Marketinške agencije za račun psihofarmaceutskog kompleksa izmišljaju poremećaje, uvjeravaju ljude da pate od njih i onda im prodaju otrove, pardon, lijekove. Zahvaljujući nastavku masovnog uvjeravanja i vladinoj regulativi, tobožnji lijekovi ispuniće prazan prostor u protraćenim i neispunjenim životima. Ili će možda i sami uništavati duh mladih ljudi od samog početka. Društvo umrtvljenih zombija ideal je koji su sanjale mnoge diktature, ili se varam?
„Psihofarmaceutski kompleks” ili, kraće, „psihofarma”, interesna je skupina koju čine moderna psihijatrija, farmaceutska industrija i njima uslužna regulativna tijela. Posao „psihofarme“ temelji se na povjerenju javnosti u njihovu medicinsku i znanstvenu stručnost te legitimnost. To povjerenje je pak stvoreno marljivim radom marketinških službi i odjela za odnose s javnošću.
To su početne stavke koje stalno treba imati na umu. Jer svjedoci smo trenda u kojemu se psihijatrijska pravila ponašanja i protokoli sve više integriraju i u svakodnevni život. Kod nas još ne toliko, ali ako želite biti prorok uvijek pogledajte što se na nekom polju radi u SAD-u, jer je stanovništvo te zemlje već desetljećima prvo na udaru svake nove ideje društvenog ili psihološkog inženjeringa.
Osim kroz sveobuhvatnu reklamu, u SAD-u se psihijatrija uvlači u svakodnevni život ljudi i uz veliku pomoć zakonodavnih i regulativnih tijela SAD-a. Recimo, putem Zakona o zdravstvenoj zaštiti (engl. Affordable Care Act), pa onda putem novog i proširenog, petog izdanja priručnika Američkog psihijatrijskog udruženja za 2013. pod nazivom Dijagnostika i statistika mentalnih poremećaja (engl. kratica DSM-5), knjige koja je već zloćudno poznata po tome kako se deblja iz izdanja u izdanje kako se „prepoznaju“ novi psihološki poremećaji. Većina njih to nisu, ali kad dobiju neko ime – onda postaju. Raspon onoga što se smatra „normalnim“ sve je uži, što se vrlo dobro uklapa uz načine uklanjanja mnogim osobnih sloboda iz dohvata ruke pojedinca. Silom se to teško može napraviti, ali ako se u um ljudi usade predodžbe o tome što je poželjno, a što nepoćudno, one će uspješno zamijeniti vanjske rešetke kaveza, a ljudi će se sami čuvati da ne izađu iz njega. Kao i obično, sve se može svesti na nazivnik nadzora nad ljudskim psihološkim stanjima. Milom ili silom (zakona). Jer sad se već na obzoru regulative vezane uz tzv. psihičke poremećaje u SAD-u pojavljuju novi i sveobuhvatni savezni sustavi nadzora zdravlja te biometrijskih tehnologija osobne identifikacije.
Čini se kako se psihofarmaceutski kompleks sprema napustiti dosadašnju praksu temeljenu na nagovaranju i povjerenju i dati se u razvoj novog modela koji će svoj ideal normalnosti provoditi pomoću prisile i propisa.
MENTALNI POREMEĆAJI I KULTURA
Od 1950-ih prodaja psihoaktivnih lijekova temeljila se na marketingu i odnosima s javnošću. Ponekad kroz puko oglašavanje, ali još i češće je upotreba takvih tvari u liječenju mentalnih poremećaja u općoj svijesti ustoličavana kroz kulturom uvjetovano – odnosno naučeno – poštovanje prema profesionalnoj ekspertizi. Tome onda dodajte reklame i promocije i imat ćete ispred sebe redoslijed radnji po važnosti.
Danas za liječenje psihijatrijskih poremećaja čak petina Amerikanaca uzima najmanje jedan lijek. U razdoblju između 2001. i 2010.kod žena i djece mlađe od deset godina uzimanje lijekova se udvostručilo.
