Sjećate li se čuvene scene iz filma «Mali Budha» gdje demoni iskušavaju Budhu dok sjedi ispod drveta u meditaciji? Demoni su Budhu željeli navesti na borbu, na promišljanje, na otpor i u konačnici – na strah. Prisutnost straha pokazuje našu upletenost u ‘igru’ koja se temelji na osjećaju odvojenosti od Boga. To je ego stanje ili identifikacija sa sadržajem uma.
No Budha je snagom svoje volje, t.j. nereagiranjem, odlučio izaći iz tog stalnog kruga borbe. Budhin miran stav, njegove poluzatvorene oči i blažen izgled lica, odraz su njegovog unutarnjeg stanja. Njegovi mnogobrojni prethodni pokušaji, trpljenja, gladovanja i yogijske prakse nisu dovele do rezultata. Bio je bio toliko zabavljen činjenjem i idejom da se prosvjetljenje mora zaraditi da je smetnuo s uma činjenicu kako je prosvjetljenje u stvari prirodno stanje bića. Dakle, njega se ne treba zaraditi, već ga treba dozvoliti, spoznati.
.
.
Stoga je ‘progledao’ kroz demone, t.j. postao transparentan za napad demona (vlastitih ego faceta temeljenih na mislima i emocijama) i odabrao mir. Odabrati mir znači ne reagirati, ne činiti i ne opirati se. To je bilo u čistoj suprotnosti sa svime što je do tada radio. Ovaj zadnji put, on je odlučio jednostavno ne napraviti ništa! I tada se dogodilo. Pošto demoni (ego-um) nisu naišli na reakciju straha ( na kojem se temelji ego-um), jednostavno su se povukli. Budha je shvatio da je borba sa samim sobom besmislena i da ta bitka ne može biti dobivena.
Likove demona u praktičnom smislu možemo shvatiti kao našu reakciju na nedaće svakodnevnog života, na glad, siromaštvo, bolest, nepravdu, financijske probleme, sve ono što nas može natjerati na strah i onu čuvenu «O , Bože, ako postojiš, zašto onda dopuštaš moju patnju?». Svi smo se mnogo puta susreli s tim osjećajem. Taj osjećaj, ta emotivna i/ili misaona reakcija je nešto na čemu zatim temeljimo svoje postojanje i identitet, a što je iskrivljena slika naše prave prirode.
Ako mi netko opali šamar, itekako će me boljeti. Nema sumnje u to da osjećam bol. No bitna je reakcija na taj udarac t.j. životni problem na koji smo naišli. Ovdje se zapravo radi o svojevrsnom kozmičkom testu. Naša reakcija odražava stupanj naše prosvjećenosti i duhovnog razumijevanja. Bitno je da taj problem snagom svoje volje učinimo transparentnim – jednostavno mu ne smijemo pridavati preveliku pažnju. Samo pomislite kako ćete jednog dana fizički umrijeti i kroz tu spoznaju mnogi problemi će se smanjiti na veličinu graška.
Mi sami određujemo bitnost nečega. Budha jednostavno nije dozvolio da demoni i njihov napad (izazovi svakodnevnice) postanu suviše bitni. I u tome je cijeli trik! Sada nam samo preostaje kako da taj trik izvježbamo do automatizma.
Svakako da je Budhin stav odraz njegove duhovne zrelosti stečene kroz mnogoživotna iskustva. Rečeno je da shanti (mir) nije lako primiti u sebe pošto je taj trajni mir istovremeno i izuzetna snaga koju valja izdržati. Kako bismo bili sposobni doživjeti ovo stanje mira, svojstveno Budhi i bićima njegovog ranga, naš um i stanična svijest moraju biti dekodirani, a energetski kanali otvoreni i protočni. Za to je svakako potrebna predispozicija stečena u mnogim prethodnim životima. Ali, jednog dana, nakon mnogobrojnih inkarnacija, nudi nam se ta jedinstvena prilika. U biti, cijelo to vrijeme putovanja mi smo se vraćali samima sebi. Netko nas je davno «zeznuo» i pokazao prstom u jednom smjeru (negdje izvan nas), i dok smo se snašli zaboravili smo tko smo i što smo. S tim zaboravom počinje igra i sve do kraja naša pažnja ostaje na vani. I onda se jednog dana pitamo «Ej, stani malo. A što ako sam ja u biti već prosvijetljen? No, pod pretpostavkom da jesam, kako to da ja toga nisam svjestan?».
Svjesnost je ključan termin, a ona je neodvojiva od doživljaja sadašnjeg trenutka.
Priča se nastavlja tako da kroz duže vrijeme osjećamo kao da smo samo jedan korak od nečega velikog, nečega doista značajnog. Počinjemo mnogo razmišljati o pojmu prosvjetljenja. Taj osjećaj nazivam «srebrna medalja» ili «kamenčić do prosvjetljenja». No, upravo razmišljanje je to što nas odvaja od iskustvenog doživljaja. Razmišljanje valja koristiti kao alatku kako bi shvatili da, umjesto da neprestano trčimo prema prosvjetljenju, to stanje već jest dio našeg pravog bića. To što tražimo je već tu, ali to ne vidimo. I ovdje razmišljanje treba prestati!
