Bok svima!
Jedna od mojih mana jest što nikako ne mogu ostaviti posao nedovršen. Zato nastavljam tamo gdje sam stao u prošlom postu, a kako se čini, mazohistički ću nastaviti i u finalnom, slijedećem. Dakle, trakavica ili predstavica ili kako god nazvali “događaje” iz “vijesti” (vidite kakvo je vrijeme došlo, ne može se proizvesti dovoljno navodnika za sve riječi na koje ih treba staviti) i dalje se odvija ispred naših očiju, a svijet se i dalje, kako su rekli Jinx u jednoj pjesmi, manje više istim tempom kvari. Ili ga netko kvari.
Recimo, neveliki tekst u jednom političkom tjedniku nudio je jezgroviti odgovor o svrsi kriza. Naslov je bio: „Postavljeni temelji za Europski monetarni fond“, s pojašnjenjem u nadnaslovu: „Posljedica grčkog slučaja: nova strategija za eurozonu“, kao i u podnaslovu: „EU gradi financijsku instituciju koja bi u budućnosti trebala braniti euro.“
Doista ne može biti jasnije.
U samom tekstu nije pisalo ništa pametnije od još jednog pregleda zbivanja u vezi Grčke, navodnih prepirki u EU oko toga kako će se sanirati ta kriza, a i druge nadolazeće krize navodno nediscipliniranih članica, pa da si Grčka mora pomoći sama pa zato mora brzo podnijeti Europskoj komisiji planove za rasprodaju vlastitih dobara kojima će inkasirati 45 milijardi eura (koji će na kraju otići vjerovnicima u vidu kamata na dugove), pa se spominjala, naravno, i Angela Merkel, koja je navela svoju zemlju da u prvom dijelu sanacije Grčke dade najviše love od svih zemalja, pa je sad zato u nastavku inzistirala da u tome sudjeluju i privatni investitori, a pisalo je da su to „u velikom postotku francuske financijske institucije.“ Tu na scenu stupa njen kolega Sarkozy za kojega je pisao slijedeći spin: „Sarkozy je u predizbornoj godini povukao vrlo hrabar potez, imajući pred očima sudbinu cijele eurozone, odnosno računajući na dobrobit svoje zemlje na dulje staze“.
Mogu mislit’.
Taj je „hrabar“ čovjek „izborio“, pisalo je, postavljanje temelja „europskog monetarnog fonda“. Taj će fond „moći odobravati kredite članicama EU u financijskim teškoćama“ (rečeno je da će u tome sudjelovati i privatni kreditori. Jedva čekam da vidim tko će to biti, op. K.M.), a također će „moći sudjelovati u rekapitalizaciji europskih banaka pogođenih krizom“.
Fino je to, još jedna institucija koja će pomagati bankama, i to „rekapitalizacijom“, pretpostavljam da je to onakvo ulijevanje novca poreznih obveznika kakvo se već moglo vidjeti u SAD-u nakon 2008. Što se država tiče, njih se očito ne „dokapitalizira“, one ništa ne dobivaju na dar, nego zauzvrat što plaćaju skupe članarine da bi bile član EU, mogu dobivati još kredita. A potom ih se sili da svojim građanima smanjuju plaće i socijalna prava.
Dalje je pisalo da „EU gradi financijsku instituciju koja će braniti euro u budućnosti, iako neće imati, za sada,(naglasak dodan), sve prerogative washingtonskog MMF-a“.
Zaključujem, imat će neke. Za početak.
Još je pisalo da je ova odluka „francusko-njemački kompromis“ . Mada zapravo nije, nego su dvoje državnih vođa, koje je postavila ista zakulisna de facto vladajuća organizacija za ta pitanja, grupa Bilderberg, igrali predstavu za javnost, neku vrst ping-pinga od kojeg se s vremena svima zavrtilo u glavi dok su hipnotizirano gledali kako loptica neprestano skače s jedne strane stola na drugu. Ali isti je to stol, i ista je to igra, da se vlastite građane izigra i malo po malo navede da podrže odluke koje će se dugoročno pretvoriti u sredstvo njihova financijskog porobljavanja. „Ali“, pisalo je na kraju, „važnije od svega jest da je ‘motor Europe’ proradio.“
Da, to je zaista najvažnije.
Zanimljivo je što je iznad tog teksta bio nevezan tekst naslovljen „Bivše kolonijalne sile ne daju ni centa pomoći“, s nadnaslovom „Afrički rog umire od gladi“. Riječ je o suši u Somaliji, Etiopiji i dijelu Kenije, najgoroj u proteklih 60 godina, koja je izazvala glad 12 milijuna ljudi, gdje 30 posto djece nema što jesti. Pisalo je da „Francuska, koja je tradicionalno autoritet na Rogu, nije uspjela smiriti tamošnji permanentni građanski rat“ pa je „Sarkozy ekao da se Parizu više ne da biti policajac na tom zaboravljenom dijelu svijeta.“.