Prema podacima Središnjice za kontrolu i sprečavanje bolesti SAD-a, selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (engl. kratica: SSRI – vrsta antidepresiva koji se prodaju pod raznim imenima) nalaze među najprepisivanijim lijekovima. Uzima ih čak 11 posto Amerikanaca starijih od 12 godina!
Jednostavnije rečeno, liječnik po svojoj procjeni pokušava povezati vaše obrasce ponašanja, koje i vi i on subjektivno tumačite, i pronaći slične opise u priručniku. Ako kod nekog poremećaja nađe nekoliko sličnih točaka (ne sve) dijagnoza je jasna i vama liječnik određuje ovaj ili onaj lijek.
Rezultat nije izostao. Između 1988. i 1994. te 2005. i 2008., potrošnja antidepresiva u SAD-u porasla je za gotovo 400 posto. Nastavi li se taj trend, do ranih 2020-ih samo antidepresive uzimat će dvije petine ljudi.
Globalna ekonomska depresija i sveopće širenje straha sigurno tome pridonose, no ono o čemu se skoro nikad ne razmišlja jest društveni fenomen sveopćeg prihvaćanja zdravstvenih pojmova „depresija” i „antidepresivi” u opću kulturu. Stanja koja čovjek danas ‘prepoznaje’ kao depresiju, isti taj čovjek prije sto godina ne bi niti primijetio; ili bi ih smatrao nekim raspoloženjem koje će proći. Prije pola stoljeća možda bi u naletu tuge čak i napisao neku blues-pjesmu. No, danas će se od vlastitih emocija – liječiti antidepresivima.
Farmaceutske tvrtke imaju golemu vlast nad vjerovanjem ljudi. Ta je vlast nametnuta pažljivo osmišljenim marketinškim planovima i programima odnosa s javnošću koji po učinkovitosti daleko nadmašuju često beskorisne i opasne proizvode čiju upotrebu promiču. Takvi su se učinci na kraju oživotvorili u sveprisutnu kulturnu težnju poštivanja i slijepog slušanja stručnog (psihijatrijskog) mišljenja.
RELIGIJA NASTAJE
Istraživački novinar Jon Rappoport obavio je 2006. godine niz razgovora s priznatim stručnjakom za odnose s javnošću kojemu je za potrebe tih razgovora nadjenut pseudonim Ellis Medavoy. Ta je osoba igrala glavnu ulogu u koordiniranju i manipuliranju javne percepcije velikih zdravstvenih kriza poput one izazvane pojavom side (AIDS).
Između ostalog je Medavoy objasnio kako djeluju odnosi s javnošću i kako su stručna mišljenja psihijatara uglavnom rezultat raznih promidžbenih tehnika. Medavoy je to predstavio jednostavnom formulom:
„Problem = mentalni poremećaj = dijagnoza = lijekovi”.
Psihijatar kao Bog – Religija za um
Posao odnosa s javnošću je sve to lijepo upakirati i dati cijeloj priči kontekst koji zvuči vrlo znanstveno, ubaciti i razne priče o ‘istraživanjima’ – i tako je nastala prava industrija. Gledamo li na sve to malo šire, rekao je Medavoy, može se slobodno reći da se time u medicini ustoličila jedna nova doktrina, svojevrsna dogmatska praksa, odnosno ‘religija za um’. Ova je ‘religija’, uz to, i službena. I posjeduje dozvolu za medicinsku praksu. I ona je također na prodaju. A doista se i prodaje.
Medavoy je rekao da se prodaje stav: „Nitko drugi nema pojma o umu. Takvo znanje posjeduju samo psihijatri.“
Prodaju se i drugi stavovi poput: „Treba vam stručna pomoć“; “Koristit će vam liječenje“, kao i „nova važna otkrića“ i ostale gluposti. Prodaju se svakodnevno, bez prestanka.
