Mali koraci prema velikoj globalnoj valuti i središnjoj svjetskoj banci – 1 dio.

Piše: Krešimir Mišak

Mnogi ljudi koje srećem smatraju da sve većina stvari na ovom svijetu vrti oko novca i profita. Da je profit taj zbog kojeg farmaceutska i druge industrije truju ljude, da je profit taj zbog kojega banke zadužuju ljude itd. No, čini mi se očiglednim da je novac  – kad govorimo o gornjim ešalonima svjetke elite – odavno zarađen te se njime manipulira da bi se ljude stavljalo pod kontrolu i da bi im se otimala prava materijalna dobra.

Financijski sustav središnji je stup iluminatske igre osvajanja svijeta. Sve krize dvadesetog stoljeće bile su programirane, mada su se uvijek predstavljale kao neočekivana ‘kugla iza ugla’. Koliko sam pohvatao konce, štos je zapravo jednostavan i, kao i svi drugi iluminatski trikovi, nije ništa pametniji od onih navlakuša koje ‘prodaju’ šibicari na Hreliću. Jedina je razlika što kod šibicara, kao promatrač sa strane, za petnaestak minuta obuhvatiš cijeli proces, u kojem šibicar prvo pušta malo novca od sebe i namjerno gubi da bi osokolio naivnu ‘mušteriju’ u kojoj proradi pohlepa za brzom i lakom zaradom. Naravno, ‘mušterija’ tad uloži sve što ima i potom osiromašena odlazi kući razmišljajući kako će ženi objasniti da je u par minuta izgubio pola mjesečne plaće.

Svjetske krize predstavljaju trenutak u kojem ‘mušterija’ odlazi kući bez love. No, čitav proces malo je teže sagledati tako kristalnom jasnoćom kao šibicare s Hrelića jer se proteže preko par godina, pa ga se na kraju u javnosti predstavlja  kao niz nasumičnih i spontanih zbivanja.

Krize su daleko od ijednog od tih pojmova.

Šibicarenje obično kreće tako da banke lako daju zajmove. Tako se u opticaj pušta novac (kojeg neki opisuju fiktivnim, ali to je druga priča), ljudi se osjećaju bogatiji, više kupuju pa raste potražnja zbog koje raste proizvodnja zbog koje se otvaraju radna mjesta pa još više ljudi ima novac pa se osmjele i dižu kredite za kuće, stanove, poslovne pothvate. To se zove gospodarski rast

Tada bankarski šibicari stanu na loptu i prestanu davati zajmove. Odjednom je manje novca u opticaju, što znači da ga nema dovoljno za sve koji trebaju vraćati kredite. Poslovni pothvati propadaju, ljudi gube poslove, ne mogu vraćati kredite, a banke – na temelju izdavanja fiktivne vrijednosti zvane novac – postaju vlasnici pravih vrijednosti poput kuća, zemljišta, tvrtki.

Iluminatima su krize rijeko potrebne jer im omogućuju da nameću rješenja koja inače ljudi ne bi sami od sebe prihvatili. Novac je osnova njihove manipulacije. Njihov najnoviji šibicarski krug, počeo je u SAD-u prije četiri godine (ali njegov nevidljivi dio zapravo i ranije),  zato što zbivanja u gospodarstvu SAD-A imaju posljedice za cijeli svijet.

Federalne rezerve, navodna središnja banka SAD-a, zapravo kartel privatnih banaka, tada je vodio Alan Greenspana koji je imenovan na to mjesto za vrijeme Reagana i ostao na njemu za vrijeme predsjednika Busha starijeg, dva Clintonova mandata i gotovo oba mandata Busha mlađeg. On je  uklonio sve sustave kontrole financijskog sustava koji su sprečavali ljude da podižu zajmove koje ne mogu otplatiti i koji su sprečavali kaos motiviran pohlepom. U bankama je pak stvorio sustav po kojem su bankari dobivali velike bonuse za svaki izdani zajam, kao npr. za kuću. Što su više zajmova izdavali, to su ti ljudi dobivali veće bonuse.