Kad malo razmislim, možda tekst i nije nevezan.
U srpnju 2011. na nekom je portalu osvanuo tekst naslova „Analiza Die Zeita – Tri scenarija za euro“. Pisalo je da je njemački tjednik Die Zeit sažeo tri moguća puta europske budućnosti. Potpis Iluminata je prepoznatljiv, jer sva tri nude ili još dublju krizu ili pak veću centralizaciju. Evo ti, Adame, pa biraj.
Prvi scenarij bio je otpis dugova. Grčka je, pisalo je, u situaciji da, unatoč brutalnim mjerama štednje, nije u stanju otplaćivati svoje dugove. Kad bi država proglasila bankrot, oslobodila bi se financijskih obaveza koje je guše. No, to bi, pisalo je, značilo velike probleme za razne banke, prvenstveno francuske i njemačke, koje su se nakupovale grčkog duga. Pretpostavlja se da bi ih tada spašavale nacionalne vlade, novcem poreznih obveznika, naravno. Iako bi djelomični ili potpuni otpis dugova značio da Grčka zasad može prodisati, posljedice za ostatak EU-a, naročito za ostale države na rubu velike krize, mogle bi biti katastrofalne. Osim što bi, smatra se, ubrzo propale sve grčke banke, vrlo je moguća i panika investitora koji bi povukli svoja ulaganja iz Irske, Španjolske, Portugala i Italije, što bi značilo njihovo definitivno upadanje u krizu grčkih razmjera. Na kraju bi EU morao potrošiti mnogo više novaca na spašavanje pet država, nego samo jedne. Ali neki podsjećaju i da je početkom desetljeća bankrotirala Argentina, koja se od toga u međuvremenu odlično oporavila. Protivnici, među kojima je najvažniji Europska centralna banka, naglašavaju da bi se time možda riješio jedan problem, no stvorili bi se i novi i veći. Dakle, rečeno nam je: nikako ne prvi scenarij.
Drugi scenarij bile su euro-obveznice, koje će se također, primijetio sam, sve češće spominjati i narednih mjeseci. U pitanju bi bile zajedničke obveznice cijelog EU-a ili barem eurozone, „što bi u praksi značilo da sve članice EU-a ubuduće dugove prave i otplaćuju zajedno. Politička prednost takvog rješenja jest što bi dovelo do još veće europske integracije jer bi EU morao uvesti zajedničku fiskalnu politiku“.
Što doista jest politička prednost, ali za Iluminate.
Treći ponuđeni scenarij bio je raspad eurozone, na što ipak ne treba računati. To je samo prijetnja. Navedeno je da je bankrot Argentine imao mnogo sličnosti s grčkom situacijom. Argentina je svoju valutu (pezos) vezala za američki dolar stalnim tečajem jedan prema jedan. To je značilo da je nivo kamatnih stopa za Argentinu zapravo određivala američka središnja banka zvana Federalne rezerve. Zahvaljujući tome Argentina je 2001. još više potonula u recesiju, jer nije mogla devalvirati vlastitu precijenjenu valutu, kao ni smanjiti kamate. Uslijedila je „neuspješna intervencija MMF-a“ (iz perspektive Iluminata uspješna, rekao bih) nakon koje su građani Argentine potrčali dignuti svoju ušteđevinu iz banaka. One im pak nisu moglo sve isplatiti jer novca nije ni bilo, pa je vlada uvela pravila obročnog isplaćivanja. Istovremeno je donesena odluka da se pezos odvoji od dolara, pa je za koji mjesec jedan dolar koštao 3,5 pezosa, što je većini ušteđevinu nepovratno smanjilo. U svemu tome izbili su ulični neredi bijesnih građana, a održan je i generalni štrajk. Cijene su skočile, a plaće se drastično smanjile. Dalje je pisalo: „Argentinsko gospodarstvo tako se u prvoj polovici 2002. smanjilo za čak 12 posto, inflacija se pak razmahala, a broj nezaposlenih nevjerojatno povećao. Prvi pozitivni pokazatelji izronili su tek na kraju godine, ali tek nakon što se Argentina odvojila od dolara, što je bila ključna odluka za dugoročni izlazak iz krize. Zvuči kao Grčka, koja je povezana s eurom, a što joj danas pričinjava samo probleme. No, ukoliko Grčka napusti eurozonu, to neće značiti samo da će biti odsječena od međunarodnog tržišta kapitala, nego i da će u kaos upasti države koje su sljedeće na redu, poput Irske, Italije, Španjolske itd.“