JEZIK OBLIKUJE UM
Vjera u dvojno božanstvo farmaceutskih proizvoda i psihijatrije obuhvaćaju nekoliko procesa specifičnih za reklamiranje i odnose s javnošću. Jedan od njih je stvaranju imena lijekova. U tom procesu sudjeluju i jezični stručnjaci kako bi ime lijeka, kako je to opisano u jednom tekstu, „aktiviralo posebne sinapse u mozgu potencijalnih kupaca: one koje sirove zvukove samoglasnika i suglasnika –foneme – povezuju u određena značenja ili čak emocije”.
Tako je primjerice i ime arhetipskog SSRI-a – Prozaca (čitaj: prozak) – izvedeno upravo tako kako bi u umu korisnika pokrenulo posebne rezonancije. Početak imena – Pro – vrlo je uobičajen i ne nosi neke posebnosti, ali zvuk slova p, z, i k u našim umovima odjekuju kvalitetom aktivnosti i odvažnosti. Ovi pucketavi i zujavi zvukovi mogu subliminalno sugerirati na aktivnost i tako dodatno pojačati djelovanje završnog dijela ak , koji podsjeća na riječaktivnost.
Lijekovi i lingvistički inženjering
Metodom lingvističkog inženjeringa dobiveno je i ime bliskoga Prozacova srodnika Zolofta. Zo na grčkom jeziku znači život, a loft djelovanje tog koncepta dodatno pojačava, objasnio je jedan lingvist.
CILJANA KULTURNA PROMJENA U JAPANU
Japansko je tržište farmaceutskih lijekova treće na svijetu po veličini pa daje mnoge dobre primjere sposobnosti farmaceutske industrije u manipuliranju i navođenju društva na široku upotrebu određenih psihoaktivnih tvari. Ova je zemlja svoje zakone i propise koji su se ticali oglašavanja i prodaje lijekova počela ublažavati već 1998. godine. Do 2001. se ondje proširio američki stil reklamiranja lijekova – izravno njihovim korisnicima. američke su se tvrtke približile polovici udjela u japanskom prometu farmaceutskim lijekovima koji je ukupno iznosio 364,2 milijarde dolara! Rezultat je to marketinških strategija koje uključuju ubrzano stvaranje javne percepcije koja će srušiti kulturne prepreke i stvoriti povećanu potražnju.
U 1980-ima, kada je japanska farmaceutska korporacija Meiji Seika prolazila kroz japanski postupak odobravanja lijeka za liječenje „opsesivno-kompulzivnog poremećaja”, službenici tvrtke shvatili su kako Japan nema standardni način dijagnoze tog poremećaja. Ova je tvrtka tada krenula sastavljati vlastitu definiciju tog poremećaja, temeljenu na američkom modelu.
U kasnim 1990-ima, Meiji Seika podiže ovu praksu na potpuno novu razinu kad je od nadležnih tijela dobila odobrenje da na tržište stavi svoj vlastiti lijek iz skupine SSRI – Luvox. Nakon što je to odobrenje dobila, ova se tvrtka suočila sa teškim izazovom – kako stvoriti ozračje prihvaćenosti tog lijeka u zemlji u kojoj su se (prema istraživanju koje je Svjetska zdravstvena organizacija provela u ranim 1990-im) za „poremećaje raspoloženja” najčešće prepisivali samo blagi trankvilizanti.
Imajući to na umu, Meiji Seika je zajedno s nekoliko zainteresiranih korporativnih partnera krenula u – kako to jedan svjedok opisuje – „ni manje ni više nego temeljitu kulturnu promjenu” :
„Jedan od ključnih koraka bio je promjena jezičnih izraza kojima će ljudi govoriti o depresiji. Japanska riječ za kliničku depresiju – utsu-byo– ima neugodno značenje koje se povezuje s teškom psihijatrijskom bolešću. Zato su tvrtka Meiji i njezini partneri počeli upotrebljavati izrazkokoro no kaze, koji u slobodnom prijevodu znači prehlađena duša. Poruka je jasna: uzimate li tablete kako biste si zimi olakšali začepljenje nosa, zašto ne biste isto napravili i kada ste depresivni?”
