Već neko vrijeme gosn.Sotona je omiljeni religijski i književni lik, dežurni krivac, entitet straha i grešnosti, zapodijevatelj razdora, zemaljski moćnik, psihološki arhetip, elokventni zavodnik koji lažju prikazuje svoju humanost i prenosi nam svoju priču o čovjeku. Vrag je vrhovni demon koji stupa u interakciju sa čovječanstvom. On je sila koja nastoji odvući čovjeka pod svoj utjecaj. Čini se kao da nema mnogo drugih hobija.
Način korištenja pojma i značaja ”Sotone” služi i kao loš prečac za dublju misao o našoj pravoj naravi te o naravi svijeta. Sotona je bio i jeste surogat za osobne nedostatke, nešto poput ”izvanjskog” utjecaja koji nas potiče na djela za koja znamo da nisu najbolja za nas ili bližnjega, a koja pružaju određenu ugodu, satisfakciju pri djelovanju. Poput opijata. Odricanje od trajnog dobra zbog privremenog dobra. Dobrovoljno ropstvo prerušeno kao divna sloboda da se čini što god nam odgovara i što god se nudi.
Onaj kojega nazivamo vragom bio je božje prvo i najmoćnije stvaranje. Imao je toliku moć da je počeo vjerovati kako je on sami Bog te zaboravio da njegove moći i život dolaze od Stvoritelja, a ne od njega samoga. Ako ovo zvuči kao teološki mit bitno je napomenuti da se iza ove priče skriva značaj osobne sudbine svakog čovjeka na duhovnom putu! Putu na kojemu prolazi brojne testove i opetovano na njima pada. Spoznaja i djelovanje o tome da ništa što vidimo, osjećamo i posjedujemo nije uistinu naše niti od nas stvoreno jedan je od najviših testova naše svijesti. Svi mi koji ga nismo savladali, koji vjerujemo da je ručak na našem stolu došao ne od Boga (istinski, uzročno, blagoslovno, suštinski) već od našeg rada i našeg posla, našeg odlaska u trgovinu i samo od našega truda – smo još uvijek u domeni ”sotonskoga” poimanja vlastite lažne neovisnosti od tvorca. Nismo zli, ali smo sotonski – što znači u zaboravu smo naše istinske naravi i našeg mjesta u svemiru. Naše povlaštene pozicije u časti radosnoga služenja tvorca sa kojime imamo uzajamni ljubavni, čisti odnos. Sa njime/njome smo jedno; to jedno je dvoje, a to dvoje je unio mystica – opet jedno.
* * *
Zainteresirali su me duboki i uzvišeni opisi Sotone kao principa, koje sam pronašao u izuzetnim knjigama Elisabeth Haich, kao načela unutar materijalnog svemira. Unutar svakog čovjeka.
Sotona je princip materije. Jedna priroda. To je princip koji smo mi zemljani privremeno prigrlili. Čini se očito kako svi pokušavamo ”vladati u paklu”, radije nego da nastojimo ”služiti u raju”. Raj i pakao nisu lokacije, već stanja svijesti. Svijest čini ”lokaciju”, kao što čini i eventualnu transformaciju. Osjećate li, nismo li nesvjesno trenirani da ne vjerujemo sebi i svojem životu? Nismo li obučeni kako sa druge strane postoji propast, utrnuće svega sigurnoga, a ne Krist kojega svi toliko spominju? Upravo naš odgoj i uvjetovanje je već pakao; ako ne pokušaš svim silama ovladati svojim životom, preuzeti ga u svoje ruke, obraniti ga, oformiti ga, individualizirati se – propast ćeš. Ovo je praksa života, vladanja u paklu. Uspinjanje u karijeri, kamatarenje u banci, vladanje i nadmetanje u politici, ulaganje u posao, osiguravanje svoje imovine i voljenih. Prirodan modus operandi prakse života, ako ga pogledamo malo dublje počiva u domeni koja je zemaljska, materijalna, sotonska. Gdje bi bilo služenje u raju? Daleko u zemlji spoznaje Boga i vjere u život, u prepuštenosti, nevezanosti, djelovanju bez opsesije nagradom, rezultatom, potrebom, progonjenosti strahom. Strah je mesnato tkivo materije, tkivo koje ranjava, kida i mrcvari naš gosn. Sotona. Poistovjećivanje sa strahom – to su točne koordinate mjesta gdje Sotona sere na veliku hrpu. Bez srama.