O istim tendencijama informirao nas je i tekst na jednom drugom portalu koji je na kraju postavio i početak logično pitanje koje nitko nikad na hrvatskoj političkoj i medijskoj sceni ne postavlja:
„Loši rezultati politike vođene tijekom proteklih 15-18 mjeseci prisilili su donositelje odluka u Europskoj ekonomskoj i monetarnoj uniji da prihvate neizbježno, tj. grčki ‘bankrot’. Nakon što se shvatilo da Grčka dalje tone unatoč fiskalnim restrikcijama, proširila se svijest o tome da – kao kod odluke o operaciji u slučaju teške bolesti, rano i odlučno djelovanje može biti spasonosno u usporedbi s taktikom malih koraka i odgađanja. Prvo, ne treba se kladiti da će se eurozona raspasti. Nakon ranije dogovorenog Pakta za Euro Plus, dokumenti koji su dogovoreni 21. srpnja ukazuju na trend jačanja zajedničkih institucija, posebno onih zaduženih za financijsku stabilnost. Čak i ako neka zemlja na kraju ove krize izađe iz Eurozone, to neće biti kraj monetarne unije. Europska ekonomska i monetarna unija ima svoju duboku povijesnu i ekonomsku logiku.(Doista ima logiku, ali samo ako se gleda iz perspektive urotničkog djelovanja, op. K.M.). Niti jedna velika monetarna unija, uključujući i onu koju danas znamo kao monetarnu uniju dolara (SAD), nije nastala bez problema i unutarnjih kriza. (Zapravo, baš zahvaljujući krizama je i nastala, op. K.M.) U kriznim se vremenima čini da bi sve moglo sutra puknuti, no to nije dobar zaključak. Takav zaključak nastaje pod diktatom trenutka. Stoga u Hrvatskoj treba obnoviti raspravu o tome kada i kako prihvatiti euro. Pitanje je posebno aktualno u svjetlu vrlo vjerojatno skorog ulaska u EU.“
Kao što sam rekao, postavljen je tek početak pravog pitanja. A ono bi glasilo: Treba li Hrvatska uopće ikad uvesti euro?
Krajem srpnja osvanuo je i tekst koji je svu bit događaja sažeo u naslovu: “Fitch: Grčka u stečaju! Posijano sjeme Europskog monetarnog fonda.“
Osim što se spominjala ‘kolektivna odlučnost’ (Elite, na to su valjda mislili), spominjao se „veliki kompromis njemačke kancelarke Angele Merkel i francuskog premijera Nicolasa Sarkozyja“. Da pukneš od smijeha. Naime, obje stvari oko kojih su te dvije „strane“ popuštale idu u korist Elite. Procijenite sami. Pisalo je da se „sudjelovanje privatnog sektora u spašavanju Grčke doživljava kao osobni uspjeh Angele Merkel, koja je takvo rješenje zagovarala mjesecima unatoč snažnim opiranjima Pariza. Njemačka kancelarka morala je, međutim, popustiti u onome što se danas ocjenjuje kao najznačajnije postignuće za eurozonu – jačanje uloge Europskog fonda za financijsku stabilnost (EFSF), koji će izdati jamstva novim grčkim obveznicama te ubuduće služiti kao instrument predostrožnosti protiv širenja financijske krize europskim kontinentom, pomažući bankama i zemljama u krizi.“
Sarkozy je slavodobitno rekao: „Složili smo se oko toga da stvorimo začetke Europskog monetarnog fonda. EFSF će moći izdavati kreditne linije s pravom prvootkupa i sudjelovati u rekapitalizaciji posrnulih banaka. Moći će kupovati državne obveznice na sekundarnim tržištima, primjerice od banaka i osiguravajućih tvrtki, nakon što Europska središnja banka utvrdit da je riječ o zemlji koja se našla u ekstremnoj situaciji, a sve članice eurozone odobre kupovinu, pri čemu zadržavaju pravo veta.“
Na ovo zadnje navedeno – veto – nemojte jako računati. Uskoro će ga ukinuti, to samo služi za privremeno umirivanje straha.
Tim postignućem je, kako iznenađujuće, osobito bila zadovoljna i Christine Lagarde, nova šefica MMF-a. Ona je bila „zadivljena činjenicom da su čelnici eurozone odlučili osnažiti EFSF“ i rekla je: „To je ono što je MMF dugo vremena zagovarao, ujedno i plan koji je veoma obiman“. Bila je puna „riječi hvale za dojučerašnje europske kolege zbog ‘kolektivne odlučnosti’ kojom su odlučili pomoći članici u nevolji, naravno pod uvjetom da Atena odradi svoj dio posla.“
Jedna drugi članaka u naslovu nas je obavještavao slijedeće: „Idući korak: Euroobveznica“.