Za vrijeme tzv. gospodarskog rasta koji je počeo u 1990-ima i nastavio se do početka 21. stoljeća, došao je trenutak kad su izdali zajmove svim ljudima koji su ih mogli otplaćivati. Ako su i dalje htjeli bonuse, morali su se okrenuti samo ljudima koji nisu imali financijske mogućnosti da otplaćuju zajmove. Čim bi odobrili novi zajam, dobili bi za njega bonus.  Naposljetku, većina ljudi nije mogla otplatiti zajmove jer od početka nisu imali uvjete za zajam. Banke su se našle u nevolji jer je pao opticaj novac i, krajem mandata Busha juniora, počela je kriza. Tada su u vladu pozvali predstavnike banaka da odluče kako će vlada reagirati na taj problem. Pomalo nalik tome da policija pozove provalnika da odluči kako riješiti problem provale.

Među pozvanima u vladu bio je i Henry Paulson, koji je bio na čelu bankarskog holdinga Goldman Sachs do 2006. godine, a taj je holding bio ključan za stvaranje krize. Paulson je 2006. godine postao ministar financija SAD-a, a kad je došlo do krize, za koju je bio  izravno odgovoran, on je sjedio u vladi i odlučivao kako će vlada reagirati. Odlučio je da vlada, odnosno, američki porezni obveznici, bace stotine milijarda dolara u banke kako bi im pomogli da stanu na noge, iako su banke krive za trenutno stanje. To je trebalo stabilizirati sustav, no znali su da neće.

Tada se, usred krize bankarskog i financijskog sustava, pojavio Barack Obama, još jedna marioneta iste mreža obitelji koja je upravljala i Bushom. Sastavio je gospodarski tim u kojem su se nalazili svi odgovorni za trenutno stanje. Pozvao je predsjednika Banke federalnih rezervi iz New Yorka, glavne banke bankarskog kartela koja je bila uključena u uklanjanje sustava kontrole zbog čega je i došlo do tog kaosa pa je Timothy Geithner postao ministar financija. Za ključnog gospodarskog savjetnika i rukovoditelja postavio je bankara Larryja Summersa, a pozvao je i Paula Volckera, dugogodišnjeg predsjednika Banke federalnih rezervi i prethodnika Alana Greenspana.

Bankari koji su došli riješiti problem odlučili su da Obamina vlada ne treba bacati stotine milijarda dolara u banke, već stotine trilijuna dolara. Naravno, taj novac vlada zapravo posuđuje pa će nebrojene generacije poreznih obveznika morati dug otplaćivati istom bankarskom sustavu koji je uzrokovao problem. To je sve redom bio hladni i proračunati plan mreža obitelji želi stvoriti kako bi postavili centralnu globalnu diktaturu, odnosno, svjetsku državu koja će upravljati svakom zemljom, kontrolirati svjetsku centralnu banku koja će kontrolirati financije svih zemalja, svjetsku vojsku koja će nametati volju svjetske vlade, svjetsku valutu koja će zamijeniti gotovinske valute računalnom valutomi mikročipirano stanovništvo koje će biti povezano s globalnim računalnim sustavom i GPS sustavom.

Ključni dio strukture njihova plana jest središnja svjetska banka. No, ako nemate svjetsku gospodarsku krizu za koju morate pronaći rješenje, nećete nikako moći nagovoriti ljude da sasvim restrukturiraju financije u sklopu svjetske centralne banka koja bi bila financijski diktator svakog stanovnika svijeta. Ljudi sami od sebe nikad ne bi htjeli središnju svjetsku banku koja će određivati financije i globalnu valutu. Zato je Elita upotrijebila već puno puta prokušani recept i stvorila golemi problem koji uništava financijski status quo. Potom slijedi „rješenje“. Jer je stanje iznimno loše. Nikako se ne može popraviti. Kriza je globalna. Zbog globalizacije financija, nitko to ne može sâm srediti. Zato se mora pronaći  globalno rješenje. Tako će doći do promjene globalnih financija koje bez krize ne bi bile moguće.