Možemo li primijetiti ovu istinu, koja nam možda nije laka za prihvatiti? Što mislite – naša briga i strahovi o uspjehu, neuspjehu, smrti, ljepoti, poželjnosti, karijeri, računima, imanju, neimanju, kući, stanu, kreditu, opsesivna briga, strah i posesija za djecu – što mislite da su oni? Nisu li to pokušaji vladanja, kontroliranja, držanja nadzora, bivanja gospodarem života koji je – ”naš”?
Ne tvrdim da oni nisu duboko obiteljski, psihološki i društveno uvjetovani. Objašnjenja i izlike svakako postoje. Ali ni jedno ne poništava dublju istinu. Naš pokušaj kontrole nad životom, naš panični pokušaj da isplivamo nosom i ramenima iznad vode i udahnemo malo slatkog zraka te povučemo svoju djecu i najbliže sa sobom – to je prikriveni princip ”vladanja u paklu”.
Pa kakav izbor imamo? – gotovo svi će opravdano graknuti. Odgovor isto nije odveć lak za shvatiti: izbori različitih vrsta rađaju se na različitim razinama svijesti! Drugačiji pejsaži iskrsavaju na različitim visinama. Mnogi od nas još uvijek nisu (svjesno) prepoznali izbor u svojem životu gdje bi mogli odabrati raditi po Bogu, priskrbiti za sebe i obitelj, a da se pri tome ne moraju prljati. Bez ”vladanja u paklu”. Jer ako ste primjerice službenik u banci, vi posao vršite onako kako ga je ”vladar u paklu” stvorio, sa određenim načelima, zakonima, kamatama te svrhom da pokori, a ne da služi. Pa i da sam uvjetno pošten čovjek koji nastoji napredovati u duhu, ako radim za neku tvrtku već sam debelo upleten u klupko koje nosi određeni karmički danak. Vršim malverzacije samom činjenicom da djelujem unutar firme koja je malverzantska u srži svojeg poslovanja, a slično je sa svakom firmom koja se bori na tržištu. O korporacijama da i ne govorimo. Ako ste simpatičan kreativan momak koji radi u marketingu – nije misterij kojeg gospodara služite. Bez obzira što imate 180 ”bliskih prijatelja” i veliku plaću – to je svjetovni uspjeh, lijep, krasan, sotonski, prirodan. Farmaceuti, trgovci, prodavači medicinske opreme, marketinški stručnjaci, unajmljeni znanstvenici, profesionalni vojnici, političari, bankari i brokeri, radnici u firmi i za firmu – svi mi služimo karmički lanac koji vodi do naših najviših rukovoditelja.
Ovo je naprosto visoki moralni standard koji bi rado upoznali, a ne nešto što u svakodnevici treba rušiti i radi čega valja napadati samoga sebe. Kada je čovjek zbilja spreman – biva maknut iz službe stranog gospodara i otvori mu se jedan čistiji put. Spontano. Po višim zakonima. Ugleda izbor koji ranije nije vidio. Ovaj moral je za duhove aspirante, a ne za ljude koji će na ovo podivljati vidjevši to kao moraliziranje njihovih radnih mjesta i životnog stila. Ovo nije pisano sa pozicije moralne čistoće, već iz te predivne spoznaje o dubini moralnoga tkiva svemira. O tome kako materijalni svemir funkcionira: ono što je prirodno i dobro u materiji, nije prirodno i dobro u duhu. Iako je materija krajnji izraz duha, ona djeluje po dijametralno suprotnim zakonima. Ona je tu kako bi služila duhu, ali ima slobodu po kojoj može – ne služiti duhu. To je dakle sotonizam. Odabir materije i materijalnog principa umjesto izvora i božanskih zakona. Moć bez službe. Moć u službi samoga sebe.
Riječ je ovdje o naravi sotone kao ustanovljenog drevnog materijalnog principa koji obitava na ovim razinama. Principa koji je izuzetno teško nadići, obduhoviti te u konačnici – nadvisiti potpunom devocijom božanskoga. Nadvistiti s izborom da se napokon odreknemo slobode izbora po kojoj biramo sebe, umjesto Boga u sebi; sebe umjesto sebstva.