Prenosio je riječ iluminatskog Wall Street Journala: „Odlučnost u tjeranju banaka na ‘dobrovoljno’ sudjelovanje u saniranju grčkog duga zapravo znači da rizik od zaraze i dalje opstaje. Jačanje EFSF-a udarac je za Njemačku, koja se opire jačanju fiskalne unije. (Samo naizgled, op. K.M.) U međuvremenu, u sklopu nadzora nad novim sustavom financiranja, Europska komisija dobit će jače ovlasti u odnosu na nacionalne proračune, što je korak prema jačanju političke unije (naglasak dodan, op. K.M.) – nešto čemu se osobito snažno opire Francuska“ (samo naizgled, op.K.M.). Wall Street Journal je zaključio da će čelnici eurozone, „ukoliko se okupe na novom izvanrednom samitu, to učiniti će kako bi poduzeli ključni korak na putu prema punoj političkoj zajednici: stvaranje zajedničke euroobveznice.“
Ukoliko se okupe? Naravno da će se okupiti.
Sredinom srpnja osvanuo je i tekst naslova: „Grčka trese Europu – O stabilnosti eura ovisi stabilnost svijeta“
Pisalo je da mnogi europski političari i ekonomisti smatraju da bi nestabilnost eura izazvana grčkom krizom mogla bi imati strašne posljedice te da se zboru upozorenja pridružio se i guverner Europske centralne banke Jean-Claude Trichet, koji je izjavio da bi bankrot Grčke mogao dovesti do veće opasnosti nego kada je bankrotirala investicijska banka Lehman Brothers 2008. i gurnula svijet u financijsku depresiju. Trichet je, pisalo je, kritizirao ponašanje europskih državnika u procesu spašavanja Grčke: „Vlade eurozone moraju poboljšati svoje sposobnosti nošenja s krizom, te naučiti govoriti jednim glasom o tako kompleksnim i osjetljivim pitanjima.“
Imam neku ideju o tome čiji bi taj glas mogao biti.
Početkom srpnja izašla je vijest naslovljena: „Barroso za EU traži porez na financijske transakcije i PDV“. Pisalo je da je predsjednik Europske komisije, s obzirom na to da bi novi prijedlog proračuina Europske unije za slijedećih sedam godina trebao porasti za 46,8 milijardi eura (s 952,4 na 972,2 milijarde) predvidio i način povećanja proračunskih prihoda. Kako je prenio Deutsche Welle, na predstavljaju proračuna ponovno je podnio zahtjev da se za sve građane EU uvede izravni porez te da se uvede i porez na finncijke transakcije. Oba poreza bi direktno punila proračun EU.
Fenomenalno. Plaćat ćemo održavanje vlastitog zatvora. I zaobilaziti proračune vlastitih država, što je bit ove zamisli.
Za sad se Njemačka, a i David Cameron u Velikoj Britaniji prave da se protive, ali ne treba biti proročki nadahnut da se ne ne može zaključiti da će se i to ubrzo promijenii. Ili da će se stvorii neki „problem“ čije će rješenje biti upravo ovo koje je predstavio Barroso.
Sredinom srpnja oglasio se u intervjuu za austrijski tjednik Profil, a jedan naš portal prenio, bivši predsjednik Europske komisije i bivši talijanski premijer Romano Prodi koji je upozorio da bi trenutna kriza eura mogla imati dramatične posljedice, pa i ‘smrt Europske unije’.
Eh, da, svakako. Ali kao što je i naslov teksta govorio: „Upozorenje iskusnog igrača“. Po položajima koje ja zauzimao, svakako je jasno da je riječ o iskusnom igraču Elite. Prodi je rekao: „I za deset godina ćemo moći slaviti uvođenje eura (vjerojatno pod “mi” misli na svoje kolege, manipulatore, op. K.M.), jer u Europi nema nikoga tko je zaozbiljno odlučio napustiti euro. No nalazimo se u teškoj situaciji jer se događa da se na najvišim razinama EU odbija preuzeti politička odgovornost. Sada se krećemo prema vrhu tragedije, ali mislim da će razum na kraju pobijediti”.
Pa ja se isto tome nadam.
Ali Prodi je još rekao da bi “Europa bez eura bila gospodarski izgubljena” (za Iluminate i bi) te da bi to “trebali znati svi koji se donekle razumiju u ekonomiju”. One koji pozivaju na vraćanje starih nacionalnih valuta, pisalo je dalje, Prodi vidi kao vođene “populističkim motivima”. Grčka kriza je pak “započela relativno bezazleno”’, no pretvorila se u opasnost jer nitko od odgovornih u EU nije prevovremeno reagirao, tvrdi Prodi rekavši da “Umjesto da je EU promptno djelovala, odluke su se odgađale iz raznih razloga”.
Slutim da želi reći da je ubuduće potrebno proširiti ovlasti EU, jer to je rješenje, sve u skladu s manipulatorskom formulom ‘problem-reakcija-rješenje’.