Direktor marketinga tvrtke Meiji i njoj pripojenih poslovnih subjekata rekao je da će se – kada japanskim novinarima treba objasniti „zašto je važno s ove bolesti skinuti tabu” – redovito služiti izrazom kokoro no kaze .
Amerika je u to doba, u smislu prihvaćanja farmaceutskih lijekova kao pomoći kod mentalnih bolesti, bila već mnogo „naprednija” od Japana. Ideja kako je depresija potencijalno epidemijska bolest koju treba „liječiti” uvedena je u opću svijest nekoliko godina prije uvođenja iznimno popularnog lijeka Prozac (1988.). Ipak, tu ideju treba neprestano obnavljati i potkrepljivati. A obnavljati i podupirati treba i upitan koncept provođenja „probira” kojima se procjenjuju po zdravlje potencijalno štetna „raspoloženja” i ponašanja. Tome služi gore spomenuta knjižurina koja, usprkos tome što sadrži puno maštarija, ima hladno i sturčno ime DSM-5, takva praksa provodi već sada.
DRUGE METODE PROPAGANDE PSIHIJATRIJSKIH POREMEĆAJA
Liječnik i pisac dr. Peter R. Breggin primjećuje kako „znanost ne posjeduje tehnologiju koja bi mogla izmjeriti biokemijsku neravnotežu u živome mozgu”:
Spekulacije oko biokemijske neravnoteže zapravo su način na koji farmaceutske tvrtke reklamiraju svoje lijekove. Zbog toga po pitanju mentalnih bolesti vlada kronični nedostatak objektivnih znanstvenih mjerila kao i metoda ocjenjivanja fizičkih pokazatelja kojima bi se postojanje nekog poremećaja dokazalo. Umjesto toga, stručno se mišljenje temelji na odgovorima ispitanika na niz pitanja.
U nekoliko su se posljednjih godina u kampusima američkih koledža počele ozbiljno uvoditi marketinške metode kojima se nove generacije navikavaju na rutinska probirna ispitivanja na mentalne poremećaje. U ranim 2000-ima proizvođač antidepresiva Effexor( tvrtka Wyeth) u deset takvih kampusa sponzorirala je „obrazovne kampanje o mentalnom zdravlju”. Program koji traje 90 minuta naslovljen je „Depresija u koledžu: Stvarnost, stvarni život i stvarni problemi“ (mo’š mislit’ koliko to ima veze sa stvarnošću, ali je zanimljivo primijetiti da je riječ ‘stvarni’ upotrijebljena čak TRI puta u naslovu programa. Mora da se radi o nečemu izuzetno nestvarnom).
Ako primamljivost psihoaktivnih lijekova slabi (kao što to sugeriraju neki trendovi ovog tržišta i industrije) jako je važno na bilo koji način stvoriti nove potrebe za odgovarajućim oblicima liječenja i medicinskim proizvodima. Predviđeni pad prodaje antidepresiva može (zajedno s postupcima zapadnjačkih vlada koje psihijatrijske površne opise poremećaja ljudskog ponašanja i zadane načine njihovog liječenja široke ruke prihvaćaju kao ispravne) uvelike objasniti pojavu naširoko isticanih istraživanja koja govore o rastućoj epidemiji mentalnih bolesti. Također, može objasniti i neke vladine programe koji propisuju obvezna anketna ispitivanja mentalnog zdravlja mladeži i prateće oblike liječenja farmaceutskim lijekovima.
“POREMEĆAJI” NOVI, IGRE RIJEČIMA STARE
Što zapravo čini i definira neki mentalni poremećaj kojeg treba liječiti? Može pomoći priručnik DSM-5, iz kojeg se može iščitati kako bi budući testovi-upitnici mogli izgledati tj. kakve će dijagnoze davati.
Osoba koja prizna da uživa u povremenoj cigareti dobit će dijagnozu „poremećaj upotrebe duhana”.
Osoba koja u društvu popije koju čašicu mogla bi dobiti etiketu „poremećaj upotrebe alkohola”.
Osobi koja redovito pije previše kave ili ledenog čaja možda će biti nametnuto „otrovanje kofeinom” ili – još gore – „kofeinom potaknut anksiozni poremećaj”.