Um, kretanje misli i emocije s kojima smo identificirani, zamagljuju stvarnost. Mi smo u stalnom vrtlogu, karmičkom kotaču, u igri napada i obrane. Emotivno tijelo nam je vezano za prošlost, a mentalno za budućnost. Mi prebivamo u vremenu, i to vrijeme nas odvaja od svjesnosti čija se točka pristupa nalazi jedino u ‘ovdje i sada’. U točki ovdje i sada, naše mišljenje i bilo koji oblik kretanja u svijesti prestaje.
Mi smo odustali od svega, od potrage i od samoga sebe. I upravo tada, kroz odustajanje, mi prihvaćamo sadašnji trenutak. I tada se prava slika o onome tko smo i što smo spontano i nenaporno razotkriva. Fizičkoj dimenziji (horizontalnoj liniji) mi smo pridodali duhovnu (vertikalnu liniju). U točki sjecišta (sadašnji trenutak) formirao se križ na kojem smo razapeli vlastiti ego (osjećaj odvojenosti koji se manifestira kroz neprestano bavljenje prošlošću ili težnjom dostizanja budućnosti; identitet koji se bazira na mislima i osjećajima).
To je toliko očigledno i jasno, zato se Budha nasmijao. To što tražim životima je cijelo vrijeme bilo prisutno u meni, u točki ovdje i sada. Koji trik, koja igra! Tražeći to, ne mogu to naći. Postojanjem, stišavanjem uma, to se spontano obznanjuje meni. Ne moram ništa raditi, Svemir radi za mene, surađuje sa mnom. Nisam sam i nikada nisam ni bio sam (makar sam vjerovao u to, doživljavao to i imao osjećaj da se moram silno truditi i dokazivati, kako bih na kraju možda bio nagrađen i tada to prozvao milošću, kao da je to nešto što prirodno ne pripada svakom biću).
Ovo je veliki zaokret. Nakon ovoga više ne možete biti isti. Možda na površini, ali duboko iznutra vaša kvaliteta je potpuno drugačija. To može izazvati šok kod vaših poznanika, jer se neće znati postaviti zbog svoje prethodne uslovljenosti i navike prema vama.
Nadalje, raspeće ega rezultira aktivacijom brojnih ego faceta (demona) koji nas potom napadaju. Naš stari identitet se bori za svoj opstanak, poput stvarnog neprijatelja.
Ako konzumirate haluciogenu gljivu (psylocibe), vlastiti ego ćete vidjeti u arhetipskom obličju demona. Ovo vas može jako preplašiti ili iznenaditi. Činit će se kao da se borite sa nečim stvarnim izvan sebe. To je prvi korak.
Ono što se zatim dešava je to da i dalje imate osjećaj da je taj neprijatelj nešto stvarno, ali da postoji u vama, kao da ste opsjednuti.
U trećem koraku, svjesnim promatranjem (ne borbom!), vi se odvajate od tog osjećaja, i sagledavate istinu.
Haluciogena supstanca samo služi kao katalizator koji pojačava vaše misli i emocije i uvećano vam pokazuje sadržaj vašeg uma. Svjesno promatranje sadržaja, bez ikakve reakcije, automatski pruža priliku za njegovo nadilaženje. Vi ste se oslobodili uma. Neprijatelj nestaje.
Pitanje dobra i zla ovdje poprima konkretan smisao: odreći se zla (ego svijesti) i odabrati istinu (svijest jedinstva s Bogom).
Budha je ovo prepoznao i umjesto borbe odabrao mir t.j. odrekao se zla. On zna da je borba sa samim sobom besmislena, pošto borba automatski podrazumijeva postojanje samog neprijatelja.
To je JA JESAM stanje svijesti koje se razotkriva tek malim smiješkom, bez ijedne riječi ili pokreta. Poluotvorene oči gledaju u svijet, ali je pažnja centrirana na unutarnje biće.
Kako se slika pomalo slaže, naposljetku spoznajemo da smo nekad davno (na početku vremena) bili integrirani i prosvijetljeni. U ovoj inkarnaciji, taj osjećaj jedinstva je cijelo vrijeme bio prisutan negdje duboko u nama i zato smo intuitivno i znali našu krajnju destinaciju. Jer mi smo već bili tamo, na izvoru, u toj početnoj točki iz koje su se manifestirali svi materijalni i nematerijalni univerzumi.
Zaustavljajući vrijeme mi se ponovno (pro)nalazimo u toj točki. Što nam tada drugo preostaje nego nasmiješiti se?
Autor: Daniel Postružin
Izvor: www.indigo-svijet.hr
daniel.postruzin@indigo-svijet.hr
.
.
Comments are closed.