Tako je po prilici David Icke u emisiji Na rubu znanosti 2008. godine sažeo bit zbivanja, ali ono što me navelo da pomnije pratim zbivanja (i na kraju još jednom potvrdim sposobnost predviđanja događaja koju daje teporija urote) bilo je predviđanje događaja. U to vrijeme, koji mjesec nakon krize, svi su se počeli pomalo opuštati snmatrajući da je najgore prošlo i stvari sada mogu ići samo na bolje, kako je bilo i nakon dotadašnjih kriza. No, Icke je rekao da smo suočeni s procesom od tri faze: prva faza je bila završena, druga faza je bila tijeku, a treća je tek trebala početi. Cilj prve faze organizirane krize bio je slomiti gospodarstvo. U drugoj su fazi u SAD-u suokupljeni ljudi koji su stvorili krizu kako bi ponudili rješenje. Njihovo je rješenje bilo baciti nevjerojatne količine posuđenog novca na problem, odnosno u banke koje su stvorile problem (a koju godinu, kao što smo vidjeli, isto se dogodilo u Europi s grčkom krizom). Cilj te druge faze, rekao je Icke, bio je isprazniti oružja vlada, odnosno, oduzeti im mogućnost rješavanja problema. Također su se pobrinuli, a to se vidi u SAD-u, da sav taj novac nije imao nikakav učinak. Kad su na saslušanjima u Senatu financijske stručnjake iz saveznih rezerva i drugih vladinih financijskih agencija pitali kamo je nestao sav taj novac koji je otišao bankama, što se s njime dogodilo, odgovorali mu: „Nismo još napravili reviziju“ ili „Trenutačno vam to ne mogu reći.“ Novac je nestao u crnu rupu zato što je sve organizirano tako da taj novac nema nikakav utjecaj.

Brojni financijski stručnjaci u SAD-u, rekao je Icke, otkrili su da ti ljudi prepravljaju brojke u bankama kako bi se činilo da stanje ide na bolje i da se počinju bolje poslovati. No, to je bila manipulacija kojom se htjelo uvjeriti javnost da stvari idu na bolje, iako nije tako. Sad dolazimo do treće faze, rekao je i dodao:

„Ne mogu vam reći kad će točno početi treća faza, ali mogu vam reći da će se to dogoditi kad vide da su vlade ostale bez oružja i da više nemaju novca. Tad će srušiti svjetsko gospodarstvo. Kako će biti teško? Koliko god bude potrebno da svijet prihvati sasvim restrukturiran globalni financijski sustav strukturiran u sklopu središnje svjetske banke koja će svim stanovnicima svijeta diktirati financijski život. Ti ljudi na razini svjetske države, odnosno svjetske banke, žele upravo ono što se zbiva u Europskoj Uniji. U središtu Europske Unije nalazi se birokracijska diktatura, isti model kakav žele i za svjetsku državu. No, postoji i Europska središnja banka koja diktira financijski život u Europskoj Uniji. Na svjetskoj će razini postojati svjetska središnja banka, kao glavni diktator, koja će djelovati kroz Europsku središnju banku i središnje banke drugih unija koje se stvaraju, poput Američke Unije ili Afričke Unije. Bit će to financijska piramida središnjih banaka na čijem će se vrhu nalaziti središnja svjetska banka i kontrolirati sve svjetske financije. Mnogo je razloga zašto su organizirali ovaj gospodarski slom, no ovaj je razlog ključan. Samo promatrajte zbivanja i vidjet ćete kad će početi spominjati potrebu za središnjom svjetskom bankom. Taj dan nije daleko. Samo je pitanje koliko će stanje biti loše prije nego što dobe ono što žele. Ako će situacija biti lošija nego u vrijeme Velike krize iz 1930-ih, tako će i učiniti. Oni su nemilosrdni.“

OK, pa da vidimo je l’ to točno, rekao sam sebi i počeo pratiti događaje na tom polju i izjave raznih svjetkih dužnosnika i vođa. Nisam trebao dugo čekati na povremena razmišljanja u tom smjeru, ali u zadnjih nešto više od godine dana događaji su doista ubačeni u petu brzinu. Skoro iz tjedna u tjedan postajalo je sve vidljivije da se kriza produbljuje, a istovremeno s njenim produbljivanjem, pod zastavom hitnosti i s krzom kao povodm,  intenzivirale se mjere centraliziranja svjetskog financijskog sustava.