Odgojem, naša je svijest duboko i čvrsto povezana sa tjelesnim, zemaljskim principom. To je princip individuacije, djelovanje svijesti u vidu odvojene supstancije, omeđene tijelom i psihom. Naše ja, naš ego, naša individua – je prirodni zemaljski princip. Naša trenutna sudbina. Ona nosi navezanost i podložnost materijalnim zakonima. Ono je također oruđe, ali i previđena baština duha. Materija je poput našeg ”mračnog dara”, a njezin princip je ono što je ”sotonski” – mogućnost materije da
djeluje neovisno o principima duha. To je princip i mogućnost materije kao tromosti, otežavanja, razdvajanja, samodostatnosti, hlađenja, razmnožavanja i širenja. Materija, s obzirom da je kao i sve drugo što postoji, izvorno Božja, ona se može transformirati, oplemeniti, obduhoviti, olakšati. U materiji postoji izvjestan ”izbor”. Možete biti slobodni – vladati u paklu. Možete biti slobodni birati zatočenost. Strogo materijalni princip, tromost i potencijal da bude odvojena od duhovnoga upravo je ono što je ”sotonsko”. Sotona je načelo koje obitava u materiji, a s time i u svakom čovjeku. Kao niža prirodna narav. Ne moramo je kriviti ili proglašavati zlom, jer time je hranimo, a sebe bičujemo i krivimo. Previše je krivnje u religijskoj hrani koju već odbijamo poput djeteta kojega se na silu hrani bljutavom kašom. Prepoznajmo je radije kao prirodu koju s vremenom težimo nadvisiti, oplemeniti, isprva shvatiti, priznati! Priznati bez grižnje, opravdanja, bijesa, odbojnosti.
Čovjek kao tjelesno materijalno biće posjeduje princip i sklonost materije. Također posjeduje princip i sklonost duha, čije su odlike zračenje, davanje, nesebičnost. Sotona je prirodni princip materije koji posjeduje svaki čovjek i bezbrojna bića koja nisu čvrsto fizička, a odabrala su služiti princip materije. Pokušavajući vladati. Biti sami za sebe. Minijaturni bogovi. Isto pokušavaju crni magovi i vračari u afričkom kontinentu, isto čine brokeri na burzi, vlasnici korporacija, kao i neka djeca koja upravljaju manjom djecom i igračkama u pijesku. Gotovo svaki čovjek na licu zemlje koji se bori za svoj opstanak.
Taj princip inače proglašavamo ”zlim” ili ”demonskim”, jer ne stoji u službi principa ljubavi i izvora iz kojega je sve nastalo. Ono je ‘zlo’ samo zato, jer u nedostatku svijesti nastoji živjeti i poistovjetiti sebe sa pravilima fizičkog svijeta. Prirodan način na koji se sotonski princip nastoji pobrinuti za sebe, je taj da teži biti i ostati samostalan, nastojati vladati drugima i svijetom, iz straha nastoji kontrolirati stvari, događaje i ljude te kroz uspjeh opijati se iluzijom moći. Energija bez ljubavi – to je sotona. Snaga bez morala. Potencijal bez nesebičnog služenja. U svakome čovjeku postoji energija, snaga i potencijal, a bez morala, svijesti i ljubavi oni su po definiciji…upravo sotonski.
U načelu Sotona je krajnji odaziv na slobodnu volju! Ako slobodnu volju koristimo na život koji se odriče božjih principa, koji su istina jer dovode dobro i stvaraju dobro, tada živimo po tom načelu koje bi mogli nazvati ”sotonsko”. Naravno, ne bi ga takvim trebali zvati u govoru jer ova riječ je, kao i većina kršćanske nomenklature, problematična, obojana i u većeg dijela ljudi proizvodi uvjetovane reakcije. Riječ ”sotona” vas zatvara i zavarava, umjesto da joj date šansu da vas otvori, jer ”sotonski” princip je prirodni princip materije koji bi valjalo osvijestiti. Svi po njemu funkcioniramo i pod njegovim smo utjecajem, jer smo uronjeni u materijalni svemir, tijelo, psihu, društvo. Svi naši izazovi, nagonske i moralne naravi, su izazovi susreta i borbe sa ”sotonskim”. Sa principom materijalnog stvaranja i održavanja. U vedskoj filozofiji ovi principi nazivaju se gunama materijalne prirode. Njihov utjecaj je vrlo snažan i neminovan, a osloboditi se guna je dugotrajni proces sazrijevanja duše na svojim putovanjim kroz ovu ”zemlju smrti” – materijalnog postojanja gdje su smrti i rađanja svakodnevni događaji.
Mi jesmo u ovome svijetu, istina, ali nismo od ovoga svijeta. Odlazimo ne smo svake noći, svakog sna, već i po završetku svakog životnoga ciklusa. Život koji poznajemo kao svoj, je poput periodičnog gledanja kroz prozor jurećega vlaka. San pun svjetlosti i sjenke, niti presudan, niti nevažan, unikatan i svet. Dar postojanja koji smo zatražili ili se zadužili primiti. Poput poljupca smrti ili pak poljupca princa od kojeg se uskrsava iz dugoga sna.
Kolumna o duhovnosti
Comments are closed.