Tko provodi previše vremena pregledavajući razne internetske sadržaje, ili ondje posjećuje virtualne kockarnice ili pornografske stranice ili pak prečesto preko interneta kupuje, može dobiti dijagnoze „ovisnost o internetu”, „poremećaj kockanja”, „hiperseksualni poremećaj” odnosno „poremećaj kompulzivnog kupovanja”, a uz te će im se – jasno – prepisati i pripadajući načini liječenja, kako je to napisao Christopher Lane u tekst „Bitterness, Compulsive Shopping, and Internet Addiction: The diagnostic madness of DSM-5.“
Zauzme li netko čvrsti stav kako netko doista utječe na vremenske prilike ili ako se samo uključi u raspravu o neobjašnjivom rušenjuWorld Trade Centera onoga kobnog 11. rujna 2001., može mu se pripisati dijagnoza „paranoidni poremećaj”. Aktivist koji svojim akcijama privlači pozornost na neutemeljene logičke podloge „rata protiv terorizma”, Saveznih rezervi ili prevelikih ovlasti policije mogao bi se lako svrstati među osobe koje pate od neliječenog „poremećaja protivljenja i prkosa”.
Uz tako širok raspon bolesti za čiju je dijagnozu dovoljno samo mišljenje liječnika psihijatra (koji ih može tumačiti prema svojoj volji i savjesti), gotovo svi ljudi postaju mogući ciljevi budnoga oka psihofarmaceutskog kompleksa, a osobito kako se njihova nadležnost širi i na mlađe starosne skupine.
Možda će se psihičke bolesti čak liječiti i – unaprijed!
Psiholog John M. Grohol, urednik internetske stranice PsychCentral napisao je kako je američki „Zakon o zdravstvenoj zaštiti zamišljen tako da pomogne liječnicima i ostalim zdravstvenim radnicima te stručnjacima za mentalno zdravlje ojačati poticaje i motive za brigu o svim ljudima na koje se zdravstvena zaštita primjenjuje”. Hvala, dečki, što se mene tiče, ako (kad) takvi zakoni dođu u Europu, brigu sačuvajte za nekog drugog.
Na istom mjestu piše I ovo: „Istraživanja govore u prilog tome kako takva vrsta integrirane i koordinirane zdravstvene zaštite ide osobito u prilog pacijentima. Ona pomaže u izdvajanju pojedinaca sa zdravstvenim problemima prije no što oni postanu ozbiljniji.” Fenomenalno. Znači, osoba može dobiti proizvoljnu dijagnozu i PRIJE nego što se pojave razlozi za ikakvu, pa i proizvoljnu dijagnozu.
Po novinama se mogu pročitati „stručna mišljenja“ kako vlada sve veća epidemija mentalnih bolesti, a zapravo se tek radi o tvrdnjama psihijatrijske profesije kako takva epidemija raste. Stručnjaci za mentalno zdravlje tvrde kako je gotovo 40 posto Europljana mentalno bolesno, a procjenjuje se kako taj problem svake godine europsko gospodarstvo košta nekoliko milijarda eura. Uf, sav sam se preznojio. Nisam izmislio ovo, to je prenio Reuters. Kako je krenulo uskoro će mentalna bolest biti ako si mentalno zdrav, jer ćeš kao takav odudarati od normale. Barem prema ovim statistikama, koje bi bile odlične za upotrebu u higijenske potrebe u javnim WC-ima
Volio bih ovo komentirati, ali radije bih to prepustio vama, dragi čitatelji, možda vi nađete prave riječi za ove besprizorne nebuloze.
