Ono što se događa u Hrvatskoj nije izoliran incident: diljem zapada vidimo isti obrazac — simbolične borbe (kulture, spomenika, izvođača, povijesti) koriste se da polariziraju društvo, dok se istovremeno u sjeni provode tehničko-administrativne i regulatorne promjene (digitalni ID, kontrola informacija, centralizacija resursa).
Kad se javnost iscrpi emocionalnom bitkom oko prošlosti, manje je sposobna organizirano pratiti i osporavati institucionalne promjene u sadašnjosti.
Posljednjih dana Hrvatska ponovno prolazi kroz poznati obrazac: Thompson, zabrane koncerata, ustaše, Jasenovac, nazivi ulica — teme koje istog trenutka dijele javnost na dva tabora.
Ovo nije slučajnost. To je stari, ali vrlo učinkovit mehanizam “zavadi pa vladaj”.
Kada društvo emocionalno eksplodira oko simbola prošlosti, prestaje primjećivati što se događa sada: donošenje novih zakona, digitalizaciju identiteta, kontrolu informacija i tiho sužavanje prava.
Likovi poput Thompsona u toj igri nisu uzrok, nego alat u tuđim rukama. Oni pokreću emocionalne tokove koji medijima donose klikove, političarima pozornost, a sustavu – stabilnost kroz podjelu.
Dok se građani svađaju tko je “domoljub”, a tko “ekstremist”, moć se konsolidira.
Zato je najvažniji čin otpora – ostati miran, ne dopustiti manipulaciju emocijama i uvijek se pitati: što se događa dok nas zabavljaju sukobima?
Prepoznavanje ove dinamike prvi je korak prema tome da javnost ponovno preuzme inicijativu: zahtijevati pravila, transparentnost i – prije svega – strategiju koja rješava stvarne probleme, a ne samo izaziva nove podjele.
Evo kako to funkcionira u širem kontekstu:
1. Stvaranje emocionalnih totema
Likovi poput Thompsona nisu uzrok podjela, nego simboli koje sustav koristi. Jednima se predstavljaju kao “branitelji domovine”, drugima kao “opasnost za demokraciju”. Time se stvara emocionalna dihotomija, gdje svaka strana vjeruje da brani moralnu istinu — a u stvarnosti svi gube fokus.
2. Reaktivacija starih rana
Svaki put kad se povuče pitanje ustaša, partizana, Jasenovca, komunizma ili “desnice/ljevice”, aktivira se kolektivna trauma naroda koji nikad nije imao poštenu raspravu o prošlosti. Time se narod vraća u mentalno stanje sukoba umjesto da se bavi sadašnjošću: digitalizacijom moći, ekonomskim ropstvom i oduzimanjem prava kroz zakone i tehnologiju.
3. Političko-medijska simbioza
Političari i mediji u toj dinamici igraju savršeno usklađene uloge:
Mediji proizvode sukob (naslovi, izjave, komentari).
Političari zatim “reagiraju” i “spašavaju društvo od ekstremizma”.
Rezultat: svi izgledaju aktivno i moralno, a narod je emocionalno iscrpljen i zbunjen.
4. Šira strategija: konsolidacija moći
Dok javnost raspravlja o “desnici”, “ustašama” i “koncertima”, odvija se ono stvarno važno — uvođenje digitalnih identiteta, praćenje financijskih transakcija, centralizacija medija i kontrola izražavanja pod izgovorom “govora mržnje”.
Drugim riječima, stvara se pozadina opravdanja za cenzuru i nadzor — i to kroz društvenu napetost koju su sami proizveli.
OPĆA DEKLARACIJA O LJUDSKIM PRAVIMA – Članak 19.
Svatko ima pravo na slobodu mišljenja i izražavanja; to pravo uključuje slobodu zadržavanja mišljenja bez uplitanja i slobodu traženja, primanja i širenja informacija i ideja putem bilo kojeg medija i bez obzira na granice.