Nije bilo druge, izvadio sam svoj švicarski nožić i počeo kriomice mesariti novine po bircevima, kad bih se slučajno zatekao pokraj nekih. Čak i takvim nesustavnim skupljanjem, zbirka novinskih izrezaka na tu temu brzo je rasla.

Recimo, novinski članak iz prosinca 2010. bio je jedan od mnogih koji su otkrivali svrhu financijskih kriza, po poznatom modelu problem-reakcija-rješenje. Kad su krenule dužničke krize u europskim zemljama, gledano iz perspektive postojanja plana Elite i urote, sam se od sebe nametao zaključak da je riječ o namjerno stvorenom problemu. Pretpostavio sam da će se očekivati reakcija ljudi („učinite nešto da Europa, sada premrežena zajedničkom valutom, ne propadne“), ali nije ni bila potrebna – tu su „reakciju“ opet donijele novine u svojim prenošenjima izjava Elitinih predstavnika u vidu Europske komisije ili premijera država, pa tako je taj korak odrađen i bez sudjelovanja ljudi, kojima je tek ponuđeno opravdanje za daljnje korake. Koje je također bilo lako za predvidjeti. Ponuđeno rješenje moralo je biti jače centraliziranje financijskih institucija pod isprikom spašavanja svijeta od financijske krize. Dakle, rast ili pojava novih nadnacionalnih financijskih institucija.

I pojavile su se – u tom novinskom članku pisalo je o izvještaju s mjesečnog sastanka Europskog vijeća. U fokusu vijesti bili su novi kandidati za striganje – konkretno, Crna Gora – ali negdje na pola pisalo je i slijedeće: „U petak prve večeri summita, europski su se čelnici brzo suglasili o Van Rompuyevom prijedlogu ‘ograničene dopune’ Lisabonskog ugovora (sve to ide na brzaka, u tišini i bez ikakvih problema, kad su svi ti ljudi tek pijunčići koja bez pogovora izvršavaju plan, op, K.M.) ne bi li se ispunio zahtjev njemačkog Ustavnog suda da se fondu za izvlačenje iz gliba zemalja s platnim poteškoćama postavi pravni temelj. Kad se ta promjena provede, sadašnji ad hoc fond, težak 750 milijardi eura, iz kojeg novac danas povlače Grčka i Irska, a koji istječe sredinom 2013, preobrazit će se u trajni Europski stabilizacijski ustroj (ESM). U njemu će morati sudjelovati, dakle rizik za svoja ulaganja preuzeti i privatni kreditori.“

Ti dečki jako vole riječi „morati“.

Dalje je pisalo:

„Kako bi se dopuna prihvatila jednoglasnom odlukom na summitu EU – što je mogućnost koju je uveo Lisabonski ugovor (Živio! – op. K.M.) – a ne višegodišnjim vijećanjem Europske konvencije (diktatura mora biti brza i efikasna, op. K.M.), čine je samo dvije rečenice koje se će ubaciti u 136. članak Ugovora o sudjelovanju EU.“

Pa, evo te „samo dvije“ rečenice:

„Zemlje članice čija je valuta euro mogu uspostaviti stabilizacijski ustroj koji će se pokrenuti ako se to pokaže nužnim za postojanost eurozone u cjelini. Odobravanje ikoje zatražene novčane pomoći pod tim ustrojem podvrgnu će se strogim uvjetima.“

Još jedna riječ koju ti dečki vole je „strogo“. Znam da se u ovom trenutku još ne čini jasnim ideja iza ovih dviju rečenica, ali pričekajte, doći će i to.

