Diplomski ispit života

Zivot smrt  Kada smo u sveobuhvatnoj svjesnosti istine života i smrti, tada imamo istinsku svjesnost (o) prolaznosti, i tada zapravo bivamo u svjesnosti neprolaznosti (svjesnosti Boga), sagledavajući vječnost Istine. Realizacija te mudrosti (Svjesnosti) jest naš životni i sudbinski put (naša Dharma) – bili mi toga svjesni ili ne! Na tom putu, svaka investicija (u smjeru njegove realizacije) jest Savršena Investicija.

Ako je život, kao što mnogi znaju reći, zaista škola – a definitivno jeste – onda smrt predstavlja završni, „diplomski“ Ispit! Stoga, ako nam je u tom presudnom trenutku EGO u potpunosti odsutan – ako nam je svjesnost apsolutna (nevezana i neuvjetovana željama i strahovima) – automatski biva realiziran Apsolut!

       U „Bhagavad-giti“ stoji iskaz sljedeće činjenice:

–   „Ono o čemu osoba meditira u vrijeme smrti, napuštajući svoje tijelo, apsorbirana u misao o tome, to postiže nakon smrti.“ (Bg.8/6)

   To je svakako točno, ali važno je shvatiti da na čovjekove misli u vrijeme smrti utječu upravo ona dijela koja je činio za života, i one misli i sklonosti za kojima se povodio. Prema tome, ako tokom života nismo ispravno i u potpunosti savladali Lekciju, onda nam je, neminovno i ishod ispita predodređen na neuspjeh. …Istina, odnosno život ne trpi kampanjsko učenje; nju ne možemo prevariti – SEBE ne možemo prevariti!

     Dokle god živimo tako kao da nikad nećemo umrijeti – vezivajući se za „život“ (svoju iluziju života), a u bijegu od suočavanja sa činjenicom vlastite smrtnosti i prolaznosti uopće – bit ćemo uvjetovani cikličnom egzistencijom u krugu rađanja i smrti. Vezujući se za „život“, mi se zapravo i ne znajući to, vezujemo za „smrt“. Na taj način vezujemo se za iluzije uma, koje su ništa drugo do „dvije strane istog novčića“; dok nam sam „Novčić“ (Istina) ostaje vječita nepoznanica.

     Život i smrt su sa gledišta Istine jedno isto – dva vida izražavanja jednog istog Fenomena. Zato bi PRVA stvar u našem životu trebala biti razumijevanje istine o POSLJEDNJOJ: razumijevanje prave i pune istine o fenomenu „SMRTI“!

     Samo budalasti ljudi – kakvi mi uglavnom jesmo – odbijaju da se pravovremeno i adekvatno pripreme za ono što je neminovno, pokušavajući u zaboravu (a „zaborava“ nema!) naći spas. – Pri tome savršeno podsjećajući na onog „veselog i bezbrižnog“ cvrčka iz bajke o cvrčku i mravima. Isto kao što se još po danu moramo adekvatno pripremiti za nadolazeću noć; isto kao što se za nastupajuću zimu moramo adekvatno pripremiti još dok traju topli ljetni dani; isto kao što je prijatna i bezbrižna starost uvjetovana adekvatnim životom u mladosti… – tako i pitanje „Smrti“ treba biti u potpunosti razriješeno još dok smo u punom životnom naboju! Jer, dok god ne spoznamo istinu o smrti, izbjegavajući da se suočimo sa njom (istinom), i sam život će nam konstantno biti nerazumljiva zagonetka i nerazrješivi problem.

     Istinsko razumijevanje jedne suprotnosti uvjetovano je istinskim razumijevanjem one druge: Zdrav čovjek ne zna što je to bolest, ali on zato ne zna ni što je to zdravlje – ne zna ga cijeniti; i zato mu i dolazi bolest, kako bi ga „otvorila“ za mudrost i razumijevanje. – Tek kada shvati što je to bolest (u neposrednom suočavanju sa njom), spoznaje i istinu o zdravlju! Na isti način nam i starost donosi apstinenciju od svega onoga što smo neprirodno i nekontrolirano konzumirali u mladosti. Pošto tada nismo ispravno razmišljali ni o mladosti ni o starosti – ne znajući da cijenimo ni jedno ni drugo – starost nas na primjeren način, usmjerava na „otrežnjenje“. Zato je i razumljiva činjenica da starost, uglavnom, donosi mnoge životne mudrosti… – a što naravno, ipak nema nikakve istinske veze sa godinama ili sa životnim dobom već isključivo sa čvrstinom naše odluke da se svjesno suočimo sa Istinom, i istoj se predamo. …Moj savršeni božanski Učitelj, moj Svamiđi, sreo je Istinu – živuću Istinu, svog Gurua, Madhavanandu – kada je imao samo trinaest godina, a sa svojih sedamnaest je realizirao Savršenstvo. Od tog „mladog doba“ (mjerilo životne zrelosti jeste dubina duhovnog iskustva, a ne godine zemaljskog života!) on biva kao Savršeni Mudrac, prenoseći širom svijeta poruku te vječne Mudrosti i Istine – na dobrobit cijelom čovječanstvu.