Svi manipulatori dobro znaju, pravo vrijeme za donošenje važnih odluka, koje imaju neki skriveni motiv, jest ljeto dok je svima glava u nekim oblacima. Najbolje oko ponoći ili dva ujutro, ako se radi od dobu dana. Možda su se zato baš preko ljeta događala silna zbivanja koja vode svijet prema centralizaciji vlasti nad novcem. A to je sve što ti je potrebno da budeš glavni drmator u selu, pa i u ovom globalnom.
Zato je u jednom političkom tjedniku početkom srpnja svanuo veliki tekst preko nekoliko strana naslovljen „Čovjek za čvršću uniju“. To nam treba.
Tim se riječima predstavljalo novog čelnika Europske središnje banke, Talijana Maria Draghia, bivšeg guvernera Talijanske središnje banke. Možda je Mario u Italiji dobro obavio posao, pa sad ide raditi isti posao na višu funkciju. Mada je u novinama pisalo da je njegov „uspjeh kao guvernera talijanske središnje banke bio u tome što je znao očuvati talijanske banke od svjetske financijske krize koja je počela u Americi“. Drago mi je da netko brine za banke. Zanimljivo bi bilo čuti i alternativno viđenje talijanskog dijela njegove karijere
Draghi je naslijedio Jeana Claudea Tricheta (zanimljivo, sad kao da je neko vrijeme smjena u iluminatskim organizacijama i državama-ispostavama, u isto vrijeme se, podmetnutim seksualnim skandalom, mijenja šef MMF-a, pa onda i šef Europske središnje banke, pa se udara na Ruperta Murdocha, pa se jedni diktatori koje je Elita instalirala u Africi i Bliskom istoku zamjenjuju drugima…tko zna koji je cilj te kuhinje) na mjestu čovjeka koji će, pisalo je, „upravljati monetom 17 zemalja“.
Unaprijed se veselim.
Još je pisalo da od 27 zemalja samo još deset upotrebljava monetu koja nije euro, ali taj će grubi propust, vjerujem, također brzo biti ispravljen, na opće zadovoljstvo.
Svi iluminatski sluge su se jako razveselili novom čovjeku, pa je Angela Merkel „pozdravila imenovanje Draghija ko dobar znak za neovisnost Europske središnje banke“. Francuski predsjednik Sarkozy kazao je kako imenovanje Draghija najbolji izbor za tu instituciju. Nekako nisam ni sumnjao da će im se dopasti.
Kao i obično, najvažnije, ono o čemu se ustvari radi, pisalo je na samom kraju teksta, u zadnjem odlomku koji nas je obavještavao da je „Draghi i za stvaranje eurobonda, dakle za stavljanje na tržište europskih obveznica s kojima bi se sučeljevala dužnička kriza“.
Metoda problem- reakcija-rješenje otkrivala se u nastavku, gdje je pisalo da je „još prije 17 godina je predsjednik Europske komisije Jacques Delors predložio izdavanje obveznica za gradnju infrastrukture, ali su se mnoge države tome protivile“.
Eto im ga sad na. Kad je nešto dio plana, ti dečki nikad ne odustaju. Samo malo pričekaju, pa onda dođu iz neočekivanog smjera s nekom novom situacijom (u ovom slučaju ‘dužničkom krizom’) koja prisili žrtve da prihvate ono što nitko razuman ne bi sam od sebe prihvatio.
Dalje je pisalo da „EU još nije zajednica bilance i institucija, još ne postoji europsko ministarstvo financija, pa prema tome ni za eurobond. Draghi ipak drži da će doći do osnivanja euroministarstva financija.“Sad sam tek doista iznenađen.
Kad smo kod metode problem-reakcija-rješenje, jedan od koraka dao se vidjeti u novinskom tekstu naslovljenom: „Bankama bi porez uvelo 88% Hrvata“, a nadnaslova „EU barometar – Svi bi kaznili pohlepne bankare“. Mislim da se radi o srednjem elementu formule, to je onaj korak nazvan „reakcija“.
Radilo se o tome da „građani EU smatraju da banke moraju dati doprinos izlasku iz recesije“. To je pokazalo redovito istraživanje javnog mnijenja Eurobarometra provedeno u 33 zemlje Europe. Istraživanje javnog mnijenja, znate, to vam je ono kad provjeravaju u kojoj su mjeri po nekom pitanju uspjeli isprogramirati građane kreiranjem svakojakih stvarnih i pak nestvarnih situacija (to se one koje postoje samo na stranicama novina, ali ne doista).