Izvještaj o nadzoru mentalnih bolesti kojeg su 2011. izdale Središnjice za kontrolu i sprečavanje bolesti ističe kako od neke mentalne bolesti boluje 25 posto Amerikanaca te da će svaki drugi Amerikanac kasnije u svome životu razviti barem jednu mentalnu bolest. Stoga će program „nadzora javnoga zdravlja”, u kojem sudjeluju „službenici javnog zdravstva, akademici, pružatelji usluga zdravstvene zaštite i interesne skupine izgraditi „višestruke sustave nadzora” kako bi se njima „smanjila incidencija, prevalencija i težina mentalnih bolesti te njihov utjecaj na gospodarstvo…; zatim će ustanoviti povezanosti između mentalnih bolesti i drugih kroničnih zdravstvenih problema (npr. pretilosti, šećerne bolesti, srčane bolesti te zloupotrebe alkohola i ostalih droga); odrediti koje skupine nose visok rizik za mentalne bolesti i kako u tom slučaju intervenirati, kako ih liječiti i kakve preventivne mjere kod njih primijeniti; i osmisliti načine kojima će se ocijeniti uspjeh mjera poduzetih kod mentalnih bolesti”.
Ovaj se projekt kod određivanja i dijagnoze takvih bolesti služi onom papazjanijom od priručnika pod naslovom DSM.
Drugdje u istom izvještaju se napominje kako se „važnost rasta stope liječenja depresije na javno zdravlje odražava u dokumentu Healthy People 2020” – desetogodišnjem planu američkog Ministarstva zdravlja i socijalne skrbi koji obuhvaća „nacionalne ciljeve rasta stope liječenja depresije kod odraslih osoba kao i stope liječenja mentalnih zdravstvenih problema djece”.
Kako bi dala podršku ovom programu, američka je vlada osnovala Radnu skupinu za prevenciju koja upravo preporuča „probirne testove za mentalno zdravlje” kod djece između 12 i 18 godina starosti. I ova se Radna skupina, jednako kao i program Nadzora mentalnih bolesti, prilikom postavljanja svojih dijagnoza služi opisima iz DSM-a. U prijevodu, na djecu će se lijepiti svakojake „dijagnoze“ i bit će prisiljena gutati „lijekove“, koji će im uništavati i zdravlje i duh.
ŠTO REĆI NA KRAJU?
Budući da su se u širenje definicija psihijatrijskih poremećaja u SAD-u, uz medicinsku struku, uključili i uložili sredstva savezna vlada i industrija zdravstvenog osiguranja, ima smisla pitanje: Koliki raspon može takav nadzor doseći?
Pojedinci danas još uvijek imaju, barem donekle, utjecaj na to koje medicinske podatke žele otkriti određenim sustavima zdravstvenog nadzora. No sve češća upotreba biometrijske tehnologije i brz napredak prema potpuno elektronskom i bezgotovinskom načinu plaćanja upravo govore kako se nazire kraj i takve, umjerene sfere privatnosti i da se primiče ostvarenje dalekosežne svevideće mreže kojom će se moći odrediti i locirati privatne ekscentričnosti i tako stvarati nove kandidate za „intervencije” i liječenje.
Netko dobro zarađuje praveći nas ludim
Do sad su zajedničkim djelovanjem marketinške agencije i agencije odnosa s javnošću stvarali javnu percepciju i danas naširoko prihvaćen skup vjerovanja o mentalnom blagostanju i mentalnim bolestima. U par riječi – izmišljali su poremećaje, uvjeravali ljude da pate od njih i onda im prodavali otrove, pardon, lijekove.
Očigledno je da će ta nastojanja ubuduće biti još bliskija i još usklađenija sa zakonima nacionalne zdravstvene zaštite, pa ćemo izbliza moći promatrati daljni rast, sve do potpuno razvijene farmakološke tehnokracije u kojoj će, zahvaljujući nastavku masovnih uvjeravanja i vladinim regulativama, tobožnji lijekovi ispuniti prazan prostor u protraćenim i neispunjenim životima. Ili će možda i sami uništavati duh mladih ljudi od samog početka. Društvo umrtvljenih zombija ideal je koji su sanjale mnoge diktature, ili se varam?.
Vidite, ja imam poremećaj razmišljanja o budućnosti na temelju onog što vidim oko sebe u sadašnjosti. Al’ pun sam nade jer možda smisle neki lijek i za to.
Izvor: radioliberum.com
Comments are closed.