     Prema tome; dokle god se ne razumijevajući je, plašimo smrti, bit ćemo u konfliktu i sa samim životom. – Zato: Onaj tko nije za Nebo, nije ni za život zemaljski; onaj tko ne zna kako (u kom stanju) treba umrijeti, taj ne zna ni kako (u kom stanju) treba živjeti. …Također, dok god smo vezani za život – dok god ga želimo – mi istovremeno i ne znajući to (dakle na nesvjesnom nivou), želimo (i) samu smrt. A, Bog je tako milostiv da uslišava sve naše (svjesne, podsvjesne i nesvjesne) Želje, i daruje nam sve ono čemu težimo! – Eto kako sami sebe čvrsto, i nesvjesno, držimo zarobljenima u krugu rađanja i smrti.

     Življenje životne mudrosti (umjetnost življenja) podrazumijeva istovremenu svjesnost obije suprotnosti – svjesnost Paradoksa.

     Kada smo u sveobuhvatnoj svjesnosti istine života i smrti, tada imamo istinsku svjesnost (o) prolaznosti i tada, zapravo bivamo u svjesnosti neprolaznosti (svjesnosti Boga), sagledavajući vječnost Istine. Realizacija te mudrosti (Svjesnosti) jest naš životni i sudbinski put (naša Dharma) – bili mi toga svjesni ili ne! Na tom putu, svaka investicija (u smjeru njegove realizacije) jest Savršena Investicija.

     Čak i u svjetovnom životu, svaki ozbiljan, ambiciozan poslovni čovjek, profesionalac i entuzijast, nastoji da ulaže po mogućnosti, upravo u ono što ima što-veću i što-trajniju vrijednost. San svakog takvog čovjeka – a svi mi smo, negdje u dubini duše, baš takvi – jest: Savršena Investicija. Međutim; svi koji ulažu u prolazne stvari i koji su okovani isključivo svjetovnim preokupacijama, ulažu u Iluziju i „grade svoju kuću na pijesku“. Za razliku od njih, oni koji ulažu u vlastiti duh – prosvjetljenje vlastitog bića i svijesti – čine savršenu investiciju jer ulažu u neprolaznu vrijednost; to je odlika onih istinski mudrih, koji „svoju kuću grade na stijeni“. …A, svaka građevina je jaka i stabilna samo onoliko koliko su joj jaki i stabilni – TEMELJI!

     Svi mi, ovako ili onako težimo upravo Bogu (Savršenoj Vrijednosti), ali mnogi nisu svjesni te činjenice i zato, robujući iluziji, to čine na pogrešne načine i samim tim – u korist svoje štete.

     Svjesno ulaganje u Put predstavlja vrhunsku mudrost, jer:

–   „Za onoga tko ide ovim putem ni jedan napor nije uzaludan, ni jedno stečeno dobro nije nikada izgubljeno; i mali napredak na ovoj stazi može zaštititi čovjeka od najveće opasnosti i straha.“ (Bhagavad-gita, 2/40)

–   „Znanje u svjesnosti Krišne (Svevišnjeg – prim.) tako je savršeno da ako čovjek djeluje u svjesnosti Krišne i usprkos tome ne postigne savršenstvo, u svom sljedećem životu napreduje dalje s postignutog nivoa. Drugim riječima, djela vršena u svjesnosti Krišne su trajna. Budući da su vezana uz tijelo, materijalna postignuća nestaju sa smrću. Znanje vezano uz privremene oznake nije trajno. … Mi smo ustvari duh i stoga će naše duhovne aktivnosti ići s nama kud god da odemo.“ („Kralj Znanja“)

     Suština cjelokupnog Mahaprabuđijevog veličanstvenog božanskog učenja, čiji je Svamiđi autentični predstavnik, i prenosioc, u ovom našem dobu, sažeta je u jednoj jedinoj Njegovoj zagonetnoj rečenici:

–   „Prava je umjetnost provući slona kroz ušicu igle.“

     Iako to našem umu zvuči kao apsolutna besmislica, za čiju realizaciju bi u najmanju ruku, trebalo da se desi kakvo nezamislivo Čudo, ipak, na ovom našem sudbinskom Putu – Putu nadilaženja EGA – i ta „umobolna fantazija“, ta „nemoguća mogućnost“, na divan i čudesan način postaje moguća, i apsolutno izvjesna realnost!

     U vezi toga, u pogovoru svoje veličanstvene knjige „Skrivene snage u čovjeku – Čakre i kundalini“, Svamiđi je rekao:

–   „Jednog će dana napuhani slon našeg ega postati tako malen da će se moći provući kroz ušicu igle bez i najmanjeg otpora. Upravo je to zadatak koji moramo obaviti.“

     Stoga; budimo svjesni Iluzije, ulažimo sve svoje sposobnosti u razumijevanje Istine i realizirajmo istinsku mudrost i umjetnost življenja – ono o čemu nam je govorio Učitelj Ošo poručujući:

 

„ŽIVITE ŽIVOTOM OTVORENE ŠAKE,

A NE ŽIVOTOM STISNUTE PESNICE!“

 Izvor: apsolutnaistina.com

Comments are closed.