Naime, pisalo je, Hrvati s drugim Europljanima dijele zgroženost nad pohlepom i amoralnošću bankara, čije zarade rastu bez obzira što se događa s ekonomijom i standardom građana, pa ukupno 82 posto građana u 27 članica EU podržava uvođenje poreza na profit banka, a 65 posto (u Hrvatskoj 73 posto) podržava uvođenje poreza na financijske transakcije. Već čujem kako Iluminati zadovoljno trljaju ruke. Još otprije imaju u ladici spremno rješenje za ovakve zahtjeve naroda, uostalom, zato su ih i isprovocirali dogođajama koje su sami iskreirali da bi se, kroz male korake kojima se bavi cijeli ovaj tekst, uvela globalna valuta koja će postupno postati elektronička. Uostalom, da ne mislite da fantaziram, o tome govori zadnja rečenica vijesti: „U reformi globalnog financijskog tržišta nakon svjetske financijske i ekonomske krize trebalo bi regulirati visinu plaća bankara i isplate bankarskih bonusa, smatra golema većina: to misli 83 psoto Hrvatska i 82 posto građana članica EU.“ (naglasak dodan)
Pažnju znatiželjnog čitatelja privlače i pasivni oblike rečenica poput „trebalo bi regulirati“. Hm, baš me zanima tko će to regulirati.
Imam ja jednu ideju. S obzirom da se radi o bankama u raznim državama, koje je teško sve uhvatiti za glavu i za rep, predlažem da se osnuje neko globalno, nadnacionalno financijsko tijelo koje će praktički imati diktatorske ovlasti. Mogu li sad aplicirati za člansku iskaznicu Iluminata?
Ah, naravno da ne, zaboravio sam je tu riječ o krvlju povezanim lozama. Pijune pak oni sami pozivaju, prema svojoj procjeni, ne možeš se javiti na natječaj.
U prilog ovom stvaranju „javnog mnijenja“, to jest programiranju ljudi da za tuđe zamisli pomisle da su njihove i potom traže da ih se provode, što će potom učiniti baš one snage koje su im i ubacile tu ideju u program, išli su i susjedni članci koji su se kitili naslovima poput „Svojoj vladi najmanje vjerujemo mi i Slovenci“, gdje je pisalo kako je agencija IPSOS-Plus na reprezentativnom uzorku od 1000 stanovnika starijih od 15 godina dobila rezultate da ljudi smatraju da najbolje mogućnosti da se provedu efikasne mjere protiv efekata financijske i ekonomske krize nudi MMF, EU je drugi, a Vlada tek treća na toj ljestvici. Pisalo je da je prema tim rezultatima „novoj Vladi nakon izbora najpametnije da odmah pozove u pomoć MMF.“
Eh, kakva bi to pomoć bila. Razmišljao sam i o ovom uzorku ispitanih od 15 godina na više. Kakav li to uvid ili razumijevanje zbivanja može imati neki 15 ili 16-godišnjak?
A odmah pored bio je naslov „Banke taje koliko imaju nekretnina i pokretnina“, samo da se malo podsjeti kako je doista potrebno malo stisnuti sve te svjetske banke. Čovjek dođe da brani banke. No, nije u tome štos, oni ionako posjeduju cijeli bankarski sustav, ali ga koriste da stvore potpuno centralizirani sustav vladavine nad ljudima.
Nije to nova priča, već dugoročni plan. U vijesti iz studenog 2010. jedne su novine iz Wall Street Journala, poznatog biltena Elite, prenosile izjavu njemačke kacelarke koja je još tada rekla da „smatra da trošak napora koji EU ulaže kako bi izašla iz gospodarske i financijske krize ne bi trebali snositi samo porezni obveznici već i ‘oni koji zarađuju novac’.“
Na prvi pogled izgleda da Iluminati, koji su vlasnici banaka, žele sami sebi nabiti porez, i to kroz Angelu Merkel, koju je njihova ekspozitura, ali ako se zna priroda igre onda je jasno o čemu se radi. Meta svih ovih „rasprava“ smo mi, građani Planeta, koje se želi navesti da sami zatražimo vlastito ropstvo. Sve opcije koje oni nude dugoročno idu njima u prilog, čak i kad se kratkoročno čini da su pravedne, zbg načina ili konteksta kako ih novine predstavljaju. I za svih ponuđenih (i naizgled suprotstavljenih) opcija ista je ruka. Što god da izabereš, uz štogod od ponuđenog da se emocionalno ili mislima veže, pomoći ćeš im. Urota je prije svega igra osvajanja ljudskih umova i uvjerenja. Kreiranjem događaja Elita stišće gumbiće ljudima, i stoga mi se čini da bi za početak bilo najbolje, u trenutnom naizglednom nedostatku boljeg rješenja, ne uključivati se na njihov teren ni na koji način i tako otvoriti prostor da se pojave iz neka druga rješenja koja nisu iz njihove kuhinje.
