizam oblik pubertetske faze čovjekovog duhovnog razvoja. Pubertet je stanje potencije, razgraničavanja i refleksije. Ateizam je, paradoksalno govoreći, plodno tlo za uviđanje što je to doista ‘Bog’, vjera, problem zla, čovjek, a što je gotovo mrtva institucija. Unatoč tvrdnjama – ateizam nije opredjeljenje, već odbijanje opredjeljenja! U potrazi za našom vlastitom biti ateizam je borbeni naziv za agnostika. Agnostik je osoba koja ”niti vjeruje niti ne vjeruje”, osoba koja je otvorena i tragalačka, no predodžba koju joj nude religije ne zadovoljavaju je, dok na pravu duhovnost koja bi je potakla još nije naišla u svojim traganjima. Na  ljestvici duhovnoga razvoja briljantnog autora Scott Pecka, tvrda religiozna vjera tek je jedan stupanj iznad ”životinjskog zvjerstva” i barbarstva, a ateizam i skepticizam je sljedeći stadij te ono što nadilazi takvu vrstu religijske vjere. Iznad nje je duhovno mistični nivo koji začudo nekima, itekako može pripadati formalnoj religiji, ali nema gotovo ništa sa širokom masom vjernika sa prvoga stupnja. Takvi obraćenici svoj odnos sa Vječnošću grade na osnovu osobnog iskustva Boga, a ne na temelju pukog intelektualnog vaganja i studiranja, koje je toliko prisutno u drugom stadiju skepticizma ili ateizma.
Robert Marinković

Comments are closed.