Još je za kraj bilo par rečenica koje su pokazivale bit ‘demokracije’ u EU: „Formalni postupak zahtijeva da se o dopuni neobvezujuće (naglasak dodan) izjasne Europski parlament, Europska komisija i Europska središnja banka, pa će se ona prihvatiti na ožujskom summitu“.

A jeste li možda ljubitelj starog reketara, MMF-a?

Ako da, onda će vam se dopasti konačno objašnjenje, birokratskim rječnikom rečeno, „uspostavljanja stabilizacijskog ustroja“ u one „samo dvije rečenice“, koje je davala slijedeća rečenica iz teksta:

„Do ožujka Vijeće EU za gospodarstvo i novčarstvo mora sastaviti ‘obrise’ ESM-a, po uzoru na Međunarodni monetarni fond.“

Eto ga na.

Nema baš neke satisfakcije u izjavi „I told you so.“

U travnju 2011. je preko dvije stranice osvanuo tekst sa spinom u nadnaslovu: „Međunarodni monetarni fond traži socijalno osjetljivu upravu“.

Bizarno. Socijalna osjetljivost i MMF dva su suprotstavljena pojma.

U tekstu se nešto kao raspravljalo o tome da se tadašnji izvršni direktor MMF-a Strauss-Kahn kao ulizuje Francuzima zbog svoje navodne predsjedničke utrke 2012. godine, pa mu je za sunarodnjake trebao dokaz da se „nije prodao washingtonskim neoliberalanim globalistima“, kako je pisalo.

Nije prodao? Smiješno. Što se tu ima za prodavati? Ili za kupovati. Pa nećeš kupovati svoje vlasništvo, a Strauss-Kahn se ne bi niti našao na toj poziciji da nije poslušnik Elite do srži.

Ali to sve uopće nije bitno. Taj dio priče služio je samo za odvlačenje pažnje, ali i kao spin da nas se uvjeri da sami zatražimo diktaturu pod krinkom ‘socijalne osjetljivosti’. Ti dečki nemaju srama. Jer većinu teksta zapravo s činila uvjeravanja MMF-a da treba pojačati centralizaciju monetarnih vlasti na svijetu, kao dio metode malih koraka prema svjetskoj financijskoj diktaturi u vidu središnje svjetske banke i svjetske elektronske valute kojima će se osigurati potpuna kontrola nad ljudima i bogastvima svijeta.

Prošećimo kroz tekst i zabavimo se. Sa spinom se kreće odmah u glavu, na samom početku, citirajući poruke tadašnjeg šefa MMF-a upućene svjetskoj financijskoj i političkoj zajednici uoči proljetnog okupljanja guvernera i direktora međunarodnih financijskih institucija u Washingtonu, znači u samom štakorskom gnijezdu:

„Bankarske akcije treba oporezovati kako bi bankari počeli razmišljati o njihovim mogućim štetnim posljedicama. (Rekao je predstavnik onih koji posjeduju banke, op. K.M.). Granice monetarne politike ne mogu se više zaustavljati na tečaju i inflaciji nego ta politika mora biti i društveno odgovorna. (‘Društveno’ odgovorna? Ma htio je reći – odgovorna prema ‘društvancu’ koje manipulira događajima iz pozadine. op. K.M.). Cijelom svijetu danas treba nova, socijalno osjetljiva uprava“.

Ma nemojte? A tko će, molim vas, biti ta uprava? Tko će je birati? Ako se pokaže da nije ‘socijalno osjetljiva’, hoćemo li je ukinuti i vratiti se na staro?

Jedno je sigurno – tim stvorovima lišenim empatije socijalna osjetljivost nije ni u peti. Samo nam se rugaju u lice.