U jednom političkom tjedniku jedan je autor ukratko opisao „temeljni političko-ekonomski paradoks EU“ i „gdje se nalazi njezina Ahilova peta“. Politički i proračunski, EU je još uvijek konfederacija, a monetarno je unitarna država koja se naziva Europskom monetarnom unijom (EMU) ili kolokvijalno „eurozonom“. Dok EU broji 27, EMU ima 17 članica. Kako EU nema jedinstvenu poreznu, monetarnu, niti kreditnu politiku, pisalo je dalje, arhitekti Europske monetarne unije osmislili su da se stabilnost eura održava pomoću proračunskog „sidra“, tzv. maastrichtskih mjerila, koje ima dvije odrednice: godišnji manjak (deficit) u nacionalnim proračunima zemalja članica ne smije biti veći od 3 posto, a udjel javnog duga u BDP-u ne smije premašiti 60 posto. Velika većina EU zemalja, posebice „zemlje svinje“, odavno su, a pogotovo u razdoblju svjetske financijske krize, probile ta navodna stroga mjerila. Rezultat je dramatična europska dužnička kriza koja se najradikalnije vidi na primjeru grčke dužničko-proračunske tragedije.
U biti, riječ je o koraku koji je David Icke najavio, u kojem se krizom prisililo države da potroše svoje zadnje metke, a potom će se na njih stuštiti još veća kriza koju više neće biti u stanju nadvladati, pa će morati prihvaitit uvjete Iluminata i njihove „argumente“ za uvođene globalne valute.
Zato se sad po novinama i spekulira kako bi se EU mogla raspasti, ali to je samo ‘farbanje’, jer to svakako nije u skladu s ciljem Iluminata, ali jest u skladu s njihovom stalnom taktiku pri postupnom nametanju diktature svijetu. Pa neće valjda sad dopustiti da se raspadne nešto što u potaji grade već pola stoljeća ili duže. Kaj god.
To je samo način izazivanja ‘problema’, koji će potaknuti ljude da reagiraju i od vlasti traže rješenje, koje one već imaju u ladici spremno, ali ga nitko razuman ne bi prihvatio sam od sebe. Sva strašenja oko raspada EU po mojoj procjeni služe samo tome da se u konačnici uvedu još strože mjere.
U istom tekstu naišao sam na naznake da je to doista tako. Autor je, doduše, napisao da „svi statistički pokazatelji i ekonomske doktrine ukazuju na to da bi se EMU mogla jednostavno raspasti prije nego RH u nju 2013. godine stigne“.
Nismo mi te sreće.
Ali slijedeći podatak nije slutio na dobro, no pokazivao je skrivene namjere iza dužničke krize. Naime, na mogućnost raspada EMU, pisalo je, ukazao je i „veliki vrač suvremenih kriza Nouriel Roubini koji je (…) uspio predvidjeti pojavu triju velikih ekonomskih potresa u 21. stoljeću: krizu internetske ekonomije (2000.), svjetsku financijsku kirzu (2007.) i europsku dužničku krizu (2009.)“.
Insider, odmah sam pomislio. Zato je znao unaprijed.
Pa da, Roubini piše za iluminatske novine Financial Times, rečeno je dalje i osnažilo moje uvjerenje, a predviđa mogućnost raspada Eurozone i bijeg Grčke i drugih zemalja-svinja od eura prema nacionalnim valutama i suverenim monetarnim politikama. „Na tragu sličnog razmišljanja“, pisalo je, „pridružili su mu se i brojni ugledni liberalni (!) ekonomisti“, pa su nabrojani.
A evo čemu služe te najave: „Svi oni dokazuju kako pred EU stoji dvojba: a) daljnja – brza i radikalna – proračunska i politička centralizacija koju države članice i europski narodi nikako ne žele ili (b) opasnost od raspada EMU, ali i EU.
Ma dajte, nema šanse da se EU raspadne zbog ovih kriza. One su napravljene zato da bi se države prisililo upravo na ovu prvu mjeru, koju nitko normalan ne želi, a koju im sad predlažu ovi jako vjerodostojni stručnjaci iz ovih tako uglednih novina.
To su teška sranja.
Pa kako se postaviti, nameće se pitanje. Naizgled, nema izlaza, ispadaš budala u svakom slučaju. Ako si za to da te banke deru, jednako si suicidalno raspoložen, kao i ako si za to da svjetska tijela uvedu globalnu regulativu banaka koja će s vremenom prerasti u svjetku banku koja će nametati još više kontrole i kojoj ćemo biti izloženi na milost i nemilost bez ikakvih izgleda da je nadziremo.
Doista, u razmišljanju koju stranu zauzeti nema dobrog rješenja. No, i to je neki početak – barem se može zaključiti da se ne treba hvatati u to kolo. Za početak, treba prepoznati način manipulacije i vlastiti um vratiti pod svoju vlast. Onda će se naći rješenje koje mimoilazi ili nadilazi ovu iluziju da postoje samo dva moguća rješenja, koja su oba za nas stvorili Iluminati, kako bismo imali osjećaj da imamo nekog izbora. Oba izbora su njihova, zato treba stvoriti razumijevanje iz kojeg će biti moguće smisliti još desetke mogućnosti.