Dalje u tekstu je pisalo i ovo:

„Govoreći nedavno studentima Sveučilišta George Washington, Strauss-Kahn se založio za novi pristup globalnoj makroekonoskoj politici, takav koji će, zaživi li ikada zahtijevati osim pojačane socijalne osjetljivosti i radikalne promjene niza zakona i u najrazvijenijim zemljama.“(naglasak dodan)

          Prema recepturi oca odnosa s javnošću (zapravo, suvremene propagande) Edwarda Bernaysa, u svijesti ljudi je potrebno povezati proizvod koji želiš nekome uvaliti (u ovom slučaju, to je svjetska financijska diktatura koja će se provesti kroz „promjene niza zakona“) s unutrašnjim željama tih ljudi, u ovom slučaju, s idejama o socijalnoj pravdi, jer to jest ono čemu ljudi istinski teže (za razliku od, je li, gmazova).

Evo sad i čemu je služila kriza. Da je nije bilo, nikad Strauss-Kahn ne bi mogao reći ovo:

„Pod starom paradigmom, uloga monetarne politike svodila se jedino na brigu o rastu i inflaciji. Ta uloga danas je prejednostavna. Prije krize, najveće opasnosti vrebale su iza fasade niske inflacije i snažnog rasta – galopirajući rast cijena imovine, kreditna eksplozija, investicije fokusirane na stambene nekretnine i ogromni nesrazmjeri na tekućima računima država. Cijelo to vrijeme prečesto smo ignorirali financijski sektor. Financijska regulativa i nadzor bili su usredotočeni usko prema pojedinim institucijama i tržištima, dok su ogromna i opasna područja makroekeonoskih i financijskih nestabilnosti ostala gotove bez ikakvog nadzora. Ključna lekcija koju smo naučili ovom kriznom razdoblju prije svega je to da i lokalni događaji mogu imati globalne posljedice.“ (Dakle, zaključak se nameće, potrebno je sve lokalne događaje staviti pod globalni nadzor, op. K.M).

Ali nije Kahn bio gotov s kenjažom i argumentima na temelju kojih bismo morali prihavtiti orvelovsku diktaturu koju nam njegovi vlasnici namijenili:

„Poput Pepeljuge, fiskalna je politika prepoznata i probuđena u kriznom razdoblju kada je monetarna politika ostala bez daha, a financijski sustavi našli su se na koljenima. Svijet se odjednom sjetio (ustvari Elita, ali ne odjednom nego još prije, op. K.M.) zaboravljenog alata i posegnuo za njim kako bi se svijet spasio od potpune ekonomske katastrofe (koja se stvara da bi svijet ‘dobrovoljno’ završio u rukama Iluminata, op. K.M.). Istovremeno, globalnom financijskom sektoru potrebna je ‘veća regulatorna kirurgija’, jer izvor krize nalazi se baš u kulturi lakovjernog preuzmanja rizika…“

Čovjek je nevjerojatan, zar ne?

Straus-Kahn priznaje, pisalo je dalje, da je „današnji svijet već učinio nekoliko koraka u pozitivnom smjeru, ali to su bili samo prvi koraci“. Zapravo je mislio – pozitivnih koraka za Iluminate, ostatak rečenice je točan.   Jedan od tih koraka je „prošlogodišnji sporazum o pojačanom nadzoru banaka i njihove spremnosti na krizne udare (tzv. Basel III), ali „više od svega nama danas treba jačanje nadzora i regulative u ‘sjenovitom bankarskom sustavu’.“

Pod „mi“ misli na Elitu, njima to treba, a ne nama, građanima Planeta, ali da je bankarski sustav sjenovit, to je svakako točno.

„Jedna od pouka koje smo izvukli“, rekao je dalje, „je i da međusobna suradnja na globalnoj razini nije kategorija koja je podložna pregovorima. (naglasak dodan) Države više ne smiju posezati za trgovinskim  restrikcijama ili se poigravati valutnim tečajevima kako bi pogurale kratkoročne ekonomske ciljeve“. Kad oni, kao i bilo kakav drugi vid samodostatnosti, usporavaju i smetaju dugoročnim ciljevima Iluminata u stvaranju potpune dominacije. Još je rekao: „U svijetu u kojem živimo multilateralne institucije poput UN-a, Svjetske banke i MMF-a danas u čak važnije nego u doba kada su osnovane, kako bi svijet nakon 1945. povele na put oporavka. (Zapravo, na put prema svjetskoj orvelovskoj državi, zbog čega je Drugi svjetski rat i bio orkestriran i započet. Ništa ne mijenja svijet tako temeljito kao ratovi.). Problem je što zbog sporog ritma prilagodbe novim globaliziranim uvjetima one gube na relevantnosti“.

Očito je da živimo u vrijeme kad se tim dečkima doista žuri. Čovjek bi rekao da se ponašaju kao da im se klima tlo pod nogama. Doduše, to se ne primjećuje na prvi pogled, ali nervoza je ipak evidentna.

Bilo je za očekivati da će se i u vijesti naslovljenoj „Euro u padu, nesigurna stabilnost cijele eurozone“ provlačiti prijedlozi o nekom od mnoštva manjih ili većih koraka ka centraliziranju svjetskog monetarnog sustava. I doista, pisalo je da je predsjednik Europske središnje banke Jean-Claude Trichet pozvao vlade država članica da učine više kako bi jamčile fiskalnu disciplinu, zbog „zabrinutosti da dužnička kriza ne bi rezultirala slomom na financijskim tržištima, ili još gore, pucanjem valutne unije“. Što bi svakako bilo „još gore“, ali za iluminate, a za tebe i mene, dragi čitatelju, stvari bi bile upravo onakve kakve su bile i prije nametanja valutne unije. Pa svijet je i tada postojao, i tada smo išli u dućan.

Trichet je u razgovoru za njemački Der Spiegel pozvao na „kvantni skok u uzajamnom nadzoru ekonomske politike u Europi“ te dodao kako su potrebne strukture za sprečavanje lošeg ponašanja te „učinkovite sankcije“ za kršenje sporazuma o stabilnosti i rastu.“   S tim predstavnikom Elite, složila se druga predstavnice Elite, koje je zapravo postala njemačkom kancelarkom na sastancima družbe Bilderberg. Angela Merkel je za novine Elite zvane Wall Street Journal izjavila da onim državama koje ne budu kontrolirale svoje financije i ne budu se držale dogovora treba ukinuti pravo glasa u Europskoj uniji. Lijepo i unisono međusobno razgovaraju predstavnici istoga zakulisnog kluba u medijima koji pripadaju tom istom klubu.

Zaimljiva je i ideja o ukidanju prava glasa članica u Europskoj uniji. Po strogim maastrichtskim kriterijima danas bi se skoro svim članicama EU moglo ukinuti pravo glasa. Tko će ga onda imati? Vlada EU, koja se danas zove Europska komisija. Možda se u toj Merkeličinoj izjavi naslujuće da uspostavljanje financijske diktature ima više razina djelovanja od samo stavljanja financijskog područja pod nadzor.

U lipnju 2011. je osvanuo veliki tekst preko dvije stranice naslovljen: “Hrvatska opasno slična Grčkoj“.

Mmm, da.

Tekst je napisao Vladimir Gligorov, profesor na Bečkom institutu za međunarodne ekonomske studije. Bila je to neka vrst opširne analize svega što se zbivalo u Grčkoj, a naslov je bio neukusno tendenciozan jer je u cijelom tekstu Hrvatska spomenuta u jednoj rečenici.

U tekstu sam, već po navici, tražio naznake globalnog financijskog cetraliziranja, čemu umjetno izazvane krize i služe (uz to što im je cilj i pokupiti sva nacionalna bogatstva u džepove financijske oligarhije, ali to je usputna djelatnost, tek tako da se usput i zaradi). Bio sam siguran da ću naći što tražim, a tako je i bilo. Nakon opširne analize grčkih problema i njenih navodnih uzroka, autor je napisao i slijedeće:

„Što bi ovo moglo značiti za Europsku Uniju i za eurozonu? Dvije su pouke koje, čini se, svi razumiju, Jedna je da je potrebno znatno jačanje supervizije bankarskog sustava u EU, pa i ozbiljno poboljšanje regulative. (…) Druga je pouka da će biti teško održati monetarnu uniju sve dok postoji značajna fiskalna suverenost. (…) Tako da će se eurozona i EU suočiti s izborom između ograničavanja fiskalne suverenosti zemalja članica i postupnog smanjivanja stupnja integriranosti.“ (naglasci dodani)

Hm, baš me zanima za što će se odlučiti u tom izboru. Je l’ netko za okladicu?