Ponuđene ‘mogućnosti’ ionako nisu mogućnosti. One su odavno određene, samo se sada radi na tome da se uvjeri ljude da te mjere ne samo prihvate, nego i sami zatraže. Ako ne vjerujete, evo teksta iz jednog političkog tjednika još iz listopada 2010. čiji je naslov bio „Ulaskom Hrvatske dovršiti reforme u EU“, a nadnaslov „Tajni plan njemačke kancelarke Angele Merkel“. Doduše, radi se o državama, a ne o bankama, ali ista ideja je u temelju.
Nova pravila financijski odgovornog ponašanja vlada država Europske unije, pisalo je, koja su „nakon dugog lobiranja njemačke kancelarke Angele Merkel i francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja dogovorena prošlog tjedan“ mogla bi se pokazati kao glavni adut Hrvatske u nastojanjima da postane članica EU dok kraja 2010. godine.“
Kako te novine doznaju iz „izvora u Bruxellesu“ (to znači da ih netko koristi za oblikovanje „javnog mnijenja“), pristupni ugovor s Hrvatskom mogao bi poslužiti da se uvedu i dogovorene promjene u Lisabonski sporazum. (U biti nisu dogovorene, nego iz pozadine diktirane, a Sarkozy i Merkel na pozornici uvijek glume raspravu. Na kraju, neočekivano, uvijek se slože oko istog rješenja povećanja ovlasti nadnacionalnih institucija.)
„Naime“, pisalo je dalje, „odlukom 27 čelnika europskih država, u budućnosti će biti uvedeni znantno oštriji mehanizmi kontrole, ali i kazne za države koje ne budu poštovale dogovorena pravila o maksimalnom proračunskom deficitu s ciljem da se smanji mogućnost izbijanja velikih financijskih kriza, poput one koja je zahvatila Europu 2008.“
Tjah. Da je nekome do prestanka kriza, ne bi ih namjerno stvarao.
„Da bi dogovorena pravila stupila na snagu“, pisalo je dalje, „potrebno je mijenjati Lisabonski sporazum.“ Problem je u tome što, „u slučaju da promjene Sporazuma obuhvaćaju znatnije promjene u podjeli ovlasti između nacionalnih vlada i službenih institucija EU, novi prijedlog ugovora potrebno je ratificirati putem referenduma u svakoj od država članica.“
Ne opet referendum.
To svakako treba izbjeći, uvijek će se naći pametnjakovići u nekoj državi koji će izglasati drugačije nego što su se Sarkozy i Merkel ‘dogovorili’. Zato su ti manipulatori smislili da se nova pravila uvedu kao dio pristupnog ugovora koji će se Unijom potpisati Hrvatska: „Tako bi se izbjegao scenarij na temelju kojeg bi za formalno prihvaćanje izmjena Lisabonskog sporazuma bio potreban referendum, nego bi bila dovoljna ratifikacija u nacionalnim parlamentima“.
A s njima smo do sad uvijek lako, smatraju Iluminati i u pravu su.
Sad dolazi najopasniji dio po slobodu, kojeg smo već čuli iz usta Angele Merkel. Tim bi manevrom, pisalo je dalje, „možda mogao proći i prijedlog Njemačke da se državama prekrišteljima pravila financijske odgvornosti privremeno oduzme pravo glasa u europskim institucijama.“
Da opet malo razmotrimo tu situaciju. Tijela EU donose pravila o trošenju novca prema svojem nahođenju. Ako to neko ne poštuje, ostaje bez prava glasa. Čak i ovog krnjeg prava glasa, u kojem građani Europe sudjeluju tek formalno, a sad će se otvoriti mogućnost da se otpile i vlade koje su već sada marionetske, ali ipak pod određenim pritiskom jer im sudbina ovisi o izborima, pa neće biti nikakve prepreka svevlasti europskih institucija.
„Taj prijedlog“, pisalo je u nastavku, „za sad je odbijen upravo zato što su europski čelnici ocijenili kako je neizvediv i kako ne bi dobio podršku građana na referendumu. Ipak, možda bi mogao biti uveden kao dio hrvatskog pristupnog sporazuma, a može se pretpostaviti kako bi u tom slučaju Njemačka i Francuska snažnije podupirale što skoriji ulazak Hrvatske u EU“.
Tako se o demokraciji razmišlja u Europi. Čelnici europskih država razmišljaju kako da isključe građane iz procesa odlučivanja (Bernays je davno proglasio građane preglupima da znaju donijeti pravu odluku), a europske vlasti razmišljaju kako da iz odlučivanja isključe čelnike europskih država, koji ionako plešu na njihovu glazbu, ali bilo bi dobro da, zlu ne trebalo, nemaju nikakvu mogućnost napraviti drugačije, za slučaj da se pojavi neka usijana glava.
Čitamo se!
Comments are closed.