Portugalski premijer Jose Socrates, pisalo je u nekim novinama, podnio je ostavku nakon što je  parlament odbio prihvatiti proračun kojim bi se uvele velike uštede i spriječila potreba za međunarodnom financijskom pomoći koja je odobrena Irskoj i Grčkoj. Socratesova vlada planirala je uštedjeti 11 milijardi eura u iduće 4 godine. Svih 5 opozicijskih stranaka glasovalo je, dan prije summita EU o planu za saniranje dužničke krize, protiv njegovih mjera kojima je bilo predloženo smanjenje potrošnje i povećanje poreza.

Najpoznatiji svjetski invenstitor Warren Buffett, pisalo je u nastavku,  rekao je da ne misli da je kolaps eurozone i njezine jedinstvene valute nakon portugalske krize nezamisliv. Ali je rekao da vjeruje da će „veliki napori“ očuvati euro. Ali preduvjet za to je da periferne zemlje poput Portugala nađu način za rješavanje fizikalne krize. Jer, rekao je, „ne možete imati tri, četiri ili pet zemalja koje ‘slobodno jašu’ na račun drugih zemalja. To neće moći još dugo tako, one moraju dobiti svoje fiskalne okvire.“

Za temu malih koraka prema globalnoj valuti tijekom 2011. doista nije nedostajalo ‘štofa’. Jedan novinski naslov je glasio: „MMF predložio kontrolu dotoka stranog kapitala“.

Pisalo je da je „Međunarodni monetarni fond poprilično naljutio zemlje u razvoju poput Turske, Južne Koreje, Brazila“. No, to nije ništa novo, MMF je i smišljen da drži za jaja zemlje u razvoju, onemogućava im razvoj i predaje njihova nacionalna bogatstva svojim vlasnicima, korporativnoj eliti. Ono što je novo u vijesti je sročeno ovako: „Osim što svoju aranžiranu pomoć uvjetuje mnogim nepopularnim mjerama, (MMF) sada traži i kontrolu nad kapitalnim investicijama“.

Lajtmotiv je uvijek i stalno: kontrola. Uvijek uz neki dobar povod za zahtijevanje kontrole nad tuđim gospodarstvima.

Evo tog povoda, a to je ujedno i drugi popularni lajtmotiv: financijska kriza na tržištu nekretnina. Ista ona koju su namjerno stvorili pozadinski gospodari MMF-a da bi mogli primjenjivati svoju provjerenu formulu nametanja diktature malim koracima.

Argument MMF-a bio je da strane investicije koje su sad navrle prema zemljama u razvoju nakon financijske krize stvaraju nered na tržištu, odnosno mogu uzrokovati stvaranje „mjehura“ na tržištu nekretnina, dionica i druge imovine. Iz Brazila je glasno je odgovorio Guido Mantega, ministar financija: „Protivimo se bilo kakvim smjernicama, okvirima, ponašanjem koje pokušava ograničiti, izravno ili neizravno, politiku zemalja suočenih s nestabilnim priljevom kapitala“. Zemlju u razvoju, pisalo je dalje, krive američke Federalne rezerve jer drže kratkoročne kamate na nuli te pumpaju novac u vladine obveznice dok razvijene zemlje pak krivnju prebacuju na Kinu i nemogućnost komtroliranja svoje valute, a Amerikanci pozdravljaju namjeru MMF-a da kontrolira investicije.

Kao što vidimo cijelo kvarno društvo manipulatora skupilo se u jednoj rečenici.

Šteta što nema nikoga da povuče vodu.

(…nastavlja se)    Čitamo se!